Argentina, treća najveća ekonomija Latinske Amerike koju od 2015. vodi ekonomski liberal Mauricio Macri, u nedjelju Izlazi na izbore na kojima se očekuje povratak peronista na vlast nakon vala prosvjeda izazvanih gospodarskom recesijom.

Predizborne ankete predviđaju uvjerljivu pobjedu peronista lijevog centra Alberta Fernandeza, čija je potpredsjednička kandidatkinja bivša predsjednica Cristina Kirchner iako je povezuju s nekoliko korupcijskih skandala, i peronističke stranke Partido Justicialista.

Pobjeda Fernadeza je postala gotovo neupitna nakon preliminarnih izbora u kolovozu na kojima je osvojio 47,8 posto glasova, gotovo 16 postotnih bodova više od neoliberala Macrija, a posljednje ankete sugeriraju da se razlika između dva glavna predsjednička kandidata povećala za još nekoliko postotaka.

Po argentinskom izbornom sustavu, za pobjedu u prvom krugu potrebno je 45 posto glasova ili 40 posto ukoliko je prednost pred drugoplasiranim najmanje 10 postotnih bodova.

Preliminarni izbori u Argentini služe kako bi se kandidati kvalificirali za predsjedničke izbore osvajanjem više od 1,5 posto glasova.

Treći značajniji kandidat je, osvojivši nešto više od osam posto glasova, postao 77-godišnji Roberto Lavagna koji je birače pokušao privući kao opcija srednjeg puta između populističkih peronista i desnih neoliberala.

Argentinci će u nedjelju glasati i za članove nacionalnog Kongresa i guvernere većine pokrajina.

Rezultat izbora u kolovozu je zastrašio ulagače i burze poučene ranijim argentinskim krizama i iskustvom radikalnih poteza peronističkih vlada, te sada čekaju jasne signale u kojem bi pravcu Fernandez vodio zemlju.

Međunarodni monetarni fond još uvijek nije najavio kad će poslati novi paket financijske pomoći, vrijedan 5,4 milijardi dolara, čime bi ukupna pomoć te organizacije Argentini, koju je dogovorila Macrijeva vlada, dosegla 57 milijardi dolara.

Fernandezove izjave poput one da će „poštivati dug ali ne na račun naroda“ nisu otklonile bojazni ili razjasnile smjer njegove buduće vlade.

Argentinski je pesos nakon izbora pao za 25 posto u odnosu na dolar što je Macrijevu vladu primoralo na donošenje mjera, poput ograničavanja kupovine strane valute za građane na 10.000 dolara mjesečno.

U tjednima nakon izbora rezultat je dodatno pokrenuo i Macrijeve protivnike a gotovo svakodnevni prosvjedi sugerirali su sliku karnevala na čijem kraju neumitno mora skončati i princ karnevala Macri, odgovoran za sve nedaće, za svoje grijehe, grijehe svojih predaka pa i grijehe njegovih političkih prethodnika i protivnika.

Uoči samih izbora Macri, koji je odlučio ne voditi kampanju do listopada, i njegova stranka desnog centra Republikanski prijedlog ipak su uspjeli mobilizirati svoje pristaše i održati skup kojime su pokazali da u Argentini ima, ako ne nužno njegovih pristalica, onda dovoljan broj onih koji zaziru od peronizma.

Peronizam, dominantnu argentinsku političku ideologiju stvorio je Juan Peron koji je uz pomoć supruge Eve poslije Drugog svjetskog rata kreirao sustav u kojem je pomiješao socijalnu sigurnost, nacionalizam i planirani industrijski razvoj.

Prosvjedi kao poruka budućoj vladi

Demonstracije u Argentini su redovna pojava još od krize 2001. no od preliminarnih izbora svjedočimo njihovom intenziviranju što je “uobičajena metoda aktivističkih udruga i pokreta da izvuku što više ustupaka od ranjive vlade“, tumači politički analitičar za Latinsku Ameriku i profesor na argentinskom Katoličkom sveučilištu u Buenos Airesu Ignacio Labaqui.

Macrijeva se slabost pokazala na preliminarnim izborima i očito će izgubiti vlast na dolazećim izborima, najavio je Labaqui u razgovoru za Hinu.

“Nemam pozitivno mišljenje o peronizmu, nije pošteno reći da je sva krivnja za stanje na peronistima, ali dobar dio problema ove zemlje proizlazi iz njihove političke kulture a Argentina je već dugo jedna od južnoameričkih ekonomija s najlošijim rezultatima“, smatra Labaqui i napominje da peronizam, “prilično raznolik, pragmatičan, sklon prilagođavati se okolnostima, može biti neoliberalan u jednom desetljeću, a u drugom državno intervencionistički“.

Prosvjednici se u Buenos Airesu u pravilu okupljaju na središnjoj Aveniji 9. srpnja pred zgradom argentinskog ministarstva zdravlja čija pročelja zgrade krase portreti Evite Peron napravljeni čeličnom konstrukcijom.

S južnog pročelja prosvjednike koji dolaze iz siromašnijih južnih četvrti argentinske prijestolnice dočekuje slika nasmiješene i blage Evite, dok s drugog pročelja okrenutog prema sjeveru grada, gdje se nalaze četvrti bogatijih slojeva, gleda ljutita i odlučna Evita s mikrofonom u ruci koja, smatraju njeni obožavatelji, izražava „ljutnju naroda“.

Krajem kolovoza na jednom od središnjih prosvjeda okupilo se u organizaciji autonomnih radničkih pokreta i udruga 250.000 ljudi.

„Mi smo nasljednici vrlo velikog radničkog pokreta u Argentini, ne samo u tvornicama nego i u samoorganiziranim oblicima i to želimo danas iskazati u prijestolnici“, rekao je po završetku prosvjeda za Hinu Esteban Castro, jedan od čelnika neovisnog sindikata CTEP, organizatora prosvjeda.

CTEP, Konfederacija radnika u narodnom gospodarstvu je, kako objašnjava Castro, „novi oblik sindikata, sindikat bez gospodara“ i  jedna je od najutjecajnijih takvih organizacija sposobna, u savezu sa srodnim organizacijama i sindikatima iz lijevog političkog spektra, na ulice izvesti desetke i stotine tisuća Argentinaca najviše pogođenih krizom.

Okuplja samozaposlene, među kojima su mnogobrojni oni koji prikupljaju otpad za recikliranje, a jedan od programskih ciljeva CTEP-a je, kaže Castro, „integrirati formalne i neformalne radnike“.

„Tražimo povećanje broja javnih kuhinja za prehraniti djecu, sudjelovanje u raspravi o radničkim plaćama, minimalni dohodak koji se usklađuje s tečajem dolara i njegovo povećanje“, navodi Castro.

Prosvjednici su zahtijevali proglašenje izvanrednog stanja za hranu s obzirom da oko 35 posto stanovništva živi u siromaštvu a po nekim analizama više od pet od 46 milijuna Argentinaca ne može osigurati dostatnu prehranu.

Argentinski Kongres je u rujnu usvojio zakon o povećanju proračunskih sredstava namijenjenih borbi protiv gladi i poboljšanju prehrane za 50 posto proglasivši “izvanrednu situaciju s hranom”.

Postotak siromašnih Argentinaca 2019. narastao je na više od 35 posto, najviše od 2001., nezaposlenost je 10,6 posto, a središnja banka predviđa da će inflacija narasti do 55 posto.

Iako CTEP, kao i njemu bliske organizacije poput ljevičarskog Polo Obrero i sindikata ATE Verde y Blanca, nisu značajnije izravno zastupljene u parlamentu njihova snažna prisutnost u radničkim slojevima i, uglavnom, peronističko nasljeđe čine ih Fernandezovim prirodnim saveznicima. S druge strane oni od buduće vlade očekuju utjecaj na formiranje gospodarskih i socijalnih politika zemlje.

„No jedna je stvar mobilizirati ljude a druga odlučivati. Ako čelnici CTEP-a misle da će dolaskom Fernandeza biti u poziciji odlučivati o određenim politikama razočarat će se. Peronizam nije pokret koji je organiziran horizontalno nego se odluke donose vertikalno, s vrha, to je tipično za peronizam ili chavizam“, tumači  Labaqui .

Glas za peroniste ili glas protiv Macrija

Antropolog Ivan Rapela (36) koji radi u osnovnoj školi koju pohađaju i djeca iz najsiromašnijih četvrti grada, takozvanih “villa”, najavljuje da će i on glasati za peroniste jer smatra da je njihova sadašnja struktura jedina mogućnost da se u Argentini gradi pravednije društvo.

Za razliku od nekih lijevih pokreta peronisti imaju iskustva u upravljanju državom i sposobnosti su suočiti se i pregovarati s MMF-om, a neka druga oporbena opcija nosila bi opasnost radikalnog raskida međunarodnih trgovinskih i financijskih veza i izolaciju zemlje, smatra Rapela.

„Peronisti su sazreli, a to pokazuje činjenica da je glavni kandidat Alberto Fernandez koji je po karakteru pomirljiviji od Cristine Kirchner i razgovarat će i s desnicom i ljevicom“, drži Rapela.

Peronizam je sada u rastu, no ne nužno svojom zaslugom već uslijed problema sadašnje vlade,  te će će dobar dio podrške peronistima činiti prosvjedni glasovi, priznaje Rapela i dodaje da su to „šuplji glasovi jer će mnogi koji su na prošlim izborima glasali za Macrija sada glasati za peroniste“.

„Nemam dvojbi da je Macri korumpiran političar“, kaže Rapela i napominje da su članovi Macrijeve obitelji dokazano imali veze s talijanskom mafijom, sumnjivim ugovorima s državom u graditeljstvu, a čuveni nogometni klub Boca Juniors, u čijoj su upravi sjedili, instrumentalizirali za svoje interese.

Labaqui pak izražava sumnju u utemeljenost optužbi za korupciju Macrijeve vlade i podsjeća da su već po broju sudskih procesa vlade Nestora i Cristine Kirchner očito bile korumpiranije što pokazuju afere vezane uz velike infrastrukturne projekte dok takvih Macrijeva vlada nema.

U najstarijoj gradskoj četvrti San Telmo u rujnu je pred uredom agencije za nekretnine prosvjedovala udruga građana koja u zgradi koju iznajmljuje od grada osigurava obroke, slobodne aktivnosti i pomoć u pripremi za školu za djecu socijalno najugroženijih obitelji, onih koji su osuđeni na prekarni rad, koje su ostale bez izvora prihoda pa i doma.

Analia Casafu, koordinatorica udruge Asemblea de San Telmo koja od 2001. vodi taj prostor za djecu, smatra da je prodaja tog prostora lokalnom ulagaču u nekretnine posljedica Macrijevih neoliberalnih politika koje pogoduju kapitalu.

“Macrijeva vlada je neki oblik neoliberalne vlade i stvara ozračje u kojem ovakvi tipovi agencije za nekretnine i poduzetnika mogu napredovati i provoditi gentrifikaciju četvrti na štetu siromašnih. Takvu kupoprodaju ne bi mogli obaviti s ranijom vladom”, drži Casafu. “Prazni se prostor javnog obrazovanja, zdravstva, kulture što će se najviše odraziti na siromašne i u budućim generacijama”.

Labaqui ocjenjuje da Argentina ima dosta socijalnih programa, posebice za djecu, u odnosu na ostale zemlje Latinske Amerike, no da se iz njih često izostavljaju neformalno zaposleni radnici te da je među najugroženijima problem upravo nedostatak odgovarajućih kvalifikacija i vještina te ih to čini najranjivijima na krizu.

Izgubljena desetljeća i “loš vatrogasac”

Labaqui zaključuje kako se Macri pokazao “lošim vatrogascem” iako je njegova vlada postigla određene rezultate na makroekonomskom planu.

“Njihova je politika bila previše nekonzistentna što je Argentinu učinilo ranjivom na vanjske potrese. Mislio je da je za ublažavanje inflacije i poticanje rasta u četiri godine bila dovoljno tržištu sklona vlada, loše je dijagnosticirao s obzirom, primjerice, na štetu koju su prethodnici napravili u energetskom sektoru”, ocjenjuje.

Macri je pokušao napraviti kulturalnu promjenu i raskinuti s prošlošću u kojoj su posljednjih desetljeća gotovo cijelo vrijeme peronisti bili na vlasti no nije, zbog političke i financijske  prošlosti zemlje, zadobio povjerenje MMF-a i stranih ulagača koji su zapamtili radikalne financijske potrese i raskide ugovora i otkazivanja otplata dugova, kaže Labaqui.

“U proteklom desetljeću redovno su se smjenjivale godine rasta i pada no i taj je obrazac narušen padom gospodarstva prošle godine. U posljednjih 40 godina ne može se nabrojati niti 10 u kojima je godišnja inflacija bila jednoznamenkasta. Taj se problem pogoršao s Macrijevom vladom ali uglavnom uslijed onoga što je naslijedio. Cristina Kirchner je ostavila tempiranu bombu, no Macri je nije deaktivirao. Potcijenio je zadaću i precijenio svoje sposobnosti“, ocjenjuje.

„Može se reći da je ovo desetljeće izgubljeno desetljeće za Argentinu. Stanovništvo je siromašnije, u  prosjeku je BDP po stanovniku niži nego što je bio 2011. Očekujem još jedno izgubljeno desetljeće za Argentinu“, zaključio je Labaqui u razgovoru za Hinu.