U novoj knjizi “Dostava rasutog tereta – deklasificirane priče” Antun Vujić piše o književnosti, “medijskim” piscima, politici i odnosu među političarima i strankama, a dotiče se i vlastite prošlosti, od sudjelovanja u Hrvatskom proljeću do zapošljavanja u Leksikografskom zavodu Miroslava Krleže, u kojem se zaposlio upravo prema preporuci velikoga književnika po kojemu danas taj Zavod nosi ime, a čiji je Vujić glavni ravnatelj na isteku mandata.

Vujić, glavni ravnatelj Leksikografskoga zavoda Miroslava Krleže, bivši ministar kulture i saborski zastupnik, rođen je 14. srpnja 1945. u Dubrovniku. Diplomirao je na Filozofskome fakultetu u Zagrebu i postao profesor filozofije i sociologije. Magistrirao je 1976. na Interuniverzitetskom centru u Dubrovniku, a 1985. doktorirao iz filozofije znanosti. Tijekom studija bio je urednik kulture u Studentskom listu i u njemu se počeo priklanjati tzv. alternativnoj kulturi, čiji je bio gorljivi zastupnik. Pokrenuo je 1967. i vodio prvi underground list u Jugoslaviji, zagrebački Omladinski tjednik, a od 1969. bio je direktor Centra za kulturnu djelatnost omladine u Zagrebu, ustanove koja je objedinjavala omladinske klubove, alternativne kazališne i druge kulturne grupe te izdavaštvo. Godine 1971. Vujić je bio sudionik Hrvatskog proljeća, a politički nepodoban 1972. te je žigosan kao nacionalist, liberal i anarhosindikalist, pa je izgubio posao. Vujić je bio jedan od osnivača Hrvatskoga odbora za ljudska prava 1989. te iste godine utemeljitelj i predsjednik Socijaldemokratske stranke Hrvatske (SDSH), prve moderne stranke socijaldemokratskog imena u Hrvatskoj. Bio je zastupnik od 1995. do 2000., a u Račanovoj vladi od 2000. do 2003. ministar kulture.

U intervjuu za Nacional Vujić govori o političkoj situaciji u Hrvatskoj, ali osvrnuo se i na SDP u kojem danas više nije aktivan, kao i na bivšeg predsjednika stranke Zorana Milanovića.

NACIONAL: Upravo je objavljena vaša knjiga “Dostava rasutog tereta – deklasificirane priče”, u kojoj u kratkim pričama govorite o mnogim aspektima stvarnosti, uključujući i autobiografske crtice. Rekli ste da je književnost osobita vrsta spoznaje i svojevrsno istraživanje istine, iako i vrlo subjektivno. Ona je i kritička misao pod uvjetom da uključuje i kritiku samoga sebe. Kako su nastale te priče i što vas je inspiriralo?

Najprije bi trebalo definirati književnu istinu, bez pretenzija da pronađemo definiciju istine koju već netko nije dao. Postoji više vrsta spoznaje, i umjetnička, i filozofska, i znanstvena, i vjerska, pa i politička. Ja mislim, ne sasvim usamljeno, da je i književnost jedna vrsta spoznaje, drugačija od ovih ostalih. Književnost je unutar sebe i istina same sebe, neovisna o istinitosti svojih likova i njihovih djela prema stvarnosti, nego ona postaje nova spoznata stvarnost. Svi su likovi, pa i oni iz javnoga života kojima ste se poslužili, zapravo transponirani u drugi horizont. To je svojevrstan falsifikat koji dopire do idealtipske dimenzije istine. I kad pišete u prvom licu jednine, ni to niste vi. Moram podvući da ono što lik u ovoj knjizi govori ili radi nije baš to sve i činio. Ali ono gdje književnost ne smije lagati, a ponekad zna lagati, to je kad pokazuje pomanjkanje truda da bude istina, nego se okreće interesu, ili oportunosti, socijalnoj, političkoj ili kakvoj drugoj. Toga ima jako puno. Ako pišete tako da se držite propisanih klastera političkih podobnosti, možete postati i pisac Vijeća Europe, pa opet, to što pišete bit će laž a ne književnost. Čak i ako je dobro napisano, meni ne znači baš ništa.

NACIONAL: I to se odmah vidi, naravno.

Ja to odmah vidim, ali nemojte me pitati kod koga. Ima ih dosta. Tu vrstu pisaca mogli bismo nazvati medijskim piscima, ili izdavačkim usvojenicima. To je često književna pseudomainstream scena. Ali takvi pisci jedini i opstaju u situaciji kad ne znate ni što je objavljeno – ostaju samo ovojnice medijske ili izdavačke književnosti, editorial literature. To se reklamira, tome idu nagrade tako da, primjerice, medijski izdavač nagrađuje samoga sebe, pišu se zatim i prikazi, doduše površni, a ostalo ostaje neprimijećeno. Ne znam kad se zadnji put pojavio neki ozbiljni prikaz, primjerice, neke knjige Luje Bauera, a sve su izvrsne. Jako mi se svidjela knjiga “Dva svijeta i još jedan” Tomice Bajsića, a nisam vidio da ju je netko uopće registrirao. Ja sam je slučajno otkrio preko prijatelja koji ju je također slučajno otkrio. Nema relevantnog ili dostupnog časopisa u kojem bismo to pratili, niti postoje knjižare u kojima bismo za stolom nešto prelistali. U mojoj mladosti postojao je tjednik Telegram iz kojeg ste mogli doznati o svemu relevantnom u kulturi. Danas nema te vrste signalizacije. Kultura je u medijima šou, estrada, u najbolju ili najgoru ruku, provokacija podobna za simulaciju stvarnog smisla njegovim simulakrumima. Distribucijske mreže nema, nakladnici nemaju novca za reklamu i onda se na marginama stvori folk književnost, dnevna, umjetna, napumpana.

NACIONAL: Smatrate da je dobro da se nešto čita, pa bilo i loše?

Bolje da se čita nego da se uživa drogu, u tom smislu neka se čita pa bilo i loše. Ali i to je, kao i mnogo drugoga u masovnoj kulturi, neka vrsta opijuma za narod. Zanimljivo, čak kod istih autora – ne znam smijem li navesti inače svijetli primjer Orhana Pamuka – možete naći i prazan rukopis političke korektnosti, kao u njegovoj popularnoj “Crvenoj”, i istodobno izvanrednih dosega kao u “Snjegovima”. Čovjek se pita kako se to događa, zapadaju li to pisci ponekad u ropstvo, a ponekad se njega oslobađaju; očito nije u pitanju sposobnost, nego stav. Svojedobno sam razgovarao s Paolom Coelhom – vrlo simpatičan i autoironičan dečko – kaže da ga u Brazilu nisu htjeli primiti u tamošnje društvo književnika i da ne zna imaju li ipak oni pravo, jer on piše da se vesele ljudi, a ne kritičari. Ako čitate Michala Viewegha i “Odgoj djevojaka u Češkoj” i, primjerice, Gorana Tribusona, to je takva razlika u kvaliteti u korist Tribusona; i Tribuson je, doduše, preveden na nekoliko jezika, ali Viewegh, “tanak, da ne može biti tanji”, postao je gotovo planetaran pisac. Ipak, ostaje žalosno da bi neki pisci, već u namjeri, radije izabrali Coelha ili Viewegha, nego Gabriela Márqueza ili ne daj bože Franza Kafku, da ostanemo samo u toj geografiji.

NACIONAL: U knjizi dosta pišete, osim o književnosti, i o Leksikografskom zavodu Miroslava Krleže, što je i razumljivo jer ste u njemu zaposleni od 1974., a danas ste i ravnatelj. Upoznali ste Krležu koji vas je i zaposlio kao leksikografa. Kakav je dojam na vas ostavio? Je li Krleža, kako se sam žalio, doista bio bezrazložno marginaliziran?

Uvijek se žalio da je marginaliziran, da ga usprkos počastima, ili baš zbog njih, zapravo ne čitaju. I kad su ga najviše slavili, osjećao je dvojnost između onoga što su mu pripisivali kao državnom piscu i onoga što on stvarno jest. On je neopravdano zapostavljen jer je golem pisac koji ima toliko fantastičnih slojeva. Ali to je i pitanje malog jezika. Da je Francuz, bio bi obilato prevođen, pa bi ga u Hrvatskoj radije čitali iz prijevoda. Krleža bi mogao izdržati najoštrije kriterije svake europske književnosti, ali to je tako kad je lokaliziran tu gdje jest. Moj kontakt s Krležom obratan je od moguće očekivanog. Ja sam se zaposlio u Zavod zaista njegovom intervencijom poslije 1971. pa sam bio u nekoj vrsti njegova zaštitnog plašta, egzila, zbog „krimena” Hrvatskog proljeća. Međutim, nije me zvao na razgovor ni godinu dana otkako sam radio u Zavodu. A onda je stjecajem okolnosti primljeno nekoliko mladih ljudi pa je on imao potrebu upoznati odjednom sve, pa i mene. Tada su upravo izlazili brojni intervjui s Krležom i nema tko nije razgovarao s njim i o tome povjerljivo pisao. Tako se meni učinilo da će biti raritetnije ne upoznati se s Krležom, nego se upoznati en masse – bila je to pretencioznost mladosti! Naravno, uvijek sam ga izuzetno cijenio. I pokušao sam u Zavodu 60 i više godina poslije obnoviti ono što je on tada radio u knjižnom enciklopedijskom obliku, sada u novom obliku komunikacije – elektroničkom, mrežnom proliferacijom golemih resursa zavodskog znanja. Ali da se vratimo na literaturu. Literatura, ako ima vremensko ograničenje, onda nije ni bila literatura. Krležina kombinacija egzistencijalnog toka svijesti i savjesti njegovih likova, zapravo njihove uključenosti u sve elemente moralnih, političkih, pa i književnih dilema, njihova razapetost, antitetičnost, sve je to bezvremenski suvremeno. Krleža je čak i izmislio dobar dio hrvatskog identiteta, i to unatrag, da bi nam ostao kao podloga za unaprijed. Naprosto je velik. Stvorio je i niz frazema koji su u upotrebi a da ni ne znamo da su njegovi, da govorimo Krležu i kad na to ne obraćamo pažnju.

NACIONAL: Primjerice?

Ma to ti je naš zločesti, ali dobar dečko, Petrica. Nigdar ni bilo da ni nekak bilo, bude ti već nekak… Ni med cvetjem ni pravice… Galge i štrik svima nam je propisao Krleža. Ima i jedan posebno zgodan, interpretativni frazem: Nemreš ti znat ni ono kaj znaš, pa kak bi onda znal ono kaj ne znaš? Krležu parafraziramo i kad to ne znamo. Šteta, nitko to još nije istraživao, dok su Englezi istražili koliko se u svakodnevnom govoru koriste fraze iz “Alise u zemlji čudesa”. A Hrvatska jest zemlja čudesa, možda i više od one Alisine.

NACIONAL: Glavni ste ravnatelj Leksikografskog zavoda i istječe vam mandat.

Istekao mi je već, sad sam u nimbusu. Ne sekiram se previše, ali bi se Vlada trebala sekirati jer se stvara vakuum upravljanja, a ona imenuje dotičnog ravnatelja. Postoji pravno tumačenje da sam glavni ravnatelj sve dok se netko ne imenuje, ja ili netko drugi. Međutim, moj ugovor o radu je vremenski ograničen na 4 godine, s datumom. Šaljivo, ja sam vjerojatno još uvijek glavni ravnatelj po zakonu, a pitanje je jesam li to po ugovoru. To bi zaista trebalo što prije riješiti. Ali tko god da se imenuje, trebao bi imati neke leksikografske referencije.

NACIONAL: Je li istina da je Ana Lederer glavna kandidatkinja?

S tim sam upoznat za sada kao s njenom osobnom inicijativom.

NACIONAL: Što je vaše naslijeđe u Leksikografskom zavodu?

Reći ću vam samo jednu stvar, a onda vi to množite s pravim indeksom pa ćete dobiti korelativne rezultate. Kad sam došao na ovo mjesto, na internetu je bilo 200 do 300 posjeta dnevno na izdanja Zavoda. Sad ih je više od 10 tisuća dnevno. U ustanovi u kojoj bi, ruku na srce, poneki po inerciji pisali i guščjim perom, postigli smo to da smo iznjedrili goleme resurse znanja i da smo se počeli pozicionirati na prva mjesta internetskih pretraživača. To dosta govori o tome što se sve organizacijski i radno trebalo dogoditi unutar Zavoda. Mi nemamo drugu zadaću osim produkcije javnog znanja koje će biti dostupno svima, besplatno i provjereno.

NACIONAL: Spomenuli ste i 1971., kad ste zbog sudjelovanja u Hrvatskom proljeću bili u nemilosti. Kakvo je to razdoblje bilo za vas osobno?

To je za mene bilo razdoblje kad sam napokon progledao. Da vam pravo kažem, katkad vas takav događaj, mislim na odmazdu nad svim demokratskim u Hrvatskoj 1972., može i prosvijetliti – riješite se zabluda reformizma, kad za njega već ni onako nema prostora. To je bilo olovno vrijeme. Ja sam bio u kategoriji onih koji nisu bili ni saslušavani, a kamoli sudski ganjani, ali bez posla sam ipak ostao. Prema indirektnim pokazateljima jer pravi nisu istraženi, po broju sudskih progona Hrvatska je 1972. naglo odskočila s oko 2500 kaznenih djela više nego ranijih godina, da bi se kasnijih godina opet vratila na standardne veličine. Valjda 1972. nije toliko porastao broj džepara. Zato, kada se sad javljaju kao veliki demokrati i humanisti oni koji su tada bili aktivni protagonisti progona, malo se lecnem. Deseci tisuća ljudi bilo je društveno isključeno, ne od politike, nego i od posve neutralnih stručnih zanimanja. Tako ni ja godinama nisam mogao dobiti posao, nisam mogao biti čak ni potrčko u tvorničkom listu u kojem sam se javio na natječaj. Toliko je širok bio embargo na određena imena. Ta se represija u Hrvatskoj vrlo snažno odrazila i na sposobnosti rekuperacije u doba ostvarivanja samostalnosti. A da ne kažem da su generacije odgajane na falsifikatu političke istine.

‘Poslujemo sve primitivnije. Garniture koje dolaze ne samo da se ne razumiju u kulturu, nego nemaju ni potrebu naći nekoga tko se u to razumije’

NACIONAL: Možete li reći koji primjer toga?

Primjerice, čitam jednu još svježu knjigu, neću spominjati autora, nije ime važno. On kaže da je hrvatsko rukovodstvo koncem 80-ih bilo najdogmatičnije i najprojugoslavenskije, a da su ujedno u to vrijeme u Hrvatskoj bilježeni najveći društveni, ekonomski, pa i kulturni uspjesi. To vam je kao da kažete da su, nakon Praškog proljeća i okupacije Praga, preostali Česi u rukovodstvu zemlje bili najprosovjetskije orijentirani. Naravno da su bili kad su druge potamanili. Godina 1971. je i dalje ostala ono što se ponekad naziva interpretacijsko stratište – o tome sam pisao u knjizi “Hrvatska i ljevica”. Mnogi ljudi i nesvjesno govore falsifikate stvorene režimskom propagandom antidemokratskog udara 1972. Zbog svog odgoja i filtra kojim su odgajani nesvjesni su obujma štete koja je tada učinjena, a što mi osjećamo i danas. Nekoliko je desetaka tisuća ljudi u naponu sposobnosti maknuto sa scene. To je ta tzv. hrvatska šutnja. To je proizvelo ozbiljan deficit koji je imao utjecaja i na moći i nemoći, pa i na smjer nove nacionalne politizacije koncem 80-ih.

NACIONAL: Spomenuli ste knjigu “Hrvatska i ljevica”, što se danas događa s ljevicom u Hrvatskoj? Ona, čini se, nestaje.

Malo su dublji korijeni toga i nije u Hrvatskoj bitno drugačija situacija od one u Europi. Ljevica ima povijesne amplitude. Paradoksalno je da kad ona otvara prostor socijalnih i demokratskih prava, za neko vrijeme taj prostor prihvaća i desnica, barem ona demokratska. Onda dolazi do raznih konvergencija. Ljevica bi se trebala pomaknuti prema novim izazovima, a to postane moguće kad desnica opet nagazi na socijalna i demokratska prava, što se inače događa gotovo zakonomjerno, a s pseudoliberalnom globalizacijom i sada je ponovno počelo. Ako pogledamo Europu danas, sve najbolje je zapravo ono što je izgrađeno od 1950-ih sa socijalnom državom, državom blagostanja, novim shvaćanjem demokracije sa senzibilitetom zaštite rada, ali i zaštite novih obzora ljudskih sloboda. To su vrijednosti koje su ukorijenjene u suvremenom europskom čovjeku. Ali danas imate i situaciju da se više od 50 posto ljudi u Europi izjašnjavaju kao simpatizeri lijevog centra i ljevice uopće, a kad glasuju onda svoj glas ne daju toj opciji. Dakle, potreba postoji, ali organizacijska podloga se klima. Postoje i anomalije stranačke birokratizacije ljevice. Klimanje te podloge mora se križati s još jednom pojavom koja nije prije bila toliko izražena, a to je medijska manipulacija političkom sferom. Mediji su kolonizirali politiku, već su počeli birati i stranačka vodstva koja idu prema populizmu kao obliku prezentiranja političke poželjnosti, ne i političke istine. Ali politike nema bez relacije s istinom, a istina se pomalo gubi. Onaj koji, pa bio i na ljevici, zamišlja uspjeh u svojoj političkoj karijeri, mora dobro paziti da se ne zamjeri onima koji stvaraju javno mnijenje, a koji najčešće predstavljaju organizirane interese održanja stanja kojeg su i sami dio.

NACIONAL: U knjizi pišete: “Neovisnost državne uprave od politike, a u službi civilnoga društva. To se traži! A to je moguće samo preko transparentnosti rada, a transparentnost ide preko nas – medija. Javnost ima pravo znati!”

Da, to je sve, naravno, u ironijskom tonu. A stvar je u tome da to nije tako. Predvodnici asocijalne interesne percepcije društva su i neki od pisaca koje smo spominjali na početku, pisci-kolumnisti prednjače u takvim ocjenama. Javnost ima pravo znati ono što mi, ili naše gazde, mislimo da ima pravo znati.

NACIONAL: Aktualan je problem financiranja neovisnih medija. Kakav je vaš stav o tome?

Cijela stvar je počela time da smo u vrijeme mog mandata ministra kulture tri posto novca od pretplate za javnu televiziju davali audiovizualnim medijima za očuvanje pluralizma medija uopće. Mora se naći načina kako da država osigura pluralizam medija, a da istovremeno oni ne budu podvrgnuti volji države ili stranke na vlasti. Za to postoje rješenja, poput stvaranja nezavisnih i regulatornih tijela. Što god tko mislio o tome, mi smo tako uspjeli sačuvati mnoge lokalne medije, ali i HRT, u čemu ima zasluge i tadašnje Programsko vijeće HRT-a. Morate uzeti u obzir da je HRT, koliko god da smo nezadovoljni njime, zapravo jedini od jačih medija u kojem po definiciji ne piše da će zastupati privatne interese. To se moglo dogoditi i s Vjesnikom, ali nisam uspio jer su me napali oni isti koji su imali para da plaćaju vlastiti reklamni dnevnik koji se bavio njihovim bankama ili nekretninama i sličnim stvarima, ali državi zaštita javnog dobra nije bila dopuštena. Ja sam za to da se stvori prostor nezavisnih medija preko tampon-zone, regulatora koji će štititi medije i od onih koji daju novac za medije. Vidimo da pod pritiskom komercijalnih sadržaja posustaje i javna televizija. Ali ona je i dalje jedina koja ima odgojni i kulturni program. Na žalost, na HRT-u je uvijek nekakva kriza vodstva, bez obzira na zakon, ovaj ili onaj. Međutim, ne može televizijskom vodstvu politika rješavati ravnatelja, nešto bi i sami morali raditi.

NACIONAL: Bili ste ministar kulture u vladi Ivice Račana i jedan od najuspješnijih, prije svega zbog toga što ste s pola posto budžet za kulturu dignuli na jedan posto od ukupnog iznosa proračuna. Kako ste to uspjeli? Jer budžet je nepromijenjen i sramotno nizak.

Istina je da sam ja u svom mandatu uspio povećati budžet i da se on od 2003. kontinuirano smanjuje. Ja sam isto tako pazio i na te autorske honorare, a sad se evo ponovno sve vraća na staro. Isto tako, PDV na ulaznice za kulturna događanja ponovno se vratio. Kulturu tretiramo sve primitivnije. Garniture koje dolaze ne samo da se ne razumiju u kulturu, nego nemaju ni potrebu da nađu nekoga tko se razumije. Ministrica Nina Obuljen je pozitivan iskorak, ali je pitanje što može u nepovoljnoj klimi. Možda nije dobro da ju ja hvalim, jer ima i takvih koji bi je već i zbog toga kritizirali!

‘Mediji su kolonizirali politiku, već su počeli birati stranačka vodstva i ide se prema populizmu kao obliku prezentiranja političke poželjnosti’, ističe Antun Vujić

NACIONAL: Niste zadovoljni političkom situacijom u Hrvatskoj.

Generalno se dogodilo sljedeće, govorim na razini subjektivnih kvaliteta. Tko je god koncem 80-ih i u 90-ima sudjelovao u političkom životu, barem golema većina, u politiku je ulazila iz idealističkih razloga: željeli su demokraciju, državnu nezavisnost, bolju Hrvatsku. U međuvremenu su se podloge za stvaranje političkih karijera bitno promijenile, znam i po SDP-u. Mi smo 90-ih jedva sastavljali kandidacijsku listu za Sabor, a sad stranka puca zbog onih koji su nezadovoljni jer nisu na listi. Tu se dogodila velika promjena u pomaku kvalitete. Od vrijednosnih i moralnih pobuda došli smo do karijerističke strukture napredovanja i klijentelističkog načina ponašanja stranke. To su velike razlike. Nakon osvajanja vlasti treba hraniti gladne ptiće. Podvlačim da se to odnosi na stranke općenito, na neke, pa i ove nove, i više nego na SDP.

NACIONAL: U drugi krug izbora za predsjednika SDP-a ušli su Davor Bernardić i Ranko Ostojić, a pobjednik je Bernardić. Kako vidite jednog, a kako drugog?

Ne želim ulaziti u to, nisam više aktivan u SDP-u.

NACIONAL: U knjizi kažete da nije pametno za političare biti pametan. Što mislite o političarima u Hrvatskoj, njihovoj retorici i načinu donošenja odluka?

Nije pametno za njih biti pametan jer tada više toga vide, znaju, pa su u problemu kako to reći onima koji vide manje, a ne žele čuti ništa gorko. Ja često o nekim stvarima moram šutjeti godinama. Jer kad bih rekao da nešto ili netko ne valja, a svi su upravo oduševljeni, onda bi ljudi rekli da je Vujić zajedljiv ili čak ljubomoran. Dakle, ponekad morate šutjeti da bi ljudi vidjeli što ne valja. A dok se na to čeka, mnogo vremena se i izgubi.

NACIONAL: Je li takva situacija i u SDP-u? Mnogi kažu da je Zoran Milanović stvorio upravo takvu klimu i da je to jedan od razloga zbog kojih je stranka u rasulu. Slažete li se s tim mišljenjem?

Ne bih govorio o osobama, pogotovo ako nisu na funkciji.

NACIONAL: Ali neki misle da je Milanović načinom vladanja i retorikom uništio lijevi politički spektar i da je tako započeo pad SDP-a.

Ne bih tako. Ako bi jedan čovjek mogao uništiti nešto što su stvarali mnogi, bilo bi to loše i za ono što je stvarano. I ovdje će, kako sam spominjao za Europu, biti još amplituda. Ja sam tu stranku stvarao i mislim da smo od 2000. do 2003. imali uspješnu vladu, pa i Milanovićeva vlada je rasla u kompetenciji. O tome se radi, o kompetenciji, više nego o lijevima ili desnima. Kad dođete za ministra, ako možete unijeti deset posto vlastite političnosti, dobro je. Devedeset posto toga je u tome da sustav u koji ste došli funkcionira. Ali u posljednje vrijeme uvode se političke strukture u sustav na svim razinama, to su radili i HDZ i SDP, a kako vidimo, tome je sklon i Most. Time se stanjila stabilnost kompetentnosti upravljanja. Tako se ne razvija neovisnost onoga što se naziva ‘public servant’, niti ‘civil servant’. Ti pojmovi ne znače isto, ali imaju zajedničku suprotnost – karijerizam, nepotizam, klijentelizam, jednom riječju političko strančarenje.

NACIONAL: Što mislite o sadašnjoj Vladi?

Neću ništa reći, ne bi bilo ni pristojno – ja sam Vladin namještenik. Možda bi se u novom zakonu o Zavodu glavni ravnatelj trebao birati drugačijim procedurama, uz važnu ulogu njegova Znanstvenog vijeća.