Prošlog vikenda obilježen je Dan sjećanja na žrtve Vukovara koji je ispolitizirao Domovinski pokret na čelu s vukovarskim gradonačelnikom Ivanom Penavom, poručivši da svi koji ne podržavaju HOS i njegove insignije nisu dobro došli u Vukovar. U Koloni sjećanja bilo je najviše ljudi dosad, a HOS je bio u prvim redovima. Politički vrh nije se gurao u prvi plan, a iako nisu koračali zajedno, predsjednik Republike i premijer su se pristojno pozdravili.

Deset godina nakon prve podjele Kolone sjećanja na onu vukovarsku i nevukovarsku, odnosno hrvatsku i nehrvatsku, u režiji Tomislava Josića i samozvanog „Stožera za obranu hrvatskog Vukovar”, kada je predsjedniku Republike Ivi Josipoviću i premijeru Zoranu Milanoviću silom spriječeno da odaju počast žrtvama četničkih zločina na vukovarskom groblju, prijetila je opasnost da se to sada dogodi HDZ-ovoj vlasti. Zato je posljednjih tjedana isti taj HDZ, na čelu s Andrejem Plenkovićem, optuživao Penavu da privatizira žrtvu Vukovara, a bivši šatoraš Tomislav Medved govorio je kako je nedopustiva politizacija i podjela Hrvatske oko Dana sjećanja.

Ministar obrane u vladi Zorana Milanovića bio je Ante Kotromanović koji se nakon političke karijere povukao u privatni sektor, iako je i dalje član SDP-a.

Rođen u Sinju, Ante Kotromanović 1990. godine postao je dijelom specijalnih postrojbi MUP-a. Već 1991. postao je zapovjednik u specijalnim snagama Glavnog stožera HV-a, a 1992. zapovjednik bojne u Nastavnom središtu u Sinju. Od 1993. do 1996. bio je zapovjednik 126. sinjske brigade te Operativne grupe Sinj. Od 1996. do 1999. vršio je dužnost zapovjednika 4. gardijske brigade, a 2001. postao je načelnik Zbornog područja Dubrovnik. Završio je Zapovjedno-stožernu školu “Blago Zadro” i Ratnu školu “Ban Josip Jelačić”. Godine 2007. učlanio se u SDP i postao je predsjednik Savjeta za branitelje i ratne stradalnike. Nakon pobjede Kukuriku koalicije 2011. izabran je za ministra obrane u vladi Zorana Milanovića. Dobitnik je niza hrvatskih državnih odlikovanja: Reda kneza Domagoja, Reda Nikole Šubića Zrinskog, Reda bana Jelačića, medalje Iznimni pothvati i drugih.

NACIONAL: Kako komentirate još jednu politizaciju i zloupotrebu Dana sjećanja na žrtve Vukovara, u režiji Ivana Penave?

Mi, nažalost, imamo povijest politizacije dvaju važnih datuma, odnosno obljetnica. Dana sjećanja i Dana pobjede. Prvi pokušaj te politizacije doživjeli smo 2013. kada je ista ekipa, koja se sada razdvojila na dva dijela, radila isto ovo što Penava radi danas. Moram reći da je HDZ, koji je u to vrijeme vodio pragmatičnu politiku, sigurno uspio zaraditi neke političke poene kada je tada radikalizirao i politizirao Vukovar. To im se vratilo kao bumerang jer ono što su 2013. pravdali, danas moraju drugačije interpretirati. Moguće je da će i Domovinski pokret dobiti na rejtingu zbog svega što je činio posljednjih tjedana te zbog načina na koji je organizirao Kolonu sjećanja. Sve to skupa je tužno za ovu državu. Na tih nekoliko datuma političari bi uistinu trebali biti ponizni i ne gurati se u prvi plan. No isto tako, ako HDZ-u nakon izbora ponestane nešto glasova, moguće je zamisliti koaliciju s Domovinskim pokretom i SDSS-om. Ovo je jedan politički folklor koji je štetan te krajnje nepotreban i koji se sigurno ne sviđa onim građanima koji dolaze u Vukovar kako bi iskreno odali počast žrtvama i poginulim braniteljima.

NACIONAL: U posljednji trenutak SDSS je odustao od bacanja vijenaca u Dunav jer je Stipo Mlinarić najavio da će ih u tome fizički spriječiti. Kako to komentirate?

Nužno je i da članovi SDSS-a budu dio Kolone sjećanja. Kako su to u samo nekoliko godina riješile Njemačka i Francuska? Te dvije države su vrlo brzo nakon Drugog svjetskog rata na graničnim područjima uvele dvojezične ploče, a onda zajednički udarile temelje Europskoj zajednici. Prošlo je trideset godina od Domovinskog rata i vrijeme je da se konačno okrenemo budućnosti.

NACIONAL: Nakon teške prometne nesreće sa smrtnim ishodom koju je skrivio bivši ministar Mario Banožić, premijer ga je ekspresno smijenio i isto tako ekspresno odabrao njegova nasljednika Ivana Anušića, koji je prošloga tjedna potvrđen u Saboru. Nije li tragično da je premijer smijenio Banožića zbog takve tragedije, a ne puno prije?

Po mojoj procjeni, iako se nisam bavio obrambenim sektorom posljednjih četiri-pet godina, sada već bivši ministar Banožić samo zahvaljujući, rekao bih prekomjernoj uporabi topništva predsjednika Zorana Milanovića, nije bio smijenjen. Plenković je očito iz čistog dišpeta procijenio da je Banožić dobar frontmen u tom sukobu Vlade i predsjednika Republike. Mislim da je to jedan od razloga da nije otišao ranije.

NACIONAL: Premijer Plenković sigurno je bio svjestan da je Banožić u najmanju ruku potkapacitiran, a držao ga je na funkciji očito iz inata. Kao bivši ministar obrane, kako ocjenjujete takvo ponašanje predsjednika Vlade?

Prisjetimo se da je u posljednjih nekoliko godina s funkcije otišlo čak 28 ministara. Koliko mi je poznato samo je jedan, Zdravko Marić, otišao na vlastiti zahtjev. To zapravo pokazuje da politika na najvećoj razini odlučivanja nije bila dobro vođena. Zanimljivo je da unatoč svemu, Vladi ni u jednom trenutku nije srušen rejting niti je time bila uzdrmana. U većini zemalja Europske unije nakon toliko smjena, vjerojatno bi došlo do novih izbora.

NACIONAL: Neki dan je DORH objavio kako ministar nije imao alkohola u krvi, ali u medijima se pojavila fotografija nalaza krvi iz vinkovačke bolnice, koja dokazuje da je ministar imao 0,21 promil. Čemu to zataškavanje kad je ionako smijenjen?

Uistinu ne znam. Meni je iznimno žao obitelji koja je ostala bez oca. To je neopisiva tragedija. Žao mi je i Banožićeve obitelji. I on ima svoju djecu koja moraju dalje živjeti s tim, s medijskim napisima i televizijskim izvješćima o njihovu ocu. To je vrlo traumatična situacija za obje obitelji. No ja nisam ekspert za vještačenja prometnih nesreća i jedino što mogu reći jest kako smatram da se odmah moralo izaći u javnost s potpunom istinom. Najbolja obrana je uvijek istina.

NACIONAL: Je li vas iznenadila tako brza reakcija Plenkovića i ekspresna smjena ministra?

Moram reći da jest. Da sam na njegovu mjestu, ja bih sačekao dan-dva, posjetio ministra i obavijestio ga o svojoj namjeri. Kada bih konstatirao da zbog okolnosti nesreće nije više sposoban obnašati svoju odgovornu dužnost, onda bih donio odluku o smjeni. Naravno, lako je s komotne pozicije to komentirati. Ali sada već imamo novog ministra koji je potvrđen u Saboru i besmisleno je o tome spekulirati.

‘Po svemu sudeći Anušić će bolje funkcionirati s predsjednikom Zoranom Milanovićem. Zbog svog karaktera, a i političkog iskustva’, smatra Ante Kotromanović. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Kako ocjenjujete izbor Ivana Anušića za ministra obrane? Po mnogima, premijer je mudro postupio i utišao slavonski lobi unutar HDZ-a, a i pacificirao svog najvećeg unutarstranačkog rivala. No mnogi misle i da je on vrlo kvalitetan kadar.

Anušića slabo poznam. On je bio malo mlađi od mene kada se pridružio Domovinskom ratu tako da razumijem njegove stavove s obzirom na njegov ratni put. I ja sam u svojoj brigadi imao maloljetnike, koji su kasnije postali jedni od najboljih boraca u specijalnim postrojbama. No znam da je to iskustvo ostavilo na njima traga za cijeli život. Anušić je očito bio i uspješan načelnik općine i župan, dakle ima političko iskustvo. E sad, ne znam kakav je njegov karakter. Ministarstvo obrane je vrlo kompleksna institucija. Tu ima nekoliko bitnih politika kojima se ministar obrane treba baviti. Prva je obrambena politika, a ona podrazumijeva niz bilateralnih susreta s kolegama ministrima obrane iz različitih zemalja. Od Pentagona do ministara iz Europe. Ministar obrane vrlo je važan sugovornik raznim velikim državama i međunarodnim organizacijama. Druga politika je ona financijska. Voditi brigu o financijama možda je i najvažnije. U moje vrijeme smo znali uštedjeti i do 120 milijuna kuna godišnje kako bismo mogli kupiti dodatnu opremu i time poticati našu vojnu industriju. Treći segment je javna nabava s preko tisuću predmeta javne nabave u Ministarstvu obrane godišnje. Četvrti segment te politike je održavanje, opremanje i modernizacija oružanih snaga.

NACIONAL: Hoće li Anušić bolje funkcionirati s predsjednikom Republike?

Po svemu sudeći, da. Zbog svog karaktera, a i političkog iskustva.

NACIONAL: Za vrijeme rasprave o Anušiću s krajnje desnice, konkretno od generala Sačića, čula se rečenica da nije dovoljno da je netko bio branitelj da bi mogao obnašati funkciju ministra obrane.

Sjedio sam za stolom s 28 ministara obrane iz cijelog svijeta i bio sam jedini među njima s ratnim iskustvom. Ostali su bili ljudi različitih profila koji su došli iz civilnog sektora. Na primjer, češki kolega je bio glumac. Uobičajena praksa u europskim državama je da na takve pozicije imenuju ljude iz civilnog sektora. Tek nedavno su Amerikanci počeli imenovati svoje bivše generale na funkciju ministra obrane. Ali što je ključno? Da postoje dobre i kvalitetne strukture unutar samog Ministarstva.

Da postoje vrhunski specijalisti koji će ministru, koji je politička osoba, objasniti sustav i voditi ga kroz njegove složene strukture. Tako to funkcionira u svim demokratskim zemljama. Dakle, nije nužno da ministar ima vojno iskustvo, ali mora imati strast za taj posao, mora brzo učiti i imati menadžerske sposobnosti. On mora imati dobar odnos s načelnikom Glavnog stožera i pustiti mu da radi svoj posao. Po Zakonu o obrani, načelnik Glavnog stožera zapovijeda Hrvatskom vojskom. Tako je to određeno baš zato da se ministar ne bi previše petljao u Oružane snage. Ministarstvo obrane je zanimljiv teren i vrlo komplicirani sustav. Mislim da Anušić nema dovoljno vremena, s obzirom na nadolazeće izbore, kako bi nešto konkretno napravio i promijenio.

NACIONAL: Odnos ministra Banožića i predsjednika Republike bio je toksičan, komunikacija nije postojala, kako je to utjecalo na Oružane snage i zašto je takva situacija odgovarala premijeru?

To sasvim sigurno nije dobro za Oružane snage. Svaki šum u komunikaciji između predsjednika države i predsjednika Vlade odražava se na stanje, duh i moral Oružanih snaga. Njih čine profesionalci koji se moraju baviti svojim vojničkim poslom, no među njima su i generali koji moraju nazočiti različitim događajima, proslavama, skupovima… Tamo se moraju susretati s političkim vrhom RH i svaki sukob između «dvaju brda» je za njih traumatičan. Komunikacija mora postojati. Znam o čemu govorim zbog vlastitog iskustva suradnje s predsjednikom Josipovićem i predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović.

NACIONAL: Kakav je bio vaš odnos s Kolindom Grabar-Kitarović?

Ja sam nju poznavao i prije, dok je bila pomoćnica glavnog tajnika NATO-a. Kada je pobijedila na izborima, odmah smo uspostavili normalan kontakt, otišao sam kod nje u Ured gdje sam joj izložio prioritetne ciljeve Ministarstva obrane, visinu proračuna te projekte koji su u planu za naredni period.

NACIONAL: Vi ste direktno komunicirali s predsjednicom. Zašto do toga nije došlo između Banožića i predsjednika Milanovića, koji je tvrdio da ministar nije njegova razina, već je to premijer? Koliko je sam predsjednik kriv za tako loš odnos?

Koliko se sjećam, na samom početku rada ministra Banožića oni su surađivali i komunicirali, a onda je izbio konflikt koji je trajao sve do kraja Banožićeva mandata. Ne mogu sada reći koliko je predsjednik sam kriv za nepostojanje komunikacije. No, po Ustavu, on je vrhovni zapovjednik Hrvatske vojske. Ja sam surađivao s dvoje vrhovnih zapovjednika, uz sve njihove mane i vrline, prohtjeve i vizije. Jedno su želje, a drugo su stvari koje se realno događaju u tom sektoru jer kao ministar kazneno odgovarate za funkcioniranje Ministarstva, ali i za financije. Treba se znati nositi s takvim situacijama. Ja sam znao koja je moja uloga i zadaća prema Zakonu o Oružanim snagama i prema Ustavu koje sam dobro proučio. Znao sam da je vrhovni zapovjednik – vrhovni zapovjednik. Kada smo, ako se sjećate, predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović i mi kao Vlada imali onaj, uvjetno rečeno, sukob oko mimohoda za dvadesetu obljetnicu Oružanih snaga koji sam po uzoru na Republiku Francusku godinu dana prije predložio Josipoviću, mi smo to riješili razgovorom. Tadašnje vodstvo HDZ-a je iz svojih licemjernih razloga bio protiv organizacije mimohoda, no na posljednjem sastanku zajedno smo se okupili u Uredu predsjednice. Došli su generali Gotovina, Markač, Mareković, pokojni Stipetić, načelnik glavnog stožera Lovrić, Milanović i ja. I dogovorili smo se. Taj mimohod je prošao sjajno, pokazali smo snagu Hrvatske vojske i pratilo ga je puno ljudi. U to doba počeli smo ozbiljnije ulagati u Oružane snage.

NACIONALU: Sadašnjem načelniku Glavnog stožera Robertu Hranju bilo je prilično teško ovih godina „između nakovnja i čekića“.

To je inače sjajan intelektualac i vojnik kojeg izuzetno cijenim. Definitivno znam da mu nije bilo lako. Mi smo imali odličnu suradnju s tadašnjim načelnikom Glavnog stožera, generalom Lovrićem jer je to i bila naša zadaća. Svi moraju ostaviti taštine po strani i raditi u interesu Ministarstva obrane za zajednički uspjeh.

NACIONAL: Hranju ističe mandat. Hoće li početi natezanje i oko njegova nasljednika?

Mislim da ne. U MORH-u postoji dovoljno kvalitetnih generala koji kandidiraju za njegova nasljednika. Mislim da tu ne bi trebalo biti ništa sporno. Generali Hrvatske vojske koji bi mogli obnašati tu dužnost ljudi su širokih znanja i iskustava. To su jedini ljudi iz administracije koji odlaze u druge zemlje gdje se usavršavaju, završavajući najelitnije škole. Vraćaju se u Hrvatsku i donose nova iskustva, nove trendove. Osim toga, Hrvatska je sudjelovala u nizu uspješnih misija i operacija. Afganistan je, doduše, bio globalno neuspješna operacija, no znanja koja su tamo stekli naši časnici i vojnici su neprocjenjiva.

NACIONAL: Kakvo je stanje u Hrvatskoj vojsci? Ministar Anušić kao prioritet najavio je završetak obalnih ophodnih brodova. Što je s tim brodovima? Njihova gradnja stoji već godinama.

Mi smo 2015. potpisali ugovor o gradnji pet ophodnih brodova jer smo shvatili da je neophodno ojačati Obalnu stražu koja je vrlo važan segment nacionalne sigurnosti. Što se u međuvremenu dogodilo, ne znam. Imam dojam da u jednom periodu nije bilo dovoljno volje da se taj projekt završen. Tim ljudi iz mornaričkih redova koji je to vodio u međuvremenu je smijenjen, onda su poskupjeli svi materijali, kao i rad. Treba vidjeti koliko su objektivno porasli troškovi gradnje i završiti projekt.

NACIONAL: Premijer se hvali kupnjom Rafalea, novih oklopnih vozila… No što je s protuzračnom obranom?

U protuzračnu obranu moramo ulagati kao i u sve druge rodove Hrvatske vojske. Moramo znati da se Oružane snage ne mogu razviti u 10 ili 15 godina. To je dugotrajan proces. Dokle god budemo imali hrvatsku državu, moramo ulagati u razvoj i opremanje vojske. Smatram da treba ulagati u segment po segment. Ne samo zbog onog projektila koji je doletio na Jarun, već iz primjera krvavog rata u Ukrajini, pa i onog na Bliskom istoku vidimo da je protuzračna obrana ključna. Naime, usprkos nevjerojatnoj dominaciji ruskog zrakoplovstva, Ukrajinci su uspjeli maknuti ruske zrakoplove s ukrajinskog neba zato što su dobili najmodernije sustave protuzračne obrane – Patriote. Vidio sam najave hrvatske vlade da će se kupiti sustav protuzračne obrane srednjeg dometa Mistral, što je dobro, ali za sve to treba vremena i sve je to skupo.

NACIONALNA: Globalna sigurnosna situacija je ugrožena, traje ruska agresija na Ukrajinu, bukti na Bliskom istoku, gdje svjedočimo humanitarnoj katastrofi u Gazi. Predsjednik Milanović već dvije godine zaziva sastanak Vijeća za nacionalnu sigurnost kojeg premijer odbija. Mislite li da će do tog sastanka sada doći i zašto je on važan?

Državni vrh mora uvijek surađivati, a posebno u ovakvim dramatičnim i sigurnosni izazovima u svijetu. Nužno je da se barem dva puta godišnje sastaje vojni i politički vrh države te raspravlja o aktualnim temama iz svijeta i Hrvatske. Tako to rade ozbiljne države. Moraju se održavati sjednice Vijeća za nacionalnu sigurnost, koliko god to bila ne-tema za nekoga. Moraju se svladati osobne taštine i nepovjerenje između jednih i drugih.

Svaki osobni susret premijera i predsjednika Republike ipak uspije riješiti određeni problem. Kao što su se dogovorili oko ravnatelja VSOA-a u mom Sinju za vrijeme Sinjske alke. Nedavno je Hrvatska glasala protiv Rezolucije UN-a o humanitarnoj krizi u Gazi, a da predsjednika Republike nitko nije konzultirao. Sva sreća da nismo neka velika zemlja pa smo manje u fokusu međunarodne zajednice, ali premijer i predsjednik Republike su prema Ustavu sukreatori vanjske politike i o takvim bitnim stvarima mora postojati zajednički stav.

Znamo da je situacija u svijetu izuzetno složena, u našem susjedstvu smo u BiH imali mudžahedine, tamo i danas postoje radikalizirani pojedinci koji su se vratili iz rata u Siriji. Treba neke stvari promišljati i predviđati. To se na žalost, u ovom slučaju nije dogodilo. A bojim se ni da neće do sljedećih izbora.

NACIONAL: U Gazi se doista događa humanitarna katastrofa. Postoji li opasnost da neki radikalizirani islamisti iz BiH, zbog takvog glasanja Hrvatske protiv Rezolucije kojom se traže humanitarne stanke i zaustavljanje ubijanja civila, organiziraju terorističke napade?

Uvijek se to može dogoditi. Važno je imati sigurnosni sustav koji je čvrst i integriran s međunarodnim sigurnosnim službama jer se tako vrši prevencija. U takvim slučajevima opreza nikad dosta. Većina europskih zemalja bila je suzdržana i to je ta pragmatična politika. Vidimo što se događa na prostoru Gaze, a malo je reći da se radi o humanitarnoj katastrofi. To je ozbiljan sukob s tisućama mrtvih civila s obje strane, a svijet se oko potpore jednima ili drugima podijelio. Ipak, smatram da neće doći do širenja sukoba u cijeloj regiji jer je Hezbolah za sada vrlo oprezan.

No isto tako uvjeren sam da je nemoguće uništiti Hamas. To je ideologija. Niti jedna teroristička organizacija u svijetu nije uništena fizički, već politički. Sjetite se primjera IRA-e koja je napravila niz terorističkih napada po Velikoj Britaniji, a pacificirali su se tek kada su postigli svoje političke ciljeve. Na Bliskom istoku bez kompromisnog rješenja za dvije strane mira neće biti. Izraelci su čekali tisućama godina svoju državu koju su na kraju dobili, no tamo postoje i Palestinci koji moraju negdje živjeti i koje isto tako treba razumjeti.

NACIONAL: Kako je HDZ uspio uvjeriti naciju da je više branitelja u njihovim redovima, iako je u vladi Zorana Milanovića bilo više branitelja nego u bilo kojoj HDZ-ovoj vladi?

Sjećam se da sam, kada sam ušao u SDP, tražio podatak koliko je od tadašnjih trideset tisuća članova SDP-a sudjelovalo u Domovinskom ratu. Dobio sam podatak da ih je bilo deset tisuća. No HDZ je godinama bio vladajuća stranka, a kontroliraju većinu braniteljskih udruga koje ih podupiru i koje oni instrumentaliziraju kad god im je potrebno.

No Hrvatsku su branili pripadnici svih naroda koji su živjeli u Hrvatskoj. U mojoj postrojbi imao sam i Muslimane i Srbe. Jedan moj prijatelj Neno Muslin, Srbin iz Sinja, postao je satnik Hrvatske vojske i jedan od najboljih boraca koje sam sreo u životu. Ja bih gledao u tom smjeru – za Hrvatsku su se borili ljudi koji su branili svoju domovinu. Ni HDZ niti ijedna druga politička stranka nemaju pravo prisvajati ni Domovinski rat, ni Vukovar.