Prije samo pet godina Ante Krstulović, 40-godišnji glumac iz Splita, bio je na emocionalnom dnu. Nakon što je u dvije godine pokopao baku, didu i majku, depresivan, usamljen, s liječničkom prognozom da mu, ne učini li nešto sa sobom, preostaje najviše deset godina života, u bankrotu, otišao je na hodočašće Camino. To duhovno putovanje od 32 dana, tijekom kojeg je u ljeto 2018. prepješačio put od 1000 kilometara, od francuskog Saint Jeana do rta Finnistere na Atlantiku, promijenilo mu je život. Čovjek koji je nekada puno pio, nije se brinuo o sebi te je imao brojne krizne trenutke, danas je preporođen, duhovno obogaćen toliko da posljednje dvije godine intenzivno pomaže drugima. Ante Krstulović tako je dva mjeseca volontirao u dječjim sirotištima u Tanzaniji i Ugandi, a u Hrvatskoj redovito pomaže potrebitima, posebno beskućnicima.

Sva teška emocionalna stanja i konačno duhovno iscjeljenje Krstulović je opisao u svojoj prvoj knjizi „Čudo u crkvici Gospe od Samostana“, koja je upravo objavljena, a 15 posto dobiti od prodaje donirat će se za školovanje dvoje djece bez roditelja. Ante Krstulović pojasnio je kako je došlo do toga da napiše prvu knjigu:

„Nisam ja uopće imao namjeru pisati knjigu, ali me na to potaknula moja prijateljica Ana Barbir, koja mi je rekla da moram to svoje iskustvo podijeliti s drugima. I tako sam, tijekom lockdowna, sjeo i u tri mjeseca ‘izbacio’ sve to iz sebe. Zadovoljan sam kako je sve ispalo i nadam se da će moje iskustvo pomoći barem nekome tko prolazi iste ili slične situacije kroz koje sam ja prolazio. Tijekom tog najtežeg razdoblja moja je majka bolovala od tumora, a nakon neuspješne operacije to je zaista dugo trajalo. Troškovi liječenja nenormalno su visoki pa sam u to vrijeme bio u potpunom bankrotu. Često sam iz Zagreba, gdje radim u kazalištu Žar ptica, odlazio u Split pomoći sestri u njezi majke. Majka mi je umrla na rukama. Iako je bilo teško, bilo i je lijepo jer sam joj u tim trenucima pričao lijepe priče, nasmiješila mi se. Rekao sam joj da će doći na moju predstavu, to joj je uvijek bilo drago. I zavjetovao sam se da ću za njenu dušu otići na Camino. Tako je krenulo to moje duhovno putovanje. A ova knjiga zatvorila je jedno razdoblje moga života.“

Duhovno obogaćen Krstulović je dva mjeseca volontirao u sirotištima u Tanzaniji i Ugandi. FOTO: Privatna arhiva

Tijekom hodočašća Krstulović je sam sa sobom i kroz susrete s ljudima koji su bili na istom putu, proživljavao osobne drame, ali i najljepše pobjede. Kako kaže, odgajan je kao „tipično katoličko dijete u komunizmu“, ali danas je puno povezaniji sam sa sobom, što nije nužno povezano s religijom. Za njega, ističe, ne postoje katoličanstvo, pravoslavlje ili budizam. Njegov Bog je svačiji, to je puno jače od odlaska u crkvu. Nakon Camina Krstulović i dalje traži, kaže, tu mirnoću duše i balans koji se teško mogu naći u gradu. Stoga često i planinari, o čemu kaže:

„U planinama mogu pronaći balans koji mi tako treba. Tijekom lošeg životnog razdoblja veliki broj ljudi koji su se predstavljali kao prijatelji, naravno, nisu to bili, već su me iskoristili na razne načine. Ali sve se to mora naučiti, na kraju ti ostane obitelj – moja sestra i šogor i njihovih dvoje djece, koji su uvijek tu za mene i koji su mi nebrojeno puta pomogli, te nekolicina pravih prijatelja. Zapravo mi jako smeta ta poznata sintagma ‘brini za druge’, to je licemjerno. Najprije se čovjek mora za sebe pobrinuti da bi mogao brinuti za druge.“

Jedna priča iz Krstulovićeve knjige „Čudo u crkvici Gospe od Samostana“ opisuje malu osobnu dramu koju je proživljavao kad je, primjerice, od sestre saznao da je majci ostalo još nekoliko sati života, a morao je izvesti predstavu, monodramu „Kako živi Antuntun“. Krstulović piše: „Lipanj je, oko deset ujutro, u kazalištu sam Žar ptica, za sat vremena imam predstavu. Nisam spavao 24 sata, ne znam kada ću idući put uhvatiti malo mirnoga sna. Rastrojen i lud sjedim sam samcat u glumačkoj garderobi i hladno čekam. Čujem žamor publike. Nisam ni svjetla upalio, u polumraku sam se presvukao za predstavu, nije me briga ni za što. Blijed sam, pogubljen i pomalo osušen. Hladan znoj cijedi mi se niz čelo. U ogledalu promatram, ali nemam volje obrisati iritantnu i u ovom trenutku posve nevažnu kapljicu. Mobitel zvoni, sestra me zove, a ja se oprezno i u strahu javljam.

knjiga ‘Čudo u crkvici Gospe od Samostana’ objavljena je uoči božićnih blagdana

‘Ante, pitanje je trenutka.’

‘Dina, imam predstavu za petnaest minuta, autobus mi je u pet popodne, u Splitu sam u deset. Molim te, što god da se dogodi, ne zovi me, moram ostati pribran do predstave i samog polaska za Split, molim te… Ne smijem se raspasti’, odgovaram joj hladan, pribran i fokusiran.

…Hodam odlučno put scene. Predstava je ‘Kako živi Antuntun’. Pa u biti uopće ne živi. Tehničar mi daje besu. Čovječe, osjećam se kao da odlazim na ratište ili na strijeljanje. Minuta do predstave, stojim iza zastora, ruke mi se tresu, noge od straha klecaju, srce mi udara kao da ću umrijeti, stomak me razara i mislim da ću dobiti proljev, sekunde se pretvaraju u sate, tražim razlog da odigram predstavu. Kao najtužniji klaun stojim i promatram zastor i reflektore, pogled mi pada na tehničara koji mi daje znak da za deset sekundi krećemo. Udah, izdah, nabacujem veliki osmijeh. Odigrat ću kao nikada u životu i to za majku koja će možda umrijeti ovaj dan. Njoj u čast, za moju Miru koju možda neću više vidjeti. Crveni zastor se otvara, dvjesto ljudi sjedi u publici. Igram čaroliju prkoseći crnim sjenama koje lebde iznad scene i histerično se kese dok najavljuju pobjedu smrti. Igrao sam za majku, igrao sam za dječji osmijeh, igrao sam za ljubav, radost, život i prvenstveno u njeno ime!

Slutnji smrti nisam davao šansu da uništi čaroliju, zbog ljudi koji su me očarano gledali, ali i zbog umirućega života dolje na jugu. Borio sam se da ne puknem. Zamisli da Antuntun zastane i počne plakati od tuge za vrijeme predstave, da se glumac slomi pred dvjesto ljudi. Borio sam se, a djeca i njihova pratnja grlili su me osmijehom dok se moj život bolno raspadao. Nakon predstave tapšu me po ramenima, slušam povike ‘bravo!’ pet ili šest puta vraćam se na poklon, znoj se miješa sa suzama, pokošen sam, ni za čim ne marim osim da ljubav pobijedi crnilo. Vjerojatno sam odigrao predstavu života, kao nikada do tada, s ogromnim žarom, ljubavlju, emocijom, nisam ni sanjao da sam jak ili možda lud da igram u takvim životnim okolnostima. Htio sam ljudima pokloniti nevjerojatnu čaroliju i uspijevao sam, emotivno mrtav direktno s neba dobivao sam snagu za ludi čin posvećen samo Miri.“

duhovno putovanje od 32 dana, tijekom kojeg je u ljeto 2018. prepješačio put od 1000 kilometara, promijenilo je život anti krstuloviću; prije toga doživio je neke od najtežih trenutaka