Balet “Apoksiomen” brazilsko-belgijskog koreografa Claudija Bernarda na glazbu Tamare Obrovac, čijom je premijerom u petak Balet Hrvatskog narodnog kazališta (HNK) u Zagrebu otvorio sezonu, duboko je asocijativna baletna predstava sazdana od elemenata Euripidovih “Trojanki” spojenih u novu, suvremenu plesnu priču o patnji, nadi i mogućnosti novog početka.

“Trojanke”, prvi puta izvedene 415. godine prije naše ere, smatrane su najsnažnijom ikad napisanom antiratnom dramom. Dramaturginja Lada Kaštelan za predstavu je odabrala pet fragmenata toga mita, smjestivši razorene, izgubljene živote likova poznate tragedije u kontekst mogućnosti uskrsnuća, simboliziranog brončanim kipom mladoga atleta koji je dvije tisuće godina ležao izgubljen u podmorju Jadrana da bi, pukim slučajem, dobio novi život.

Obrovac je uz njih uglazbila pet vokalnih tema koje dočaravaju izgnanstvo iz ratom porušene Troje, euforičnu radost gdje se onaj koji je izgnan uvjerava da mu je ipak malo bolje nego što stvarno jest, pa pokapanje mrtvih i molitvu koja ne donosi spas, a sve završava pjesmom mirenja sa sudbinom.

Pet pjesama na starogrčkom citati su Euripidovih stihova, a većim ih dijelom pjevaju sami plesači uz pozadinsku matricu za koju je Obrovac kao osnovne glazbene elemente odabrala udaraljke i glas.

Prepoznatljiv glazbeni izričaj istaknute istarske etno jazz glazbenice u kombinaciji s elektronskom glazbom Yvesa de Meyja stvara potresnu ambijentalnu glazbenu instalaciju, svojevrsni oratorij koji poput rekvijema oplakuje mistične dubine morskoga dna.

Skupinu protjeranih, poraženih, izgubljenih, živih, mrtvih, stvarnih i nestvarnih utjelovljuje gotovo cijeli baletni ansambl nacionalnog teatra – Milka Hribar Bartolović, Natalia Horsnell, Ozana Mirković, Barbara Novković Novak, Lucija Radić, Cristiana Rotolo, Rieka Suzuki, Atina Tanović, Iva Višak, Iva Vitić Gameiro, uz alternacije Dariju Brdovnik Bukvić i Maju Šehić, te Guilherme Gameiro Alves, Gianmarco Beoni, Alen Gotal, Adam Harris, Andrea Schifano, George Stanciu i Simon Yoshida, kojima su alternacije George Baldovin, Eugen Dobrescu, Tomaž Golub i Ovidiu Muscalu.

Motiv kipa Apoksiomena njihov pokušaj spasa smješta u poetski prostor imaginacije između svijeta živih i onoga mrtvih, gdje prolaze čitav dijapazon emocija – tuge, odustajanja, očaja, nade, histerije, veselja, pa i mirenja s onim što se ne može promijeniti.

Ideja je koreografa Bernarda koristiti mit kao ogledalo stvarnosti, a u stvarnosti potražiti zrcalni odraz mita, dok sudbinu kipa spašenoga od zaborava morskih dubina uzima kao metaforu svih izbjeglica suvremenosti u bijegu od raznih opasnosti – putnika današnjice u potrazi za novim počecima.

Predstava počiva na ansamblu kao zbroju pojedinaca – svi su plesači jednaki, svi podjednako sudjeluju, nema tradicionalnog hijerarhijskog ustroja klasičnoga baletnoga ansambla. Koreograf koji u svoja djela voli uključivati tijela zrelijih plesača kao još jedan doprinos ideji uprizorenja drugačijega i različitoga, Bernard je i tu uključio plesača znatno starijega od ostalih.

U tom izrazito ritualnom komadu, agonija protoka vremena isprepliće se u plesu s krikom ranjenih, na pozornici prepuštenoj bezdanu morskih dubina gdje nešto neprekidno šuška, mreška se, krcka, zvoni, huji. Upravo se tu sudara primordijalna snaga mitskih Trojanki s iskonskom emocijom.

Relativno kratka plesna priča, “Apoksiomen” je koreografski zahtjevno djelo, koje baletni ansambl nacionalnog teatra po prvi puta prikazuje u sasvim novom kontekstu neočekivanih obrazaca kretanja razvijenih u zajedničkom kreativnom procesu improvizacije. U kombinaciji s moćnom glazbom Tamare Obrovac, nastaje neočekivana baletna predstava suvremenog plesnog izričaja.