Duga je povijest nelegalne gradnje na području antičke Salone kod Splita, nedopuštenih građevinskih zahvata i parcelacije u području antičkog agera, odnosno zemljišta, no jednako smo tako recentno svjedoci vrlo fleksibilnih i upitnih konzervatorskih dopuštenja i dozvola za arheološki nadzor i koncesija za istraživanje. I dok su mnoge privatne gradnje na prostoru Salone dobile pod sumnjivim okolnostima građevinske dozvole, čini se da je lokalni mentalitet potrebe za stihijskim i neplanskim „ziđanjem“ jači od činjenice kako se stanovnici nalaze na teritoriju koji je u europskim i svjetskim razmjerima iznimno vrijedna kulturna i arheološka materijalna baština.

Šest kilometara sjeverno od Splita, u današnjem Solinu, nalaze se ostaci antičkog grada Salone, metropole rimske provincije Dalmacije, koja ima još ilirsko-grčke korijene, a u grčkom periodu razvijali su je kao jako trgovačko središte stanovnici Isse, centra na istočnom Jadranu. Naseljavanjem dijela stanovništva iz spaljene Salone u 7. stoljeću nakon barbarskih pohoda Avara i Slavena, i carskim odobrenjem da se Dioklecijanova palača koristi kao naselje, mijenja se urbanističko i sadržajno obilježje palače koja od tada postaje grad Split, dok se istočno od razvalina Salone u srednjem vijeku razvija hrvatski srednjovjekovni grad Solin. U kontinuitetu stoljeća, Solin je izravni nastavak antičke Salone.

No ne možemo se oteti dojmu da je Salona zapravo jedan „otpisani“ lokalitet, čije arheološko-kulturološko-umjetničke i civilizacijske vrijednosti i povijesni slojevi lokalnoj zajednici zapravo kontinuirano smetaju i idu na živce jer se ne može u nepregled graditi preko nje, a svjedoci smo da je slično i s Dioklecijanovom palačom i PVC stolarijom u njezinoj jezgri, na što su konzervatori – i viša nadležna tijela – nekako zažmirili i digli ruke pred moćnim privatnim kapitalom. Brojni se istaknuti pojedinci iz struke povjesničara umjetnosti i arhitekture, arheologa i konzervatora desetljećima fenomenološki, sociološki i kulturološki zgražaju kako smo došli do toga da iznimna vrijednost Salone nije prepoznata i usmjerena prema konceptu prvorazrednog sadržaja arheološko-kulturnog turizma u svjetskim razmjerima, gdje bi lokalna zajednica mogla itekako profitirati, već je svedena na smetnju: eto, baš se našla tu gdje nije trebala pa radi nje ne mogu ljudi graditi kako im se prohtije.

Nina Obuljen Koržinek, ministrica kulture i medija, ocijenila je neprihvatljivom mogućnost da se zbog interesa bilo kojeg investitora ne provedu sva nužna arheološka istraživanja. PHOTO: Arheološki muzej Split, Nikola Cutuk/PIXSELL

Salona je bio grad sa snažnim gradskim zidinama, kulama i vratima, trgovima, ulicama, vodovodnom mrežom, hramovima, reprezentativnim palačama, javnim i privatnim termama, teatrima, gospodarskim zgradama, žitnicama, malim dućanima. Kulminaciju blagostanja dosegla je u doba cara Dioklecijana u 4. stoljeću naše ere. No, u Saloni postoji i iznimno vrijedan ranokršćanski sloj arhitekture, s nizom crkava, bazilika i grobnih arhitektonskih sklopova. Akademik Andre Mohorovičić navodi za Salonu da je urbani areal koji je u više navrata proširivan, ali i danas opasan oštećenim dijelovima masivnih gradskih zidina i kula te „unutar tog područja nailazimo na očuvane dijelove ili arheološke slojeve foruma, ulica, javnih objekata, kuća, teatra i monumentalnog amfiteatra, trijumfalnih gradskih vrata te mnogo detalja, podova od mozaika i dekoracija od mozaika, a izvan zidina na impozantne dijelove akvedukta i nekropole“. Iz prijelazne antičko-ranosrednjovjekovne faze očuvani su u Saloni oratoriji, uklopljeni u antičke terme, odnosno, supstrukciju amfiteatra.

Prošlog tjedna osvanuo je na mail-adresama nekih strukovnih društava apel za Salonu koji je do sada potpisalo preko osamdeset naših stručnjaka iz područja arheologije, ravnatelja arheoloških i drugih muzejskih institucija i znanstvenih instituta, muzejskih savjetnika, profesora arheologije na različitim katedrama, rektora sveučilišta, arhitekata, konzervatora i povjesničara umjetnosti. Nastupivši zajedno kao velika homogena grupa napisali su taj tekst „potaknuti činjenicom da je provedba zaštitnih arheoloških istraživanja u Saloni postala problematična i za struku kojoj se uskraćuju relevantni arheološki podaci, i za investitore koji ne dobivaju ujednačene i zakonite konzervatorske uvjete u istočnoj zoni Salone gdje je izgradnja načelno dozvoljena uz arheološki nadzor i istraživanje“.

Naime, kako se navodi u apelu, nakon nedavnog nalaza širokoga zida i dijela jugoistočne nekropole iz antičkoga razdoblja na lokalitetu Bugarevo (čestice 6686/2 i 6686/5 k. o. Solin), arheološka slika istočnog dijela Salone uvelike se promijenila jer je vrlo izgledno da se radi o antičkoj fortifikacijskoj arhitekturi na neočekivanom mjestu. „Malo je reći kako se radi o arheološkom nalazu desetljeća jer ono značajno mijenja spoznaju o urbanoj slici jugoistočnoga dijela Salone u kojem se nalazila i njezina luka – portus Salonitanus – koja se pružala duboko u plovni donji dio rijeke Jadro. Kao hladan tuš za cijelu arheološku struku, ali i javnost odjeknula je vijest da su spomenuti antički zid i grobnica uklonjeni teškom mehanizacijom u jedan dan, a još su čudnije, gotovo nestvarno, zvučala usmena obrazloženja istraživača lokaliteta (privatna arheološka tvrtka) i nadležnog konzervatora kako se radi o cesti iz doba Austrougarske! Ni istraživači ni konzervatori nisu bez znanja i iskustva da bi donosili takve neutemeljene i znanstveno neodržive zaključke, tj. interpretacije nalaza zbog čega je cijeli slučaj postao indikativan“, navodi se u apelu.

Javnost je o novoj devastaciji arheološkoga nalazišta upoznata u tekstu objavljenom u lokalnom mjesečniku Solinska kronika od 15. travnja 2021. Hrvatsko arheološko društvo tražilo je od Županijskoga odjela za graditeljstvo i prostorno uređenje – Ispostava Solin da se prekine izdavanje građevinske dozvole na spomenutim česticama zbog devastacije nalazišta. Krajem travnja IIC – Međunarodni institut za restauriranje povijesnih i umjetničkih djela – Hrvatska grupa je od Ministarstva kulture i medija zatražio očitovanje o tom uništavanju baštine, ali nisu u tom periodu dobili službeni odgovor. U međuvremenu, kako u apelu pojašnjavaju istaknuti kolege,“ista privatna arheološka tvrtka, s nadležnim konzervatorom koji je prethodno morao izdati dozvolu za uklanjanje antičkoga zida, nastavlja radove na istoj lokaciji, kao da se ništa nije dogodilo. Pritom ponovno primarno koristi tešku građevinsku mehanizaciju neprimjerenu radu na arheološkom lokalitetu sa složenom stratigrafijom“. I dalje: „Takav način iskopavanja nikako ne pripada kategoriji zaštitnoga arheološkog istraživanja. Sukladno članku 12. Pravilnika Ministarstva kulture RH o arheološkim istraživanjima propisano je obavljanje iskopavanja prateći stratigrafsku strukturu nalazišta uz izradu odgovarajuće dokumentacije. Svaki pojedinačni nalaz ili grupu nalaza potrebno je označiti tako da oznaka sadrži detaljne podatke o mjestu i položaju gdje je nađen. Iskopavanje kulturnih slojeva i ostataka antičke arhitekture teškom mehanizacijom potpuno otklanja mogućnost provođenja propisanog, a daljnji nastavak radova na ovaj način dovest će do uništenja nalazišta.

Smatramo da cijelu situaciju, kao i ostale slične, treba žurno staviti pod širi stručni nadzor, a u konkretnom slučaju propisati mjere zaštite koje bi uključivale povratak uklonjene antičke strukture u prvobitno stanje uz arheološko istraživanje čitavog lokaliteta bez intenzivne uporabe teške mehanizacije. Spomenuta tvrtka, koja je nedvojbeno napravila nedopustivu devastaciju kulturnoga dobra, zajedno s problematičnim konzervatorskim nadzorom, nisu jamstvo da ćemo se odmaknuti od prakse proglašavanja antičkih struktura austrougarskom cestom i sličnih ničim potkrijepljenih izjava kojima se umanjuje vrijednost zatečene materijalne baštine. Ovo je prijelomna situacija za Salonu, u najnegativnijem smislu i duboki odmak od normalnog i zakonitog režima zaštite arheološke baštine općenito, a posebno u Solinu“.

Međutim, iz Ministarstva kulture i medija Nacionalu su u ponedjeljak poslali prilično drugačije intonirane odgovore i pojašnjenja, na tragu objave za javnost od 16. srpnja kako je ministrica Nina Obuljen Koržinek službeno boravila u Splitu 15. i 16. srpnja: „Ministrica kulture i medija dr. sc. Nina Obuljen Koržinek nije imala sastanke s predstavnicima Apela za Salonu, nego je prošlog tjedna za dvodnevnog boravka u Solinu, sve lokalitete Salone obišao glavni konzervator za arheologiju Ministarstva. U Muzeju grada Splita u petak je održan Kolegij pročelnika konzervatorskih odjela juga Hrvatske, nakon kojeg su lokalitet obišli i konzervatori i arheolozi Uprave za zaštitu kulturne baštine Ministarstva, načelnica sektora za konzervatorske odjele i inspekciju, pročelnik Konzervatorskog odjela u Splitu i ravnatelj Arheološkog muzeja Split“.

Što se tiče samog „apela“, ministrica je dala izjavu u Splitu u kojem je istaknula da je prijepor nastao unutar struke i da će se unutar struke i riješiti. Nakon kolegija pročelnika konzervatorskih odjela, ministrica se sastala s predstavnicima medija i među ostalim pitanjima odgovarala i na pitanja vezana uz zbivanja u Saloni. „Ministrica je tada obavijestila medije kako je glavni konzervator Ministarstva nadležan za arheologiju pregledao teren i izvršio nadzor te će nakon nadzora arheologa biti donesena odluku o daljnjim arheološkim istraživanjima. Taj nas slučaj upozorava, zaključila je ministrica, kako je Salona jedan od onih lokaliteta za koji žurno treba izraditi plan upravljanja, koji će uvažiti sve interese: u prvom redu zaštitu spomenika, ali i potrebe stanovnika i grada da se dalje razvija. Salona je bez dvojbe jedan od najvrjednijih hrvatskih arheoloških lokaliteta, stoga je ministrica ocijenila neprihvatljivom mogućnost da se zbog interesa bilo kojeg investitora ne provedu sva arheološka istraživanja koja je nužno provesti“.

Na Nacionalovo pitanje mogu li, barem okvirno, navesti smjernice i mjere koje su dogovorene po pitanju rješavanja problema izdavanja upitnih konzervatorskih dozvola za istraživanja po lokalitetu Salone, kao i davanja koncesija privatnim arheološkim firmama koje se ne drže najviših standarda arheoloških radova, iz Ministarstva su pojasnili kako arheološka istraživanja u Solinu nadziru konzervatori nadležnog Konzervatorskog odjela u Splitu, koji je dio Uprave za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture. „Neovisno o izvođaču istraživanja, a to mogu biti muzejske i znanstvene institucije, kao i privatne arheološke tvrtke, svi se radovi izvode sukladno Pravilniku o arheološkim istraživanjima kojim su jasno propisani uvjeti pod kojima se dobiva odobrenje za radove, kao i obaveze istraživača. Isto tako, Zakonom o zaštiti i očuvanju kulturne baštine definirani su uvjeti stručne osposobljenosti izvođača radova, uvjeti pod kojima se istraživanja mogu izvoditi i drugi preduvjeti za istraživanje, kao i donošenje dodatnih mjera zaštite tijekom samih istraživanja. Sustav davanja koncesije privatnim arheološkim tvrtkama ili bilo kojim drugim instancijama arheološkog profila ne postoji, niti je potreban s obzorom na činjenicu da su citiranim Pravilnikom i Zakonom definirani strogi uvjeti izdavanja odobrenja za istraživanja. Vezano uz angažman privatnih tvrtki, treba naglasiti da su potrebe za zaštitnim arheološkim istraživanjima velike i da stručnjaci arheoloških muzeja, instituta i drugih znanstvenih ustanova arheološkog profila ne mogu odraditi sva istraživanja u strogo zadanim rokovima, te je stoga nužno angažirati i privatne tvrtke koje odabire investitor, ali su pod strogim nadzorom konzervatora, kao što je pogotovo slučaj Salone“, priopćili su iz Ministarstva.

Jednako tako smatraju da u ovaj slučaj ne treba uključiti DORH i USKOK i da sami imaju dovoljno jake pravne mehanizme potrebne za sankcioniranje nedozvoljenih radnji jer su zakonom propisane kazne za prekršitelje:

„Ponavljamo, riječ je o metodološkom prijeporu unutar struke, a nikako o sumnjivom iskorištavanju lokaliteta. Područje zaštite Salone (Solina) podijeljeno je na dvije zone – zonu A u kojoj je zabranjena svaka gradnja i u funkciji je budućeg arheološkog parka te zonu B koja je ujedno i građevinska zona Solina i obuhvaća područje suvremenog grada. Za sve građevinske radove unutar zone B propisane su stroge mjere zaštite koje obuhvaćaju obavezna zaštitna arheološka istraživanja prije bilo kakvih građevinskih radova. Dodatni iskorak u jačanju zaštite arheološke zone Solina Ministarstvo kulture i medija planira kroz izradu konzervatorske podloge za cijelo područje zaštite, radi jačanja razine i mjera zaštite lokaliteta. Isto tako, u tijeku je i izrada Plana upravljanja arheološkim područjem Salone, koju je naručio Grad Solin, čime se nastoji uvesti novi model upravljanja arheološkim područjem s ciljem kvalitetnijeg vrednovanja, prezentacije i održivog razvoja ovog kulturnog dobra.“

‘Ovakav način iskopavanja nikako ne pripada kategoriji zaštitnoga arheološkog istraživanja’. PHOTO: Arheološki muzej Split

Malo jest neobično da običan „metodološki prijepor“ unutar struke potpiše osamdesetak ozbiljnih stručnjaka, uz evidentirani fotomaterijal, no čini se da i struka i Ministarstvo sada žele u tišini riješiti problem koji bi upućivao na fleksibilno izdavanje konzervatorskih dozvola i koncesije za neimenovanu privatnu arheološku firmu. Jer ako je sve uvijek u redu i prema najvišim standardima zaštite, zašto se, primjerice, ne mogu u Dioklecijanovoj palači maknuti PVC prozori?

U ovakvo čudno stanje koje duže traje, uvodi nas knjiga „Suton Splita – gubitak tradicionalnog gradskog obilježja“, legendarnog splitskog povjesničara umjetnosti Duška Kečkemeta, posvećena u cijelosti temi urbane degradacije i urušavanja splitskog prostora. Sve se to može primijeniti i na obližnju Salonu i Solin, no to nisu dovoljno jaki argumenti da se tako drastično zanemare naslijeđene arheološko-urbane vrijednosti šireg prostora: „Split je tako, tijekom pedeset godina prestajao biti organizirani i urbanizirani grad, a postajao je amorfno neorganizirano naselje“, a Kečkemet za takve negativne pojave nakon 1945. čak ne krivi „političku vrhušku i usmjerenja“ koliko same stručnjake koji su u tim zahvatima, izravno ili posredno, sudjelovali: arhitekte, urbaniste, konzervatore i povjesničare, dok u najnovijem razdoblju splitske povijesti ukazuje na pojavu osobnih interesa privatnih moćnika i interesa pojedinih stranaka. „Ni upravne službe Splita, regrutirane iz tog prigradskog stanovništva, nemaju u vidu te posebne tradicionalne vrijednosti koje bi inače morale čuvati i njegovati, nego ponajprije stranačke ili privredne interese“, gorko zaključuje Duško Kečkemet. Istaknuti povjesničar umjetnosti Kruno Prijatelj u knjizi „Spomenici Splita i okolice“, navodi kako Solin još nije dovoljno istražen da bismo mogli stvoriti opću sliku njegova urbanističkog razvoja „jer je još uvijek pod zemljom golemi dio starog gradskog kompleksa“, stoga svaki polulegalan ili sumnjiv zahvat u arheološke slojeve nanosi nemjerljivu štetu kompleksu.

Danas, kada je velikom dijelu struke ljudski i etički stalo da se na prostor Salone uvede kakav-takav red, čini se da želju „malog čovjeka“ da „ziđa“ – ili krupnijeg kapitala da hladnokrvno gradi preko vrijedne baštine – gotovo ništa ne može zaustaviti. Stoga će biti zanimljivo pratiti rješenja Ministarstva kulture i medija, očito jedine institucije koja može prerezati ovaj salonitanski gordijski čvor.