Nakon što je 2014. izgubio baku, a zatim 2017. u šest mjeseci i djeda pa majku, glumac Ante Krstulović teško se nosio s tim gubicima, a liječnica je prognozirala da mu, ne učini li nešto sa sobom, preostaje najviše deset godina života. U namjeri da sam sebe ozdravi, otišao je u ljeto 2018. na hodočašće Camino de Santiago te u 32 dana prepješačio put od 1000 kilometara, od francuskog Saint Jeana do rta Finisterre na Atlantiku. To duhovno putovanje zauvijek mu je promijenilo život, a o cijelom iskustvu napisao je i svoju prvu knjigu „Čudo u crkvici Gospe od Samostana“. Nakon Camina Krstulović je u lipnju 2019. otišao u Tanzaniju gdje je dva mjeseca volontirao u dječjem sirotištu, a penjao se i na Kilimanjaro te je zatim intenzivnije počeo odlaziti u planine. Potrebu za planinarenjem još je snažnije osjetio tijekom lockdowna koji je zbog pandemije koronavirusa trajao tri mjeseca u 2020. Planinarenje je danas postalo način života ovog 42-godišnjeg Splićanina koji je godinama član zagrebačkog Gradskog kazališta Žar ptica. Poseban su mu užitak usponi na dalmatinske planine o čemu je napisao svoju drugu knjigu „Na vrhovima prema nebu“, koju će nakon splitske promocije prošloga tjedna, u Zagrebu predstaviti 11. travnja u knjižari Znanje.

U svojoj novoj knjizi Ante Krstulović otkriva putovanje prema visinama, ne samo geografskim već i duhovnim. To je intimno putovanje kroz labirint uma i duše autora. Krstulovićeva priča počinje na tlu omiške Dinare, ali istovremeno i u dubinama njegove svijesti gdje nastaju razmišljanja o životu i smrti, ljubavi i gubitku. Dok se penje kroz krš i kamenje, suočava se s vlastitim demonima i poteškoćama na koje nailazi u svakodnevnom životu. Dinara, Mosor, Kozjak, Lastovo… svaka nova destinacija donosi nove izazove i spoznaje. No putovanje kroz te prirodne ljepote nije samo fizičko; to je putovanje kroz vrijeme, kroz slojeve mitologije i povijesti. Krstulovićeva priča oživljava slavenske bogove i vile, dopuštajući im da se šetaju među nama kao stvarne prisutnosti, razgovarajući o bitnim pitanjima i mudrostima. Primjerice, piše o dolasku u Sitno Donje, u staru kamenu kuću svoga prijatelja u kojoj se davno prije na vatri spravljao soparnik, tradicionalna pita iz dalmatinskih Poljica, a ispod peke pekao se domaći kruh. Nakon toga je, kako piše, prošao kraj stare crkve sv. Klementina u kojoj se pisao statut Poljičke kneževine, koji je poslužio kao predložak za francuski Ustav. Tim je statutom ukinuto ropstvo, piše u knjizi Krstulović. Opisuje i kako je prolazio Majstorskom cestom, smještenom između Svetog Roka i Obrovca, gdje se snimao slavni njemački film „Winnetou“.

Ante Krstulović novu knjigu već je prošlog tjedna predstavio u rodnom Splitu. FOTO: Privatna arhiva

„Na vrhovima prema nebu“ nije samo putovanje kroz hrvatske planine; to je putovanje kroz ljudsku dušu. Ante Krstulović otvara svoje srce i misli, pozivajući čitatelje da se pridruže u toj intimnoj avanturi prepunoj mudrosti, ljepote i iscjeljenja. Krstulović je za Nacional opisao kako je nastala ideja o knjizi:

„U Omišu sam sjedio sa svojom kujicom Cvitom, sestrom i šurjakom, jeli smo ribu i pili vino i ja sam odjednom rekao da ću napisati drugu knjigu. Obećao sam im, a volim ispuniti obećanje. Odlučio sam napisati knjigu zato što bih svakoga dana ‘tukao’ omišku Dinaru ili neke druge staze i jednostavno sam shvatio da bi bilo dobro napisati knjigu kao ‘odgovor’ na taj moj redoviti odlazak u planine. Ona je morala biti objavljena zbog moje prve knjige ‘Čudo u crkvici Gospe od Samostana’ iako nisam imao ideju o čemu ću zapravo pisati osim da će biti nešto o mom iskustvu s planinama i o Poljičkoj republici, koju volim. To vjerojatno neki ljudi, koji bi mogli postati moji čitatelji, niti ne znaju i drago mi je pisati o tako nekim zanimljivim činjenicama iz povijesti. Volim, kad odem u planine, znati kamo idem i zbog čega, ne želim se samo popeti na vrh Mosora. Volim tu našu ilirsku povijest.“

Budući da knjiga prati i njegovo duhovno putovanje, opisao je kako to izgleda. Kaže da u svim malim mjestima, a posebno onima koja svi nekako zanemaruju, pronalazi divne ljude:

„Kad planinarim, ne zavaram sam sebe stavljajući slušalice na uši, što se često vidi i dok ljudi trče ili su u teretani i slično. Tako čovjek ipak nije sam sa sobom. Ti kad ideš na vrh, ne da si sam sa sobom već je to borba protiv vlastitih demona, to je strašan proces. Pitaš se što ovo meni treba, zašto sam uopće krenuo u planinu, promišljaš, a to je meni strašno bitno. Naučio sam strašno puno o sebi i to je jako važno. Ima ljudi koji putuju u grupama zato što ne znaju drugačije. Ja sam, pak, kroz život naučio drugačije, idem svojim putem sam, a za to je potrebno imati veliku snagu. Biti svoj vrlo je važno, posebno danas kad je na djelu kultura odbacivanja. Svi smo kulturni i korektni, a u biti je naša kultura katastrofalna. Volim ići sam, ‘apgrejdam’ se, nemam vanjske podražaje kao što su glazba ili razgovor s drugima. Tako strašno puno učim o sebi, slušam sebe, učim o svojim emocijama, promišljam o svojim postupcima, a kad nešto loše napravim, učim i iz toga jer iz pogrešaka se puno može naučiti. Zato meni planine ili putovanja puno pomažu.“

Krstulović je istaknuo da su putovanja posebno lijepa jer putujući zaista nisi isključiv. Naveo je primjer kojim je povezao kulturu odbacivanja, putovanja i duhovnost:

„Evo, u Hrvatskoj se puno govori o Nepalcima i Filipincima. Sjećamo se koliko se govorilo o tome kad su na zagrebačkom Trgu bana Jelačića slavili Novu godinu. I kad su neki moji prijatelji i poznanici ‘šerali’ medijske napise po društvenim mrežama i govorili da im treba dati priliku, ja sam ih pitao zašto nekoga od njih ne ugoste kod sebe doma. Rekli su da neće. A moji prijatelji iz Filipina koji žive u Splitu, kod mene su bili oko Božića na ručku, uživali smo, zezali se, pitao sam ih jesu li muslimani da znam pripremiti drugačiju hranu, interesirao sam se za njih i o njima. Dakle, kad ideš u planinu, promišljaš i o takvim stvarima, ali i susrećeš dobre ljude. Ti susreti su zaista neprocjenjivi.“

Dotaknuo se odlaska na hodočašće Camino de Santiago, koje smatra svojim drugim rođenjem jer je prije toga, kaže, doživio „burnout“. Imao je nekoliko smrtnih slučajeva u obitelji i teško se nosio s tim tužnim životnim razdobljem: „Kad čovjek doživi to što sam ja doživio, kad potone, može ostati u kolotečini uma i ne shvaćati da je u problemu ili može zastati i razmisliti što želi u životu. Ja sam odabrao ovo drugo, otišao sam na Camino i to mi je potpuno, ali baš potpuno promijenilo život. Nedugo zatim dogodio se lockdown zbog pandemije koronavirusa, to je bilo 2020. Nakon Camina shvatio sam što mi donosi taj duhovni balans, što mi donosi odmak od ove kulture u kojoj živimo, a koja je zapravo jako nasilna. Bez duhovnosti, kakva god da ona bila – nema to veze s religijom – ne može se dobro živjeti, to je krucijalna stvar. Današnja kultura ubija duhovnost. I prije lockdowna odlazio sam na planine, ali taj lockdown je to intenzivirao. Godinu nakon Camina otišao sam u Tanzaniju, dva mjeseca volontirao sam u sirotištu za djecu i penjao se na Kilimanjaro; dakle, cijelo vrijeme postojala je ta volja i želja za odlaskom u planine. A lockdown je zapravo bio otrježnjenje, shvatio sam u kakvoj civilizaciji živimo, strašno nasilnoj kulturi. U to vrijeme shvatio sam, odnosno, postao sam svjestan okoline. Primjerice, svi smo bili kod kuće i gledao sam filmove kao što su ‘Doktor Živago’ ili ‘Leptir’, čitao, družio se sa psom. Odem na Facebook, a tamo katastrofa, smak svijeta. Dobivao sam čudne poruke, pitali su me ljudi jesam li normalan i slično. Dakle, Camino je bio novo rođenje, a lockdown otrježnjenje.“

Na Vickovu stupu (Mosor); s Cvitom na Kozjaku (desno), na kojem voli obilaziti talijanske bunkere. FOTO: Privatna arhiva

Budući da je na putovanjima i planinarenjima susretao mnoge ljude, objasnio je zašto su ti susreti važni i neprocjenjivi:

„U Gackoj dolini jedan stariji čovjek točno je pogodio kad će kiša. Rekao sam mu da imam mobitel pa mogu pogledati i provjeriti, a on meni kaže ‘Šta će ti ta kutija, baci to’. Tako je moja pokojna baka, bračka, znala kad će kiša. Uvijek mi je govorila ‘evo ‘brenkuje’’, to su one mušice, i tako je znala da će kišiti. Stariji ljudi znaju i kad će jugo, sve oni znaju, kad je koji vjetar, koja riba dolazi. A kad to kažeš nekom ‘urbanom Homo sapiensu’, neće ti vjerovati da je to moguće.“

Na svakom takvom putovanju bitna je samoća. Iako je strašno važna, ljudi od samoće neprestano bježe.

„Ne znam zašto je tako jer samoća je fenomenalna, trebaš je osjetiti da se posvetiš sebi i da se nakon toga možeš vratiti u život s drugima. U današnjem društvu uvijek je ‘mi’, a zna se da ono što je dobro za tebe možda nije za mene, to je dobro za neku grupu, a možda ni za koga, ‘mi’ ne znači ništa. Zato su meni toliko važni odlasci na Mosor ili neku drugu planinu. Jako je bitno i zdravo odmaknuti se od tog kolektivnog silovanja stvarnosti. Ne treba mi to ‘mi’, moram znati što ću ja i gdje sam ja. Samoća je predivna, ponekad je strašno dosadno biti sam sa sobom, ponekad je i teško, ali kad nekoliko dana posvetiš sam sebi, osjećaš da si u potpunom balansu. U Zagrebu mnogi idu na meditacije, na jogu, sve je to odlično i potrebno, ali to je grupa. Samoća te zaista ‘apgrejda’ drugačije, a to je krucijalno“, objasnio je Krstulović.

‘Kad ideš na vrh, ne da si sam sa sobom, već je to borba protiv vlastitih demona, to je strašan proces. Pitaš se što ovo meni treba, zašto sam krenuo na planinu. Naučio sam strašno puno o sebi’

Kakav je osjećaj završiti knjigu? Nacionalov sugovornik kaže da kad ju je završio, zapravo nije još bio posve gotov:

„Shvatio sam da sam možda trebao napisati još ovo ili ono, počeo sam propitivati jesam li dovoljno dobro to napisao. Ali znam da to nije toliko važno. Važno je da ta knjiga ostane za ljude koji će u njoj naći neku inspiraciju, a i neke lijepe stvari o našim precima. Za mene neće biti većeg zadovoljstva nego da netko tko je pročitao knjigu odlučiti skinuti slušalice s ušiju dok trči, primjerice, ili otići do Dinare, Tulovih greda, Zmajevih jaja, takvih mjesta.“

Krstulović crpi inspiraciju i iz svog posla, koji obožava. Član je ansambla kazališta Žar ptica, gdje igra u najnovijoj predstavi „Bornin vremeplov“ autora Krešimira Butkovića.

„Napokon, nakon ‘Zvižduka s Bukovca’, ponovno igram na zagrebačkom dijalektu. Ja sam ‘dotepenec’ koji obožava Zagreb. Volim zagrebačku kulturu, posebno onu od prije, baš od tih 1980-ih o kojima Butković piše. Velika mi je čast igrati na zagrebačkom slengu. I jako mi je drago igrati u predstavi ovog autora koji je nakon teške nesreće koja ga je prikovala za kolica pronašao snagu i postao pisac. To je velika inspiracija. Planovi su mi uživati na sceni, volio bih da se opet radi neka predstava o Zagrebu, da klinci vide nešto od te divne zagrebačke kulture. Zagrebačka kazališta, čini mi se, trebaju baš tome posvetiti malo više pozornosti. Tom starom Zagrebu koji nekako odguruje vlastitu kulturu i to me jako žalosti“, zaključio je Ante Krstulović.