Obama je prvi američki predsjednik koji je prešao sjevernu obratnicu. Njegov nedavni trodnevni posjet Aljaski imao je namjeru istaknuti stratešku važnost ogromne arktičke regije (Visokog sjevera) i opasnost od budućih ratova oko njenih resursa i pomorskih putova.

Oko Arktika vrte se tri bitna pitanja koja će u narednom desetljeću zaokupljati sve vlade sjeverne hemisfere: klimatske promjene, iskorištavanje prirodnih resursa i pomorski putovi. Svako od tih pitanja moglo bi potaknuti suparništvo i sukob između četiriju zapadnih arktičkih država (SAD, Kanada, Danska, Norveška) i Rusije.

Potrebno je hitno nešto poduzeti kako bi se spriječile potencijalno destruktivne klimatske promjene. Znanstvena istraživanja pokazuju da se Arktik zagrijava dvostruko brže od ostatka planeta, a topljenje polarnog leda se ubrzava. Obama nije posjetio te krajeve samo zato da bi američku javnost upozorio na opasnosti koje prijete, nego i da bi dobio na kredibilitetu prije UN-ove Konferencije o klimatskim promjenama u Parizu krajem studenog.

KONFERENCIJA JE SAZVANA S CILJEM postizanja pravno obvezujućeg i univerzalnog sporazuma o klimi, prema kojem će se svjetski čelnici posvetiti ograničavanju globalnog zatopljenja na dva Celzijeva stupnja, mjereno kao promjena temperature od industrijske revolucije do danas. To se smatra pragom opasne i potencijalno neodržive klimatske promjene koja će potaknuti niz nevolja, od uzdizanja razine mora do poplava i suša u raznim dijelovima kugle zemaljske.

Iako znanstvenici tvrde da taj cilj od dvaju stupnjeva neće biti ispunjen ako se budu eksploatirale arktičke rezerve nafte, i SAD i Rusija pokazuju odlučnost za bušenje. Moskva možda može gospodarski najviše profitirati od Arktika, ali će također pretrpjeti najveću štetu od klimatskih promjena, uključujući i porast razine mora, topljenje permafrosta, eroziju obale i kiselost oceana.

U raspravi o klimi neizbježan je sukob između ekonomije i ekologije te, u konačnici, između kratkoročnih prednosti i dugoročnih opasnosti. Iako podržava ograničenja emisije stakleničkih plinova, Obama se istovremeno zalaže za nova vađenja nafte i plina na Arktiku u korist američkih potrošača. Grupe za zaštitu okoliša ogorčene su zastupanjem proširenja bušenja na aljaškoj sjeverozapadnoj obali; dužnosnici se brane da je prijelaz na čišća, obnovljiva goriva dugotrajan proces i da se ekonomske čimbenike ne može ignorirati.

U Geološkom elaboratu SAD-a (U.S. Geological Survey) tvrdi se da je na Arktiku približno 13 posto Zemljine nafte i 30 posto prirodnog plina. Potraga za tim resursima, kao i za novim trgovačkim rutama, intenzivira sporove oko podjele tog područja.

Konvencija o pravu mora UN-a dopušta svakoj državi podnošenje zahtjeva za proširenjem epikontinentalnog pojasa na sjever i širenje legislative dobrano izvan svojih granica. Moskva je 2007. zabola zastavu od titanija na dno Arktičkog oceana i podnijela službeni zahtjev UN-u prema kojem polaže pravo na 1,2 milijuna četvornih kilometara prostora koji se proteže više od 350 nautičkih milja od obale Rusije. Ostale arktičke države tome se protive i podnijele su vlastite teritorijalne zahtjeve.

KAKO JE VAŽNOST SJEVERNOG POLA porasla zbog vađenja resursa i morskog prijevoza, Rusija je tu regiju proglasila svojom najvećom sferom ekonomskih investicija. Ona se bori za kontrolu arktičkih fosilnih goriva i rijetkih metala s ostalim polarnim nacijama, čime regija postaje potencijalno bure baruta.

Moskva gradi nove vojne baze na Arktiku i namjerava obnoviti sovjetsku obrambenu infrastrukturu u regiji. Rusko Ministarstvo za izvanredna stanja instalira baze protuzračne obrane i sustave za navođenje borbene avijacije uz obale Arktičkog oceana. Pozornica je postavljena za bitku; Zapad ne priznaje veliki dio arktičkog pojasa kao ruski, dok Moskva tvrdi da NATO pokušava progurati svoje interese vojnom silom.

Kremlj razvija jedinstvene zapovjedne strukture za koordinaciju vojnih operacija u Arktiku i uspostavlja novu entitetsku vladu za provođenje ruske politike u regiji. Međutim, tijekom 2014. i 2015. daljnja istraživanja Arktika postala su problematična za Moskvu zato što su sankcije SAD-a i EU-a ograničile prodaju opreme za bušenje nafte i plina. Posljedično, Moskva je zaprijetila bojkotom suradnje s osmočlanim Arktičkim vijećem, optužujući nordijske države za provokacije.

SAD JE OKASNIO U BORBU ZA ARKTIK. Dok Rusija ima 27 oceanskih ledolomaca od kojih su neki na nuklearni pogon, Washington nema ekvivalentna plovila sposobna za djelovanje u regiji. Tijekom svog putovanja na Aljasku, Obama je izjavio da SAD treba nove ledolomce. Iako vrlo brze napadajne nuklearne podmornice i podmornice naoružane balističkim projektilima američke mornarice mogu djelovati pod ledom, komercijalni brodovi mogu manevrirati jedino u šezdesetak centimetara leda; za sve dublje od toga potreban je ledolomac. Trenutačno Obalna straža ima dva ledolomca, ali je samo jedan u funkciji.

Pristup resursima i transportnim rutama bit će dvije glavne arene sukoba s Rusijom, pogotovo ako Moskva proglasi određene prijevozne rute svojom ekskluzivnom domenom. Otvaraju se nove rute između Europe i Azije. Na primjer, Alaska Natural Gas Transportation Projects procjenjuje da bi jedan izlet iz Norveške do Japana preko Arktika uštedio 10 dana i milijun dolara, u usporedbi s plovidbom Sueskim kanalom.

Rusija možda pokušava dominirati novim trgovačkim rutama, čak i nametnuti carine na dobit od brodskih linija. Sebe doživljava kao jedinu arktičku supersilu i s obzirom na hladnu klimu između Putina i Zapada, mogla bi pokušati demonstrirati svoju snagu uskraćujući pristup i izvore ostalim arktičkim nacijama. To bi uistinu moglo potaknuti arktički rat.