Anto Nobilo nije samo među najpoznatijim hrvatskim pravnicima i najuspješnijim odvjetnicima, nego je i jedan od najpronicljivijih političkih analitičara među jurističkim operativcima. Štoviše, u više navrata spominjalo se i da se kani uključiti u operativnu politiku, ali zbog raznih okolnosti – od kojih neke i nisu bile ugodne – nijedna od tih najava nije se ostvarila. Nobilo, koji je u četiri desetljeća dugoj, iznimno uspješnoj pravničkoj karijeri bio tužitelj i odvjetnik u mnogima od medijski najeksponiranijih sudskih slučajeva – od tužiteljske uloge na suđenju ustaškom zločincu Andriji Artukoviću 1986. do trijumfa na položaju branitelja u žalbenom postupku časniku HVO-a Tihomiru Blaškiću pred Haaškim sudom – uvijek je bio zainteresiran za politiku. Tako je i sada, uoči izborne šutnje pred parlamentarne izbore, za Nacional iznio zanimljive analize predizborne situacije i mogućih poslijeizbornih ishoda, uz indikativno pravničko upozorenje o političkom potezu koji opozicija najavljuje kao prioritetan u slučaju da uspije osvojiti vlast – smjeni novoimenovanoga glavnoga državnog odvjetnika, kontroverznog Ivana Turudića.

NACIONAL: Je li vas iznenadio predizborni obrat s kandidaturom predsjednika Republike Zorana Milanovića za premijera?

Apsolutno. Bio je to žestoki marketinški nastup. Tako nešto efektno i dobro u našem političkom životu nismo još vidjeli, jer se svi više-manje ponašaju uniformirano i standardno. Za moj ukus, nedostajalo je još jedno: ostavka, i „idem u boj“. Da je podnio ostavku, bio bi to genijalan politički potez.

NACIONAL: Ovako je ostalo nedorečeno.

Da, jer se može tumačiti na razne načine. Naravno, Milanović tumači time što ne želi sve poluge vlasti dati HDZ-u, a drugi mogu tumačiti da drži rezervnu poziciju i da ide „ziheraški“. Dakle, ne igra više „va banque“, kao pravi frajer, na sve ili ništa. A da je zaigrao „na sve ili ništa“, samo je još trebao reći: „Gdje je zastava? Idemo na ulice.“ I osvojio bi vlast.

NACIONAL: Jesu li ovi izbori, s obzirom na tu situaciju, ustavno regularni?

Jesu. Bilo je problema, pogotovo u početku, ali Milanović se vratio u okvire predsjednika koji uglavnom komentira političke događaje, što je njegov „core business“ već četiri godine. Istina, svaki politički istup može se tumačiti u kontekstu kampanje i to vjerojatno jest njegova namjera, ali ne možeš mu zabraniti da radi svoj posao. Dakle, iako to neće priznati, Milanović jest „zakočio“ od prvog naleta. Naročito je to učinio SDP: oni su upozorenje Ustavnog suda shvatili vrlo ozbiljno. Grbin je do apsurda ponavljao da ne smije ponavljati Milanovićevo ime. Pretjerivao je, a možda i karikirao. Ali u svakom slučaju, izbori su legitimni, zakoniti i ustavni i mislim da ih nitko ne smije dovesti u pitanje. Uostalom, izbori su volja naroda. Dovesti u pitanje volju naroda ne može baš svatko: morali bi to biti strašno važni razlozi koje bi svi vidjeli i osjetili, a ne vidimo ih.

NACIONAL: Kako ste u tom kontekstu doživjeli upozorenje Ustavnog suda?

Bilo je ustavno i zakonito. U pravnom smislu nije mu se moglo prigovoriti. Odmah sam rekao da predsjednik ne može biti u kampanji, ali i da Ustavni sud nema mehanizam da predsjedniku zabrani istupanje.

NACIONAL: Osjećate li se, kao birač, izigrano time što koalicija Rijeke pravde od birača očekuje da glasaju za premijerskog kandidata čije se ime ne smije spominjati?

Da, to jest javna prevara birača. Rekao sam već da je Milanović trebao podnijeti ostavku da bi igra bila prava. Istina je, to izgleda malo jadno: Grbin je šef stranke, a faktički bez Milanovića ne može ništa. Međutim, ta situacija nije riješila pitanje SDP-a. Negdje sam pročitao dobru primjedbu, da je Milanović SDP-u dao „umjetno disanje“. SDP jest živnuo, ali nije počeo trčati, trenirati. Čini se da ne može ništa bez Milanovićeve potpore. Vidimo da je kampanja SDP-a nakon prvotnog booma išla prema dolje. Nije bilo dramatike, zanosa, „idemo osvojiti vlast“. Nakon prvotnog šoka i Milanovićeve adrenalinske injekcije, bojim se da se SDP vraća u svoje mrtvilo.

NACIONAL: Mislite li da bi njihove glasove mogao preuzeti Možemo!, kampanjom koja se meni čini prilično mudrom?

Na nacionalnom nivou Možemo! ima neke dobre stavove. Nisu se dali impresionirati Milanovićevim dolaskom. Dok su svi drugi ljevičari i liberali otrčali pod Milanovićev kišobran, oni nisu, kao da su znali da će se to ispuhati. Drugo, rekli su da neće s ideološki nekompatibilnim strankama, što je hrabro i pošteno. Apsolutno mi se ne bi svidjelo da Most ili Domovinski pokret idu u veliku koaliciju s ljevicom. To bi uništilo ljevicu, a bili bi izigrani i lijevi i desni birači. Koalicija Rijeke pravde, pak, kao da poručuje da će sa svakim, i s crnim vragom, samo da dođe do vlasti. To nije prava poruka. Također, svi pozivaju: hajdemo srušiti HDZ. OK, Amerikanci bi rekli, to je „day one“. Ali što je „day two“? Dakle, što nakon toga? To uopće nisam vidio. Znam da svi žele dati veće mirovine, veće plaće… Ali to su priče kao na izboru za miss: „Hajdemo napraviti mir u svijetu…“ Naravno, ali kako? Ne možeš istovremeno smanjivati poreze i povećavati davanja. Zvuči šuplje i nepripremljeno. Milanovićev obrat zatekao je HDZ, ali i Milanovićevu koaliciju, a Možemo! je pokazalo lijevu principijelnost. U Zagrebu mi nisu simpatični, ali su se na nacionalnoj razini pokazali principijelni i to je zalog za budućnost.

NACIONAL: Pretpostavimo da lijevi centar osvoji vlast. Kažu da će prvo razriješiti Ivana Turudića. Je li to tako jednostavno?

Uopće nije. Svaka vlast može lako maknuti glavnog državnog odvjetnika, ali nakon što odradi određeno vrijeme. Razlozi za razrješenje glavnog državnog odvjetnika navedeni su u članku 28. Zakona o državnom odvjetništvu i prilično su uopćeni, što je očigledno tako uredila politika, da može u svako doba razriješiti glavnog odvjetnika. Recimo, ako ne ostvaruje program rada. Ali nitko svoj program rada, pa ni stranke na vlasti, ne ostvari do kraja. Ili ne ostvaruje zadovoljavajuće rezultate rada. Tko će to mjeriti? Tko će razlučiti što je objektivni problem u odvjetništvu, a što politika glavnog državnog odvjetnika? Nabrojio sam razloge zbog kojih je lako smijeniti glavnog državnog odvjetnika tijekom njegova rada. Ali ne znam nijedan razlog zbog kojega bi ga se moglo smijeniti, a da nije ni počeo raditi.

NACIONAL: Bi li potencijalna buduća vladajuća koalicija mogla ponoviti ono što je već i rekla: da Turudić nije vrijedan ostanka na funkciji jer je lagao, jer je kompromitirao položaj suca… Dakle, smijeniti ga čistom političkom odlukom?

Toga u zakonu nema. Mogu ga smijeniti samo zbog jednoga od razloga iz članka 28. stav 1., točka od 1 do 8 Zakona o državnom odvjetništvu. Ako nemaju nijedan od tih razloga, ne mogu ga smijeniti. A ti su razlozi: na vlastiti zahtjev, da je postao trajno nesposoban, da je protiv njega podignuta optužnica, da nezakonito obavlja dužnost, ako nanese štetu ugledu Državnog odvjetništva ili državnoodvjetničke dužnosti. Tu smo možda najbliže, ali smatram da to mora biti učinjeno tijekom obnašanja dužnosti jer prije početka dužnosti ne možete nanijeti štetu Državnom odvjetništvu. Mogao je, možda, Županijskom sudu u Zagrebu, ako govorimo o poznatim razlozima iz 2015. godine. Ali, nakon 2015. Ivan Turudić je imenovan u Visoki kazneni sud, prošao je sigurnosnu provjeru; potom ga je Vlada predložila i Sabor izglasao za glavnog državnog odvjetnika, položio je prisegu… Pravna sigurnost mora postojati. Ne može sve ovisiti o političkoj volji. Dakle, ne vidim da bi se Turudića moglo smijeniti odmah prvog dana nakon što stupi na dužnost. Tu, rekao bih, podjednako griješe koalicija Rijeke pravde i Sandra Benčić u ime Možemo! kad rezolutno tvrde da će im prvi potez biti smjena Turudića.

NACIONAL: Turudićeva smjena i Milanoviću je bila glavni motiv kandidature za premijera.

Tako je. Shvaćam da to može biti zgodno u političkom smislu. To im je upalilo i SDP diglo iz mrtvih. Ali u realnom životu treba raditi po Ustavu i zakonu. Shvaćam čak da bi smjena Turudića mogla biti i akt neke pravde, ali više bi to vuklo na revolucionarnu pravdu. I revolucionarna pravda je, naime, pravda. Ali pravne države odbacile su revolucionarnu pravdu, a i povijest nas uči da se njome ne oduševljavamo. Dakle, iskreno se nadam da sadašnji političari više ne pomišljaju da tako rješavaju probleme, nego da ljude smjenjuju u skladu sa zakonom. Što se Turudića tiče, takvu mogućnost ne vidim osim nakon određenog vremena, kada odradi dio mandata. Tada ako su nezadovoljni i nađu konkretne razloge za to nezadovoljstvo, bez problema ga mogu smijeniti.

NACIONAL: Je li to bila diletantska najava?

Politička. Ključni problem Hrvatske je nedostatak stručnosti na svim razinama. Političari se petljaju u različite sfere za koje nisu stručni. Na Zapadu političari imaju stručne savjetnike.

NACIONAL: Ali nije bilo teško pročitati Zakon o državnom odvjetništvu.

Nije, ili pitati nekoga tko se time bavi. To, dakle, jest diletantizam, osnovna karakteristika naše političke scene. Političari možda i ne moraju biti eksperti, ali bi morali imati stručne savjetnike. Biden možda može biti čak i polusenilan, ali vodi Ameriku jer ima jak stručno-savjetnički tim.

NACIONAL: Protivljenje imenovanju Ivana Turudića svakako se može razumjeti, ali se postavlja pitanje zašto čovjek koji može biti sudac i predsjednik Županijskog suda u Zagrebu i sudac Visokog kaznenog suda, ne može biti državni odvjetnik?

To je osnovno pitanje na koje nitko nije odgovorio. Razumijem da su izvodi iz SMS-ova bili bombastični i izazvali efekt, ali zakona se moramo držati. Što je najgore, kod izbora za glavnog državnog odvjetnika nije predviđena samostalna sigurnosna provjera. Mislim da je to pogrešno. Prema tome, Turudić ima sigurnosnu provjeru koja je još uvijek na snazi. Nakon provjere iz 2015. bio je dobar da postane predsjednik Županijskog suda u Zagrebu i jedno vrijeme v. d. Visokog kaznenog suda u osnivanju te potom sudac Visokog kaznenog suda. Ne vjerujem da postoje sigurnosne procjene višeg ranga za tužitelja nego za suca. Za mene je to isti rang. Dakle, kad gledamo formalno-procesno, teško je prigovoriti njegovu imenovanju premda shvaćam prigovore zbog svih onih SMS-ova i svega što se u javnosti doznalo. Sve je to narušilo ugled Ivana Turudića.

‘Svaka vlast mora znati da vrijeme ne počinje od nje. Treba nam kontinuitet, a on zahtijeva da poštuješ odluku bivšeg saziva Sabora makar si glasao protiv nje’, smatra Anto Nobilo. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Bili ste tužitelj. Molim vaše mišljenje: je li Ivan Turudić vrijedan tog položaja?

Nas dvojica bili smo u dosta sukoba, od Perkovića nadalje, ali ne mogu griješiti dušu i tvrditi da nije stručan za kazneno pravo. Stručan je. S druge strane, za Zlatu Hrvoj-Šipek mnogo sam puta rekao da nije dorasla tom poslu. Ja znam da je Turudić došao na krilima HDZ-a iz Virovitice. Znam također da je najprije bio kod Šeparovića u Ministarstvu pravosuđa pa da je instaliran na Županijski sud. Ali mislim da se s godinama osamostalio i da u HDZ-u griješe kad misle da će biti na kratkoj uzici. Upućujem ih na slučaj Sanader: istina, kad je osuđen, Sanader je bio bivši HDZ-ovac, ali neki HDZ-ov sudac ne bi tako žestoko udario po Sanaderu, tim više što smatram da je za slučaj Hypo banke, za koji ga je osudio Turudić, bila nastupila zastara. Jer napravljena je pravna akrobacija i proglasili su da se radi o ratnom profiterstvu kako bi izbjegli zastaru. Međutim, riječ je bila o provizijama za kredit za gradnju ambasade, a to nema veze s ratom, nego s novom državom kojoj trebaju nove zgrade za ambasade. Dakle, da tako kažem, Turudić je u tom predmetu „prekomjerno granatirao“ Sanadera. Dakle, ne bih baš rekao da se u tom predmetu pokazao hadezeovskim sucem. Osim toga, HDZ je kao stranka proglašen krivim, a unutar HDZ-a postoje stavovi, koji nisu pravno besmisleni, da je Sanader do novca dolazio snagom autoriteta šefa vlade, a ne šefa stranke. Da nisi šef vlade, državne tvrtke ne bi ti davale novac; šef stranke možeš biti sto puta. Prema tome, kad se pažljivije pogleda, na Sanadera i HDZ išli su žestoko i tu se već pokazalo da Turudićeva lojalnost HDZ-u nije apsolutna. S druge strane, Turudić je karakterno dosta prgav, nije „pudlica“ pa da će slušati tek tako. Osobno se ne poznajemo, nismo prijatelji i imali smo sukoba – nikad osobnih, nego uvijek stručnih, principijelnih – pa ponavljam: ako tražite moje objektivno mišljenje, ne bih bio siguran da će biti HDZ-ov poslušnik.

NACIONAL: Znači li to da biste vi novoj parlamentarnoj većini, pod pretpostavkom da pobijedi ona koja želi smijeniti Turudića, sugerirali da mu da priliku?

Da. Svaka vlast mora znati da vrijeme ne počinje od nje. Treba nam kontinuitet, a on zahtijeva da poštuješ odluku bivšeg saziva Sabora makar si glasao protiv nje. Ali to je pravna sigurnost: predvidivost zakona, predvidivost postupanja državnih organa. To je temelj pravne države, a ne revolucionarni obrati. Turudić se ima pravo pokazati. Jasno: postavit ćemo mikroskope i promatrati ga vrlo pažljivo, ali ja mislim da će se mnogi iznenaditi.

NACIONAL: Ali kako ste samome sebi objasnili činjenicu da je HDZ toliko inzistirao na njegovu imenovanju? Mislim da treba vjerovati opoziciji kad tvrdi da su to učinili zato što su bili uvjereni da je Turudić njihov čovjek.

Da, i ja to vjerujem. Od svih koji su se javili, poveznicu s HDZ-om imao je samo Turudić. Vjerujem također da je dobio mig da se javi. Nije uspio na natječaju za predsjednika Visokog kaznenog suda i ne bi išao drugi put da nije bio siguran kako će dobiti posao. To je bilo inicijalno. Ali sve nakon toga bilo je Plenkovićeva tvrdoglavost. Nije htio popustiti Milanoviću i zato Turudić ne samo da je izabran, nego je i položio zakletvu i određen mu je datum stupanja na dužnost. Sve je završilo kao sudar Plenkovićeva i Milanovićeva ega, a počelo je kao ideja HDZ-a, ali ponavljam: mislim da su se u HDZ-u malo prevarili.

NACIONAL: S druge strane, sumnjam da je bila koincidencija što su i Turudić i Plenković u samo dva dana razlike sinkronizirano napali Ured europskog javnog tužitelja (EPPO) u Hrvatskoj.

Rekao bih da se Turudić u tom trenutku htio dodvoriti Plenkoviću jer je vidio da mu se pozicija trese pa se uplašio da će premijer odustati. I mislim da je išao reći ono što će se Plenkoviću dopasti.

NACIONAL: To je moguće, ali ako je to i bio samo trenutačan taktički potez, nije li nanio snažan udarac položaju EPPO-a u Hrvatskoj? Jer i Turudić i Plenković tim su se izjavama obvezali i za svoje buduće ponašanje.

Turudić je u medije nakon toga pustio da je faktički odustao od te kritike EPPO-a. Baš je u Nacionalu izašao insajderski izvještaj da se Turudić sastao sa šeficom Ureda europskog tužitelja u Hrvatskoj Tamarom Laptoš, iz čega zaključujem da se zaletio zbog Plenkovića, ali kasnije je to doveo u red.

NACIONAL: Imate li dojam da bi Plenković, ako zadrži vlast, volio umanjiti utjecaj EPPO-a u Hrvatskoj?

EPPO je ranije napala i Zlata Hrvoj-Šipek. Do otvaranja EPPO-a ekskluzivno pravo kaznenog progona imao je DORH. Sad se javilo tužiteljstvo sa strane, a u sustavu koji je izgradio HDZ i u kojemu je očito imao snažan utjecaj na državno odvjetništvo, sada HDZ na to drugo, europsko odvjetništvo, ne može ostvariti utjecaj. To ih čini nervoznima, tim više ako europski tužitelj ide prema ministrima. Jer Hrvatska je sustavno ugušila sve institucije. Državno odvjetništvo je najočitiji primjer, ali imamo i niz drugih. Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa, naprimjer, tijelo je s marginalnim ovlastima, ali je u prošlim sazivima ipak napravilo dar-mar, dok političari i na to tijelo nisu “stavili šapu”. Kod političara koji faktički provode principe jedinstva vlasti, nezavisne institucije izazivaju nervozu. Jedinstvo vlasti imali smo u socijalizmu: Partija je, preko svojih ljudi u tijelima koja su nominalno bila nezavisna, upravljala svime što je postojalo u državi. To je tip partijske države. Mi se borimo za državu vladavine prava, za parlamentarnu demokraciju, a stalno nam se vraća tip partijske države koji vučemo iz socijalizma, pa od Tuđmana, a sad je došao Plenković, koji radi to isto, ali na sofisticiran, mekan način. Kod Tuđmana radilo se grubo, „seljački“, da tako kažem, „šakom po stolu“; Plenković to radi u svilenim rukavicama, „europski fino“ – ali stisak je žestok.

‘Neki u opoziciji ipak su shvatili da je Ustavni sud dio naše pravne tradicije. To je izjavila Sandra Benčić te je rekla da treba paziti koga se bira u Ustavni sud. To je točno. Treba vidjeti modele biranja sudaca’

NACIONAL: S obzirom na to, ali i na aktualni politički srednjoeuropski kontekst – mađarski, poljski, sad slovački – strahujete li da bi još jedan mandat HDZ-u i Plenkoviću bio iznimno štetan za Hrvatsku?

Da. Svatko tko je tako dugo na vlasti, po prirodi stvari jača i širi svoju vlast. Nakon tri mandata, nema funkcije na koju nisi postavio nekoga svog i to nije dobro za demokraciju. Zato američki predsjednik, šef izvršne vlasti, može biti biran samo na dva mandata. To je demokracija. S te strane gledajući, „provjetravanje“ bi bilo dobro. Međutim, imam i rezerve jer na opozicijskoj strani ne vidim kvalificirane ljude koji bi mogli upravljati državom. Čast izuzecima, ali vrlo ih je malo. Plenković, uza sve svoje mane, ne možemo reći da nije obrazovan i da nije veliki radnik. Ne bih, dakle, bio oduševljen ni kad bi mnogi s ljevice došli na vlast: mislim da bi to bila katastrofa.

NACIONAL: Usporedite, molim, Milanovića i Plenkovića osobno.

Zajedno su radili i stjecajem okolnosti jedan je otišao u jednu, a drugi u drugu stranku. A moglo je biti i obrnuto, to bi možda čak i više odgovaralo. Obojica su obrazovani pravnici, kvalificirani ljudi u kontaktu s Europom, znaju raditi i obojica mogu obnašati bilo koju funkciju u državi. Problem je u tome što ni oko jednoga od njih nema nikoga tko bi im bio ravan. Karakterno su različiti: kod obojice je veliki ego, koji Milanović izražava agresijom, po mom sudu neprimjerenim, čak prostim ponašanjem, što nije uobičajeno kod ljudi koji obnašaju javnu funkciju i koji bi trebali biti uzori. Milanović je u javni prostor unio dosta negativnosti. Međutim, s druge strane, HDZ je sofisticirano kroz sve ove godine toliko negativnih pipaka pružio u ovo društvo da razumijem one koji tvrde da to ne možeš razbiti drugačije nego nekim verbalnim nasiljem. Pa kad Milanović kaže da nije drugačije mogao izazvati pažnju i sve to „razmrdati“, možda je i u pravu. Dakle, sposobni su, ali vidimo da je oko obojice, a oko Plenkovića naročito, vrlo niska kvaliteta ljudi koji obnašaju, recimo, ministarske funkcije, uz rijetke iznimke. Čujem da se bez Plenkovića ništa ne može; ministri nemaju samostalnost, a možda i bolje da je nemaju jer većina nije dorasla svom poslu. Pa recite: u kojem bi svijetu Banožić mogao biti ministar bilo čega? To su, dakle, problemi: ne znaju ili ne žele dovesti ljude koji im mogu biti konkurencija. Nakon što je otišao, Milanović je u SDP-u ostavio pustoš, gotovo mu je propala partija; sad isto: bez njega ništa. Plenković isto tako: vjerujem da u svakom ministarstvu sam odlučuje o ključnim stvarima jer ne vjeruje ministrima. Ali zašto ih je onda postavio?

NACIONAL: Vratimo se načas na Milanovićevu kandidaturu za premijera. Mislite li da je njome učinio loš presedan za buduće obnašanje dužnosti predsjednika Republike?

Mislim da jest. Predsjednik Republike ima sasvim drukčiju funkciju od ovoga što je učinio Milanović: treba biti faktor stabilnosti. Zato se i bira u različito vrijeme od parlamentarnih izbora, a naročito je važan u procesu parlamentarnih izbora i poslije njih, kada mora biti neutralni faktor stabilnosti. Sada je ta ustavna pozicija predsjednika bitno narušena i pitanje je hoće li je itko moći vratiti u predviđene okvire. Jasno je da su i bivši predsjednici imali političkih simpatija, da bi diskretno i „ispod žita“ ponešto pomogli „svojima“. Ali ovako grubo i otvoreno nijedan se predsjednik dosad nije umiješao u izborni proces. To je narušilo ustavni poredak i trebat će vremena da se to popravi.

NACIONAL: Slična je situacija s Ustavnim sudom. Sada i Grbin odjednom govori da će se mijenjati uloga Ustavnog suda. Razabirete li vi u tim najavama jasan plan?

Ne. Neki od njih u opoziciji ipak su shvatili da je Ustavni sud dio naše pravne tradicije. Mislim da sam vidio da je to izjavila Sandra Benčić i da je rekla da treba paziti koga se bira u Ustavni sud. To je točno. Treba vidjeti modele biranja ustavnih sudaca. Sadašnji model dobro je zamišljen, ali loše proveden: konsenzus 75 posto saborskih zastupnika zamišljen je zato da vladajuća struktura ne bi nametnula svoje suce. Ali događaju se „dealovi“: vladajući i opozicija stavljaju svaki svoje, ne poštujući kriterije.

Cijelu bi priču trebalo vratiti struci, da nesumnjivo stručni ljudi ulaze u Ustavni sud. Položaj ustavnog suca trebao bi biti vrh karijere svakog pravosudnog dužnosnika. Uz dužno poštovanje prema ustavnim sucima, značajan dio onih koji su to sada, a pogotovo onih u ranijim razdobljima, nije zaslužio da bude ni sudac općinskog suda, a kamoli Ustavnog suda. Mnogi od njih nisu u životu ništa sudili niti su imali ugled vrsnih pravnika. Slažem se, dakle, da način imenovanja ustavnih sudaca treba mijenjati, ali Ustavni sud Hrvatskoj treba.

NACIONAL: Primjerice, evo, Nacional je objavio da je predsjednik Ustavnog suda Miroslav Šeparović uvelike poslovno i obiteljski povezan s Brankom Bačićem, utjecajnim dužnosnikom HDZ-a.

Dobro, idu izbori pa ne bih to komentirao. Problem je kad u Ustavni sud dođe, recimo, pravnik koji je radio na željeznici. Svaka čast željeznici, ali znamo da pravnici u takvim firmama nisu baš najvažniji kadar. U Ustavni sud morali bi doći sveučilišni profesori, suci Vrhovnog suda, Visokog kaznenog suda, državni odvjetnici, odvjetnici koji su se afirmirali znanjem i strukom.