ANTONELA MARUŠIĆ U POVODU IZLASKA NOVE KNJIGE

Nakon što je u proljeće ove godine Antonela Marušić dala intervju Nacionalu povodom uvrštavanja svoje pjesme u europsku antologiju lezbijske poezije “Brez besed ji sledim”, prionula je finaliziranju knjige kratkih priča “O ljubavi, batinama i revoluciji”, koja će se ovih dana pojaviti u prodaji. Ta novinarka, aktivistica i književnica svoju treću knjigu ponovo je posvetila homoseksualnim vezama, stavljajući ovoga puta u prvi plan nezaposlene žene bez djece o kojima se, kako je istaknula u razgovoru za Nacional, vrlo malo ili rijetko govori i piše. Nakon romana “Posudi mi smajl” iz 2013. kojim je privukla pažnju javnosti, Nora Verde, kako Antonela potpisuje svoje autorske radove, potvrdila se već sljedećim romanom “Do isteka zaliha”, a punih pet godina radila je na kratkim pričama “O ljubavi, batinama i revoluciji” koje je predstavila u razgovoru za Nacional. Osvrnula se pritom na položaj žena u današnjem društvu i stanje u neprofitnim medijima, s obzirom na to da je jedna od urednica nezavisnog portala Vox Feminae.

NACIONAL: Vaših devet protagonistica u svim pričama knjige “O ljubavi, batinama i revoluciji” bore se protiv patrijarhata kojima su okružene. Zašto?

„Ljubav, batine i revolucija“ iz naslova tri su tematska okvira unutar kojih se kreće devet protagonistica. Te priče su, kako to lijepo kaže moja urednica Lamija Begagić na poleđini knjige, „ispisane iz pozicije onih koje se patrijarhatu opiru, prkose mu ili ga na bilo koji način remete“.

NACIONAL: Ljubav je ponovo lezbijska, kao i u vaša prva dva romana?

Ima tu i partnerstva i iskustva zajedničkog života, a ne samo ljubavi. Bilo bi poželjno da je ljubav emocija koja drži na okupu, ali ima u pričama različitih ironičnih odmaka od ljubavi u klasičnom romantičnom smislu. Prije bih rekla da je u onim pričama koje tematiziraju partnerske lezbijske veze i susrete riječ o izazovu preživljavanja u uvjetima prekarnog rada i konzervativnog, homofobnog društva.

NACIONAL: Koliko vam je teško bilo izdvojiti baš one priče koje pripadaju ovoj zbirci?

Jako važna stvar za knjigu je to što sam imala jedan mali tim s kojim sam radila na rukopisu. Dugo sam tražila ljude koji imaju vremena i volje da mi budu suputnici u tom poslu jer je zapravo u pitanju volontiranje, takav posao rijetko se dostojno honorira. Na sarajevskom feminističkom festivalu PitchWise upoznala sam bosanskohercegovačku spisateljicu i aktivisticu Lamiju Begagić. Iz našeg prijateljstva proizišla je suradnja i zapravo sam joj lukavo podmetnula posao urednice, a ona nije znala reći ne. Bio je tu i Damir Karakaš, uvijek drug u nevolji i čovjek kojemu nije bilo teško odvojiti vrijeme za mene. Uz mene je stalno bila i moja djevojka, koja je prolazila kroz cijeli taj proces sa mnom dok sam završavala roman i pritom zamrznula rad na portalu i ostale poslove. Bez svih njih bilo bi mi jako teško završiti ovu knjigu.

NACIONAL: Nije li to zadaća vaše nakladničke kuće?

Nakladnik je cijelo vrijeme bio uz mene, i kada sam imala sumnje u rukopis i kada sam izbacila dobru trećinu knjige nekih tri mjeseca prije nego što je knjiga bila gotova. Naime, jedan od ljudi koji su čitali rukopis tako mi je sugerirao, shvatila sam da taj dio stvarno nije dobar i izbacila sam ga. Potom je trebalo knjigu svesti na manji broj stranica i očistiti je od slabijih dijelova, a direktor izdavačke kuće Sandorf Ivan Sršen potrudio se oko moralne potpore i na kraju krajeva dao mi je odriješene ruke da okupim taj svoj tim, izdvojio je čak i neka skromna sredstva. Izdavaštvo jako trpi zbog neadekvatnih kulturnih politika i oni ne mogu raditi posao kao nekada.

NACIONAL: U centru vaših priča ponovo su žene, ali ne one o kojima se najčešće piše, zar ne?

Što se tiče tema, protagonistica i samog konteksta koji donosi knjiga, pokušala sam pisati o ženama kakve su rijetko pod lupom naših autorica i autora. Znači, mahom su to žene bez djece, koje žive same, koje su nezaposlene ili na bilo koji način izvan tržišta rada. O ženama se u toj hrvatskoj i regionalnoj kratkopričaškoj suvremenoj produkciji uglavnom pisalo kroz obiteljsku sferu. Najčešće su to bile supruge, majke i zaposlene žene u kandžama obitelji i patrijarhata… Ja sam odlučila pisati o ovim drugačijim ženama koje se mahom nalaze ispod spisateljskog radara: aktivisticama, lezbijkama, kućnim pomoćnicama, prkosnim djevojčicama koje ne pristaju na vladavinu tirana.

NACIONAL: Kako komentirate činjenicu da aktualni saziv Sabora ima najmanji postotak žena od samostalnosti?

Te procese donijele su sa sobom političke stranke koje su sve ove godine birane u Sabor. Njihove politike samo su odraz društva i sve konzervativnijih nazora u čelništvima stranaka. Iako, svjesni smo da kvote ne garantiraju zbiljsku ravnopravnost spolova u politici i afirmaciju politika pravednosti.

NACIONAL: Zašto se žene ne žele više uključivati u politiku i rad stranaka?

Ženama je jednostavno teže baviti se politikom jer ih se usmjerava na ulogu majke, kućanski rad, na poslove koji su administrativni i u kojima one nemaju pristup stvarnoj moći i donošenju odluka.

NACIONAL: Kada smo razgovarali posljednji put, u proljeće ove godine povodom uvrštavanja vaše pjesme u europsku antologiju lezbijske poezije, ministar kulture bio je Zlatko Hasanbegović. Njega je u novom sazivu Hrvatskog sabora zamijenila Nina Obuljen Koržinek. Jeste li zadovoljni tom promjenom?

Vrlo teško mogu procijeniti može li i hoće li u skoroj budućnosti doći do pozitivnog zaokreta u kulturnim politikama. Nina Obuljen praktički je tek nedavno stupila na tu funkciju. Dugogodišnji uvid u kulturne politike i njezino poznavanje kulturnih politika daju joj mogućnost da povuče poteze kojima bi se ispravile neke nepravde nanesene neprofitnim medijima, civilnoj sceni i kulturnim sektorima koji su ruinirani od prethodne vlade i one prije nje.

Međutim, njezine akcije i djelovanje pokazat će koliko ozbiljno misli. Postoje timovi i strukovne udruge koji već godinama rade na promociji čitanja i položaja statusa pisaca, kulturnjaka. Na njoj je samo da sasluša i da uvaži iskustva dionika kulturne scene.

NACIONAL: Zašto se, po vašem mišljenju, njezin prethodnik Zlatko Hasanbegović apsolutno oglušio na ljude koji su bili na pozicijama svojevrsnih savjetnika i, kako sami kažete, dionika kulturne scene čije mišljenje se do njegova dolaska uvažavalo?

Zato što je na funkciju ministra kulture došao s ciljem da uništi neprofitnu scenu i kulturni sektor te da sve koji nose agendu ljevice, antifašizma i zaštite prava LGBT-a, destabilizira, eliminira.

NACIONAL: Znači, on je bio svojevrsni egzekutor?

Da, iako on zapravo nije jedini egzekutor jer je pacijent već bio u lošem stanju kada ga je „liječnik“ preuzeo. Nije trebao napraviti previše zahvata da pacijenta gurne u još lošije stanje, blizu kliničke smrti.

NACIONAL: Znači li to istovremeno da su za proteklu vladu neprofitni mediji predstavljali prijetnju pa su ih zbog toga kao najopasnije protivnike odlučili prve dokrajčiti?

Vjerojatno to jest i neki dokaz, odnosno izraz snage neprofitnih medija. Oni su se obračunavali s onima koje su smatrali prijetnjom i kojih su se doista i bojali. Može zvučati cinično, ali to je vrsta respekta. Neprofitni mediji su posljednjih godina ukazivali na brojne štetne kulturne i ekonomske procese i otkrivali strukturne nepravde koje se tiču desno konzervativnih struja pa je to bio jedan od glavnih razloga da se taj sektor utiša i onemogući u medijskoj proizvodnji.

NACIONAL: Je li s novom vladom došlo i bolje vrijeme za neprofitne medije ili vjerujete da se ništa neće promijeniti?

Neprofitni mediji su iscrpljeni. Ne možemo se nadati njihovu čudesnom i naglom oporavku. Nakon što je ministar Hasanbegović uskratio potpore neprofitnim medijima i velikim dijelom smanjio njihovo financiranje, cijeli treći sektor otpustio je na desetke ljudi koji su na ovaj ili onaj način bili involvirani u proizvodnju, honorarno ili na pola radnog vremena vezani uz te medije. Šteta je već napravljena. Za oporavak neprofitnih medija trebalo bi puno više od ovoga što se sada događa. Treba vidjeti tko će u budućnosti preuzeti odgovornost za financiranje neprofitnih medija. Unutar trećeg sektora davali su se prijedlozi o formiranju agencije koja bi se bavila neprofitnim medijima i koja ne bi ovisila o političkim opcijama.

NACIONAL: Koliko ste zadovoljni svojim pozivom slobodne umjetnice u današnjem društvu?

Život slobodnih umjetnika i freelancera u cijeloj Europi i svijetu je danas vrlo težak. Ako sam ja autorica u civilnom, trećem neprofitnom sektoru, koji trenutno pod čizmom politike trpi takve udare i onemogućuje mu se preživljavanje, onda mi je logično još teže. Nije bilo lako ni kada je koalicija sa SDP-om bila na vlasti jer je sam takav način rada u pravilu nestabilan i egzistencijalno i psihološki naporan. To je put koji sam izabrala nakon rada u mainstream medijima. Aktualna ministrica kulture je nedavno rekla da joj smeta antagonizam između mainstream i neprofitnih medija i da za to nema nikakve potrebe. To je bila izjava koja me zabrinula.

NACIONAL: Zašto?

Očito joj nisu do kraja jasni procesi koji su se posljednjih godina dogodili u komercijalnim i mainstream medijima, kao što su pad standarda struke, odnos vlasničkih struktura prema novinarima, RPO ugovor, destimulacija i nestanak istraživačkog novinarstva. Ne bi bilo ispravno misliti da je netko taj antagonizam umjetno stvorio i proizveo da bi posvađao te dvije grupacije.

Ja sam iz mainstream medija bila prisiljena otići jer nisam mogla pristati na to da sve više sudjelujem u zaštiti interesa vlasnika medija i oglašivača. Cijela scena neprofitnih medija stvorena je kao izraz otpora takvim praksama. Treba reći i to da odnos većine komercijalnih medija sve to vrijeme dok su neprofitni mediji trpjeli udare, nije bio dobar i solidaran, kao da mnogi od njih nisu svjesni toga u kojim uvjetima i sami rade novinarski posao. Zbog relativno malo novca koji je ulagan u neprofitne medije, digla se neprimjerena, sramotna hajka, štetna za javni interes i struku u cjelini.