Monodramom ‘’Palčica’’ Hansa Christiana Andersena u režiji Morane Dolenc koja se premijerno izvela 5. listopada u Kulturnom centru Osijek, Areta Ćurković obilježila je 30 godina umjetničkog rada. Kako sama kaže, ‘’gluma je velika avantura koja nikad ne prestaje, strast je baviti se glumom jer ona omogućuje poseban osjećaj neponovljivog trenutka te najizazovnije stalan osjećaj nečeg novog.’’

Glumica-lutkarica Areta Ćurković rođena je 6. ožujka 1973. godine u Đakovu. Završila je Pedagoški fakultet u Osijeku, smjer Predškolski odgoj te stekla zvanje odgojitelj predškolske djece. U Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića u angažmanu je od 1994. godine pa sve do danas, 30 godina kasnije. U matičnoj kući, ali i u drugim kazalištima ostvarila je niz zapaženih uloga i dobitnica je brojnih nagrada. Do sada je igrala stotinjak naslova u matičnoj kući i u drugim kazalištima.

Godine 2021. imala je praizvedbu svoje predstave ‘’BonTon iza duge’’ Dražena Alerića, koju je postavila sa svojim srednjoškolcima za Osječko ljeto kulture, i to u dvije postave s oko 30 polaznika. Areta Ćurković 2023. radila je i igrala u predstavi ‘’Mendolena & Matija’’, zajedničkom autorskom projektu s Gordanom Marijanovićem, Ivankom Mazurkijević, Damirom Martinovićem Mrletom i Marijom Tomaševićem.

Glumi u predstavama za djecu, ali i za odrasle. Duži niz godina radila je kao asistentica u Dramskom studiju matične kuće za osnovnoškolski uzrast, a od sezone 2015./2016. samostalno vodi Dramski studio za srednjoškolce. Sudjelovala u velikom projektu ‘’Integracija romske djece’’ – projektu Europske unije koji provodi Fakultet za odgojne i obrazovne znanosti u Osijeku.

NACIONAL: Monodramom ‘’Palčica’’ Hansa Christiana Andersena u adaptaciji Jelene Radan obilježili ste 30 godina umjetničkog rada. Taj broj 30, koliko je velik? Što znači ta brojka za vas?

Ah, iskreno ne znam ili znam. Ono što zasigurno znam je to da je prošlo kao treptaj, toliko turbulentan, kao na kakvom ludom vrtuljku. Kad o tome razmišljam emocije su pomiješane. S jedne strane sam jako ponosna i onako baš zahvalna na svakoj suradnji, svakom umjetničkom ostvarenju kroz sve ove godine, ali onda i sjetna jer je ipak na neki način i prolaznost tu prisutna. Ipak, radost i sreća pobjeđuju, okrećem neko novo poglavlje zrelosti i nove dimenzije uživanja u novim projektima. A kao za svaku važnu veliku obljetnicu želim si zdravlja i snage, motivacije i posvećenosti daljnjim izazovima.

NACIONAL: Kakva su vam iskustva s Andersenom, po čemu je ova Palčica drugačija od originala i koliko je važno da priče za djecu i bajke prilagođavamo današnjem vremenu, mijenjamo? Ili ste vi za originalne priče, klasike?

Pripremajući se za početak rada na ovoj predstavi, redateljica Morana Dolenc je davala neke primjere literatura kako o Andersenu tako i o bajkama koje su se počele intenzivno zapisivati u prvoj polovici devetnaestog stoljeća. Kako navode autori bajki, bilo je jasno da postoji opasnost da će bajke, koje su se prenosile usmeno, biti zaboravljene i iščeznuti. Bajke su nalik snovima i u bajkama je sve moguće. Ono što smo iščitali o Andersenu, i film koji smo gledali o njemu, zamišljam si da je bio nekako luckasti zanesenjak. Igrala sam u nekoliko predstava Andersenovih naslova kroz sve ove godine. Izdvojila bih sjajnu, nagrađivanu ‘’Djevojčicu sa žigicama’’ u režiji pokojnog Marina Carića. A što se tiče originala, odnosno postavljanja predstave kao klasika, mislim da se ne pita samo nas, nego bismo trebali na neki način pratiti, osluškivati ritam novih generacija i kako im na najbolji, zanimljiv način približiti srž te bajke. Što će ‘’ponijeti’’ s predstave i nadam se, ako ne zauvijek, a onda dugo pamtiti kao kazališni doživljaj. U našoj ‘’Palčici’’ ostao je i taj jedan integralni, pomalo arhaičan dio priče kroz pripovijedanje i igre s predmetima gdje je naša Palčica mala zalijevačica za cvijeće i vrt jer, kako sam rekla, mašta kroz bajku baš može ‘’raditi’’ u našim glavama ako se prepustimo. Tako nekako priča naše Palčice ‘’radi’’ i u glavi jedne djevojčice Lile koja sve svoje nedaće koje doživljava u novoj sredini ima potrebu podijeliti kroz formu izravnog obraćanja sa svojim publikom koja su prvenstveno djeca, ali mislim da bi se i odrasli mogli poistovjetiti s nekim pričama i odnosima. Našu Palčicu je adaptirala i dramatizirala Jelena Radan. Stvarno se nadam da će našu djecu naučiti kako se nositi s pojedinim situacijama, ohrabriti ih i na neki način ponukati da shvate kako nisu sami, da ne trebaju sami proživljavati neke stvari. I da se nikada i nikako ne trebaju sramiti reći da ih netko nepravedno uzima na ‘’zub’’.

Areta Ćurković u predstavi ‘Emil i detektivi’ redatelja Nikole Zavišića iz 2011.. FOTO: Press

NACIONAL: Ova se predstava radi u produkciji Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića, iako je premijera u KC-u Osijek. Jedna ste od rijetkih glumica koja je karijeru počela u istom kazalištu u kojem je, evo, 30 godina poslije. Vaša priča s Dječjim kazalištem Branka Mihaljevića je vrlo neobična, postoji jedna anegdota da vaš probni rad traje 30 godina. Možete li se prisjetiti tih početaka?

Kao prvo, od srca se zahvaljujem ljudima iz KC-a jer su nas baš lijepo ugostili u svom prostoru. U našem se kazalištu radi energetska obnova i zato smo izmješteni, iako mi je malo bilo žao da neću moći igrati u svojoj dvorani i slaviti obljetnicu u svom kazalištu, zaista gostoljubivost i ugodan rad u KC-u daje mi novu dimenziju igranja i bliskosti s publikom. A što se tiče mojih početaka, koliko god sam svjesna da ima uvijek netko tko ne zna kako je to bilo, mislim da je puno više onih koji su to čuli ili pročitali, ali ajde ukratko mala kronologija događaja. Te davne 1994. godine dolazim u Dječje kazalište na nagovor svog prijatelja iz djetinjstva, nakon nekog vremena ‘’uhvatim’’ priliku za audiciju i ulazim u uži krug. Svi me propisno pohvale jer sam baš ‘’posebna’’, drugačija, ali kažu da će primiti kolegicu koja je po habitusu i izgledom ‘’bliža’’ kolegici koju treba mijenjati. Tu sam tek shvatila koliko me rastužilo što nisam primljena, ali odmah nakon dan, dva stiže poziv tadašnje ravnateljice da su se ipak predomislili i odlučili mi dati priliku na probni rad od šest mjeseci koji traje do danas. Šalim se malo, ali baviti se glumom je osjećaj kao da si stalno na probnom radu jer se iznova moraš dokazivati, njegovati svoj talent, raditi na sebi da bi trajao. Ukratko, vodila me intuicija, a i sreća me malo ‘’pomazila’’. Za ostalo sam vrijedno radila, njegovala svoj talent i s puno ljubavi bila predana svih ovih 30 godina. Hvala svima koji su mi davali prilike, povjerenje i vjetar u leđa.

NACIONAL: Čega se najradije sjetite u ova tri desetljeća?

Svih onih divnih predstava i projekata koje sam radila, redatelja, suradnika, procesa, suza, smijeha, dugotrajnih iscrpljujućih proba, kolega i odnosa, prijateljstva, šašavih tuluma nakon premjera, gostovanja što od najmanjeg mjesta gdje nemaju priliku često gledati predstave do dalekih putovanja i razmjena divnih tuđih kultura, podrške svoje obitelji i najljepše svoje publike, njihovih ozarenih lica, pljeska, zagrljaja.

NACIONAL: Koliko je Dječje kazalište Branka Mihaljevića i kazalište za djecu obilježilo vaš rad i odnos prema poslu, prema ljudima, publici, glumi? Zašto se ne date iz njega? Nije da je nedostajalo ponuda drugih kazališta, gradova u Hrvatskoj.

Puno, jako puno. A i da odem iz njega – to stvarno nikad ne možemo znati – rekla bih zauvijek. Tu sam uvijek imala lijepe prilike rasti glumački, baš sam puno radila, a za glumca je ključno da ima trajanje, napredovanje, pa ako hoćete i dobitak priznanja, nagrade. Koliko god nekad bilo i teže balansirati u odnosima, vladala je familijarna ‘’vibra’’, ne možeš birati kao ni kod rodbinskih veza, dodijeljeni su nam razni ljudi da s njima bolje ili najbolje komuniciramo, kreiramo nešto lijepo za našu publiku. U konačnici ja sam puno dala svom kazalištu, ali je i ono na neki način meni dalo slobodu da stvaram i dalje i više. Radovalo se svakom mom uspjehu i izvan našeg ‘’okvira’’, bilo mi podrška. Nikad nisam zaboravila koja je moja matična kuća i ponosno sam svima pričala iz kojeg grada i kakvog kazališta dolazim.

NACIONAL: Ostali ste u Osijeku koji je posljednjih godina doživljava kulturni uzlet u svakom smislu. Kulturni centar Osijek jedna je od rijetkih institucija koja je u pet godina postojanja oformila kazališnu scenu koja danas ima četiri, pet premijera u sezoni, galerijski prostor, a od prije neki dan i koncertnu dvoranu, prvu u Osijeku u povijesti. Kako gledate na kulturnu scenu u Osijeku? Što to znači ne samo za građane Osijeka, već i za vas kao umjetnicu jer ste dio te kulturne scene? Očito ste dobro procijenili kad niste htjeli otići.

Bezuvjetno podržavam, čestitam i želim im sve najbolje i dalje neka budu tako uspješni, produktivni. Daju sjajne prilike mladim glumcima, scenografima koji izlaze s akademije. Jako je to važno za mene, vas, za svakog našeg stanovnika grada Osijeka i okolnih gradova i mjesta. Kulture i umjetnosti nikad, ali nikad nije previše. Već dugo pričam da se sjajne stvari razvijaju u našem gradu, iz svoje perspektive mislim da je Osijek grad po mjeri i to je bio jedan od razloga što nisam otišla, a i mišljenja sam da ne možemo svi otići. Iako po cijeloj Hrvatskoj srećem baš divne ljude koji ti imaju potrebu reći da ih moji likovi utješe, razvesele, da me baš vole, raduje me baš tu, u svom gradu imati svoju najgorljiviju publiku. Volim živjeti u Osijeku koji je siguran, tolerantan, napreduje… Uvijek ima i prostora za napredak, rast, ali to svi zajedno trebamo činiti. Volim putovati i uvijek ponijeti prekrasna iskustva tuđih gradova, država ali i realno vidjeti što je kod nas bolje i koliko možemo biti i ponosni.

NACIONAL: Kako se osjećate na sceni, pred publikom? Je li osjećaj zaista isti kao prvog dana?

Isti. Posvećen, ali zato još uvijek s prilično prisutnom tremom. Odgovornost, dati najbolje od sebe u tom trenutku jedine su želje kad sam pred publikom. Želim da prepoznaju moju iskrenost, trud da ih ne razočaram i u nutrini sebe same budem zadovoljna s izvedbom, da prenesem ‘’istinu’’ i emociju da im bude lijepo u kazalištu.

NACIONAL: Što ste naučili u ovih 30 godina druženja s najmlađom publikom?

Kako čuvati, njegovati i dalje ono zaigrano, nasmijano dijete u sebi.

NACIONAL: Kazalište je vaša velika ljubav, posebno lutke, ali na filmu ste isto tako vrlo uspješni. Debitirali ste tek 2008., ali od tog ‘’Kina Like’’ igrali ste u mnogima i ostvarili velik uspjeh. Kako birate uloge, možete li uopće birati, barem kad je riječ i onima na filmu?

Iskreno, baš i ne, možda je bilo koji put tako, ali nema toliko projekata i snimanja da bismo baš mogli birati ponude. Ali opet kad sve nekako zbrojim i oduzmem, nije loše. Volim svoje kazalište ali jako, jako volim i snimati. Filmove pogotovo.

NACIONAL: Iako obilježavate ovu veliku godišnjicu, vi niste diplomirali glumu, već predškolski odgoj. Koliko vam to pomaže u stvaranju uloga, odnosu prema dječjoj publici, ali i mirnoći?

Samo ću reći da to nema veze. Ili jesi ili nisi. Ima toliko sjajnih glumaca koji su završili nešto drugo, a bave se glumom. Jako podržavam akademiju, ali mislim da svatko ima svoj put. Ovo je moj. Ja ne da nemam akademiju, nego nikad nisam ni pristupila prijemnom. I nemam nikakav razlog niti odluku za to. Jednostavno sam prepustila da stvari idu svojim tijekom. Jednostavno sam samo svojim radom oplodila svoje prilike. Učila i iz vlastitih pogrešaka, ali stekla sam vrlo brzo sa svojim velikim i opravdanim ulogama svoj profesionalni status glumice. Ponosna sam na sve i sve je to život. Volim reći da je gluma odabrala mene, a ne ja nju.

NACIONAL: Tu vašu pedagošku crtu vjerojatno možete lijepo iskoristiti za rad u dramskom studiju Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića, kako to izgleda i zašto uživate u tome?

Evo, kako jako puno radim od kraja kolovoza i baš je intenzivno, nakon cijelog dana, dviju predstava, proba, privatnog života, imam još i dramsku grupu navečer. Kolegica, nakon što se pozdravljamo nakon odigrane predstave, čudi se kako mi se to da. Ne mogu opisati i reći razlog osim ogromne ljubavi spram njih. Jako, jako puno dobijem od njih, ali i ja sam tu za njih i oni to dobro znaju. Divim se njihovim malim ‘’pobjedama’’, njima samima. Evo, počeli smo sezonu i brojka od 35 polaznika tih mladih ljudi govori sve, govori koliko oni to žele. Njima je kazalište i dramska grupa utočište povjerenja, zabave, smijeha, dobro se isplakati ako treba, ako im se skupi. Puno ih upiše i glumu, neki produkciju, režiju, montažu, scenografiju…Ponosna sam na njih! Puno radimo na jačanju njihova samopouzdanja, njegujemo empatiju i uvažavanje različitosti. Baš guštamo u našem malom svijetu.

NACIONAL: Kakvi su vam planovi nakon ‘’Palčice’’?

Riječ ‘’planirati’’ ne volim koristiti kad baš ne moram, ali mogu željeti. Sebi želim zdravlja da igram još mnogo predstava s lakoćom. Da ‘’Palčica’’ prođe sjajno i da joj se publika vraća. I želim neka nova putovanja i da nikad ne zaboravim biti zahvalna jer ‘’Ča je život vengo fantažija’’.