Izložba „Potapanje brodova“, snimatelja i fotografa Jasenka Rasola, tematizira prostor Brodarskog instituta u Zagrebu s naglaskom na stanje potpunog zapuštanja. To je još jedna u nizu izložbi serijala nazvanog „Distopija“, kojim Rasol posljednjih desetak godina bilježi propadanje urbanih industrijskih zdanja u Hrvatskoj. Kroz taj ciklus fotografija istovremeno upućuje na širu sliku društva i rezultate revizionističkih politika, koji svjedoče o mutnoj ekonomiji društva u kojem živimo i potencijalnoj budućoj slici bilo kojeg zdanja ili mjesta vezanog uz arhitektonsko socijalističko nasljeđe. Pritom je u spomenutom razdoblju Rasol detektirao i pronašao na stotine takvih objekata, proučavajući sudske registre trgovačkih sudova kroz brisane ili likvidirane tvornice i razne ustanove.

Jasenko Rasol je snimatelj i fotograf koji je tijekom karijere snimao za Reuters, BBC, NBC, FUJI, CNN i HTV. Kao snimatelj je radio na brojnim igranim i dokumentarnim filmovima za koje je dobio brojne nagrade. Održao je preko 40 samostalnih i skupnih izložbi u Hrvatskoj i svijetu. O njegovu radu objavljeno je pet fotomonografija.

O svojoj novoj izložbi i problemima koje dotiče govorio je u razgovoru za Nacional.

NACIONAL: Odakle ideja i uopće želja da fotografijama zabilježite propast brojnih zgrada i objekata iz vremena socijalizma, pa tako i Brodarskog instituta?

To je klasični fotografsko/opservacijski proces, jer teško je odoljeti i ne vidjeti napuštene, ruševne, zaboravljene prostore koje je, ne tako davno, oblikovala moderna arhitektura jugoslavenskog vremena, a potom se, u recentnom procesu privatizacijske pljačke, tzv. pretvorbe, moćne megastrukture pretvaraju u mjesta uzaludnosti, de facto u ruševine. Transformacija prostora u napuštene i devastirane apokaliptične krajolike svjedoči o traljavim ugovorima tranzicijskih privatizacija. No ne radi se samo o mutnoj ekonomiji prijelaznih društava, već i o mogućnoj budućoj slici bilo kojeg mjesta u Hrvatskoj, a pritom su distopijski prizori razornog sraza invazivne prirode i arhitekture koja se pod njom urušava, metaforička projekcija neravnoteže i asimetričnog odnosa realiteta u kojem živimo.

NACIONAL: Osim činjenice da Brodarski institut propada već desetljećima, propada i samo arhitektonsko djelo cijenjenog arhitekta Marijana Haberlea. Zbog čega se, po vašem mišljenju, o tome uopće ne vodi briga, kao i o nizu objekata koji nam pred očima propadaju, a u vlasništvu su države?

Brodarski institut ne propada desetljećima, to je izmišljotina države – i to suptilno plasirana kroz uvijek suradljive medije – koja je najviše napravila na njegovoj egzekuciji jer ona je ta koja je isplanirala „stavljanje ključa u bravu“. Naime, Brodarski je u blokadi od 2021. zbog čega FINA podnosi prijedlog za otvaranje stečajnog postupka. Kako bi se izbjegao stečaj u kojem država kao vlasnik gubi imovinska i upravljačka prava, Vlada Brodarskom institutu isplaćuje zajam od 60 milijuna kuna, a po isplati tog zajma Brodarski podmiruje obaveze prema vjerovnicima nakon čega nekretnine prelaze na državu, a CERP – Centar za restrukturiranje i prodaju donosi odluku o prestanku rada i imenovanju likvidatora.

NACIONAL: A što na to kažu sami zaposlenici?

Predstavnica radnika kaže kako je u odluci navedeno nekoliko netočnih navoda koji se odnose na rad Instituta. Zaposlenicima smeta što se nameće krivi dojam da Institut ne posluje te kažu: „Nismo stali raditi ni dana, čak ni u lockdownu. Imali smo narudžbe i smatrali smo da ćemo izgubiti klijente ako ih ne odradimo. Međutim, u uvjetima blokade ne možemo raditi punim kapacitetom niti iskoristiti sav potencijal.“ U međuvremenu, na čelo Brodarskog instituta Vlada RH postavila je novog direktora, koji prvoga dana svog dolaska na funkciju izgovara: „Došao sam likvidirati Institut, djelatnost ćemo ugasiti, a nekretnine prodati.“

NACIONAL: Je li bilo teško dobiti dozvolu za snimanje unutar Brodarskog instituta?

Uvijek je teško dobiti dozvolu. Za neke objekte, npr. Kongresni centar u Kumrovcu, čekao sam dozvolu dvije godine dok se istovremeno tamo snimalo sve i svašta, od videospotova do TV-serijala, no upravitelj Posavec nikako me nije htio pustiti, njušeći „politički kontekst“. Isto se događa i danas. Htio sam, u sklopu recentne izložbe u Galeriji Spot, održati foto-radionicu u Vjesnikovom neboderu. U startu dobivamo dozvolu, no nakon što je netko iz Uprave vidio prilog o izložbi s Brodarskim institutom kao temom, krenulo je izmotavanje, e da bih na kraju dobio ciničan odbijanac nedostojan ispodprosječne inteligencije. Uprava nikako nije suglasna s „propuštanjem nezaposlenih“ u Vjesnikov kompleks. Kao da u neboderu, zaboga, ima zaposlenih! I na kraju, jeftin korporacijski slogan: „Srdačno, do neke druge prilike.“

NACIONAL: Što vas je najviše impresioniralo kada ste ušli u Brodarski institut?

Impresionirala me je laboratorijska infrastruktura. Brodarski je bio, ali i ostao primjer tehničkog remek-djela.

‘Radim na TV-serijalu ‘Smeće i ja’. Smeće je velika tema jer mu ne možemo pobjeći’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Prije Brodarskog instituta napravili ste seriju izložbi o turističkom resortu Haludovo na Krku, brodu „Galeb“, kao i Političkoj školi u Kumrovcu. Kolika je, zapravo, vrijednost tih prostora za hrvatsko društvo danas? Pritom ne mislim na materijalnu vrijednost.

Magašev kompleks Haludovo bio je neosporno moderan, gotovo elitni turistički raj, ali istovremeno i demokratično inkluzivan, pa je takav, monden i ekskluzivan, uključivao i lokalno stanovništvo koje bez restrikcija tamo boravi i uživa u suncu i moru. Iz današnje perspektive klasnog turizma, to je nezamislivi paradoks jer danas ne postoji turistički resort koji nije restriktivan i koji u svojoj isključivosti protežira samo onaj dio publike koji je spreman masno platiti baš sve, pa i korištenje koncesioniranog „pomorskog dobra“.

NACIONAL: U kojoj je fazi trenutno Haludovo?

Današnji projekt Haludova nije realiziran zato što armenski vlasnik, trgovac dijamantima, ne uspijeva u osnovnoj namjeri – zatvoriti plaže za javnost – a to je preduvjet investiranja u propali hotel.

NACIONAL: A brod „Galeb“?

Taj 117 metara dugački brod na bizaran način isprepliće najznačajnije povijesne epizode 20. stoljeća. Porinut u službi talijanskog imperijalizma, kao fašistički trgovački brod Ramb III, potopljen u riječkoj luci pod kukastim križem kao brod ratne mornarice nacističke Njemačke, da bi ga s morskog dna, kao Brod mira, 1948. izvukli radnici Brodospasa. Nakon rekonstrukcije postaje školski brod Jugoslavenske ratne mornarice, poznatiji kao ploveća rezidencija predsjednika SFRJ. I uobičajeno, početkom 90-ih je privatiziran prodajom američkom tajkunu. Novi vlasnik broda propada pa to otvara prostor Gradu Rijeci koji kupuje brod, ali ne sa sasvim plemenitim namjerama jer Grad i sam ima mutne namjere pokretanja sličnog biznisa kao i američki tajkun. Da skratim priču, za Titova „Galeba“ nema zainteresiranih kupaca te se, u sklopu Prijestolnice kulture, planira prenamjena broda u javnu ustanovu muzejskog tipa.

NACIONAL: Koliko ste do sada pobrojili takvih prostora i objekata?

Brojka je ogromna, radi se o stotinama, tražio sam u sudskom registru trgovačkih sudova brisane/likvidirane tvornice, no nije jednostavno, zamagljen je trag, neke tvornice, instituti i ustanove uništavani su kroz predstečajne nagodbe ili sumnjive privatizacijsko – pretvorbene sporazume. Kao da se, uništavanjem industrijske baštine, pokušalo obrisati kolektivnu memoriju ovih prostora koju je radništvo utjelovljivalo.

NACIONAL: Koji od tih prostora su vas najviše impresionirali i za kojim prostorima najviše žalite jer nisu u funkciji zbog koje su nastali?

Ne bih radio tu vrstu top-liste, neki su prostori estetski, tj. arhitektonski superiorniji drugima, no ipak mislim da taj kriterij nije ključan i da treba izbjegavati tu vrstu vrednovanja unutar nekadašnjih industrijskih objekata. Recimo, u Osijeku s okolicom radilo je 11.000 tekstilnih radnica, što je respektabilna brojka. Danas se ta snažna tekstilna industrija svela na talijanski modni brend Benetton i njegovu tvornicu u Osijeku Olimpias tekstil d.o.o, a tamo radnici dobivaju minimalnu plaću za rad u jako teškim radnim uvjetima i uz konstantne prijetnje i zastrašivanja. Iz primjera Benettona možemo zaključiti sljedeće: kada država najavljuje „spasonosno ulaganje stranog kapitala“, to gotovo uvijek znači iskorištavanje jeftine radne snage, a ne dobrobit lokalnih zajednica.

NACIONAL: Po vašem mišljenju, zašto se već desetljećima čeka nekoga ili nešto da se po tom pitanju nešto poduzme i da se od mrtvog kapitala stvore novi izvori prihoda i revitaliziraju takvi i slični objekti na koje možemo biti ponosni?

Velika je to tema, vjerujem da se isključivo promjenom “političke paradigme” mogu dogoditi korjenite i sustavne promjene. Dakle, kormilo je u ruci hrvatske vlade i ministarstava, pa sve dok oni samodopadno smatraju da je sve u najboljem redu, neće biti značajnijih pozitivnih promjena.

NACIONAL: Postali ste s vremenom, kroz ciklus “Distopija”, svojevrsni kroničar propadanja urbanih zdanja u Hrvatskoj unazad 30 godina. Naziru li se neka nova mjesta koja čeka slična sudbina?

Pomalo sam umoran od fotografiranja distopijskih lokacija, radim to 10-ak godina i ništa se nije pomaklo, a ni neće. Samo ja profitiram u cijelom tom procesu, radim izložbe, dobivam kritike, nude mi se intervjui poput ovog, a zainteresirana publika, zadovoljna viđenim, konstatira stanje stvari i sve dalje ide svojim uobičajenim tijekom. Na sljedećim izborima nezadovoljna će ljevica apstinirati, dok disciplinirana desnica 30 godina bira isto, promjene su spore, evolutivne. Za revitalizaciju tvornica je očito kasno!

Gore- Brodarski institut, Kumrovec; donje fotografije – Kumrovec, brod ‘Galeb’, Kumrovec. FOTO: Jasenko Rasol

NACIONAL: Nedavno smo u programu HTV-a gledali dokumentarni serijal Vlatke Vorkapić “Vjetrovito”, u kojem je maksimalno došla do izražaja vaša fotografija, odnosno, vaš snimateljski prikaz mora i vjetra. Koliko je bilo zahtjevno, a koliko izazovno snimiti vjetar?

Snimanje ekstremnih vremenskih uvjeta zahtjevno je samo po sebi, ali i izazovno jer traži preciznu tehničku pripremu, vrhunsku opremu, dobro planiranje, strategiju predviđanja nekoliko koraka unaprijed, a kako je meteorologija nepredvidiva, treba i sreće da se bude na pravom mjestu u pravo vrijeme i dočeka neki ozbiljan reful pravog vjetra. Jedino se tako može doći do rezultata vrijednog gledanja. A opet, vjetar je „nesnimljiv“, nematerijalan, pa možemo snimiti samo njegove manifestacije, u moru, u travi, kosi, granju, oblacima…

Srećom, redateljica Vlatka Vorkapić i ja u projekt smo krenuli naoružani strpljenjem i vremenom pa smo uspjeli uhvatiti i nešto tako neuhvatljivo kao što je vjetar.

NACIONAL: Na čemu trenutno radite?

Momentalno radim na TV-serijalu “Smeće i ja”. Smeće je velika tema jer smeću ne možemo pobjeći. Nevjerojatna je nonšalantnost s kojom se današnji čovjek odnosi prema problemima koje generira smeće. Mi se gušimo u smeću, a da si to ne priznajemo, okrećući glavu na drugu stranu vjerujemo da će se problem riješiti već nekako, ako ne sam od sebe, a onda uz pomoć tehnologije i ekologije, a smeće je kao smrt, ne možete mu pobjeći ma gdje bili. Apsurd je u tome što i klasa s najvećom kupovnom moći nema kako pobjeći smeću. Dok jedu skupu jadransku ribu po dalmatinskim restoranima, ne razmišljaju o mikroplastici koje je riba puna pa se tako temeljito i redovito truju, naivno vjerujući u svoju privilegiranu nedodirljivost. Smeće je budućnost.