Antonio Grgić, rođen 1973. u Koprivnici, diplomirao je na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, a doktorski studij na Institutu za teoriju arhitekture, povijest umjetnosti i kulturne studije pohađa u Grazu. Direktor je vlastitog studija Arhitekti kulture, surađuje s mnogim lokalnim sredinama na koncipiranju i izgradnji kulturnih projekata, a zaokupljen je istraživanjima o tome kako arhitektura osnažuje nacionalni identitet i pridonosi kulturnoj prepoznatljivosti Hrvatske. Imajući na umu mnoge primjere iz povijesti arhitekture na ovim prostorima, osobito nakon razornog potresa u Zagrebu 1880., komparativnim analizama pokušava utvrditi u kojim je okolnostima i s kojim protagonistima hrvatska arhitektura dosezala visoku europsku razinu, a u kojim je razdobljima – pod snažnim utjecajima germanizacije i mađarizacije – tragala za vlastitim izričajem ili pak stagnirala pod teretom socrealizma.

Raščlanjujući pojedine cikluse u razvoju arhitekture, ne skriva svoje divljenje prema genijalnim pojedincima koji su, unatoč nerazumijevanju i otporu sredine, svojom kreativnošću pridonosili stvaranju nacionalnog arhitektonskog identiteta, unutar ili unatoč imperijalnim tendencijama i tvorevinama.

NACIONAL: U svojim analizama povijesnih ciklusa hrvatske arhitekture ističete kako prijelomnim smatrate razdoblje nakon potresa 1880. Kako, s povijesne distance, tumačite fenomen razvojnog uzleta arhitekture i urbanizma nakon prirodne katastrofe?

Tragediju izazvanu potresom 1880., snažnijim i od potresa kojim je Zagreb pogođen 2020. godine, tadašnje gradske uprave, predvođene gradonačelnicima Matijom Mrazovićem (1879. – 1881.) i Josipom Hoffmannom (1881. – 1885.), pretvorile su u „kotač zamašnjak“ kojim se potkraj 19. i osobito početkom 20. stoljeća grad počeo ubrzano razvijati. Nije se samo obnavljao razrušeni Gornji grad, nego je započelo najplodnije urbanističko-arhitektonsko razdoblje u povijesti Zagreba. Poslije tragedija počinje snažan uzlet optimizma. To mi se čini ostvarivim i danas: iskoristiti tragediju potresa za stvaranje novog optimizma i obnovu cijelog društva na novim osnovama.

NACIONAL: Zagreb se još bori s posljedicama potresa 2020. godine, usredotočen na parcijalnu obnovu porušenog, bez ikakvih naznaka da bi tragedija mogla biti poticaj za cjelokupnu arhitektonsko-urbanističku preobrazbu zapuštene hrvatske metropole.

Ne samo obnovu Zagreba, nego i Banovine i cijelog društva. Uspješne procese obnove nekoliko smo puta započeli u 19. i 20. stoljeću i kao društvo imamo u svojim temeljima te kompetencije. No bitna je razlika u tome što je u razdoblju prijelaza iz 19. u 20. stoljeće mnogo toga ovisilo o genijalnim i visoko motiviranim pojedincima, koji su se nametnuli svojim talentom i upornošću, a u naše doba ovisi prvenstveno o sustavu. Danas je teško zamisliti pojavu jednog Viktora Kovačića koji je u teškim okolnostima, kao odgovor snažnim utjecajima Austro-Ugarske Monarhije, utirao put hrvatskoj modernoj arhitekturi. Osvajanjem prvih nagrada na natječajima za regulaciju Kaptola 1908. i crkve Svetog Blaža 1909. Kovačić je praktično i teoretski postavio temelje stvaranja arhitektonskog nacionalnog identiteta. Kao odgovor na germanizaciju, sublimiranu u tornjevima katedrale, kojima su promijenjene vizure Zagreba, ili na mađarizaciju arhitekturom, materijaliziranu u palači Ravnateljstva pošte u Jurišićevoj ulici, Kovačić je oblikovao početak modernog hrvatskog arhitektonskog rukopisa.

Zagreb, gradić na periferiji moćnog carstva, imao je početkom 20. stoljeća – ne samo s Kovačićem, nego i mnoštvom drugih pojedinaca – dovoljno hrabrosti i snage da parira europskim metropolama Beču i Budimpešti, da bi se naposljetku preobrazio u hrvatsku metropolu, slijedom ideja o nacionalnoj samosvojnosti rođenih u doba Ilirskog pokreta. Stvaranje jezičnog, političkog, društvenog i arhitektonskog identiteta pod „krovom“ imperijalne sile, bilo je težak i dugotrajan proces, ali Zagreb je pokazao da raspolaže i snagom i visokom motivacijom.

NACIONAL: Nacionalni identitet, u sastavu moćnog carstva, mogao se stvarati samo u posebnoj intelektualnoj klimi. Kakvim vam se, iz današnje perspektive, čini duhovno ozračje koje je omogućilo i pospješilo djelovanje nadarenih pojedinaca?

To je bilo doba kad je argumentirana i žestoka rasprava u javnosti i medijima imala političkog odjeka te je često uspijevala mijenjati smjer politike. Danas je zbog medijskog i političkog okvira tu situaciju nemoguće ponoviti. Utjecaj javnosti i medija na političko odlučivanje znatno je slabiji. Odluke se donose u stranačkim uredima i jedanput kad su donesene ne mijenjaju se sve dok se zbog nedostatka prave rasprave ne obiju o zid stvarnosti. To se dogodilo i s ovom obnovom.

Nužna nam je široka rasprava kojom bi se utjecalo na političko odlučivanje ne samo radi obnove, nego i zbog učestala uništavanja prostora, jednog od naših najvažnijih resursa. Donošenje odluka u uredima iza zatvorenih vrata pokazalo se pogrešnom metodom.

NACIONAL: Hrvatska je, sve do međunarodnog priznanja 1992. godine, bila u sastavu drugih vlasti, nikad samostalna i suverena. Koliko su društvene okolnosti i mnoge društvene mijene sputavale ili ograničavale arhitekturu o oblikovanju i osnaživanju nacionalnog identiteta?

Dubrovnik i Dubrovačka Republika primjer su – dakako, specifičan – koliko je samostalno odlučivanje plodonosno za zajednicu snažno izgrađena identiteta te kako arhitektura i urbanizam sudjeluju u ostvarenju i izgradnji vrijednosti koje zajednicu drže na okupu. Te vrijednosti i kohezija zajednice bile su toliko snažne da su se i poslije katastrofalnog potresa u Dubrovniku 1667., koji se dogodio za vrijeme Drugog kandijskog rata, Dubrovčani othrvali i Mletcima i Osmanlijama u njihovim pokušajima da osvoje Dubrovnik koji je u tom trenutku bio u ruševinama.

Na tim temeljima komunalnih vrijednosti Dubrovačke Republike bila je, između ostalog, organizirana obnova poslije katastrofalnog potresa u Dubrovniku 1979., koja se smatra uspješnim primjerom obnove nakon potresa. Trebala nam je biti putokaz i za današnju obnovu nakon potresa u Zagrebu i na Banovini.

‘Ne bismo trebali ovisiti o genijalnim pojedincima koje imamo i danas, nego imati razrađen sustav’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Vidite li danas, metaforički gledano, nekog Viktora Kovačića ili kovačiće koji bi promijenili društvenu paradigmu koja, očito, ne funkcionira?

Kraj 19. i početak 20. stoljeća obilježavali su nadareni pojedinci, genijalni ljudi koji su nam u naslijeđe ostavili neprocjenjivo arhitektonsko blago. Danas nemamo ni Viktora Kovačića, ni Milana Lenucija, ni Rudolfa Lubynskog, ni mnogih drugih genijalaca toga doba. Oni su bili pokretači velikih promjena. U suvremenim okolnostima ne bismo trebali ovisiti o genijalnim pojedincima koje imamo i danas u Hrvatskoj, nego imati razrađeni sustav, dostojan povjerenja, kojim bi se javnosti objasnilo kako bi arhitektura mogla ponovo preuzeti ključnu društvenu ulogu koja utječe na buđenje optimizma i promjenu društvene klime.

Položaj arhitekture u Hrvatskoj metaforički objašnjava i to što smo uveli euro, a nijedna kovanica, za razliku od mnogih drugih zemalja, nema motiv ili temu arhitekture. Nama susjedna Slovenija, primjerice, ima na kovanici projekt svog genija Jožea Plečnika.

Dogodio se paradoks da smo uspostavom državne samostalnosti izgubili iz vida snažnu polugu arhitekture koju ona donosi u stvaranju funkcionalne zajednice izgrađene na jednakosti i pravednosti, mada su sami temelji našeg nacionalnog identiteta arhitektonski. Najsnažniji temelj našeg nacionalnog identiteta je arhitektonska produkcija sakralnih objekata za vrijeme hrvatskog kraljevstva.

Za razliku od današnjeg doba, Zagreb je između dvaju svjetskih ratova bio jedan od važnijih gradova na svjetskoj karti arhitekture. Neposredno poslije Drugog svjetskog rata, kad počinju pucati okovi socrealizma, ponovno se razmahala slobodna kreativna misao, pa tako i arhitektura, znatnim dijelom i na temeljima predratne arhitekture. Postala je važna poluga za promjenu društvene svijesti i uzor nadarenim ljudima na drugim područjima. Arhitektonski fakultet u Zagrebu bio je jedna od glavnih ćelija otpora socrealizmu. Andre Mohorovičić već se 1947., prije službenog razlaza sa Staljinovom doktrinom, zdušno borio protiv socrealizma, imajući na umu vrhunske domete međuratne arhitekture, osobito arhitekata okupljenih oko Grupe Zemlja čije je stvaralaštvo bilo obilježeno snažnom socijalnom dimenzijom. Pet godina poslije Mohorovičića govorom na Kongresu književnika u Ljubljani 1952. Miroslav Krleža i simbolično je naznačio raskid sa sovjetskim oblikom socijalizma. Godinu prije Krležina govora i Exat 51, grupa većinom sastavljena od arhitekata, jasno je poručila: socrealizam nije naš put. Opet su arhitekti – u tom trenutku riskirajući i uhićenja – kao genijalni pojedinci mijenjali paradigmu tako da je postala službena politička platforma.

NACIONAL: Početkom devedesetih godina prošloga stoljeća, iako smo bili u vihoru Domovinskog rata, redefinirao se pojam hrvatske kulture i hrvatskog identiteta. Po vašem mišljenju, ispravno ili pogrešno?

Autor te redefinicije većim je dijelom bio predsjednik Franjo Tuđman, u skladu sa svojim konzervativnim viđenjem povijesnih okolnosti. Arhitektura je bila pomalo u scenografskoj funkciji, primjerice, pretvaranja srednjovjekovne, feudalne utvrde Medvedgrada u prostor državno-protokolarnih manifestacija. Ili povratak u neka „plemićka vremena“ s uvođenjem predsjedničke garde ispred Banskih dvora. Tuđmanova vizija bila je obnova drevnog i izgubljenog „hrvatskog sna“, ali nije otvarala perspektive suvremenim tendencijama.

Ta Tuđmanova redefinicija poklapa se vremenski sa stvaranjem u razvijenom svijetu pojma „national branding“, korištenje alata brendinga za stvaranje identiteta nacija i nacionalnih proizvoda. Dogodio se zanimljiv paradoks: na vrhuncu globalizacije razvijene zemlje stvarale su snažan nacionalni identitet kao dodatnu polugu u globalizaciji, ali i kao rezervnu opciju samoj globalizaciji.

Arhitektura je u tome igrala ključnu ulogu, kao što smo mogli vidjeti u Baskiji. Devedesetih godina dogodio se „Bilbao efekt“, snažan primjer snage arhitekture ne samo da rebrendira grad i pretvori ga u globalno turističko odredište, već i da promijeni negativne trendove koji su do tada vladali u ekonomiji. Kuća koja je bila ključna u tom procesu je Muzej Guggenheim Franka Gehryja, sagrađen 1997. Ona je ponudila nov identitet i suvremeno lice industrijske metropole baskijskog naroda, ali i Baskije kao političke zajednice s globalnim ambicijama.

U nas je, u vrijeme mandata ministra kulture Bože Biškupića, postojala slična ambicija, izgradnja niza muzeja koji bi, između ostalog, pridonosili jačanju nacionalnog identiteta, primjerice, Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu, Muzej vučedolske kulture u Vukovaru, Arheološki muzej Narona u mjestu Vid itd.

Postojao je i natječaj za preseljenje vlade na obale Save, u nastavku Vitićeve „Kockice“, ali taj projekt do danas nije ostvaren. Imamo goleme potencijale, vrhunske arhitekte koji ne promišljaju samo svoju struku u užem smislu te riječi, nego i filozofiju arhitekture u moderno doba, primjerenu suvremenim potrebama i promjenama u svijetu. Problem je samo u uspostavi sustava koji će taj kreativni potencijal iskoristiti na pravi način.

NACIONAL: Tko bi trebao uspostaviti taj sustav? Udruženje hrvatskih arhitekata, Društvo povjesničara umjetnosti, ministarstva ili netko treći?

Strukovne arhitektonske udruge – Udruženje hrvatskih arhitekata i Komore, kao inicijatori s jasno preciziranim idejama i zahtjevima, ali i ministarstva u zajedničkom međuresornom djelovanju s ostalim akterima, pogotovo Društvom povjesničara umjetnosti, HDD-om i umjetničkim udruženjima.

Svima je jasno da bez potpore izvršne vlasti to nije ostvarivo. Vidi se to i na primjeru sadašnje obnove. Sve dok izvršna vlast nije stala snažno iza te obnove, imenovanjem Branka Bačića koji raspolaže operativnim polugama vlasti, nije bilo gotovo nikakva pomaka.

NACIONAL: Bavite se, zapravo, prilično disperzivnim oblicima arhitekture i znanstvenim istraživanjem, konceptualni ste umjetnik koji izlaže svoje radove… Kako biste definirali svoje djelovanje?

Možda pojmom sadržanim u nazivu mog studija Arhitekti kulture. Smatram da je arhitekt u 21. stoljeću „kultivator“, da ima snagu biti pokretač i oblikovatelj kulture u partnerstvu s ostalim društvenim akterima i lokalnom zajednicom. Pod kulturom smatram njenu definiciju u najširem obliku, sve njene aspekte koji imaju snagu mijenjanja društva i naše okoline u ekološki i klimatski izazovnim vremenima. Za svoje projekte na određenim područjima organiziram lokalne, interdisciplinarne timove koji najbolje poznaju situaciju na svom terenu. Genius loci, primjerice, različit u Dalmaciji i Baranji, važna je poluga u svakom takvom projektu. Cilj je pokretanje i izgradnja projekata koji mogu promijeniti situaciju na regionalnoj razini, izgraditi samosvijest o svojoj unikatnoj poziciji u ovom policentričnom svijetu. Cilj je zakoturati loptu, a onda na teren ulijeće interdisciplinarni tim koji znalački odigra utakmicu, s lokalnom zajednicom i ostalim društvenim akterima.

NACIONAL: Zalažete se za promjenu metodologije pristupa?

Upravo tako. Moramo promijeniti ulogu koju arhitektura ima u preoblikovanju sredine u kojoj ljudi žive. Moramo je postaviti u prvi plan. Arhitektura nije samo tehnički i zakonodavni servis za građevinsku operativu. Arhitektura mijenja način na koji se ljudi osjećaju i može biti snažan generator optimizma i nade. Utječe na odnose među ljudima, ali i na njihov odnos prema zajednici i okolini. Arhitektura ima tu moć, to je njena supermoć koju smo često zaboravili koristiti posljednjih desetljeća, a znalački smo je rabili tijekom 20. stoljeća.

NACIONAL: Osim sanacije posljedica potresa, dva su velika problema Zagreba podijeljenost grada željezničkom prugom i rijekom Savom. Kako na to gledate?

Prugu bi, ako je ikako moguće, kao prepreku trebalo ukloniti na ovaj ili onaj način. Najbolje je rješenje, vjerojatno, ukopati je u podzemlje i tako dobiti visokovrijedan prostor i jedan nepodijeljeni grad do Save. I željeznička pruga i Sava, osim što su infrastrukturni, ujedno su i mentalni, psihološki problem koji zahtijeva dugotrajnu interdisciplinarnu raspravu i zajedničko pronalaženje problema. Često se zaboravlja ta psihološka dimenzija u arhitekturi i urbanizmu. Savu se u psihološkom smislu još doživljava prijetnjom i tek kad više nećemo strahovati od njenog izlijevanja, moći ćemo donijeti najbolju odluku, oslobođenu straha. To zahtijeva sustavno rješavanje problema. Opet se vraćamo na pitanje sustava.

NACIONAL: Mia David, arhitektica iz Beograda, i vi izradili ste memorijalni projekt posvećen žrtvama genocida u Srebrenici. O čemu je riječ?

Mia je arhitektica, kustosica i scenografkinja. Doktorirala je na Grupi za scenski dizajn Umjetničke akademije u Beogradu. Pobijedili smo na natječaju za Spomenik žrtvama genocida u Srebrenici koji je raspisala Inicijativa mladih za ljudska prava. Riječ je o natječaju “Praznina”, za spomenička rješenja kojima bi se pamtile žrtve genocida. Spomenik bi trebao biti u Srbiji, na zemljištu koje tek treba pronaći. Bilo bi kupljeno donacijama ljudi koji u tome žele sudjelovati i na tom zemljištu zasaditi svoje stablo. Koncept je sadržan u sadnji stabala, za svaku žrtvu po jedno drvo, na površini potrebnoj za toliko sadnica. Šuma bi trebala postati mjesto ozdravljenja Srbije, kako bi se nakon tog strašnog zločina – svojevrsnog vrhunca svih zločina devedesetih godina – mogla suočiti s devedesetima, koje su u Srbiji izbrisane i potisnute u zaborav, te uz pomoć te šume ponovno prodisati punim plućima.

Uvjereni smo da takav spomenik strukturalno mijenja društvo nabolje. Spomenici 19. stoljeća, općenito, bili su vrlo decidirani. Lik nekog dostojanstvenika s potpisom, datumom rođenja i smrti. Spomenici 20. stoljeća manje su eksplicitni, a potkraj stoljeća bili su i posve neeksplicitni. U 21. stoljeću trebali bismo koristiti sredstva i načine oblikovanja sjećanja i spomenika sukladne 21. stoljeću.

Jedan je od najboljih primjera suvremenog pristupa Topografija terora, muzej u Berlinu, na mjestu srušenih zgrada koje su za vrijeme nacističkog režima od 1933. do 1945. bile glavni ured sigurnosti SS Reicha, sjedište Sicherheitspolizei, SD-a, Einsatzgruppen i Gestapa.

Muzej je stvaran inicijativom i sudjelovanjem građana, a u jednom njegovu dijelu izložen je kompleks iskopanih zatvoreničkih ćelija iz podruma sjedišta Gestapa. Najupečatljivije su bijele keramičke pločice kojima su ćelije bile potpuno prekrivene. Bijele pločice izazivaju jezu jer pogled na njih pobuđuje maštu i zlokobne misli: jasno je da su te keramičke pločice bile savršen arhitektonski okvir za masovno mučenje i čišćenje tragova poslije zločina. Dovoljno je vidjeti odraz u pločicama da se poistovjetite s ljudskom patnjom i protrnete od jeze.

I naša bi šuma trebala biti neeksplicitno spomen-obilježje za 8000 žrtava genocida u Srebrenici, ali optimistično spomen-obilježje. Stabla koja rastu stvarala bi arhitektonski okvir za život koji se iznova rađa.