Mogu kazati da ste donekle zatresli mrežu, no stvari su toliko okoštale, a mnogi kolege toliko indiferentni zbog situacije u kojoj se nalazimo da se bojim kako od svega baš i nema neke koristi”, izjavio je za Nacional svećenik iz jedne hrvatske župe nakon što je pročitao tekst objavljen u Nacionalu prije dva tjedna, a u kojem smo prvi put objavili detalje proračuna Hrvatske biskupske konferencije (HBK). Ovaj svećenik jedan je od njih nekoliko koji su se nakon objave tog teksta obratili redakciji Nacionala kako bi svjedočili o teškim uvjetima u kojima svećenici obavljaju svoje poslove. Svi su se, u strahu od osvete nadređenih, redakciji Nacionala obratili uz zahtjev da ostanu anonimni te su potvrdili navode da biskupije i nadbiskupije uplaćuju plaće, mirovine i doprinose po vlastitom nahođenju zbog čega mnogi svećenici žive u teškim uvjetima, a dio njih je zbog financijskih ucjena biskupija ili nadbiskupija prisiljen ostati u službi čak i do 75. godine života zbog straha da neće imati dovoljno novca za normalan život u mirovini.

Sve to se događa uz prešutno odobravanje države odnosno Vlade, koja je na račun HBK-a samo u ovoj godini uplatila 51 milijun eura samo za plaće hrvatskih svećenika, a da se pritom nikako ne kontrolira na što se točno troše ta ogromna sredstva koja su hrvatskoj Katoličkoj Crkvi osigurana Vatikanskim ugovorima. Svjedočanstva nekolicine svećenika potvrđuju da biskupije i nadbiskupije na čije se račune državni novac raspoređuje, uplaćuju svećenicima taj novac po vlastitom nahođenju pa ovi zato često žive na granici siromaštva, bez osnovnih sredstava za život te pomoć traže od vjernika u svojim župama.

Dražen Kutleša na čelu je Hrvatske biskupske konferencije kojoj je država samo u 2024. godini isplatila 51 milijun eura za plaće svećenika. FOTO: Sanjin Strukic/PIXSELL

Jedan od svećenika koji su stupili u kontakt s Nacionalom, a koji djeluje pod Riječkom nadbiskupijom, ovako je opisao situaciju u kojoj se trenutno nalazi:

“Stanje je doista takvo kako ste opisali u svom tekstu. Nemamo ni mirovinsko, plaću nam odredi biskupija, a sredstva uplaćujemo sa župnog računa. Banke nas ne shvaćaju ozbiljno te smo za njih nesolventni što znači da ne možemo ništa bez Crkve. Takvo financijsko robovanje pogoduje Crkvi, jer tko će otići ako nema dana staža? Većinu financija koju sami uprihodimo (od milostinje do rušenja šume ili najma) moramo dijeliti s biskupijom, pa čak i do 20 posto šaljemo njima, a kada župa nema sredstava da podmiri osnovu za župnika, onda se mora opravdavati ekonomatu. Isto tako se onih 51 milijun eura koliko država uplati, ne dijeli s brojem svećenika nego župa, a kako neki od nas upravljaju s i do četiri župe, a imamo jednu plaću, jasno je da ostatak odlazi u biskupsku kesu.”

Nacional je prije dva tjedna objavio dokument na koji mu je ukazao izvor iz Katoličke Crkve koji je duboko nezadovoljan načinom na koji Crkva raspolaže novcem uplaćenim od države. U dokumentu pod nazivom „Prijedlog proračunskog plana tajništva Hrvatske biskupske konferencije za 2024. godinu“ najzanimljivija je stavka koja otkriva da hrvatska država iz proračuna izdvaja više od 51 milijun eura za plaće katoličkih svećenika. Taj novac trebao bi biti namijenjen svećenicima u hrvatskim župama, ali naš izvor tvrdi da oni taj novac ne dobivaju, nego on ostaje na računima nadbiskupija i biskupija dok se svećenici moraju sami snalaziti te se financiraju iz milodara, krizmi, krštenja i ostalih donacija župljana.

Nacional je prije dva tjedna objavio dokument na koji mu je ukazao izvor iz Katoličke Crkve duboko nezadovoljan načinom na koji Crkva raspolaže novcem uplaćenim od države

Sada to potvrđuju i sami svećenici koji su se obratili Nacionalu. Jedan od njih, iz jedne od istarskih župa, kaže da je zabrinut zbog odlaska u mirovinu te otkriva da zapravo ni sam nije siguran uplaćuje li biskupija i koliko za njegove doprinose:

“Sama plaća i nije toliki problem i od nje se još donekle i može živjeti iako se ne radi o nekoj prevelikoj cifri. No problem je apsolutni nedostatak bilo kakve transparentnosti oko uplate doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje i s tim su dijelom svećenici najviše nezadovoljni, ali zbog straha od jedne vrste osvete ne žele o tome govoriti niti se žale biskupiji ili HBK-u. Činjenica je da nitko od nas ne zna kolika će nam biti mirovina, a dio nas bit će prisiljen raditi i do 75. godine. Puno je problema, a malo odgovora i još manje razumijevanja od biskupija.”

Kao što je Nacional ranije objavio, država će za plaće svećenicima u 2024. godini isplatiti čak 51.369.120 eura. Nacionalov izvor, koji nam je i dostavio taj dokument, tvrdi da se iza te brojke skrivaju potencijalne brojne malverzacije jer nakon što novac bude uplaćen na račun HBK-a, oni ga prebacuju na račune pojedinih hrvatskih nadbiskupija i biskupija koje potom isplaćuju novac za plaće. U pravilu bi proces za svaku od njih trebao biti jednak, ali problem je u tome što, po pravilima HBK-a, svaka nadbiskupija i biskupija imaju dovoljnu razinu neovisnosti da mogu samostalno upravljati tim novcem, a kontrola tog upravljanja na terenu u pravilu i nije pretjerano stroga. Osim toga, svećenici koji su nam se obratili tvrde da neki od njih rade u više župa, a primaju samo jednu plaću. Problem je i što pojedini svećenici zbog drugačijih pravila unutar biskupija dobivaju manje plaće, pa mnogi od njih žive u poprilično teškim uvjetima te se nerijetko financiraju čak i iz donacija pojedinih vjernika iz svojih župa. U praksi bi plaće svećenicima u svim dijelovima Hrvatske trebale biti jednake i osnovica te plaće iznosi 640 eura. Međutim, postoje i određeni dodaci koji ovise o više faktora, poput broja župljana ili radnom stažu. Primjerice, ako župa ima više od 5000 župljana, dobije se još dodatak od otprilike 800 eura. No to su rijetki primjeri jer je i mali broj župa s toliko velikim brojem vjernika. Naši sugovornici tvrde da u praksi to znači da svećenici u prosjeku imaju između tisuću i 1200 eura plaće.

Još uvijek aktualan, a vjerojatno i budući premijer Andrej Plenković dopustio je da crkva bez ikakve kontrole države troši sredstva koja su uplaćena iz državnog proračuna. FOTO: Dejan Rakita/PIXSELL

Međutim, jedan svećenik koji nam se javio uz zahtjev da njegov identitet ne otkrivamo, upozorava da je od plaće puno veći problem uplata doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje:

“Na stranu kako ide podjela novca za tijela HBK-a, koja trebaju funkcionirati i plaćati svoje djelatnike. Ne znam je li vam poznato, ali proteklih mjeseci RRiF je vodio jedno istraživanje o kojemu će izdati i stručni članak o doprinosima svećenika, mirovinama i ostalim doprinosima. Puno toga je tu potegnuto i podigla se prašina. Naime, mi ne plaćamo mirovinske doprinose niti imamo mirovinu od države. Mirovinu isplaćuje biskupija iz svog fonda, ali po uvjetima koje i kako želi biskup. Tako da može svećenika držati u šaci, odnosno, na župi do 75 godine. Budući da nas je sve manje, i dulje ako te zdravlje služi. Zanimljivo je i da nama stižu uplatnice za zdravstveno osiguranje, koje nam plaća biskupija. Visina tih doprinosa određuje se na temelju mirovinske uplate, koju mi ne plaćamo. Pa se postavlja pitanje – tko nam i na temelju čega onda određuje visinu doprinosa? To je bio veliki misterij, jer je očito da je bilo neke ‘muljaže’ između biskupa i vlasti kada se to dogovaralo. Prašina se podigla kada je RRiF pokušao doći do odgovora na to pitanje, kao i do odgovora na pitanja oko obaveznog mirovinskog osiguranja.”

Isti svećenik potom je postavio niz pitanja koja danas, kako kaže, muče svećenike u Hrvatskoj: “Budući da nema mirovinskog, što je sa svećenikom koji odluči napustiti službu nakon, primjerice, dvadesetak godina službe? On nema ni dana radnoga staža, a na pragu je 50. godine. Tko je župniku poslodavac? Onaj tko ga plaća? Nas plaćaju vjernici, a moramo slušati biskupa. Biskupu, pak, crkveno pravo daje monarhijske ovlasti dok u svjetovnim područjima – npr. ekonomija, financije, pravo, a nerijetko i ljudskost – isti ima ispodprosječne kompetencije, a u svojim rukama i odlukama drži ljudske sudbine. Financijski sustav Crkve u Hrvatskoj od 2000. godine išao je za time da bude pravedniji. Pravedniji je utoliko što se svećenik doista ne može obogatiti jer svi prihodi sada idu župi. Problem je što se visina nagrade izračunava automatski po broju vjernika, kapela u kojima svećenik ima misu, nešto po godinama staža. Samim time zapečaćena ti je financijska sudbina. Svećenik se može ubiti od posla na manjoj župi dok njegov kolega na velikoj ne mora raditi ništa osim neodgodivih obveza ako ne želi, a nagrade su im zapečaćene.”

Nacional je HBK-u poslao upit tražeći očitovanje o tome kako se svećenicima isplaćuju plaće i doprinosi za mirovinsko i zdravstveno osiguranje, ali do zaključenja ovog broja odgovor ni na jedno od tih pitanja nismo dobili. Što otvara dodatnu sumnju u transparentnost raspolaganja ogromnim sredstvima koja su uplaćena iz državnog proračuna. Naime, prema ugovoru između Hrvatske i Svete Stolice, država je dužna svakog mjeseca za svaku od 1551 župe uplatiti sredstva koja odgovaraju bruto iznosu dviju prosječnih radničkih plaća – što je sada 1380 eura. Treba napomenuti da je taj novac, osim za uzdržavanje klera, namijenjen i karitativnoj djelatnosti Crkve te gradnji i održavanju njihovih zgrada.

No te suhe brojke ne otkrivaju tešku situaciju u kojoj se nalaze pojedini svećenici, za koje nadležne biskupije, ali i HBK, nemaju previše razumijevanja. Jedan svećenik koji se Nacionalu obratio iz Koprivničko-križevačke županije, otkrio je detalje o životu župnika u nekim manjim župama:

“Kao prvo, želio bih se zahvaliti što ste otvorili ovo vrlo važno pitanje jer građani, ali i vjernici, zapravo i nisu svjesni u kakvim uvjetima mi živimo i radimo. Malo ljudi zna da župnici od svoje plaće plaćaju neke troškove koje bi mnogi očekivali da plaća biskupija. Tako, primjerice, troškove grijanja 50 posto podmiruju župnici iz svoje plaće, a 50 posto biskupija. Ti troškovi su u zadnjih nekoliko godina narasli puno više nego što su rasle plaće. Nažalost, puno je teža situacija u siromašnijim župama u krajevima iz kojih su se mladi odselili. Mi bismo trebali pomagati onima koji su ostali, a često nemamo dovoljno novca niti za održavanje župa. Nažalost, prepušteni smo sami sebi, a budućnost nam je vrlo neizvjesna, prije svega jer nije dovoljno jasno uređeno pitanje mirovina, koje su potpuno u rukama biskupija te bi se s tim pitanjem morala pozabaviti i država.”

‘Postavlja se pitanje: tko nam i na temelju čega onda određuje visinu doprinosa? To je veliki misterij jer očito je bilo neke ‘muljaže’ između biskupa i vlasti kada se to dogovaralo’, tvrdi jedan svećenik. FOTO: Borna Jaksic/PIXSELL

Navode svećenika koji su se obratili Nacionalu potvrđuju i dva primjera koja pokazuju koliko su zapravo nejasne odredbe o mirovinama svećenika, a samim time i o uplatama u mirovinske fondove. Riječ je o pravilnicima Zadarske nadbiskupije i Požeške biskupije. U Pravilniku za provedbu financijskoga sustava u Zadarskoj nadbiskupiji, u članku 26. stoji da “umirovljeni klerici imaju pravo na smještaj u Svećeničkom domu ili drugoj prikladnoj ustanovi, kao i pravo na njegu, liječenje i mjesečnu mirovinu u skladu s propisima Nadbiskupijske ustanove za uzdržavanje klera”, a u članku 27, pak, da se „mirovina svećenicima isplaćuje mjesečno po iznosu osnovice za obračun bodovnog salda, a onima koji su službovali samo dio godina u nadbiskupiji, mirovina se računa proporcionalno godinama službe“.

S druge strane, u Odredbama o provedbi financijskog sustava u Požeškoj biskupiji, koje su na snagu stupile prošle godine, propisano je da je “svaki župnik dužan iz župne blagajne uplatiti biskupijskom Ekonomatu godišnji doprinos za svećenički mirovinski fond u iznosu od 40 posto visine godišnjeg doprinosa župne blagajne za uzdržavanje središnjih biskupijskih ustanova”. Taj doprinos, pak, iznosi jedan euro po vjerniku, s time da se broj vjernika računa prema Popisu stanovništva iz 2021. godine.

Dakle, iz tih dvaju primjera može se vidjeti koliko je sustav isplate plaća, a potom i mirovina, svećenicima u Hrvatskoj neujednačen i koliko zapravo varira od biskupije do biskupije, odnosno, od nadbiskupije do nadbiskupije. No još je veći problem što nad tim sustavom gotovo da uopće nema kontrole, što otvara mogućnost pojedincima da nekontrolirano raspolažu ogromnim novčanim iznosima dok njihovi kolege nemaju dovoljno sredstava ni za održavanje svojih župa, a kamoli za normalan život te strepe od mirovine jer ne znaju ni kolika će biti ni kada će je dobiti.