Dokumentarno-igrani TV serijal “Nesreće” autora i redatelja Arsena Oremovića, prikazan u ožujku prošle godine u programu HTV-a, privukao je veliku pažnju gledatelja i mahom pozitivne reakcije TV kritičara. Zahvaljujući izuzetno velikoj gledanosti serijala, Oremović je u suradnji s produkcijskom kućom Izazov 365 završio snimanje i druge sezone serije – “Nesreće 2” – koja počinje s emitiranjem 19. listopada na programu HTV-a. Sama serija rekonstruira neke od najvećih prometnih ili prirodnih nesreća u Hrvatskoj od Drugog svjetskog rata. Svaka epizoda bavi se jednom od velikih tragedija koje se od ostalih nesreća izdvajaju brojem žrtava ili specifičnim društvenim okolnostima. Tako je rađena i druga sezona serije, osim što su, kako je rekao Oremović, više poradili na dinamici serije i grafičkim ilustracijama, čime su napravili značajan skok u odnosu na prvu sezonu.

Arsen Oremović je filmski redatelj i scenarist s nekoliko nagrađenih dokumentarnih filmova, a debitirao je 2013. dokumentarnim filmom “U braku sa švicarcem” koji je na 19. Sarajevo Film Festivalu osvojio službenu nagradu žirija za najbolji film na temu ljudskih prava i Grand Prix za najbolji dokumentarni film 7. filmskog festivala u Vukovaru. Dobar dio karijere radio je kao filmski kritičar, novinar i kolumnist u Večernjem listu, bio je i ravnatelj filmskog festivala u Puli, predsjednik Društva hrvatskih filmskih kritičara i član Programskog vijeća HRT-a od 2012. do 2016. Početkom osamdesetih bio je osnivač i član punk grupe Blitzkrieg, po mnogima jedne od najznačajnijih zagrebačkih grupa iz drugog vala punka, o kojoj već neko vrijeme planira snimiti dokumentarni film.

NACIONAL: Kakvim se sve nesrećama bavite u novom serijalu?

Nova sezone serije rekonstruira šest događaja koji spadaju među najveće prometne ili prirodne katastrofe u Hrvatskoj od Drugog svjetskog rata. Serijal započinje epizodom o iskakanju nagibnog vlaka u Rudinama 2009., što je bila najveća željeznička nesreća u novijoj hrvatskoj povijesti, za koju je kao izravni povod proglašeno pogrešno nanošenje protupožarnog retardanta. Međutim, bavimo se i širim kontekstom razvikane nabave nagibnih vlakova, da bi danas, ni dvadeset godina poslije, svi oni bili izvan funkcije. Jedan od sugovornika je ugledni međunarodni stručnjak za podvozja i kočnice Vatroslav Grubišić, koji je upravo u Nacionalu 2004. upozoravao na to da Hrvatskoj prijeti takva katastrofa, ali ga nitko nije slušao. U nastavku prikazujem slučaj sudara školskog autobusa i vlaka u Pojatnom 1989., kada je stradalo četrnaestero učenika, pogibiju više od šezdeset Puljana nakon eksplozije na plaži Vergarola 1946. godine, najveće nesreće u rudnicima Raše i Labina 1940-ih, pad aviona na Krku 1971. u kojem je život izgubio pjesnik Josip Pupačić i požar u riječkom rodilištu 1975. godine u kojem su stradale 24 bebe.

NACIONAL: Ove godine je na Pula Film Festivalu prikazana epizoda “Mine na plaži – Vergarola” koja je izazvala velik interes jer je riječ o specifičnom događaju koji ni do danas nije rasvijetljen. O čemu je riječ?

Dogodilo se to u vrijeme kada se još uvijek čekalo hoće li Pula pripasti Jugoslaviji, odnosno Hrvatskoj, ili će ostati talijanska enklava u Istri koja je već pripala novoj državi. U ljeto 1946. ljudi su se kupali i slavili obljetnicu nautičkog kluba na Vergaroli, a nedaleko od njih bile su izvađene podmorske mine koje su eksplodirale i ubile više od šezdeset ljudi. Do danas se postavlja pitanje što se točno dogodilo, je li to bio teroristički čin i ako jest, tko ga je i zašto počinio. Ili je to bio nesretan slučaj jer su ljudi skakali po tim minama, jahali po njima, pekli meso pored njih.

NACIONAL: Jeste li nakon premijere u Puli možda saznali nešto više o tom događaju? Je li bilo reakcija lokalne publike?

Nisam saznao ništa što već nisam znao, a to je da zapravo stopostotno pouzdanih informacija nema. Priča se svašta, pa i puno manipulira u političke svrhe.

NACIONAL: Koje su najčešće teorije?

Najčešća je teorija da su to učinili agenti OZNA-e kako bi prestrašili talijansko stanovništvo i prisilili ga na odlazak, no i unutar te teorije postoje razlike. Uglavnom, smatram da kad bi nekako danas bilo moguće doći do istine, ona više ne bi svima ni bila važna jer bi možda srušila razne mitove i legende. A u svemu tome same žrtve i njihove priče možda ostaju u drugom planu. Zato sam bio jako zadovoljan kada su gledatelji prepoznali da je epizoda rađena upravo s pijetetom prema žrtvama koje su primarno bile stanovnici Pule u tom trenutku i to nikada ne treba zaboraviti, bez obzira na njihovu nacionalnost. Reakcije publike bile su odlične, posjećenost projekcije također, a posebno mi je drago i što pohvale stižu iz Italije gdje se o filmu počelo pisati, a planira se i niz projekcija, okruglih stolova, možda i poziv ponekog talijanskog festivala.

NACIONAL: Spomenuli ste i epizodu koja govori o strašnoj nesreći iz 1989. kada je na pružnom prijelazu Pojatno vlak udario u školski autobus pun djece, kao i smrt 24 novorođenčadi u požaru u riječkoj bolnici 1975. Koliko je teško bilo pronaći svjedoke i sudionike tih nesreća i vratiti ih u to traumatično razdoblje?

Glavni kriterij kod osmišljavanja koncepta i pisanja scenarija pojedinih epizoda, uvijek mi je da većinom za sugovornike imam ljude koji su slučajevima svjedočili iz prve ruke, bilo kao žrtve, njihova rodbina, okrivljenici, svjedoci, istražitelji, suci… Dosad sam imao dosta sreće u tome jer su još uvijek živi razni svjedoci čak i najstarijih nesreća. Nešto je teže, posebno za ove novije nesreće, dobiti pristanak tih ljudi da govore za kamere, ali kada govorimo o samim sudionicima ili njihovim bliskim osobama, postoje dvije vrste ljudi: oni koji te nesreće žele potisnuti i oni koji svojim doprinosom snimanju osjete neko olakšanje, možda vrstu katarze.

NACIONAL: Na kakvu katarzu konkretno mislite?

Recimo, upravo kada smo snimali epizodu o bebama, našao sam dvije majke koje su u tom požaru izgubile svoju djecu staru dva do tri dana. Jedna od njih je nakon 35 godina pred kamerama otvorila kutiju sa svim uspomenama iz tog vremena, a druga je pročitala pjesmu koju je napisala davno i nije je nikome pokazala, čak ni svom mužu. I kad je to učinila, s olakšanjem je odahnula. To je ujedno i zadnji kadar cijele nove sezone serije.

NACIONAL: Kako ste se vi emotivno nosili sa svim tim tragedijama tijekom istraživanja i pripreme serijala?

Bilo je zeznutih situacija na odjelima patologije i vrlo tužnih susreta s ljudima koji bi pričali kroz što su sve prošli te sam u jednom trenutku, to je bilo još u fazi snimanja i montiranja prve sezone, shvatio da su mi se glava i tijelo ispunili tim crnilom. Međutim, to je trajalo nekih sedam dana i prošlo kroz mene, bez nekih posljedica. U tom trenutku kao da sam bio neki stroj u koji su ušle tragedije, a taj stroj bi ih naprosto oblikovao u priče i izbacio iz mene.

NACIONAL: Zašto ste uopće odlučili snimati dokumentarne serije o najcrnjim momentima naše povijesti?

Okidač je bio slučaj sudara aviona iznad Vrbovca 1976. Sjećam se kao klinac kadrova skupljanja dijelova tih olupina, a onda sam prije nekoliko godina pročitao svjedočenje žene iz sela Gaj koja je prvo čula nešto kao grmljavinu, a nakon toga je nešto tresnulo na metar od nje. Kad je vidjela da je to žena pala s neba, zazvala je muža i pala u nesvijest. To mi je bila vrlo filmična scena, a kada sam saznao da su toga dana i gramofonske ploče padale iz aviona po dvorištima, zaključio sam da bi se od toga mogao napisati dobar scenarij. Dakle, mene su manje zanimali “akcijski” dijelovi, više su me intrigirale sudbine, svjedočenja, konteksti u kojima se nešto dogodilo, ali i do kakvih je pomaka dovelo. A uglavnom su ti pomaci bili veliki. Na primjer, zagrebački dijelovi Trešnjevka i Trnje svoj procvat duguju velikoj poplavi 1964., kao i cijeli zagrebački sustav obrane od poplava koji nas je otad puno puta spasio.

NACIONAL: Jeste li uspjeli sve snimiti prije epidemije ili ste se morali snalaziti u novim uvjetima rada?

To je bio najveći produkcijski izazov u kojem smo imali i malo sreće. Inače radim tako da većinu snimanja obavim brzo kako bih imao više vremena za montažu pa onda nasnimim što mi još treba – i to se pokazalo krucijalnim. Naime, glavninu snimanja u Italiji i Istri obavili smo svega nekoliko dana prije zatvaranja u kuće, tako da sam imao što montirati i postaviti radne verzije svake epizode. Na sreću, znam nešto o tehnici montaže tako da sam tijekom najstrože karantene mogao sam montirati, a ostatak snimanja obavili smo kad su mjere popustile.

NACIONAL: Prva sezona izuzetno je dobro primljena od gledatelja, ali i TV kritičara. Jeste li zadovoljni suradnjom s HRT-om pri snimanju dviju sezona serijala?

Jako sam zadovoljan. Kada s njima dogovorite produkcijske uvjete, odnosno cijene i ritam isplata, oni se toga drže i tu znate da neće biti zatezanja ili neisplaćivanja. Glavni urednik Bruno Kovačević vrlo je brzo prepoznao potencijal serije za dobru gledanost, što se i potvrdilo, svaku je epizodu gledalo između 200 i 300 tisuća gledatelja, tako da su nakon odličnih rezultata gledanosti brzo prihvatili drugu sezonu.

NACIONAL: Od 2012. do 2016. bili ste član Programskog vijeća HRT-a. Kako na program HRT-a gledate danas, sa statusom vanjskog suradnika te kuće?

Najvažnije je za javne nacionalne TV kuće baviti se sadržajima koji su doista od nacionalnog interesa. Na tome sam inzistirao kao član Vijeća HRT, a na tome inzistiram i kao autor koji HRT-u nudi svoje sadržaje. Zato mi je jako drago što su mnogi ljudi i kritičari istaknuli da je “Nesreća” upravo primjer takvog sadržaja kakav treba proizvoditi javna nacionalna televizija. To je jako važno za društvo, ali i za HRT jer u vrijeme kada su strane televizije i “provideri” na korak-dva daljinskim ili mišem, za svog gledatelja najbolje je boriti se kvalitetno napravljenim nacionalnim sadržajima. Netflix sigurno neće raditi seriju o iskakanju nagibnog vlaka u Rudinama ili sudaru školskog autobusa u Pojatnom, a ljude to itekako zanima i tu HRT mora primarno hvatati svoju šansu. Pogledajte koji hrvatski filmovi jedini konkuriraju hollywoodskoj produkciji – hrvatske komedije. To ljude zanima.

NACIONAL: Prije nego što ste se odlučili za dokumentarni TV serijal, snimali ste dokumentarne filmove i za njih ste nagrađivani. Planirate li neki novi?

Razvijam nekoliko dokumentarnih projekata i serija, među kojima je i “Nesreće III“, a trenutačno sam zaokupljen pripremama za snimanje igranog filma “Glava velike ribe” koje smo zbog neizvjesnosti vezanih uz koronu odložili za sljedeću jesen.

NACIONAL: Je li točno da ste trebali snimati dokumentarni film o punk grupi Blitzkrieg koju su mnogi 80-ih nazivali najboljim punk bendom u Jugoslaviji i u kojoj ste svirali bubnjeve?

Na primjeru benda Blitzkrieg mogla bi se ispričati priča o zagrebačkom punku prve polovice osamdesetih, ali mene je više intrigiralo da kroz njega ispričam priču o tome što je donio rat, odnosno vrijeme prije rata. Naime, sjećam se i danas da sam ozbiljnost tih “preddemokratskih” promjena skužio kada mi je gitarist druge postave Blitzkriega Goran Kostić – Kosta rekao u Malom Lapu da napušta Hrvatsku. Tada Blitzkriega više nije bilo, on je tada vodio bend Studeni studeni i bilo mu je normalno da je njegov otac, vojno lice, već otišao u Srbiju, a on je trebao otići za njim samo na neko vrijeme.

NACIONAL: Je li se vratio?

Otišao je i više se nije vratio, ali nas barem nije sve neugodno iznenadio kao prvi gitarist Blitzkriega Alen Ardalić – Dolgcajt, danas poznatiji u Srbiji kao Lenko, koji je u vrijeme SAO Krajine u Kninu napravio bend Minđušari i pjesmama poput bespizorne “Armija srpska” ili “E moj druže zagrebački” s Borom Čorbom slao poruke nama s kojima je svirao, pio, jeo i putovao da će “Lepa Naša biti groblje” i “eto nas kod vas u pljački”. Mislio sam da je takav film dobra ideja jer filmova o ratu ima hrpu, ali ne i kroz prizmu punk benda. Htio sam povezati našu priču s jednim zagrebačkim tinejdžerskim punk bendom i usporediti društvene kontekste.

NACIONAL: Zašto ste onda odustali od te ideje?

Nisam htio da to budu samo priče o “boljoj” prošlosti, želio sam ga raditi dokumentarističkim opserviranjem određenih procesa, a jedan od njih bio je da dio nas iz Blitzkriega ode kod Koste u Niš i da tamo snimimo singl. Ali Kosta je iznenada umro od infarkta. Shvatio sam da bez njega, bez tog procesa našeg odlaska u Beograd, nema smisla raditi film.