Nagrađivani roman Damira Karakaša „Okretište“ premijerno je, u režiji Dina Mustafića, izvela Drama Hrvatskog narodnog kazališta Split. Autofikcionalni Karakašev roman o traumatičnom događaju iz vlastita života dramatizirao je Darko Lukić, a glavnu ulogu Damira tumači Mijo Jurišić. „Okretište“ govori o tihoj naknadnoj borbi brutalno napadnutog protagonista, njegovim pokušajima da smogne snage i nastavi živjeti. Za „Okretište“ je Karakaš dobio književnu nagradu „Meša Selimović“ za najbolji roman objavljen 2021. na području Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore. U predstavi igra i Arijana Čulina, 57-godišnja glumica koja je za ulogu Fani u predstavi „55 kvadrata“ upravo dobila svoju prvu Nagradu hrvatskog glumišta, a za koji dan izlazi joj i nova knjiga „Dva puta u pet minuta“.

Arijana Čulina rođena je 1965. u Splitu, gdje je završila srednju upravnu školu te Muzičku školu Josipa Hatzea, odsjek solo pjevanja. Diplomirala je glumu na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Odigrala je niz kazališnih uloga u komedijama, dramama, mjuziklima. U ansambl splitskog HNK-a ušla je davne 1988., godinu dana prije diplome.

NACIONAL: Upravo je u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu održana premijera predstave „Okretište“ Damira Karakaša, u kojoj igrate Baku. Na što ste stavili fokus?

Imam malu ulogu, Babu. U zadnje vrijeme igram samo babe! Najprije sam igrala djevojčice 15 godina, Milijanu u Đekni, a evo sad igram babe. Od filma „Ne gledaj mi u pijat“ daju mi više dramske uloge. I u predstavi „55 kvadrata“ isto tako igram babu.

NACIONAL: „Okretište“ prati tešku temu, nasilje?

Da, vrlo teška tema. Sam autor Damir Karakaš doživio je napad, ubod nožem u trbuh, a napadač je nepoznat. I sad se u tom tekstu bavi unutarnjim previranjima, tu je i pitanje osvete, traženja krivca, zaborava, oprosta…

‘Volim Split, ali za karijeru bi bilo bolje da sam bila u Zagrebu. Zagreb ima svoj šarm’. FOTO: Nemi Bulat

NACIONAL: Je li vam važno da se o tim temama govori u kazalištu?

Naravno da su takve teme važne. Nismo svi doživjeli takvo fizičko nasilje, ali sigurno je svatko od nas doživio da ga je netko povrijedio, svatko od nas je doživio neku vrstu nasilja. Predstava govori o nasilju svake vrste i uvijek je tu nekako pitanje osvete ili oprosta. Neki ljudi se ne mogu osloboditi tog osjećaja da traže osvetu pa im to u konačnici može uništiti život, ne mogu krenuti dalje. A ima ljudi koji kažu da idu dalje i ostavljaju za sobom sve ružne stvari. Ne mogu to svi kontrolirati, a u nekim mjestima postoji i krvna osveta, gdje se to prenosi na iduće generacije.

Naravno, moramo razdvojiti zločin od svakodnevnog nasilja ili zlostavljanja kao što su verbalno ili zlostavljanje na poslu. Što god da se dogodi, moramo ići dalje, a to nekima znači ići dalje u potragu za osvetom. To su važna pitanja. Naravno da je za sve nas bolje da možemo zatvoriti priču. Poznata je Brechtova rečenica „Kako je naporno biti zao“. Ako fokusiraš cijeli život na loše stvari, zarobit ćeš se. Dakle, prestrašno je to što se dogodilo Damiru Karakašu, čovjek je preživio brutalni napad, a još nije saznao tko je to učinio.

NACIONAL: „Okretište“ je tekst suvremenog hrvatskog autora, sad se sve češće izvode upravo takve predstave. Tri posljednje predstave u kojima igrate su isto tako prema tekstovima suvremenih hrvatskih autora – „U malu je uša đava“ Tisje Kljaković Braić, „55 kvadrata“ Ivane Vuković i sad Karakaševo „Okretište“. Koliko vam je to važno i inspirativno, da se rečenice koje izgovarate događaju upravo sada?

Mislim da je za nas jako važno izvoditi naše autore i tako dati motiv piscima da stvaraju. To ne obogaćuje samo sadašnjicu već i budućnost, ostavlja nam biljeg vremena. Kad radimo Shakespearea ili antiku, neke stvari se nikad ne mijenjaju. Sokrat će reći da su djeca nemoguća, primjerice, to su stvari koje i danas čujemo, emocije koje su iste. Ali mi kad radimo klasike, redatelji često kažu da te klasične tekstove trebamo prilagoditi današnjem vremenu. I to se može do neke mjere. Ali kad imate autora koji pišu u današnjici, oni odmah crtaju vrijeme u kojem smo mi danas. Naravno da je to bitno, posebno u nacionalnom teatru u kojem se moraju izvoditi i klasici, ali i suvremena djela, i komedije i tragedije. Moramo imati prostor za domaće autore.

Moram se tu osvrnuti na jedan projekt koji je pokrenut u Splitu, vrlo zanimljiv, ali nedorečen. Ja sam sudjelovala, a radilo se o projektu „Pisci pišu drame“ u sklopu Marulovih dana. Odabere se nekoliko najtalentiranijih kandidata i oni pod vodstvom genijalnog Tomislava Zajeca pišu drame. Mislim da je ovo već treća godina kako taj projekt živi. Nakon što te drame budu napisane, padaju u zaborav. U takvim situacijama, kad već imaš neki natječaj, morala bi postojati obveza da se neki od tih tekstova i izvedu. Tako bi motiv piscima bio da pišu, a glumcima da igraju.

NACIONAL: Možete li se kao glumica lakše poistovjetiti s nekim suvremenim likovima ili vam je profesionalno svejedno što igrate jer sve odradite s jednakim žarom?

Navikla sam kroz karijeru i na Akademiji igrati doslovno sve tako da je meni zapravo svejedno igram li antiku ili lik iz današnjice. Sad govorim o glumi kao profesiji. Razlika između amatera i profesionalnog glumca je ta da amater cijeloga života igra jednu ulogu, a profesionalni glumac spreman je igrati sve. No moram reći da je odlično imati suvremeni dramski tekst koji korespondira s današnjicom. Međutim, ovaj konkretni tekst Damira Karakaša zapravo je svevremen, ne mora biti vezan ni za kakvo konkretno razdoblje.

NACIONAL: Spomenuli smo predstavu „55 kvadrata“, koja je dobila Nagradu hrvatskog glumišta za predstavu u cjelini, a vi ste dobili svoju prvu Nagradu hrvatskog glumišta, za ulogu Fani u toj predstavi. Što vam znače ta nagrada i ta uloga?

Znate što, možda sam ja odigrala i boljih uloga od ove, ali morale su se poklopiti neke stvari da bi baš ova predstava bila nominirana i da baš u njoj moja kreacija bude zapažena. Mene je to nekako zaobilazilo dosad, ali mi je drago da se to dogodilo baš s ovom predstavom jer malog Ivana Plazibata – zovem ga mali, ali nije mali, već ja to odmilja – obožavam. Pratim ga jako dugo, još otkako sam vidjela njegovu „Ukroćenu goropadnicu“ i jako mi se sviđa to što radi. Nikad ne propustim priliku apostrofirati tog čovjeka, da svi na njega obrate pozornost jer se takvi talenti nisu česti. Kad sam počela igrati, moja prva uloga bila je s Dinom Radojevićem, radila sam s Marinom Carićem, Georgijem Parom, Magellijem, nema s kim nisam radila. Stoga mogu dobro sagledati i procijeniti kad je netko talentiran. Plazibat je odličan, zna što radi i to je pokazao u „55 kvadrata“. U toj predstavi, kao što sam rekla, igram babu. Moraš nekome toliko povjerovati da sam stara, jer moja kolegica Snježana Sinovčić meni govori „mama“, a starija je od mene godinu dana! Dakle, zaista mi se mora vjerovati, a nemam nikakvih posebnih manifestacija, nemam šminku, samo sebe. Ivana Vuković, koja je za taj tekst dobila „Marina Držića“, i Ivan Plazibat kao redatelj donijeli su jednu maštovitu, pametnu, modernu predstavu. Evo, recimo, ta predstava baš korespondira s današnjim vremenom, kad su svi „poludjeli“ za iznajmljivanjem i nekoliko generacija trpa se u 55 kvadrata. Taj sukob generacija unutar malog prostora nešto je što danas živimo. Tematika je moderna, režija je moderna, brza, fragmentarna, video je prisutan, to je, dakle, posve ovovremenska predstava.

NACIONAL: Kad sam radila intervju s Nenni Delmestre, „kućnom redateljicom“ HNK u Splitu, rekla mi je da je veliki problem oko te predstave taj što je ona jedva izvedena nekoliko puta. Nedostatak prostora za izvođenje u Splitu vrlo je izražen, slažete li se s tim da predstave premalo igraju?

U Splitu, ali i u Hrvatskoj kod nacionalnih teatara, imamo generalni problem da imamo samo veliku scenu, ne postoji mala. A imamo Operu, Balet i Dramu. Treba čekati da dođeš na red kad igraju tri ansambla, a moraš igrati i druge predstave. Trenutačno smo u tranziciji, izabran je novi intendant, stari završava uskoro svoj mandat, nemamo ravnatelja Drame, „visi“ nam ravnatelj Tehnike, ne znam kako uopće radimo predstave. Čini mi se da se u našim teatrima puno proba, a malo se toga igra. Barem u našem teatru. Kad sam primala Nagradu hrvatskog glumišta, zaboravila sam neke stvari reći. Nije dobro da predstavu koja je – evo, primjerice, kao što je slučaj s „55 kvadrata“ – dobila nagradu za najbolju prošle sezone, ne može vidjeti publika u cijeloj Hrvatskoj. Tužno je da smo toliko inertni da ne možemo takve stvari organizirati.

NACIONAL: Da, može se reći da vas ni u Splitu nisu vidjeli jer je predstava igrala svega nekoliko puta.

Točno. Čudno se promišlja ta politika, zašto? Ne znam, ne ulazim u to. Dobijemo novac i napravimo predstavu, neke predstave igraju svega nekoliko puta, neke ne. Nedostaje mala scena. Mi smo u vremenu kad je cijeli grad postao fast food i zimmer frei, ja to zovem „u se, na se i poda se“ vrijeme. Dakle, pojedi, lezi, iznajmi, a kultura je nevažna.

NACIONAL: Kad smo kod dodjele Nagrada hrvatskog glumišta, mnogi vaši kolege glumci na društvenim mrežama su komentirali, bolje reći pitali su se kako je moguće da Ivica Pucar dobije nagradu, a predsjednik je Hrvatskog društva dramskih umjetnika. Kako to komentirate?

Nisam čula te komentare. Ne mogu vam puno oko toga reći. Možda je napravio dobru ulogu, ne znam. Tko je kako dobio nagradu, ne ulazim u to. Lijepo je da postoji ta dodjela, to moram reći. Samo znam da sam ja očito morala napraviti „wow“ ulogu kad sam dobila nagradu.

NACIONAL: To sam vas htjela i pitati, splitsko nacionalno kazalište dobilo je ove godine najviše nominacija i najviše nagrada hrvatskog glumišta, kako to objašnjavate?

Jako mi je drago zbog toga, imamo jako puno talentiranih umjetnika. Ali ponovit ću, jako mi je žao što ne možemo gledati većinu tih predstava koje su u konkurenciji za nagrade. Prije dodjele nagrada Oscar pogledaju se i proanaliziraju svi filmovi u konkurenciji. Ovdje ljudi nemaju tu priliku. Ja sam svojevremeno dobila „Držića“ za dramski tekst, zašto je to dobro? Zato što teatar ima obavezu izvesti nagrađeni dramski tekst. Tako svi mogu vidjeti što se napravilo. Tako bi trebalo biti i s nagrađenim predstavama, da postoji obaveza barem nacionalnih kazališta da ih ponude publici. Jer ovako smo svi izolirani, Split radi svoje, Rijeka svoje, Dubrovnik svoje, a Zagreb svoje. Nismo baš tako daleko da se to ne može organizirati.

NACIONAL: Spomenuli ste Držića, poznato je da dosta pišete. Koliko vam pisanje znači?

Sad mi kroz koji dan izlazi nova knjiga. Pišem i slikam, iako mi je slikanje više kao hobi. Imamo jedan teatar u Splitu, ja nisam osoba koja zove nekoga da ga pozove. Kreativan sam čovjek i želim svoje vrijeme iskoristiti da radim nešto kreativno. Umjetnik mora raditi. Ne mogu utjecati na to tko će zvati, ali mogu utjecati na to što ću raditi, pisati, slikati, pjevati, pa se ostvarim kroz taj vid rada. Ne pišem knjige ne znam kako često, ali primjerice, uvijek pišem svoje tekstove kad ih želim izvoditi u kazalištu, neovisno o HNK-u u kojem sam zaposlena. Uvijek se trudim igrati aktualne predstave, igram „Disco babu“, igram „Varaš ga, ne ostavljaš ga“, gdje pjevam francuske šansone, to je neki kabaret, stand-up. Što se tiče mojih knjiga, zadnja koju sam izdala bila je „Od pizduna do tajkuna“, o jednom Srećku koji shvati da uspijeva ako „preokrene“ Deset Božjih zapovijedi. Bio je fin, svirao klavir, bio pristojan prema curama, ali nikako uspjeti. I onda je pokušao drugačije, skinuo sa zida slike Bacha i Beethovena za koje mu je netko rekao da su babe i krenuo svirati narodnjake, učio se postati brutalan pa mu je sve krenulo. Predstavu prema toj knjizi radim sa Stipom Radojom, bit će to monodrama.

A sad će mi, kroz koji dan, izaći nova knjiga. Radni naslov je bio „Pet minuta“ jer sam shvatila da je tih pet minuta često kod nas u upotrebi. „Evo mene za pet minuta“, pet minuta slave, petominutni kontrolni, „došli ste pet do 12“, „da ste došli prije pet minuta“, „ajde, sidi još pet minuta“, „evo, otišao je prije pet minuta“… To su duhovite svakodnevne priče, teško mi je to prepričati. Urednici su imali dobru opasku da bi trebalo biti duhovito pa smo u naslov stavili „Dva puta u pet minuta“, pa imamo i seks od pet minuta.

NACIONAL: Takav humor, satira, je li vam to lijek za sve teške trenutke? Kako gledate na to?

Kod nas se u Hrvatskoj jako cijeni ozbiljnost, mi smo kao svi jako ozbiljni. No iza ozbiljnosti može se kriti budalaština, a iza humora ne može. Ili je nešto smiješno ili nije. Ne valja ni taj prvoloptaški humor, humor se mora raditi ozbiljno kao i svaka drama. Morate neku ozbiljnu situaciju analizirati pa je okrenuti na humor, recimo da morate napraviti „dupli pas“. Sve možemo naučiti, možemo naučiti korektno pisati, korektno slikati, plesati, jedino se humorist mora roditi takav.

NACIONAL: Točno, a duhoviti ljudi su i najinteligentniji.

Tako je, ali kod nas se humor malo cijeni. Znate da komični komad neće biti jednako valoriziran kao neki ozbiljan, to je tako. Kad sam dobila kolumnu u „Glamour Caffeu“, komentirala sam dnevne događaje, muško-ženske odnose, politiku na tjednoj bazi… I bila sam nemalo iznenađena raznoraznim komentarima. Bio je to začetak stand upa kod nas i valjda sam to trebala proći. Pitali su se: tko je ova? Bilo je tako čudno da netko radi stand up, a veliki broj američkih glumaca počeo je karijere upravo tako, npr. Robin Williams, Eddie Murphy… Trebao je dugi niz godina da se shvati da to netko zaista radi, da ozbiljno radi na tome. To je najteži posao, teže nego dobiti ulogu. Moraš biti brz, maštovit, nije mi jasno kako to ljudi ne vide. Ali „izgurala“ sam to jer sam vjerovala u sebe i u to što radim, ne osvrćem se na komentare.

NACIONAL: U ansamblu HNK-a u Splitu ste od 1988., dobili ste posao godinu prije diplome. Zašto ste ostali u Splitu, je li to bio plan?

U splitskom HNK-u sam 1981. igrala prvu predstavu, nakon toga otišla sam na studij u Beograd. Tada je, u Jugoslaviji, bilo drugačije – u tri akademije primali su svega desetak ljudi od tisuću prijavljenih. Ostala sam u Beogradu i dobila ulogu u seriji „Đekna još nije umrla“, ali onda je počeo rat i vratila sam se u Split. Htjela sam se posvetiti kćeri, bila sam samohrana majka, pa nisam ganjala karijeru. Kad bih išla snimati u Zagreb, vraćala bih se istoga dana u Split. Sjećate se, ceste su bile blokirane, nisi se mogao baš tako lako kretati. I tako sam ostala. Imala sam veliku sreću jer sam igrala predstave po cijeloj Hrvatskoj, snimala puno u Zagrebu, na televiziji, pisala knjige. Nisam se, dakle, „zakopala“ u Split.

NACIONAL: Puno se radi u HNK-u…

Radi se, ali ja sam cijelo vrijeme puno radila. Već 35 godina sam u nacionalnom kazalištu, vrijeme leti. Split je poseban. Život laganini. Volim ga, ali za karijeru bi bilo bolje da sam bila u Zagrebu. Voljela bih, Zagreb ima svoj šarm. Jer kad si mlad, bolje je da si u većim centrima jer se pružaju veće mogućnosti, ali ja sam zaista proživjela krasnu karijeru u Splitu.

NACIONAL: Ova posljednja godina bila je zaista turbulentna, smijenjen je intendant Srećko Šestan, došao je novi Vicko Bilandžić, ravnateljica Drame Marina Vujčić dala je ostavku, kako ste vi umjetnici to proživljavali, je li se to osjetilo u radu, u kreativnosti?

Gledajte, ja sam ovih godina prošla toliko intendanata da im ne znam broja, pa i Sanader je bio intendant neko vrijeme. Pa Mucalo, Bilić, bilo ih je. Nama koji radimo u teatru važno je da na čelu kuće bude dobar intendant. Nesretna okolnost bila je korona kada je sve teško funkcioniralo. Došli smo do situacije koja nije zavidna. Marina Vujčić zbog osobnih razloga dala je ostavku pa nemamo ravnatelja Drame. Onda se dogodilo da nemamo ni ravnatelja Tehnike, ni financijskog. Usprkos svemu tome, teatar funkcionira, nisu to baš normalne okolnosti, ali entuzijazam radi svoje. Zaista je odlična energija u cijelom ansamblu, u cijelom kazalištu.