Filmska poezija prisutna je na hrvatskom kulturnom prostoru tek nešto kraće od same filmske umjetnosti. Vezana je ponajprije uz pojavu ( i popularnost) filmskih magazina. Sve do pojave Arsena Dedića, domaća kulturna javnost nije bila svjesna da poezija, govorena ili pjevana, može biti vrhunska, a opet svakodnevna.

Prva, i ujedno najslavnija pjesma Arsenove poetske filmoteke, svakako je “Moderato cantabile”, napisana 1964., pjevana sve do danas, inspirirana istoimenim filmom Petera Brooka po scenariju Marguerite Duras iz 1960. Godine. Njegova filmska poezija pokriva ono uistinu važno iz povijesti kinematografije, mapirajući temeljno, dovodeći u pitanje nedvojbeno i ironizirajući sigurno.

Dana 5. srpnja 1964. godine u izdanju Jugotona pojavio se EP singl Arsena Dedić kao prvi sa isključivo novim autorskim pjesmama. Dvije je napisao Arsen, a po jednu su komponirali Nikica Kalogjera i Ivica Krajač. Najposebnija među njima je Arsenova “Moderato cantabile”, koju su godinama kasnije mnogi glazbenici ocijenili remek-djelom popularne glazbe, među najvećima u stoljeću.

O svemu tome pričao je i sam Dedić: “Pjesmu “Moderato cantabile” napisao sam inspiriran istoimenim filmom i njegovom tematikom, a u kompoziciji sam iskoristio i nekoliko taktova jedne Diabellijeve sonatine, koja se također često čuje u tom filmu i koja je u neku ruku predstavljala moju ljubav za klasiku. Zanimljivo je da su “Moderato cantabile” odbili redom svi naši festivali i da sam tu kompoziciju morao ovako ‘privatno’ lansirati.”