U čast Međunarodnog dana sjećanja na Holokaust Discovery je prošle nedjelje emitirao “Jedan dan u Auschwitzu”, specijalnu emisiju u kojoj se prati povratak jedne žene u zloglasni nacistički koncentracijski logor Auschwitz-Birkenau 70 godina nakon njenog oslobođenja, u suradnji sa zakladom USC Shoah – Instituta za vizualnu povijest i naobrazbu koju je utemeljio Steven Spielberg. Uz komemoraciju 70 godina od oslobođenja logora – u kojem je ubijeno oko 1,1 milijun ljudi, uglavnom Židova – “Jedan dan u Auschwitzu” prati priču Kitty Hart-Moxon, ženu poljsko-engleskog podrijetla koja je preživjela Holokaust. Imala je samo 16 godina kad je, zajedno s majkom, bila otpremljena u Auschwitz. Kitty i njezina majka čudom su preživjele dvije godine na mjestu gdje je, radi gladi, žeđi, bolesti i teškog rada, prosječni životni vijek bio kraći od tri mjeseca. Sada 89-godišnja Kitty Hart-Moxon kreće na emotivno putovanje natrag u svoj bivši zatvor s dvjema studenticama, Lydijom Hollingsworth i Natalijom Smith.

• Stephen D. Smith snimio je film o danas 89-godišnjoj Kitty Hart-Moxon koja je dvije godine živjela u zloglasnom Auschwitzu

• “Antisemitizam koji je stoljećima postojao u Europi nije bio dovoljan da izazove genocid u II. svjetskom ratu. Ali je bio preduvjet za teoriju o potrebi genocida”

IZVRŠNI PRODUCENT DOKUMENTARNOG FILMA je Stephen D. Smith, koji je ekskluzivno za Nacional ispričao zašto već desetljećima život posvećuje istraživanju sudbina ljudi u Auschwitzu, koje ga je svjedočanstvo od desetaka tisuća najviše potreslo, ali i što ga je tjeralo da nastavi rad.

“Ovo moje putovanje počelo je još kad sam odrastao u Britaniji uz oca metodističkog svećenika. Otišli smo na izlet u Izrael, gdje sam shvatio da postoji snažna veza između judaizma i kršćanstva, koju prije nisam istraživao, pa sam se zatim počeo malo više baviti tom temom, posebno na fakultetu. Što sam više učio o tome, sve sam više shvaćao da je antisemitizam bio tema u kršćanstvu mnogo, mnogo stoljeća. Holokaust je sigurno najzlokobniji oblik antisemitizma i genocida koji je svijet iskusio, pa sam počeo razmišljati o implikacijama. Shvatio sam da je Holokaust u velikoj mjeri ostavljen židovskoj zajednici da na njega odgovori, iako su upravo Židovi bili žrtve. Pitao sam se kako to da zapadnoeuropska civilizacija koja je iznjedrila antisemitizam i stvorila mogućnost za nacizam nije potpuno priznala svoju krivnju kao odgovor na Holokaust. Shvatio sam da to nije židovsko pitanje pa sam s bratom osnovao britanski National Holocaust Centre i počeo razgovarati s preživjelima. Puno su me naučili o svojim iskustvima i dali mi uvid u taj dio svog života, i to ne samo o događajima, nego i o zaključcima koje su iz tog iskustva izvukli nakon što su preživjeli te strahote. O tome sam napisao i doktorat. Prije nekoliko godina pozvali su me iz instituta Shoah Foundation i odonda radim s njima”, kaže 47-godišnji Smith. Institut posjeduje više od 53.000 svjedočanstava, odnosno 109 tisuća sati snimljenog materijala, što znači da, ako sjednete i krenete gledati sav taj materijal, trebalo bi vam 12 godina da sve to odgledate, a trebali biste poznavati 38 jezika da razumijete sva svjedočanstva preživjelih. “Ta su svjedočanstva važna. Jedna je stvar kad netko želi ispričati svoju priču o gotovo šest godina svog života u Poljskoj koju su okupirali nacisti, o skrivanju, o bijegu, o tome kako su ga ulovili i poslali u radne logore, pa kako je poslan u Auschwitz. Ni minuta njegova svjedočanstva nije suvišna. Drugo je činjenica da su to ispovijesti koje su slijedile slične matrice, ali nijedna osoba nije imala isto iskustvo”, objašnjava Smith koji je 1992. prvi put posjetio Auschwitz.

ČIM JE DOŠAO, SJETIO SE RIJEČI JEDNOG OD PREŽIVJELIH koji mu je rekao da mu je obitelj umrla u Auschwitzu, a nema tijela, ne može ih pokopati.

“Pogledao sam uokolo i, zaista, nije bilo groblja, spomenika, nikakvih znakova, datuma smrti. Iako je to mjesto veliko groblje, nije se moglo ništa slično vidjeti. Odmah sam pomislio da sudbine tih ljudi moraju biti dokumentirane. Obveza svijeta bila je dati im poštovanje”, kaže Smith. Iako je otada puno puta bio u Auschwitzu, jedan posjet posebno ga je pogodio. Bilo je to kad je Kitty Hart-Moxon s dvije mlade djevojke bila s njim ondje. “Stajala je točno na mjestu gdje je bila plinska komora. Točno na tom mjestu! Kad su ju Natalia i Lydia pitale je li im tad nešto rekla, znajući da odlaze u plinsku komoru, Kitty im je objasnila da nitko ništa nije govorio jer bi to samo pogoršalo situaciju. Pomislio je kako su nacisti bili podmukli jer su Židove koji su ulazili u plinske komore pozdravljali drugi Židovi koji su upravljali komorama, jer im nacisti nisu dali drugi izbor. Kakva je to strahota morala biti”, govori Smith i objašnjava zašto je odlučio snimiti dokumentarni film baš o Kitty Hart-Moxon.

“KAD SAM PISAO DOKTORAT, na Kittyno ime naletio sam odmah u početku jer je ona bila jedna od onih koji su pričali o svom iskustvu odmah nakon rata, 1945. Bile su to dvije ili tri stranice teksta koji je napisala za potrebe suđenja. Napisala je dvije knjige, 1961. i 1987., a 1978. snimila film ‘Kitty Returns to Auschwitz’, sličan ovome koji sam ja snimio. Stoga sam želio da Kitty ispriča svoju priču iz današnje perspektive.” Na pitanje kako su preživjeli Kitty Hart-Moxon i drugi, nitko nema odgovor, pa ni Smith.

Zgrade zloglasnoh koncentracijskog logora Auschwitz

“Kitty u filmu kaže jednu snažnu rečenicu: ‘Morate naučiti razmišljati kao životinja.’ Dakle, željeli su ih dehumanizirati i u tome su uspjeli. Međutim, ti ljudi pomislili su da će lakše preživjeti ako razmišljaju kao životinja, ako rade osnovne stvari, jedu, spavaju, obavljaju nuždu, onda će pronaći način da sačuvaju ljudskost i počnu graditi život ispočetka.”

Kao stručnjak za pitanja Holokausta Smith je dao i svoje mišljenje o tome zbog čega je Hitler toliko mrzio Židove: “Antisemitizam koji je stoljećima postojao u Europi, u društvu, politici i kulturi, nije, naravno, bio dovoljan da izazove genocid koji je uslijedio u II. svjetskom ratu. Međutim, to je sigurno bio preduvjet za stvaranje teorije o potrebi genocida nad Židovima, odnosno najprije za mogućnost da se uvjeri prvo njemački narod, a poslije i saveznici, u opravdanost genocida. Tako da antisemitizam ima duboko korijenje. Ono što su nacisti uspješno obavili jest ukorjenjivanje ideologije o višoj rasi, kojoj su tvrdili da pripadaju, te uvjeravanje da netko mora biti suprotan toj rasi. Drugim riječima, morali su se protiv nekoga boriti, a Židovi su postali savršen neprijatelj, tako da se to odlično uklapa u tadašnje političko okruženje”, kaže producent koji smatra da danas ima još oko 100.000 preživjelih iz Auschwitza. Točnu je brojku, kaže, teško utvrditi, ali još uvijek njemačka vlada tolikom broju ljudi isplaćuje male mirovine, pa se pretpostavlja da je brojka otprilike točna.

Smith je ispričao koja ga je priča posebno dirnula. To je svjedočanstvo danas 92-godišnjeg Darija Gabbaija, posljednjeg preživjelog člana Sonderkommandoa, dakle židovskog zatvorenika koji je radio u plinskim komorama. “Pitao sam ga koliko se puta netko od Židova koji su ulazili u plinske komore usprotivio ulasku, rekao mi je ‘nitko ni jedan jedini put’. Ponovo sam ga pitao, a on mi je rekao istu stvar – nikad nitko. Rekao mi je da su ih do posljednjeg trenutka varali i uvjeravali da je riječ o posve drugoj stvari, a kad su shvatili o čemu je riječ, nisu ništa mogli učiniti da promijene svoju sudbinu pa nitko ništa nije govorio. To je bilo nešto najstravičnije što sam ikad čuo. Znao sam sve o plinskim komorama, ali kad sam ovo čuo, shvatio sam koliko je sve bilo klinički organizirano.”

BUDUĆI DA SVIJET NI DANAS NIJE SIGURAN, Smith kaže da se u budućnosti, kako bi se spriječile slične strahote, treba pozabaviti zakonskim rješenjima, ali i da se mora jačati moralnost društva.

“Problem je u vezi s genocidnim ubojicama to što oni funkcioniraju u okruženju nekažnjavanja i opće je pravilo da je, što više ljudi možeš ubiti, to vjerojatnije da će to i uspjeti. Ako ubijem jednu osobu danas, ovdje, bit ću uhićen istoga dana, sudit će mi i neću dugo moći na slobodu. Ali ako sam arhitekt genocida, kroz mnogo godina, te razvijem svoju ideologiju kojom mogu izbrisati cijelu populaciju, u nekim dijelovima svijeta zapravo postoji velika vjerojatnost da će mi to i uspjeti. Stoga je jako važno postrožiti legislativu”, kaže Stephen D. Smith.

U SVIJETU ĆE UVIJEK POSTOJATI REŽIMI koji su despotski i zli i nasilni, kaže Smith, a takve ideologije i danas isplivavaju na površinu i teško se protiv njih boriti. “Jako su motivirani i ekstremno nasilni i za lokalno stanovništvo postaje preteško suočavati se s pripadnicima takvih ideologija, ali ako stvorimo društvo koje ima poštovanja i koje je tolerantno i drži do ljudskih prava i etike, imamo više šanse oduprijeti se zlu. Dat ću vam primjer. Nicholas Winton spašavao je djecu, češke Židove. Sad ima 105 godina, živi u Engleskoj i jako je cijenjen zbog onoga što je napravio 1930-ih. Radio sam intervju s njim za našu arhivu i kad sam ga pitao koju je lekciju izvukao iz sveg tog iskustva, rekao mi je – ‘univerzalna etika i kompromis’. Ako postoji međusobno poštivanje i spremnost na kompromis oko stvari koje inače razdvajaju, uvijek će se naći mirno rješenje. Inače će postojati samo nasilje.” Ili, primjerice, gospođa koja je preživjela Holokaust, nastavlja Smith, reporteru BBC-ja rekla je: “Bilo da si musliman, kršćanin ili židov, to ti se može dogoditi. Ako si toga svjestan, potrudit ćeš se da to toga više nikad ne dođe.”