U zadnjih 30-ak godina iz šireg središta Zagreba nestalo je 35 tvornica, većinom povijesno i arhitektonski vrijednih objekata koji traže prenamjenu i obnovu, no u nedostatku investitora, kapitala i stručnog urbanističkog plana, prerastaju u zapuštene kancerogene gradske zone.

Upozorili su to u razgovoru za Hinu profesori zagrebačkog Arhitektonskog fakulteta Nenad Fabijanić i Tihomir Jukić te, u svjetlu najava revitalizacije prostora bivše tvornice vagona Janko Gredelj, istaknuli važnost obnove tih prostora u središtu Zagreba, ali i na neadekvatnu namjenu dijela objekata.

Propast industrije, time i ljudi, mutna privatizacija, uzurpirano vlasništvo i interes profita od ´90-ih godina pa do danas i socijalno raslojavanje, manifestira se usporedno i kroz sva područja kulture, urbanizma i arhitekture. Napušteni i devastirani ostaci industrijske arhitekture jedan su od stalnih upozoravajućih relikata i posljedica tranzicijskih vremena kad su “kokošari preuzeli gospodarstvo”, oblika i metoda na naš način, ustvrdio je Fabijanić.

Vrsta i rezultati industrijske atrofije očiti su ne samo u Zagrebu već i na svim mjestima gdje su nekad industrija, proizvodnja i obrt bili razvijeni, aktivni i životno važni. Od Varaždina do Rijeke, od Brača do Vukovara, svugdje je, kaže, isti problem.

Ideja njihove izvorne revitalizacije, tj. tehnološke obnove upitna je, ponegdje gotovo neizvediva. Na posebnim mjestima, na ostacima industrijske baštine, s obzirom na karakter i razinu realne povijesne i arhitektonske vrijednosti, obaveza je rekonstruirati, prenamijeniti i obnoviti ono što je od njih ostalo.

Gredelj i Strojarnica – jedinstven primjer industrijske arhitekture 

Tihomir Jukić s Katedre za urbanizam posebno izdvaja  prostor bivše tvornice vagona Janko Gredelj, prostor Gradske klaonice i centralnog stočnog tržišta u Heinzelovoj ulici, Zagrebački velesajam te prostor Remize na Trešnjevci kao velike i značajne zapuštene prostore koji iščekuju svoju preobrazbu i aktivno uključivanje u gradsko tkivo.

Prostor bivše tvornice vagona Janko Gredelj i bivše Strojarnice državne željeznice jedini su primjer takve industrijske arhitekture u Hrvatskoj, a to je i jedno od najvrednijih građevnih zemljišta u Zagrebu, dok je Gradska klaonica na Heinzelovoj ulici jedan od najočuvanijih i najvrednijih industrijskih kompleksa u gradu.

No, ne radi se samo o njegovoj ekonomskoj vrijednosti nego o njegovom položaju u gradu i značaju za budući razvoj i sliku Zagreba, kao i njegovom značaju za građane, ističe Jukić.

Transformacija tog prostora uz željezničku prugu, po njegovu bi mišljenju, mogla omogućiti povezivanje željezničkog, autobusnog kolodvora i avionskog terminala, uspostavu novih sadržajnih i prometnih veza između Donjeg grada i Trnja te rješavanja parkirališta za cijeli Donji grad.

Varijante rješenja trebalo bi prezentirati građanima, struci i potencijalnim investitorima, kako bi se kroz stručnu diskusiju došlo do konsenzusa o budućoj viziji i sadržajima tog dijela grada, ističe Jukić koji podsjeća na primjere Hamburga, Rotterdama i Zuericha, gdje postoje izvrsni primjeri zaštite i zadržavanja postojeće industrijske arheologije i njezina uklapanja u gradska središta.

Tridesetih godina 20. stoljeća kompleks Gradske klaonice i centralnog stočnog tržišta realiziran prema projektima berlinskog arhitekta Waltera Fressea koji je  bio izrazito cijenjeni projektant industrijskih kompleksa u Njemačkoj.  Kompleks Klaonice predstavlja visoke dosege arhitekture moderne tridesetih godina u Europi u području industrijske arhitekture. Iz tog se razloga očekuje sustavan pristup njegovoj obnovi, oživljavanju i uključivanju u gradsko tkivo i gradski život novim aktivnostima i sadržajima.

Jukić ističe i važnost razvoja i preobrazbe u inovativnu četvrt Zagrebačkog velesajma  koji je oduvijek bio mjesto prezentacije novog ili još neviđenog i mjesto dokazivanja gospodarske snage i suvremenih dostignuća i pozicije Grada i Hrvatske u širem okruženju.

Deklarativna i realno nevidljiva zaštita industrijske baštine

Zaštita i zakon, ovisno o vrijednosti i razini, razlikuje te objekte po kategorijama značaja, a time i po kriterijima čuvanja i po metodama obnove, no Fabijanić ističe kako je problem u tome što je zaštita najčešće deklarativna, pasivna, samo administrativno formalizirana, neefikasna i restriktivna, a realno – nigdje vidljiva.

Fabijanić i njegovi stručni suradnici s Arhitektonskog fakulteta 2017. izradili su za Grad “Programska polazišta strateškog gradskog projekta Gredelj” istovremeno s jednako opsežnom kompatibilnom studijom i za zonu Paromlina stvarajući tako predprojektne teze i postavke za planove i projekte višeg reda i mjerila.

Osim najužem stručnom timu naručitelja studije, ona nije prezentirana široj gradskoj upravi, jer, kaže ovaj ugledni zagrebački arhitekt, običaj prezentacije važnijih urbo-arhitektonskih projekata u Gradskoj skupštini ne postoji, pa stručna i široka javnost o njima ne znaju ništa. Koriste se prema potrebi, “prointerno” ili za osobne svrhe i povremenu promociju unutar gradskih institucija.

Analiza i provjera postojeće urbane i industrijske strukture na oba lokaliteta prvenstveno se bavila potencijalom i građevinskim bonitetom zaštićenih ostatka besprimjerno devastirane tvornice “Gredelj” i napuštenim, gotovo porušenim “Paromlinom”,  spomenikom industrijske arhitekture s južne strane pruge.

Naravno, posebno zainteresirani za te teme – arhitekti i urbanisti, urbani sociolozi, povjesničari arhitekture vide na tim lokacijama i u tim starim i napuštenim zdanjima razne mogućnosti revitalizacije, novu vrijednost urbanog zajedništva.

Riječ je o “ostacima” jer tijekom vremena, godinu za godinom, od uporabnih i zaštitom obuhvaćenih dijelova kompleksa ostalo je malo, a i ono što stoji krhkog je stabiliteta kojem prijeti daljnje urušavanje. “Sve mi se čini da ne znamo što bismo s tim jer novaca (investitora) nema! Čeka se potpuno devastiranje ovih gradskih dijelova”, kaže Fabijanić.

Na kraju će ostati samo apeli i upozorenja, dokumenti i fotografije, taložene u arhivama lokalnih i državnih institucija materijalne zaštite jer kontinuiranu obnovu graditeljske baštine očito nema interesenata i investitora.  Država i grad trenutno nisu u stanju biti niti inicijator niti dobar posrednik u rješavanju problema kako industrijske pogone, sasvim posebne po tipologiji, strukturi i najčešće dotrajaloj građevinskoj supstanci, pretvoriti u visoko civilizirane suvremene i tehnološki održive prostore koji, sudeći po svjetskim primjerima, bivaju najčešće namijenjeni sadržajima kulture ili socijalnog standarda.

Zapuštene kancerogene zone Zagreba

Zbog manjka zdravog kapitala koji bi se uložio u očito već zakašnjelu revitalizaciju i rekonstrukciju mnogih povijesnih i industrijskih objekata, oni postaju zone urbanih šupljina, oronule i zapuštene, kancerogene zone Zagreba, kaže Fabijanić. Kompleksi “Gredelja” i “Paromlina”, ističe, danas zjape prazni i devastirani:

Povremeno pristižu prijedlozi i nove ideje korištenja zone “Gredelja” u rasponu – od “kreativnog klastera” (ma što to značilo?), male scene dalekog HNK, nove tržnice do vojnog muzeja itd. S pratećim 3D simulacijama koje na razini futurističkih vizija i nuđenih iluzija i uzoraka importiranih od Rotterdama i Barcelone do Pekinga plasiraju brzocrtajući animatori iz naše sredine, radeći poligon svoju stručnu reklamu, ali i za opću medijsku zabavu.

Fabijanić vjeruje u elaborirane i utemeljene inicijative, ali ne uvijek i u dobre namjere inicijatora. Sumnja u megalomanske “blockbuster” urbo-fantazije i prikaze “lego” scenografija uguranih u nekad odmjereni urbanizam donjogradskog Zagreba ili ono što je od njega ostalo.

Zagreb je postao sivi, neodržavani histerični grad koji se mjestimično uređuje u ritmu izbornih ciklusa uglavnom sa servisom servilnih arhitekata. Primjetno je i na djelu kontinuirano devastiranje građanske kulture civiliziranog srednjoeuropskog grada na ulicama, trgovima, parkovima…

Postao je i zoran primjer devastiranja i zaboravljene ideje urbanizma i manjka urbanističkih projekata posljednjih 30 godina u Hrvatskoj. Ministarstvo kulture tj. državna služba zaštite graditeljske baštine i gradski zavodi za zaštitu spomenika niti konzerviraju niti konstruktivno saniraju čak ni postojeće, često opasno stanje, već pretežno održavaju isključivo administrativni patronat na nekoj lokaciji. Čekaju se bolja vremena i neki slučajni investitor. Opravdanje uvijek isto: i tu je novac mjerilo stvari. Svi čekaju “europski” novac koji treba samo “povući”. Jednostavno, kao mačka za rep!

“Pritom se zgrade ruše, propadaju, od Paromlina su ostali silosi i zidno oplošje jednog dijela, a cijeli se jedan krak srušio, dimnjaka više nema, pada tako i “Gredelj”, padaju i ostaci zone oko “Badela” itd.”, kaže Fabijanić.

Opasnost od rušenja postoji i dalje – jer spomenici industrijske arhitekture kod nas očito nisu prioritet, nisu spomenici najviše kategorije, a dometi ne dosežu i globalnu zaštitu. Kako stvari stoje, rušenje je izvjesna opcija.

Nametnuta i loša ideja Gradske knjižnice na prostoru Paromlina

Istovjetni problemi poput “Gredelja”,odnose se i na područje “Paromlina” koji se ciglu po ciglu sve brže približava zemlji, a na lokaciji njegovih ostataka nametnuta je ideja o smještanju gradske knjižnice.

Najava te ambicije, a u duhu obećanja iz predizborne kampanje, objavila je u srpnju 2014. tadašnja zamjenica gradonačelnika Vesna Kusin, a  Zagrebu se ponovno slaže kompozit dobrih želja i intuitivno odabranih proizvoljnih urbanih mjesta, izvan urbano-prostornog sistema, generalne projekcije mjesta i proporcionalnog rasporeda gradskih sadržaja i događaja, kaže Fabijanić te ističe kako nije poznato je li itko  i kada dokumentirano provjerio može li se središnja gradska knjižnica smjestiti u prostor nekadašnje NSK na Marulićevu trgu, u koji je sada neprimjereno smješten Državni arhiv.

“Po karakteru korištenja, uporabne otvorenosti i zaštite čuvanja, po arhivskom ambijentu i interijeru, konačno po arhitekturi svoga tipa, autora Rudolffa Lubynskog iz 1913. u svim elementima svoje tradicije i otvorenosti neprimjerena je zgrada za smještaj sadržaja suvremenog, k tome državnog arhiva”, ističe Fabijanić.

Takve i slične sadržajno-lokacijske mikrodileme ovaj bi grad mogao riješiti inauguracijom, već odavno zakašnjelog strategijskog koncepta i makrourbanističkog rješenja.

“Mogli bismo i morali bolje. No kako bilo da bilo, i s kim god to bilo, treba učiniti sve da tako više ne bude”, zaključuje Fabijanić.