Objavljeno u Nacionalu br. 741, 2010-01-26

Državne tvrtke koje su gradile velike infrastrukturne projekte, u prvom redu Hrvatske autoceste, morale su za Sanaderova mandata plaćati arheološki reket

Na arheologiju, znanstvenu granu kojom se bavi supruga bivšeg hrvatskog premijera Mirjana Sanader, u proteklih je sedam godina utrošeno više od pola milijarde kuna, odnosno najmanje 507 milijuna i četiri stotine tisuća kuna. Toliki je iznos od 2003. godine do danas morala platiti državna tvrtka Hrvatske autoceste za brojna arheološka istraživanja na gradilištima hrvatskih cestovnih pravaca. Da bi tvrtke koje grade velike infrastrukturne projekte uopće mogle dobiti lokacijske dozvole, morale su platiti arheološki reket, odnosno ogromne višemilijunske iznose za besmislena arheološka istraživanja kojima je rukovodila Mirjana Sanader. Jedan od posljednjih slučajeva izvlačenja novca iz HAC-a za arheologiju zbio se 30. lipnja prošle godine, samo dan prije nego što je Ivo Sanader pobjegao s premijerske funkcije: ministar kulture Božo Biškupić s bivšim je predsjednikom uprave HAC-a Juricom Prskalom potpisao dva ugovora kojima HAC za arheološka istraživanja u 2010. godini mora platiti vrtoglavih 103 milijuna kuna. Na taj način premijerova supruga i uzak krug njezinih znanstvenih kolega, tobože radi očuvanja kulturne baštine, potpuno su netransparentno izvukli ogromni novac, zbog čega bi se istraživanjem arheoloških istraživanja trebale početi baviti hrvatske pravosudne institucije.

Kada je riječ o Mirjani Sanader, godinama se u hrvatskoj javnosti spominjao isključivo rimski vojni logor Tilurij u mjestu Gardun kod Trilja, gdje ona od 1998. rukovodi arheološkim iskopavanjima i istraživanjima. Premda je čak i ona sama u jednom intervjuu spomenula da u Gardunu ne može biti senzacionalnih znanstvenih otkrića jer je to ipak “bivši vojni logor, a ne grad”, ona i njezini studenti ondje već dvanaest godina provode istraživanja za koja financijsku i drugu pomoć dobivaju s raznih strana: od Ministarstva znanosti, Ministarstva kulture, Hrvatske vojske, Splitsko-dalmatinske županije, lokalnih vlasti, pa čak i nikad imenovanih sponzora. Upravo je u jednom od rijetkih intervjua koji je u lipnju 2004. dala Nacionalu Mirjana Sanader svoju struku i rad svojih kolega pokušala prikazati kao skupinu znanstvenih entuzijasta koji se bore za svaku kunu: “Imala sam sreću što su me ljudi u gradu Trilju od prvog dana podržali. Oni studentima i nastavnicima osiguravaju hranu na nalazištu. Kada nešto nedostaje, u pomoć nam priskoče sponzori. Svima sam jako zahvalna i moram reći da u nuždi ne oklijevam zatražiti njihovu pomoć. Nije me sram poniziti se za arheologiju”, objašnjavala je Mirjana Sanader.

S druge strane, kada se uzmu u obzir drugi podaci, upravo tijekom vladavine njezina supruga Ive Sanadera, ona i njezina struka postali su najcjenjenija znanstvena grana u Hrvatskoj: samo kroz spregu bivše uprave Hrvatskih autocesta i Ministarstva kulture, u posljednjih deset godina na arheološka istraživanja utrošeno je oko pet stotina milijuna kuna, odnosno pola milijarde. Jedan dio tog novca direktno je pripao Odsjeku za arheologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, gdje je Mirjana Sanader redovna profesorica, a ostatak je raspodijeljen drugim znanstvenim institucijama poput Instituta za arheologiju, Hrvatskog restauratorskog zavoda, Odsjeka za arheologiju HAZU-a, gradskih i lokalnih muzeja, pa čak i – privatnih tvrtki. Čak i da je riječ o legitimnoj raspodjeli među svim znanstvenim institucijama koje se bave arheologijom, Nacionalovi izvori ističu da je supruga bivšeg premijera, zajedno s bliskim prijateljem obitelji Sanader ministrom kulture Božom Biškupićem, imala golem utjecaj na odluku tko će i koliko novaca dobiti iz vrlo pozamašne blagajne.

O tome svjedoči i javno negodovanje zadarskog rektora Ante Uglešića, koji se još u svibnju 2008. u lokalnim medijima požalio na neravnopravan tretman, odnosno na činjenicu da je arheologija u Hrvatskoj biznis u kojem mogu uspjeti samo odabrani: kad je na njihovu domaćem terenu u Zadru, na mjestu Polačišće, trebalo odabrati tko će provesti arheološka istraživanja antičkog blaga rimskih nekropola, posao vrijedan milijun kuna je dobila zagrebačka tvrtka Geoarheo, iako je upravo te godine Sveučilište u Zadru osnovalo specijaliziranu tvrtku za arheološka istraživanja. Rektor Uglešić, koji je po struci arheolog, tada se žalio: “Ne možemo se probiti na tržište.” A za činjenicu da je arheologija u Hrvatskoj tijekom proteklih godina od relativno zapostavljene znanstvene grane postala tržište, i to ono u kojem se vrte basnoslovne svote od stotina milijuna kuna, mnogi smatraju zaslužnom upravo arheologinju Mirjanu Sanader. Oni zlobniji čak će kazati da je tijekom premijerske vladavine Ive Sanadera njegova supruga imala svoju znanstvenu igračku na koju su netransparentno utrošene gomile novca. Osim prešutnog odobravanja skupih arheoloških istraživanja, podlogu za nepotistički tretman znanstvene grane kojom se bavi supruga bivšeg premijera dale su državne institucije poput Ministarstva kulture, Hrvatski sabor koji je izglasavao zakone koji idu na ruku astronomskom povećanju arheoloških istraživanja, a u konačnici i državne tvrtke poput Hrvatskih autocesta, s čijeg su računa godinama plaćani projekti koji pogotovo u vremenima teške financijske situacije nemaju gotovo nikakvog opravdanja.

Hrvatske autoceste sukladno odredbama Zakona o zaštiti okoliša i Pravilnika o procjeni utjecaja na okoliš dužne su prilikom izrade studije utjecaja na okoliš “akceptirati kulturna dobra i arheološka nalazišta”. Prevedeno na jednostavniji jezik, prije izdavanja lokacijske dozvole za svaku cestu koja se gradi u Hrvatskoj, HAC je od Ministarstva kulture morao ishoditi pozitivno očitovanje, odnosno platiti provođenje preliminarhih arheoloških istraživanja kojima je cilj potvrditi da se ispod planirane ceste ne nalazi vrijedno arheološko nalazište. Iako u posljednjih deset godina arheolozi u Hrvatskoj nisu naišli na Troju, sudeći po troškovima moglo bi se u najmanju ruku zaključiti da su joj bili nadomak: 2000. godine HAC je za arheološka istraživanja utrošio 105.764 kune, a 2001. godine na to je utrošeno 585.980 kuna. Budući da se upravo tih godina gradila autocesta Zagreb-Split, stručni izvori s kojima je Nacional razgovarao ističu da ne čudi da je 2002. godine trošak arheoloških istraživanja za HAC porastao na sedam milijuna i tri stotine tisuća kuna, da bi potom 2003. spao na svega milijun i 165 tisuća. Međutim, otkako je potkraj 2003. na vlast došao Ivo Sanader, tretman arheologije doživio je pravi procvat: u 2004. HAC je na to utrošio 12 milijuna i 391 tisuću kuna, u 2005. 11 milijuna i 361 tisuću, a u 2006. godini ta je brojka skočila za vrtoglavih 800 posto, na 89 milijuna i 598 tisuća, da bi 2007. godina bila nesumnjivi rekorder: te je godine utrošeno 121 milijun i 542 tisuće kuna. Neki izvori ističu da troškovi u osnovi prate politička događanja na nacionalnom nivou: Ivo Sanader nije bio siguran hoće li se nakon parlamentarnih izbora potkraj 2007. zadržati na vlasti, pa je godinu prije izbora naložio izdašnije financiranje znanstvene igračke svoje supruge Mirjane, a potom je na nekoliko mjeseci zaustavljeno rastrošno trošenje novca. Zbog toga je u 2008. godini za arheologiju iz HAC-a transferiran “samo” 51 milijun kuna. A u 2009. ta se brojka vratila u očekivane razmjere, pa je lani utrošeno 118 milijuna i 496 tisuća kuna. Sveukupno je tako od 2000. do 2009. godine iz HAC-a za arheologiju utrošeno 413 milijuna i 404 tisuće kuna, odnosno od 2003. do 2009., kad je Ivo Sanader bio na vlasti, arheologija kojom se bavi njegova supruga imala je radove vrijedne 404 milijuna kuna.

Pritom je zanimljivo spomenuti da je glavni zamah u hrvatskoj cestogradnji bio od 2001. do 2004. godine, kad je HAC sagradio 341 kilometar autocesta, dok je u periodu od 2005. do 2008. predviđena gradnja 257 kilometara. Tako jednostavna računica kaže da je do 2004. HAC za arheološka nalazišta po kilometru autoceste plaćao 26.686 kuna, a potom su, tijekom vladavine Ive Sanadera, ti troškovi skočili na 505.683 kuna, odnosno uvećali su se za gotovo dvadeset puta. Zanimljivo je da je široke ruke prema arheologiji bio samo HAC: dok je Bina Istra tijekom gradnje istarskog ipsilona arheolozima platila samo desetak milijuna kuna, čelnici Autoceste Rijeka-Zagreb bili su još štedljiviji – na to su utrošili samo 95.000 kuna.
Sudeći samo po dvama ugovorima koje su bivša uprava HAC-a i ministar kulture Božo Biškupić potpisali 30. lipnja prošle godine, a koje Nacional ima u posjedu, samo dan prije nego što je Ivo Sanader pobjegao s premijerske funkcije, ni 2010. godina, unatoč teškoj financijskoj krizi u državi, neće biti teška za hrvatske arheologe: po prvom ugovoru provest će se istraživanja vrijedna 56 milijuna kuna, a po drugom 46 milijuna kuna, što ukupno premašuje 103 milijuna kuna. Svi ugovori između HAC-a i Ministarstva kulture dopuštaju goleme makinacije: obično je za neku dionicu ceste navedena lokacija, okvirni broj radnih dana za arheološka istraživanja i ukupna cijena, ali uvijek je navedena opaska da se količina istraživanja i troškovi mogu povećati sukladno odluci ministarstva o “daljnjem tretiranju lokaliteta”. A da je ta odredba ugovorni trojanski konj kojim je omogućeno daljnje zgrtanje novca, pokazuje i primjer koji su Nacionalu iznijeli sami zaposlenici HAC-a: na jednoj dionici autoceste u Slavoniji kod Čepina arheolozi su se zadržali punih 14 mjeseci duže od predviđenog vremena.

Dakako, svaki dodatni dan istraživanja HAC-u je naplaćen, a istovremeno je HAC trpio višemilijunsku financijsku štetu jer su radnici i gomile strojeva uzaludno čekali da nastave s radovima. Zanimljiv je i pogled na utrošeni novac po cestovnim pravcima: tako je u proteklih devet godina za pravac ceste od Belog Manastira do granice s BiH ugovoreno 157 milijuna kuna, za pravac Bosiljevo-čvor Sv. Rok jedan milijun kuna, za čvor Sv. Rok-Dugopolje 16 milijuna kuna, a za autocestu od Dugopolja do Ploča 57 milijuna kuna. Među najslabije financiranim cestama su “podravski ipsilon” sa samo 725 tisuća kuna, pravac Rupa-Žuta Lokva sa 47.900 kuna te cesta Zagreb-Goričan sa 426 tisuća kuna. Uvjerljivi favorit u količini novca utrošenog za arheološka istraživanja je pravac autoceste Zagreb-Sisak, koji stoji 176 milijuna kuna, iz čega bi se dalo zaključiti da se na tom dijelu hrvatskog teritorija nalazi pravi arheološki eldorado, samo što to većina hrvatskih građana koji financiraju ta istraživanja još uvijek ne zna.
Osim samih iznosa, zanimljiva je i metodologija dodjeljivanja novca hrvatskoj arheologiji, pri čemu glavnu ulogu ima Ministarstvo kulture, odnosno ministar Božo Biškupić i njegov glavni konzervator za arheološku baštinu Zoran Wiewegh. Oni su svih proteklih godina imali ovlast da posve samostalno i mimo bilo kakve kontrole odlučuju, odnosno procjenjuju, koliko novca Hrvatske autoceste moraju platiti za arheološka istraživanja, a uprava HAC-a je potom s ministarstvom morala potpisati ugovor i šutke isplatiti milijunske iznose na račun Ministarstva kulture.

Da je i htio, HAC zakonski nije smio objavljivati javne natječaje ili izravno ugovarati poslove arheoloških istraživanja, već se morao suglasiti s onim što mu nalože Biškupić i Wiewegh. A njih dvojica itekako su povezani s bračnim parom Sanader, odnosno s njihovom arheološko-znanstvenom hobotnicom koja je upravljala stotinama milijuna kuna. Dok se za Božu Biškupića i njegovu suprugu Ljerku svih proteklih godina znalo da su iznimno bliski Ivi Sanaderu i njegovoj supruzi Mirjani, odnosno da se ta dva bračna para druže, ljetuju i zajednički odlučuju o kadroviranju u politici i kulturi, 41-godišnji Zoran Wiewegh dosad je bio potpuno nepoznat hrvatskoj javnosti. A karijera mu je, očito zbog ljubavi prema arheologiji koju dijeli s Mirjanom Sanader, bila strelovita: 2000. godine je, kao 31-godišnjak, diplomirao arheologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a 2001. godine zaposlio se kao kustos u Gradskom muzeju u Sisku. Njegova dugogodišnja mentorica i prijateljica bila je upravo Mirjana Sanader, a iste godine Wiewegh je iz sisačkog muzeja, očito temeljem njezina utjecaja, otišao raditi u Ministarstvo kulture. Otada pa sve do danas Wiewegh je ključna osoba za hrvatsku arheologiju: kao glavni konzervator za arheološku baštinu, on odlučuje kome će se dodijeliti svako arheološko istraživanje. Da posao glavnog konzervatora u Ministarstvu kulture očito nije potpuno iscrpljivao radni angažman Zorana Wiewegha pokazuje i to što mu je osobno Ivo Sanader, a nije teško zaključiti na čiji nagovor, početkom 2005. “sredio” i honorarni poslić: imenovao ga je i članom Savjeta Hrvatskog centra za razminiranje.

Do 2005. godine arheološka istraživanja bila su izuzeta iz Zakona o javnoj nabavi, a ništa se bitno nije promijenilo sve do danas – Ministarstvo kulture posve samostalno pregovara i dodjeljuje poslove arheoloških istraživanja kome god želi. Tako je u proteklih nekoliko godina, otkako je Ministarstvo kulture dužno barem izvijestiti javnost o svim izravnim pogodbama i nabavama, poslove arheoloških istraživanja dobivala pomno birana skupina hrvatskih arheologa. Dobar dio istraživanja pripao je upravo Odsjeku za arheologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, na kojem je zaposlena Mirjana Sanader. Ipak, njezin odsjek nije mogao “odraditi” sva istraživanja, a prije ili kasnije vjerojatno bi se pobunili drugi arhelozi, pa su se unosni poslovi dodjeljivali i drugim institucijama. Tako je mnoga arheološka istraživanja za Hrvatske autoceste Ministarstvo kulture dodjeljivalo i Institutu za arheologiju, Odsjeku za arheologiju HAZU-a, Hrvatskom restauratorskom zavodu, Arheološkom muzeju u Zagrebu i nekolicini lokalnih muzeja. Osim tih institucija, u poslove arheoloških istraživanja u protekle tri godine na određeni se način uključio i privatni sektor: manje po obimu, ali ništa manje unosne poslove dobivale su i privatne tvrtke čiji su vlasnici javnosti nepoznati arheolozi. Tako su izravnim pogodbama od 2006. godine do danas mnoge poslove dobile tvrtke Kaducej d.o.o. iz Splita, Palisada d.o.o. iz Trilja, Arheo plan d.o.o. iz Dubrovnika, Kaukal d.o.o. iz Splita, Geographica d.o.o. iz Splita te tvrtka Neir d.o.o. iz Splita. Arheološki biznis očito je bio itekako isplativ, što se vidi na primjeru anonimne tvrtke Kaducej iz Splita: u 2008. prvo je dobila posao vrijedan tek 260.000 kuna, potom jedan vrijedan 3 milijuna i 698 tisuća kuna, pa jedan od 3 milijuna i 115 tisuća kuna i naposljetku posao vrijedan 3 milijuna i 485 tisuća kuna. Tijekom 2009. godine Kaducej i Ministarstvo kulture nastavili su uspješnu suradnju, pa je osim nekoliko ugovora od po nekoliko stotina tisuća kuna, krajem rujna ta tvrtka dobila i posao vrijedan 10 i pol milijuna kuna.

Da je dodjeljivanje arheoloških istraživanja za HAC svih proteklih godina bilo unosan biznis bez jasnih pravila, pokazuje niz detalja: svi su poslovi bili dodjeljivani i ugovarani daleko od javnosti, nisu postojali ili barem nisu poznati kriteriji po kojima se poslovi mogu dobiti, ne postoji izračun tko su sve i u kojem obimu bili izvršitelji tih poslova i nikada nije objašnjeno kako se za isti posao mogu kvalificirati i znanstvena državna institucija poput muzeja ili zavoda te anonimna privatna tvrtka s jednim ili dva zaposlenika. S druge strane, danas je posve očito da je među hrvatskim arheolozima svih proteklih godina vladao zavjet šutnje, koji je jasan ako se uzme u obzir moć koju je imala Mirjana Sanader: bolje je šutjeti i prihvatiti posao koji povremeno dobiješ, nego glasno negodovati i time se izložiti opasnosti da se zamjeriš najmoćnijoj hrvatskoj arheologinji i ministru Boži Biškupiću jer to za većinu znanstvenih institucija koje ovise o državnim dotacijama može značiti financijsku propast: osim Ministarstva kulture, utjecajem Mirjane Sanader mogli su presušiti i izvori financiranja iz Ministarstva znanosti, Vlade ili od lokalnih vlasti koje je kontrolirao tada Sanaderov HDZ. Čak i oni arheolozi koji nisu bili u sprezi s Mirjanom Sanader pa su dobivali manje novca za razne projekte, nisu se nikome žalili jer su bili svjesni da se ne mogu oduprijeti moći i utjecaju koje su imali ona, Božo Biškupić i potpuno anonimni upravitelj hrvatske arheologije Zoran Wiewegh, već su samo mogli biti relativno zadovoljni što arheologija kao grana ukupno dobiva mnogo više državnog novca i nadati se da će se, prije ili kasnije, odnosno neposredno ili posredno, jedan dio tog novca preliti i u njihovu instituciju.

O svemu su, dakako, svih godina šutjeli i drugi znanstvenici koji su bili svjesni ogromne političke moći i utjecaja supruge bivšeg premijera. Nacional je prošlog tjedna kontaktirao s nekoliko osoba u institucijama koje su provodile arheološka istraživanja i većina je, pod uvjetom da ostanu anonimni, imala sličan komentar: “Ne možemo se žaliti jer smo šutnjom dobili nešto malo, a da smo prigovarali, ne bismo dobili ništa.” Slično misle i u upravi Filozofskog fakulteta u Zagrebu: “Što očekujete od nas da kažemo osim da je gospođa Sanader vrsna znanstvenica i da je lijepo što je Odsjek za arheologiju svih ovih godina obavljao sve te poslove. Kamo sreće da su i drugi odsjeci i druge grane imale tako dobar tretman”, kazao je za Nacional jedan od pročelnika odsjeka na Filozofskom fakultetu.

Unatoč njenom posebnom položaju u hrvatskoj arheologiji, znanstveni put Mirjane Sanader zapravo uopće nije jasan. Ni u jednoj svojoj službenoj biografiji ona ne navodi kada je zapravo počela raditi na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje ima kolegije iz antičke provincijalne i ranokršćanske arheologije te drži terensku nastavu. Razlog je to što njezina biografija ima rupu od više od desetljeća. Sredinom devedesetih u mirovinu je odlazio profesor Marin Zaninović te se ona prijavila za njegovu nasljednicu. Odsjek za arheologiju Filozofskog fakulteta bio ju je spreman prihvatiti, ali ne i Vijeće fakulteta, i to iz tri razloga. Prvo, njezin doktorat postignut u Innsbrucku u Austriji nije bio znanstveni doktorat kakav je uvjet za rad na sveučilištu, nego doktorat nižeg stupnja, tzv. rigoroz. Drugo, njezin doktorski rad nije bio istraživački rad, nego tzv. pregledni rad u kojem se kompiliraju već poznate činjenice. I treće, od 1983. kada je doktorirala do 90-ih nije objavila nijedan znanstveni rad iz svojeg područja. Jedina njena publikacija bio je već spomenuti doktorat koji je 1986. objavila u Logosu iz Splita, izdavačkoj kući kojoj je tada na čelu bio njezin suprug. Vijeće je navodno popustilo tek kad je Ministarstvo znanosti obećalo fakultetu da će zauzvrat otvoriti više asistenskih mjesta. Mirjana Sanader, prema svjedočenju njezinih studenata i kolega, se nije iskazala osobitim znanjem. Njena predavanja ocjenjuju kao “srednjoškolska”, a uobičajeno je da pogrešno pročita naziv kojeg arheološkog lokaliteta ili krivo citira latinsku izreku; tako bi, primjerice, rekla da je Hadrijan prešao Alpe umjesto Hanibal. Istovremeno, na predavanjima pokazuje dijapozitive svoje obitelji i vrlo često spominje “svog Ivu”, a jednom ga je usporedila i s jednim od svjetskih čuda, Kolosom s Roda.

Svoju karijeru Mirjana Sanader utemeljila je na iskapanjima. Proučavala je rimske iskopine na Brijunima i u Vojniću, a 1998. počelo je njezino životno djelo: istraživanje rimskog vojnog logora Tilurija u selu Gardun kod Trilja. Riječ je o nalazištu koje Mirjana Sanader, uz pomoć studenata, iskapa svake godine od svibnja do ljetnih mjeseci. Njezine kolege tvrde da radovi tolikog opsega i trajanja stoje barem 1 do 2 milijuna kuna godišnje; novac redovno osiguravaju Ministarstvo kulture, Ministarstvo znanosti, Splitsko-dalmatinska županija i općina Trilj, a katkad dođe i do izvanrednih uplata, kao kada je poglavarstvo Splitsko-dalmatinske županije u siječnju 2007. dalo 250 tisuća kuna za obnovu škole u Gardunu u kojoj se od 2004. ne odvija nastava. Riječ je o prizemnici u blizini arheoloških iskopina Mirjane Sanader u kojoj njeni studenti čuvaju svoj alat i pribor. Hrvatska vojska bi u sušnim danima dopremala vodu i tuševe angažiranima na radovima Mirjane Sanader.

Mirjana Sanader objavila je u Školskoj knjizi 2001. knjigu “Antički gradovi u Hrvatskoj” – još jedan pregledni rad, ne znanstveni – dok joj je 2003. Golden Marketing tiskao knjigu o iskapanjima Tilurija koju stručni krugovi više cijene. Dolazak Ive Sanadera na vlast 2003. poklopio se i s publicističkim uzletom Mirjane Sanader. Njezinu knjigu “Antički gradovi Hrvatske” je Školska knjiga – uz potporu Mnistarstva kulture – prevela na engleski i njemački, a Mirjana Sanader je bila jedna od glavnih zvijezda na državnom štandu na Sajmu knjiga u Frankfurtu, postavljenom uz trošak od 600.000 kuna. Ministarstvo kulture otkupilo je i dvjesto primjeraka knjige o Tiluriju, za što je platilo 64 tisuće kuna, a otkupilo je i prijevode njezinih knjiga te ih razaslalo u knjižnice širom svijeta.

Zahvaljujući obilju novca koji se slijevao arheolozima, Mirjana Sanader postala je ključna osoba nevelike arheološke zajednice, a bliskost s Biškupićem osigurala joj je moć da izabire šefove muzeja i konzervatorskih zavoda. Bliskost Mirjane Sanader s Biškupićem potvrđuje i anegdota otprije nekoliko godina s predstavljanja arheološkog časopisa Asseria koji se izdaje u Zadru. Dok se ondje vodio razgovor o mjesnoj zbirci antičkog stakla, Mirjana Sanader je pred svima nazvala Biškupića na mobitel i pitala ga ima li 20 milijuna za muzej. Muzej je prošle godine i dovršen, a navodno je s novcem pripomoglo i Ministarstvo poljoprivrede. Da je Mirjana Sanader zainteresirana za kadrovska pitanja i izvan svoje stručne zajednice, svjedoči događaj kada je sredinom svibnja 2005. za novu intendanticu HNK izabrana Ana Lederer, iako su dva od tri člana povjerenstva za izbor intendanta objavili kako Ana Lederer nema radno iskustvo potrebno za obavljanje rukovodećih poslova upravljanja.

Ubrzo je otkriveno da su Ana Lederer i Mirjana Sanader prijateljice te da je Marliza Šarčević, majka Ane Lederer, također prijateljica Mirjane Sanader. Kako je Ivo Sanader od 1990. do 1992. bio intendant splitskog HNK, obitelj Sanader dobro poznaje kazališnu scenu. Osim postavljanja na mjesto intendantice, Ana Lederer i zagrebački HNK odmah su dobili značajnu financijsku pomoć. Krajem veljače 2006. godine Ivo Sanader i Milan Bandić potpisali su ugovor s Anom Lederer, intendanticom HNK, o financiranju HNK sa 75 milijuna kuna za tu godinu, što je bio do tada najveći iznos isplaćen iz proračuna grada i države. Postavljanju Ane Lederer na mjesto intendantice protivili su se ministar kulture Božo Biškupić, Petar Selem i još neki viđeniji HDZ-ovi kulturnjaci, ali nitko nije mogao srušiti planove Ive i Mirjane Sanader.
Jedan od pulena Mirjane Sanader je i njezin kolega Jasen Mesić koji je 2005. uz njezinu podršku postao Biškupićev pomoćnik, a sada je ravnatelj Uprave za arheologiju u Ministarstvu kulture. Sličan uzlet imao je i bivši gradonačelnik Trilja Jozo Sarač, kojeg je Mirjana Sanader očito bolje upoznala tijekom iskopavanja u Gardunu kod Trilja. Za svoju uslužnost premijerovoj supruzi, Sarač je 2008. godine i formalno nagrađen: Ivo Sanader imenovao ga je državnim tajnikom u Središnjem državnom uredu za upravljanje državnom imovinom. Ondje Sarač prima plaću od 18.000 kuna, ali su još lani novinari otkrili da ga na poslu obično nema ili je na bolovanju.

Karijera Mirjane Sanader tako je donijela samo dobro arheolozima. S jedne strane, zapljusnuti su novcem za iskapanja – kojeg ima, po svjedočenju uključenih, toliko da ga ne mogu potrošiti, nego još mjesecima poslije terena voze rent-a-car kako bi opravdali troškove. Jedna od osobina Mirjane Sanader, kako kažu njezine kolege, jest da ima sposobnost okružiti se najboljim stručnjacima. Tako je pripremila knjigu s Marinom Zaninovićem i Nenadom Cambijem o antičkoj povijesti Dalmacije. Za nju je 2008. dobila godišnju nagradu Ine u iznosu od 50.000 kuna. Inače, to je već druga Inina nagrada Sanaderovima: prvu je 1995. godine osvojio i premijer Ivo Sanader za zbirku ratne lirike ”U ovom strašnom času’. Golema svota od gotovo pola milijarde kuna koja se od 2003. do danas slila u hrvatsku arheologiju pogotovo zvuči potpuno nerazumno ako se usporedi s drugim donacijama u hrvatskoj kulturi: tako Hrvatsko narodno kazalište godišnje dobiva samo 48 milijuna kuna, Matica hrvatska pet i pol milijuna kuna godišnje, a list Vijenac samo milijun i pol kuna. Koliko je arheologija proteklih godina bila itekako precijenjena pokazuje i to što je novcem koji je ulupan u arheologiju moglo biti izgrađeno još jedno i pol rodilište u Splitu.

Nema nikakve sumnje da bi se svim ovim nevjerojatnim razbacivanjem državnog novca trebali pozabaviti državni organi, u prvom redu Državno odvjetništvo i Državna revizija. Vlada bi trebala ukinuti svoju prethodnu odluku o daljnjem bacanju enormnih svota novca za arheologiju i u ovoj godini i sve to svesti u ovoj krizi na najmanju moguću mjeru. Možda ovdje ima i značajnih kriminalnih radnji, jer je teško povjerovati da je tih više stotina milijuna kuna otišlo samo za arheološka istraživanja, da tu nije bilo i značajnog ilegalnog prelijevanja i pranja novaca. Valja se zapitati i kakav je konkretan rezultat tog nevjerojatnog rasipanja novca i kada je spašavanje arheološke baštine Hrvatske ispred bagera graditelja u pitanju. U posljednjih šest godina nije se čulo da je išta iole vrijedno pronađeno na trasama autoputova u Hrvatskoj, koji su se, uostalom, i gradili uglavnom kroz bespuća.

I moglo se očekivati da se ništa vrijedno neće naći već i stoga što Hrvatska nije Grčka, Egipat ili Toscana. Uz to, već su odavno dosadašnja povijesna i arheološka istraživanja u Hrvatskoj utvrdila sve što je relevantno, a za pokoji novootkriveni ilirski grob ili rimski novčić sigurno nije bilo vrijedno trošiti stotine milijuna kuna. Taj novac teško da bi bio vrijedan rezultata čak i da se našla nova Troja ili još jedna Tutankhamunova grobnica. Bilo bi pošteno i od samih arheologa da priznaju da je sav ovaj novac bačen uništa, da im je stavljen na raspolaganje samo da bi se zadovoljila taština žene premijera koji je svojoj supruzi omogućio šest godina igranja s fantastično, nedopustivo, kriminalno skupom igračkom.