Objavljeno u Nacionalu br. 932, 11. ožujak 2016.

Novi ravnatelj zagrebačke Galerije Klovićevi dvori u svom prvom intervjuu nakon imenovanja na tu funkciju za Nacional otkriva pojedinosti nove programske strategije i kako će ponovno privući publiku koja sve manje posjećuje izložbe

Antonio Picukarić, novi ravnatelj zagrebačke Galerije Klovićevi dvori, u svojem prvom velikom razgovoru nakon imenovanja na tu funkciju za Nacional je otkrio pojedinosti nove programske strategije Galerije, zašto je baš on odabran za tu poziciju, kako se nosio s medijskim napadima i konstrukcijama koje su pratile njegovo imenovanje te kako gleda na današnju kulturnu politiku Grada i Ministarstva kulture.

Diplomirani ekonomist po struci, Antonio Picukarić prije ovog imenovanja bio je dugogodišnji šef marketinga Galerije Klovićevi dvori i nekadašnji član Upravnog vijeća te ugledne galerijsko-muzejske institucije, a smatra da “nije prvi na svijetu” koji je kao osoba izvan usko specijalističke kustoske struke došao na čelo jedne institucije kako bi stabilizirao i poboljšao poslovanje i program.

NACIONAL: Kako tumačite novi prijedlog Zakona o muzejima, koji je iniciran u mandatu ministrice Andree Zlatar i koji po mnogima preveliki značaj daje ulozi marketinga u muzejima u sistematizaciji radnih mjesta?

Bio bih licemjeran kad bih rekao da taj zakon nije sasvim dobar, jer i ja dolazim iz marketinške struke. Bilo je dobrih stvari u tom prijedlogu, a bilo je i nekih koje nisu logične i koje bi, da su provedene, rezultirale velikim problemima u funkcioniranju institucija. Netko bi trebao to bolje artikulirati, što se vidjelo po reakcijama struke. No jedna velika galerija bez dobrog marketinga ne može biti na razini reprezentativne galerije u 21. stoljeću. Išao sam na mnogo seminara i predavanja, od MOMA– e do velikih svjetskih marketinških stručnjaka, no mnoge su njihove teze apsolutno neprimjenjive u hrvatskim uvjetima jer su nas drugačije definirali povijest, politika, kultura, mentalitet, socijalni kontekst pa i pretvorba. Problem su i upravna vijeća; ako u vaše vijeće dođe netko čiji je godišnji budžet kao za jednu vašu izložbu, on sigurno ne shvaća što vi toliko drugačije radite. Ili, koliko jedan umjetnik može znati detalje Zakona o radu i što je financijsko poslovanje? Ja unaprijed moram zaraditi i namaknuti sredstva za velike i reprezentativne izložbe, godinu-dvije unaprijed napraviti financijski plan u milijunima kuna. Treba, dakle, paziti na to tko sjedi u upravnim vijećima ustanova u kulturi.

NACIONAL: Što u tom kontekstu očekujete od novog ministra kulture, s obzirom na to da se po kuloarima navodi kao osoba koja odlično poznaje zakone i pomno se pripremao za ovu funkciju?

Ovako: ako dođe netko tko poznaje specifične zakone kulturnih institucija, tko se pridržava tog zakona i donosi logične odluke – bit će mi to jako drago. S druge strane, za gospodina Hasanbegovića prvi put sam čuo iz novina. Ovo što sve mediji navode i pišu… Jako dobro znam iz svojeg iskustva da mediji jedan dan pišu jedno, a drugi dan sasvim drugo. Ne znam koliko je sve što se o njemu piše realno i činjenično stanje, ne bih u to ulazio. Vidite, neki ljudi koje sam dobro poznavao i koji su bili cijenjeni ne samo u struci, već i u društvu, kad su došli na neke visoke pozicije – da ne velim ministarske – pokazalo se da nisu bili dobri za to mjesto. Dok ne vidim prve poteze novog ministra, koje će se odnositi na moju instituciju, ne mogu ga objektivno komentirati.

NACIONAL: Jeste li osjetili potrebu da se najavite na neki sastanak novom ministru?

Ne. Vidim da je u velikoj gužvi, vidim da se Ministarstvo kulture tek konsolidira, još nisu postavljene ni sve službe, pomoćnici… pa ne sumnjam da ću nakon toga dobiti svoj trenutak kod ministra kad bude bilo potrebno. Ministarstvo nam je ipak vlasnik i osnivač.

NACIONAL: Hoćete li se orijentirati i na EU fondove?

S obzirom na to da smo javna institucija, gradska i državna, prijavljujemo se na fondove preko Grada Zagreba. Međutim, do sada su bili kod nas prijavljivani neki projekti za koje kad sam ih proučio, vidio sam da nisu na toj razini. No svakako bismo to htjeli. Postoje različiti modusi koji ne moraju biti kanalizirani preko grada ili države. Ne znam zapravo nikoga tko je dobio neki novac iz tih fondova za projekte u kulturi, pa sam malo ipak skeptičan, ali ne želim odustati.

NACIONAL: Došli ste na ovo ravnateljsko mjesto kao djelatnik koji u ovoj galeriji radi preko dvadeset godina, upoznali ste kompletni mehanizam funkcioniranja institucije iznutra. Je li to bio jedan od glavnih argumenata kod vašeg izbora?

Mislim da je to bio jedan od glavnih čimbenika, iako ne i presudan za one koji su odlučivali. To što sam proveo preko dvadeset godina u Klovićevim dvorima, gdje se izmijenio cijeli niz ravnatelja koji su i obilježili djelovanje te galerije, kao i čitav niz pročelnika gradskog Ureda za kulturu i ministara u Ministarstvu kulture – naučilo me kako funkcionira jedna institucija koja je ogromna iznutra i kako ona djeluje prema van. U tom periodu promatrao sam kritički što mi se ne sviđa ili što ne mislim da je dobro, a pokušao sam usvojiti i zapamtiti stvari koje su bile dobre. Mislim da je za Upravno vijeće, ministra kulture Šipuša i gradonačelnika to bilo odlučujuće.

NACIONAL: U nekoliko ste navrata izjavljivali kako vam je veliki uzor i gotovo mentor bio Ante Sorić, prvi ravnatelj Galerije. Što ste konkretno naučili od njega, kao šefa i suradnika?

Postoji više faktora zbog kojih sam bio fasciniran gospodinom Sorićem, kada sam kao vrlo mlad nakon fakulteta počeo raditi u Galeriji. On je tada bio najveće ime zagrebačke kulture, ali i šire. Naučio sam kako voditi tako veliki i složeni kolektiv, ali ne bih rekao da mi je on bio uzor ili mentor, jer je i poslije njega došao jedan odličan ravnatelj, Zvonko Festini, pravi gospodin, koji je kadrovski i financijski konsolidirao ovu galeriju. Nakon Festinija došla je Vesna Kusin koja je, po meni, s obzirom na to da sam tada već bio u godinama kada sam najbolje mogao učiti i raditi, kao formirani muškarac, bila najbolja suradnica od koje sam najviše i naučio. Međutim, ta fascinacija Sorićem posljedica je njegove vizije o tomu što se produkcijski može maksimalno postići s ovom galerijom, nekadašnjim Muzejsko-galerijskim centrom.

NACIONAL: Kako surađujete s Gradom i Ministarstvom kao ravnatelj i što ste u dinamici suradnje s njima kroz sve ove godine zapazili u kulturnoj politici ili promjeni njezine paradigme?

Galerija Klovićevi dvori jedinstvena je u Hrvatskoj, s obzirom na to da je njezina vlasnička struktura 50:50 posto; čak i HNK Zagreb ima odnos 51:49 posto u korist Grada. Da biste mogli dobro voditi i brinuti se za svoju galeriju, morate biti dobri s oba vlasnika i osnivača, što nije uvijek bio slučaj pa bi se neke uprave priklonile jednom ili drugom osnivaču. To se reflektiralo na problematiku poslovanja Galerije. Budući da to znam i da sam to pratio godinama, a moje su imenovanje potpisali i gradonačelnik Bandić i ministar Šipuš, trudim se biti dobar s oba osnivača. Ovo je inače prvi put da ministar kulture nije iskoristio svoje diskrecijsko pravo da sam odluči o imenovanju ravnatelja i zaobiđe odluku i volju Upravnog vijeća i Grada. Jako dobro surađujem s ovom gradskom upravom, s nekima se znam još s početka karijere. Pravila igre postoje i za mene i za njih, a ne mogu si dopustiti nekorektne odnose s razinama koje odlučuju na koncu o našem programu i plaćama djelatnika. Naše Upravno vijeće jednako tako ne služi kao formalni ukras institucije i smatram da mora biti uključeno u naš rad i program.

‘ZNALO NAM SE DOGODITI da imamo četiri izložbe s dvadeset čuvara, a nijednog posjetitelja dnevno. Postoje institucije u koje nitko nikada ne ulazi, a ne možemo reći da loše rade’

NACIONAL: U periodu lobiranja i čekanja da vas potvrde za ravnatelja, u medijima se isticalo kako ste se bavili isključivo marketingom. No stekli ste različita specifična znanja?

Prvo morate znati da marketing kao neka služba koja se bavi samo marketingom, ne postoji. Ne samo u našoj galeriji, nego uopće. Od nas tridesetak zaposlenih možda sam jedini koji u ovom trenutku objedinjuje neka druga stručna specifična znanja koja se izdvajaju iz kustoskih znanja povijesti umjetnosti. Ponekad se dogodi “dobar čovjek” koji nije iz struke, ali koji dobro poznaje Zakon o radu, Zakon o obaveznim odnosima, Zakon o javnoj nabavi, Zakon o fiskalnoj odgovornosti… Morate znati komunicirati prema van, izvan institucije pa vam trebaju sposobnosti odnosa s javnošću, kadrovske psihologije, odnosno kadroviranja. Umjetnički senzibilitet je svakako potreban jednom menadžeru u kulturi. Kao što se ponekad zna dogoditi da čovjek iz struke ili povjesničar umjetnosti koji je bio ili je na čelu neke institucije, ima neki senzibilitet ili “kliker” da obavlja i financijske poslove. Znalo nam se dogoditi da imamo ravnatelja koji ne zna popuniti opću uplatnicu. I gdje ste onda? Dakle, trebalo bi se poklopiti dosta toga. Radio sam na stotinama projekata do sada, što međunarodnih, što velikih domaćih izložbi. Poznajem gotovo sve umjetnike, znam što i kako rade; neke volim, neke malo manje, znam procese stvaranja izložbe. Zadnja stvar koju publika vidi jesu postavljeni izlošci na otvorenju, a proces postavljanja jedne velike izložbe traje godinama, u više faza. I to sve mora objedinjavati ravnatelj, koji mora imati širu sliku: kako doći do izložbe, kako namaknuti financijska sredstva, kako odabrati suradnike, kako ostvariti posjećenost i zadovoljstvo publike.

NACIONAL: Smatrate li sada nakon svega da veliki dio medija nije bio korektan i pošten prema vama, da je to bila ne-fer hajka, pišući o tomu kako je vaš ukus na razini 19. stoljeća, da ne osjećate puls suvremene umjetnosti i slično?

Da, ali zato i nisam do sada izlazio u medije, nisam želio potencirati sukobe, jer sam smatrao da bi to bilo loše ne samo za moju kandidaturu, već i za instituciju i kolege. Morate prvo biti svjesni i znati čega ste ravnatelj, kakve institucije i kakva je njezina potencijalna publika. Naša publika nije publika za suvremenu umjetnost i tako je bilo od osnivanja ove institucije. Mi smo zagrebački i hrvatski pandan Kunsthalleu ili Muzeju Orsay i mi nemamo publiku koja dolazi primarno gledati fotografske izložbe ili samo ilustracije. Mi produciramo velike strane blockbuster izložbe ili retrospektive najznačajnijih hrvatskih umjetnika. Pazimo na ekskluzivnost produkcije i postava izložbi i tako je uvijek bilo. Ja se moram kao ravnatelj nastaviti brinuti za takav program. Moj umjetnički senzibilitet je bitno drugačiji od onoga što danas kao ravnatelj mislim da je mainstream u umjetnosti ili da je glavni programski cilj ove galerije. Volim široki spektar suvremenih umjetničkih praksi, ali gledajte – to je moj privatni ukus koji ne mogu i ne smijem nametati ovoj instituciji. To je bitna razlika. U jednom periodu probali smo napraviti taj veliki programski zaokret, ali naša publika to nije prepoznala, izgubili smo veliki dio te publike, novu nismo dobili ili su nas percipirali kao galeriju 19. stoljeća pa nisu niti htjeli dolaziti iako smo imali izložbe njihovih suvremenika.

NACIONAL: Je li u ovom trenutku dobro da je muški ravnatelj na čelu ove institucije? Često su se muškarci pokazali u ovom području kulture boljim šefovima, ako izdvojimo Vesnu Kusin koja je očito radila po formuli “Act like a Lady, think like a Man”?

Prvo mogu reći svoje zapažanje iz iskustva kao muškarca, a ne samo u ulozi ravnatelja. Jako volim raditi sa ženama i s njima mi je mnogo lakše nego s muškarcima. Postoji jedan dio ženske psihe ili načina komunikacije koji ne mogu shvatiti i suradnice su svjesne da taj dio apstrahiramo u našim razgovorima. Moje Stručno vijeće sastoji se od petnaest žena i u tom trenutku je iz nekih diplomatskih razloga mnogo bolje biti muškarac. Nisam nikada mislio da je to prednost i to nije pitanje dominacije, međutim, uvažavam kreativnost žena, a pokušavam biti maksimalno racionalan na muški način kad se donose neke odluke.

‘PROBLEM SU I UPRAVNA VIJEĆA: ako vam u vaše vijeće dođe netko čiji je godišnji budžet kao za jednu vašu izložbu, sasvim je sigurno da on ne shvaća što vi toliko drugačije radite’

NACIONAL: Čini se da se s vama na čelu nastavlja politika kuće da se privatne simpatije i prijateljstva, kao i animoziteti, drže po strani?

Da, u ovoj kući bit će posla za svakoga tko želi i voli raditi. U svakom poslu morate imati kriterije i pravila igre. Morate poštovati kriterije ne zato što ste tako visoko moralni i imate visoke poslovne nazore, već zato što je vama tako mnogo lakše raditi. Po onoj našoj staroj “koga voliš i koga ne voliš”, stvari ne funkcioniraju kako treba. Toga je bilo, ne kažem da toga više nema, ali trudim se da toga bude što manje. Inače se stvara nezadovoljstvo među zaposlenicima i kolegama, ali velike i teške rezove možete raditi onda kada postoje jasni kriteriji koje svi znaju. Zanimaju me samo stručnost i radne navike, da ljudi rade ravnomjerno i da su zadovoljni s onim što rade. Jednako me tako ne zanima što je bilo prije i tko mi je simpatičan ili nije. Ali kad već razgovaramo o tomu, neki prijedlozi programa su ranijih godina bili iznimno skromni i samo zato nisu prolazili, a ne zbog osobnih animoziteta. Pazit ću da kolege pitam na kolegijima što iskreno žele raditi, što najviše vole i da im dajem takve projekte, da se dobro osjećaju. Ako je prijedlog realan, razgovarat ćemo dalje koliko je to izvedivo produkcijski i financijski, uvjeriti Grad i Ministarstvo kulture da je to dobro i da nas financijski prate.

NACIONAL: Vratit ćete publiku u galeriju bez da mnogo podilazite programom?

Najveći problem programa znale su biti izložbe koje su toliko specifične i koje, bez obzira na razinu kvalitete, ne zanimaju nikoga. Činjenica je da publike na tim izložbama nije bilo, koliko god marketinški, reklamno i medijski bile dobro prezentirane. No ako već postoje takve izložbe koje su, po mom mišljenju, jako kvalitetne, onda ne možete staviti akcent samo na takav program. Znalo nam se dogoditi da imamo četiri izložbe s dvadeset čuvara, a ni jednog posjetitelja dnevno. To je onda veliki problem koji postaje i problem hrvatske kulture u cjelini. Postoji dosta institucija u koje nitko nikada ne ulazi, a ne možemo reći da loše rade. I o tomu se ni ne piše. Moja intencija je vratiti publiku u Galeriju, a da ne padne razina programa i da im ne podilazimo. Nije sve u tzv. lijepom slikarstvu, hrvatskoj moderni, Bukovcu, pejzažima. Treba prezentirati i suvremenu umjetnost, fotografiju i performanse, ali znati istovremeno koja je vaša niša u kulturi Zagreba i Hrvatske i na to odigrati najjaču kartu. Primjerice, da sam mogao, stavio bih izložbu Edite Schubert uz Crnčića, da posjetitelji automatizmom pogledaju i njezinu sjajnu izložbu. Tako odgajate publiku, da uz jednu blockbuster izložbu gratis pogledaju izložbu suvremene ili konceptualne umjetnosti. Takva praksa odlično funkcionira u mnogim svjetskim galerijama i muzejima i ja to mislim nastaviti, da kombiniramo ono što je vrijedno i publici nepoznato.

NACIONAL: Imate li u planu proširiti i pojačati popis jakih sponzora i marketinško-financijskih partnera?

Ne samo u planu! Ja bih to napravio sutra, kad bi sponzori postojali. Pogledajte koliko uopće imate zdravih poslovnih subjekata u Hrvatskoj. Sad od tih zdravih koji uredno posluju, koliko ih ima poslovnu politiku, plan, želju ili namjeru uložiti u kulturu pa ćete doći do vrlo malog broja. Srećom, imamo nekoliko svojih poslovnih partnera koji dugo u nas ulažu i s kojima dugo gradimo odnose i koji nas prate. To je kontinuirani proces prijateljstva i poslovne suradnje. Nadam se da će ipak ići na bolje jer ni naša galerija više neće imati zatvorena ulazna drvena vrata, slabo osvjetljenje i lošu posjećenost. Mnogi građani još uvijek misle da je to zgrada samostana, vjerovali ili ne! Stavili smo velike monitore na fasadu, sve smo osvijetlili i želimo da se naša publika ponovno ugodno osjeća. Proces otvaranja Galerije tek smo započeli. Naš kafić je bio zatvoren pune dvije godine, sada je otvoren, a pojačali smo i ponudu izvrsno opremljenog muzejskog dućana.

NACIONAL: Danas je u svijetu pitanje prestiža koja galerija ima bolji muzejski dućan, fini kafić, pa i vrhunski dizajnirani restoran u kojem radi neki poznati chef.

Uopće ne znam komu su kod nas pale na pamet takve polemike da je to nešto loše, da u galerije i neke muzeje ne mogu ići kafići ili mali restorani. Volio bih da naša galerija ima još veći i bolji muzejski dućan i kafić, jer i oni imaju svoju publiku. Kad odem u Beč, gotovo svaki muzej ima jedan lijepi restorančić. Treba vam, naime, određeno vrijeme za pogledati izložbu, pogotovo ako dolazite iz drugog grada, kao organizirana grupa, turisti. Morate se negdje moći odmoriti, predahnuti, nešto pojesti, popiti izvrsnu kavu, srediti impresije o izložbi… To cijelo iskustvo izložbe moralo bi biti vrhunska usluga i vrhunski nivo. U Klovićevim dvorima ne može biti neka birtija jer imamo i biranu publiku.

‘PLANIRAMO LJETI napraviti izbor iz zbirki koje su nam dane na pohranu i pokazati ih, a ideja je i da se Galerija Gradec, koja već godinama nije u funkciji, pretvori u galeriju’

NACIONAL: Hoćete li se zalagati za to da kustosi iz kuće više rade na fundusu i na izložbama donacija poznatih umjetnika koje imate u depoima?

Mojim dolaskom na mjesto ravnatelja nismo imali ništa za Noć muzeja, bili smo bez programa pa sam predložio svojim kolegicama u Stručnom vijeću da pokažemo te slike koje su nam Grad Zagreb ili privatni donatori ostavili u fundus, a koje nitko drugi nema priliku vidjeti prezentirane na pravi način. Imali smo jako veliki posjet i ta izložba koja je trajala samo taj jedan dan imala je veliki uspjeh. Planiramo i preko ljetne sezone napraviti izbor iz zbirki koje su nam dane na pohranu i pokazati ih preko te tzv. mrtve sezone kada u Zagrebu ima jako mnogo turista. Moramo obraditi i restaurirati te zbirke na pravi način, a jedna je od mojih ideja i da se Galerija Gradec, koja već godinama nije u funkciji, pretvori u galeriju u kojoj će se izlagati ne samo djela iz našeg fundusa, već i djela u vlasništvu Grada Zagreba koja se nalaze po brojnim drugim institucijama i koja su darovana Gradu.

NACIONAL: Zašto Grad i Ministarstvo nisu do sada investirali u obnovu galerijskog prostora Gradec i cijelog kompleksa Gradec koji se nalazi na najvažnijoj turističkoj trasi, u srcu grada, i koji već godinama propada?

Ne bih rekao da za Gradec nema sluha, radilo se o više faktora koji su tu bitni. Zgrada galerije Gradec građena je na brzinu za Univerzijadu, nikada nije dovršena u pravom smislu, a građevinski je loše napravljena. Do danas nema potrebne papire, lokacijsku, građevinsku i uporabnu dozvolu. Vodili smo od 1996. godine spor s najmoprimcima kafića na donjoj etaži kompleksa, tu je bio umiješan i DORH i proces je trajao do sada. Na moju sreću, sad smo ispraznili taj prostor, a činjenica je da taj trg, nastavak Katarinskog trga, odnosno plato na kojem je Gradec čak nema ni adresu! A radi se o najljepšem trgu ovog dijela grada, koji je na itinereru svih turističkih grupa. Turistima nije jasno što se to događa i kako taj kompleks izgleda, taj najljepši pogled na grad! Infrastruktura je riješena, a za novu namjenu rado bih da bude vezana na naše programe, atrij Klovićevih dvora, koncerte, predstave i kulturna događanja poput Zagrebačkog gradskog ljeta. Time bi vizura ovog dijela grada bila bitno promijenjena, a za to nisu potrebne milijuni. Primjerice, uključili smo se ove godine i u zagrebački Advent, da ovaj dio grada ne bude mrtav u to doba godine. Posjet je bio odličan i mediji su nas jako dobro popratili.

NACIONAL: Što pripremate u ovoj godini?

Sredinom travnja pripremamo retrospektivu Nives Kavurić Kurtović. S obzirom na to da je ona imala već veći broj retrospektiva, ova će biti specifična po tomu što će biti izloženi radovi koji su njoj samoj najbitniji, najdraži i najintimniji. To će biti slike iz njezine dnevne sobe, kuhinje, spavaće sobe. Krajem godine Petra Vugrinec i Irena Kraševac rade veliku izložbu “Zagreb-Beč”, po meni uz Crnčića izložbu godine. To će biti izbor naših slikara koji su imali veze s Bečom i koje je taj centar definirao za vrijeme najjačeg političko-kulturnog utjecaja, ali i moguće refleksije i interakcije naših umjetnika prema austrijskim slikarima. U pregovorima smo za neka djela Klimta i drugih austrijskih slikara koji su imali korelacije s našim umjetnicima. Imat ćemo i veliku izložbu Istre, kao nastavak ranijih izložbi o Dalmatinskoj zagori i Slavoniji, a početkom rujna izložbu “Čovjek i smrt”, gdje će biti prezentirana djela hrvatske moderne, ali i arhitekture, razne faktografije, jedan vrlo suvremen koncept.