Antonio Ascari je početkom 1920-ih dominirao brdskim utrkama, a sin Alberto Ascari postat će jedan od najvećih vozača u povijesti, dvostruki svjetski prvak u Formuli 1

Na slici: Antonio Ascari u bolidu Alfa Romeo P2, 28. lipnja 1925., nakon pobjede na VN Belgije na stazi Spa-Francorchamps za tvornički tim Alfa Corse. S desne strane njegov mehaničar i suvozač Giulio Ramponi (1902. – 1986.). Ascari je poginuo mjesec dana kasnije na VN Francuske

Antonio Ascari, rođen je 15. rujna 1888. u obitelji trgovaca kukuruzom, u okolici Mantove, odakle potječe legendarni Tazio Nuvolari. Do 30. godine nije bio osobito povezan s novim i uzbudljivim svijetom automobilskih utrka. Bilježimo samo jedan trkaći pokušaj iz 1911.

Tek po završetku I. svjetskog rata Ascari je kupio predratni trkaći Fiat S57/14B i počeo nastupati na brdskim utrkama. ‘Nastupati’ priličan je eufemizam, nastupi su obično završavali pobjedom uz rušenje dotadašnjeg rekorda staze, na nekim natjecanjima i za po nekoliko minuta!

Jedino je na stazi Targa Florio izletio, no ta mu pobjeda, pokazat će se, uistinu nije bila suđena. U svakom slučaju, uspjesi su odmah pokazali kako je riječ o rijetko talentiranom vozaču, pa je već 1920. dobio ponudu da se priključi tvorničkoj momčadi Alfa Romeo, proizvođača koji je upravo planirao intenzivnije se početi baviti utrkama.

Trkaću su momčad milanskog proizvođača, na čijim će se bolidima upravo tih godina prvi puta pojaviti i čuvena četverolisna djetelina, činila četvorica velikana: Ugo Sivocci, Giuseppe Campari, Enzo Ferrari i Antonio Ascari. Čak i u tom uglednom društvu, Ascari će se nametnuti kao najbrži vozač i de facto prva zvijezda momčadi.

Ascari je ranih 1920-ih nastavio dominirati talijanskim brdskim utrkama, a na utrci Targa Florio stekao je običaj uvjerljivo povesti utrku i onda zbog nekog, obično mehaničkog problema sve to prokockati pred kraj, jednom krug prije kraja, drugom prilikom čak i u zadnjem zavoju utrke!

Prvu Veliku nagradu osvojio je u Cremoni 1923., a sljedeće godine je na istoj stazi otpočeo niz koji ga je stavio na sam vrh ondašnjih vozača utrka u Europi. Pobijedio je na VN Italije, kultnoj stazi Monza.

Početkom sljedeće godine dominantnim je nastupom i pobjedom na prvoj VN Belgije na stazi Spa-Francorchamps, toliko superiornim da je tijekom zaustavljanja u boksu na miru sjeo i pojeo ručak (!), potvrdio da je s bolidom Alfa Romeo P2 najjača kombinacija u Europi.

Na VN Francuske, 26. srpnja 1925. u Montlhéryju, opravdao je očekivanja izbivši u vodstvo utrke. U 23. krugu, kad je počela kišica, njegov je Alfa Romeo P2 proklizao u lijevom zavoju, koji će kasnije biti nazvan po njemu, zahvatio kotačima drvenu ogradu, na koju se kao nesigurnu požalio organizatorima prije utrke (!), prevrnuo i sletio u kanal.

Preminuo je na putu do bolnice. Sin Alberto Ascari postat će jedan od najvećih vozača u povijesti utrka, dvostruki svjetski prvak Formule 1.