Kad bi se Miljenka Smoju zapitalo što misli o tome da će mu se inicijativom Grada Splita, 21. listopada ove godine, na Matejuški, nekad i danas ribarskoj lučici uz splitsku rivu, nedaleko od rodne kuće, postaviti i svečano otkriti brončani spomenik, vrlo izvjesno bi odmahnuo rukom i odgovorio: „Zašto? Vi ste skroz popizdili! Kome to triba, koga briga?“. To sigurno ne bi bio izraz neke lažne skromnosti, već naprosto Smojine životne filozofije. Po njoj je ljudski život vrijedan ako je slobodan od bilo kakvog nasilja, stege ili pritisaka i ako ga se živi i u njemu uživa punom snagom. Sve drugo je manje važno. Ali nakon svega što se sa Smojom i oko Smoje događalo u njegovu „ludom gradu“, pričom koja se slobodno može nazvati „Od poniženja do posvećenja“, Grad Split i gradonačelnik Ivica Puljak su čvrsto odlučili – upravo u godini u kojoj cijeli grad obilježava 100. obljetnicu rođenja splitskog novinara, reportera, književnika, dramskog pisca i scenariste filmova i kultnih televizijskih serijala – Miljenku Smoji će se napokon postaviti i javnosti predstaviti spomenik, svega nekoliko dana prije 28. godišnjice Smojine smrti (umro je 25. listopada 1995. godine). Tako se grad želi zahvaliti autoru koji je u središtu svih svojih novinskih, književnih i filmskih radova uvijek imao Split, Dalmaciju i njezine ljude.

Spomenik Smoji na svoju izvedbu čeka od 2007. godine. Kako se dogodilo da Split dugo slavljenom humoristi i plodnom autoru, potom godinama ponižavanom i proganjanom umirovljenom novinaru, po čijim su leđima sramotno, otužno i s lakoćom „lijepljene“ političke etikete te potom ponovno poštovanom velikanu i kroničaru Velog mista, doista podigne spomenik, prema idejnom rješenju i prvonagrađenom radu uglednog šibenskog akademskog kipara Aleksandra Ale Guberine, razgovarali smo s diplomiranim arhitektom Edom Šegvićem i zagrebačkim akademskog kiparom Antom Guberinom, sinom Ale Guberine. Arhitekt Edo Šegvić bio je član ocjenjivačkog suda koji se na natječaju Grada Splita za odabir rješenja za spomenik Miljenku Smoji odlučio za rješenje koje je ponudio Aleksandar Guberina. Ante Guberina, zaposlen u Hrvatskom restauratorskom zavodu u Zagrebu, kipar je kojem je Grad Split dao povjerenje da po modelima i nacrtima njegova oca Ale izradi, u bronci izlije, dovrši i na Matejuški postavi Smojin spomenik u njegovoj prirodnoj veličini.

‘Kako je vrijeme odmicalo, a on bio sve slabijeg zdravlja, očeva želja je bila da ja dovršim ovaj za njega iznimno važan projekt, ako on ne uspije. I ja sam to napravio’, rekao je Ante Guberina. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

„Gradsko vijeće Splita određuje imena zaslužnih osoba kojima se želi odati počast izgradnjom spomenika, a temeljem prijedloga gradske Komisije za imenovanje ulica, trgova i spomenika. Svaka novoizabrana gradska uprava postavlja ‘svoje’ članove te važne komisije“, kazao nam je Edo Šegvić. „U Komisiji je nekoliko uglednih ‘splitologa’, povjesničara, doktora znanosti i specijalista raznih usmjerenja te članova trenutno vladajućih političkih opcija. Smojino ime, na prijedlog Komisije, na listi uglednika koji u Splitu zaslužuju spomenik našlo se 2007. godine. Bila je to lista s ukupno 21 imenom velikana splitske i hrvatske povijesti koji zaslužuju spomenik, a koju je u svojem zaključku usvojilo Gradsko vijeće. Među njima bilo je 19 muškaraca i dvije žene – književnica Ivana Brlić Mažuranić i balerina i baletna pedagoginja Ana Roje. Na tu listu je 2009. godine dodan i slavni nogometaš Hajduka Bernard Vukas, čiji spomenik već niz godina krasi ulaz u HNK Hajduk i stadion na Poljudu“, ističe arhitekt Šegvić. Grad je krenuo smjelo i u deset godina, od 2007. do 2017. godine, planirao je postaviti spomenike zaslužnima s „Liste 21“.

„Krajem 2007. Split je donio poletan zaključak da već u 2008. godini postavi pet spomenika s te liste: skladatelju Jakovu Gotovcu, osnivaču Hajduka Fabjanu Kaliterni, kroničaru i novinaru Miljenku Smoji i dvojici velikih pjesnika i književnika Tinu Ujeviću i Antunu Gustavu Matošu. Kakva momčad! Smoje je bio u lipom društvu“, ističe diplomirani arhitekt Edo Šegvić, autor i više knjiga o Splitu i splitskoj arhitekturi. Te godine na „listu petorice“ dodan je i Franjo Tuđman. Izrada spomenika Gotovcu, Kaliterni, Smoji, Ujeviću i Matošu pala je u drugi plan, u godinama koje su dolazile skoro i zaboravljena. Očekivano, realiziran je spomenik Franji Tuđmanu. U svibnju 2013. godine, spomenik neovisnosti i prvom hrvatskom predsjedniku, rad kipara Kuzme Kovačića, otkrio je gradonačelnik Splita Željko Kerum. Što se događalo sa Smojinim spomenikom?

Matejuška, gdje će biti postavljen kip, mjesto je radnje Smojine drame ‘Roko i Cicibela’. FOTO: Privatna arhiva obitelji Guberina

„Nakon gradske odluke kako će se između ostalih velikana postaviti spomenik i Smoji, krenulo se odlučno i optimistično. Ali, naravno, po splitski, nakon početnog oduševljenja i odbrojavanja, slučaj pet odabranih spomenika ostavljen je za bolje dane. Niti jedan do sada, ravno 16 godina nakon, nije realiziran“, naglašava Edo Šegvić i priča zanimljivu zaboravljenu priču. „Čak nismo realizirali ni Splitu poklonjeni spomenik Antunu Gustavu Matošu, rad čuvenog kipara Ivana Kožarića. Matošev spomenik Splitu je poklonio Grad Zagreb i tadašnja gradonačelnica Marina Matulović Dropulić. Gradsko vijeće odobrilo je postavljanje toga spomenika, naravno u Matoševu parku u Splitu. Osobno sam za Grad napravio i projekt postavljanja toga spomenika, ali skulptura je završila u Sisku. Tako Matoš danas sjedi uz Savu. Spomenimo da je jedna kopija tog Kožarićeva Matoša postavljena u Parizu, u parku Roseraie“, ističe Edo Šegvić. „Nije Smoje bez razloga ‘tepao’ svome Splitu kako je to ludi grad. Siguran sam da nije bilo Splićanina koji svojedobno nije redovito čitao njegove ‘Ćakule na šentadi’ u ‘Pometu’, sve njegove novinske tekstove. Siguran sam da su svi s guštom pratili ‘Malo’, pa ‘Velo misto’. Ali…“, širi ruke Edo Šegvić. Smojini radovi su, očigledno jedno, a spomenik njemu nešto sasvim drugo. Malo ljudi se sjeća da je ugledna hrvatska likovna umjetnica Jagoda Buić 2006. godine ponudila Splitu da će financirati izgradnju spomenika Miljenku Smoji, ako se Smojin spomenik bude radio prema idejama i projektima Vaska Lipovca. Uz pristanak grada, Vasko se i prihvatio posla, napravio prva rješenja, ali ga je bolest spriječila u daljnjem radu. Što je onda bilo sa Smojinom skulpturom?

„Grad je 2008. ipak raspisao natječaj za idejno rješenje spomenika Miljenku Smoji. Formiran je i ocjenjivački sud. Imao sam čast biti član toga ocjenjivačkog suda, uz tadašnjeg gradonačelnika Željka Keruma, povjesničara umjetnosti Joška Belamarića, književnika Jakšu Fiamenga, fotoreportera i Smojina kolege i prijatelja Fjodora Feđu Klarića, arhitekta Roberta Pleića i slikara Gorkog Žuvelu“, naglasio je arhitekt Šegvić. „Od početka rada svjedočio sam jednom velikom međusobnom uvažavanju svih članova ocjenjivačkog suda, uključivo i gradonačelnika Keruma, prihvaćanju drugih mišljenja, radu bez ikakvog pritiska ili navijanja ‘za svoje’. Već u zaključku Gradskog vijeća o odabiru velikana splitske i hrvatske povijesti kojima će u Splitu biti postavljeni spomenici u 2008. godini, za mjesto Smojina spomenika određena je Matejuška, i to na mulu s južne strane ovog mandrača, ribarske lučice“, kazuje arhitekt Šegvić. To je i vrlo logično rješenje jer je uz Matejušku, podno Smojina rodnog Velog Varoša, vezano cijelo djetinjstvo dječaka iz ribarske obitelji. A Matejuška je i mjesto radnje čuvene Smojine drame „Roko i Cicibela“, o siromasima, ribaru Roku, anarhisti i njegovoj Dujki, Cicibeli koja nosi podnaslov „Ča je život vengo fantažija“. To je i poznata skladba Zdenka Runjića, na divne stihove Momčila Popadića.

„Ocjenjivački sud je 2009. godine donio svoju odluku. Za spomenik Miljenku Smoji pristiglo je desetak radova. Biti član ocjenjivačkog suda jest čast, ali i velika odgovornost. Nakon otvaranja kutija s radovima imali smo pravu ‘izložbu’. Svi radovi su stigli anonimno, pa je svaki zatvoreni rad dobio svoj broj. Nakon višesatnog razgledavanja svih radova, razgovora i komentara, dogovorno smo sklonili nekoliko radova koji po nama nisu dolazili u obzir za realizaciju. Preostale prijedloge ponovno smo procjenjivali a sve prema kriterijima simbolika rada, likovnost, sličnost, uklapanje u zadani ambijent. Konačna odluka bila je jednoglasna. Tek nakon dodijele nagrada, potpisanog zapisnika, otvorene su šifrirane omotnice s imenima autora. Prvu nagradu dobio je Aleksandar Ale Guberina, akademski kipar iz Šibenika“, opisao je postupak izbora arhitekt Šegvić. Što je članove ocjenjivačkog suda privuklo Guberini i njegovu Smoji?

„Većina autora je Smojin spomenik zamislila kao stojeću figuru, čovjeka koji ponosno stoji ili hoda uz more. Neki su imali ispruženu ruku kao da love ribu, a neki su čak malo i prilegli po skalinadi Matejuške. Nagrađeni rad Ale Guberine nas je privukao, jer Smoje nije prikazan kao čovjek – spomenik, već kao obični čovjek koji je sjeo na zidić uz more, čovjek uz kojega prolaznik ili cijela klapa može sjesti, pridružiti mu se, s njim proćakulati. Ili zajedno šutjeti i gledati u more i brodice“, jasno je prednosti Guberinina viđenja Smoje istaknuo arhitekt Šegvić. Evo kako mi je 2012. godine, prilikom snimanja dokumentarnog serijala „Libar Miljenka Smoje“, u svojem atelijeru u Šibeniku ideju spomenika opisao Ale Guberina.

Šibenski kipar Aleksandar Ale Guberina još je 2009. pobijedio na natječaju za ideju spomenika Smoji. FOTO: Privatna arhiva obitelji Guberina

„Smojinu figuru sam namjestio na muletu na Matejuški, gdje je onaj zid. Bože dragi, pa on tu spada, sjedi i gleda što se događa tamo negdje prema kavani Bellevue. ‘Asti gospu, a ča je on sad tamo?’ tako u tom smislu Smoje raspravlja i drži španjulet u ruci. Na koncu konaca, tko je poznavao Smoju, zna da je taj čovjek gotovo i spavajući pušio“, kazao mi je kipar Ale Guberina, čiju su ideju sjedećeg Smoje, njegov karakter i vječnu cigaretu među prstima prepoznali svi članovi ocjenjivačkog suda. Lokalitet uređene Matejuške bio je zadan programom natječaja, točnu mikrolokaciju položaja odredio je Ale Guberina. Cigareta u ruci bila je mala dvojba ocjenjivačkog suda. „Ali prevladao je stav kako je na otvorenom prostoru ljudima pušenje dozvoljeno, pa zašto to ne bi bilo i brončanom Smoji“, komentirao je i tu dilemu Edo Šegvić.

„Prva nagrada na natječaju za Smojin spomenik bila je najdraža nagrada mojem ocu u životu. A osvojio ih je jako puno’’, ponosno ističe kipar Ante Guberina, sin Ale Guberine. „To mu je doista bio najdraži projekt. Osobno je poznavao Smoju, volio je čitati njegove tekstove u novinama, u knjigama. Prije 15 godina moj je otac pobijedio na natječaju za idejno rješenje spomenika Miljenku Smoji, bio je jako zadovoljan i sretan čovjek, ali realizaciju spomenika i njegovu izradu nije doživio. Razbolio se i preminuo je prošle godine, koncem listopada“, kazuje Ante Guberina. „Nakon godina zastoja, dolaskom gradonačelnika Ivice Puljka, odlučeno je da se krene u realizaciju projekta. Grad je u ovoj godini, koja je u Splitu Smojina godina, obvezno želio završiti projekt i to isključivo po očevu idejnom rješenju. Kako sam i sam akademski kipar, kontaktirali su me oko daljnje izvedbe, autorskih prava te smo o dovršenju spomenika potpisali i poseban ugovor. Od početka bio sam upoznat s očevom idejom, jer sam bio prisutan kad je radio model od gline Smojina spomenika koji je izabran na natječaju. Kako je vrijeme odmicalo, a on bio sve slabijeg zdravlja, očeva želja je bila da ja dovršim ovaj za njega iznimno važan projekt, ako on ne uspije. I ja sam to napravio, dovršio sam Smojin spomenik po njegovu modelu, u Ljevaonici umjetnina na Akademiji likovnih umjetnosti“, istakao je Ante Guberina koji još kao dječak gledao oca u atelijeru, često s njim razgovarao i vrlo rano odlučio krenuti očevim stopama. Nakon osnovne škole, Ante je, kao i Ale, upisao Školu primijenjene umjetnosti u Splitu, a kasnije studij kiparstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, na kojem je i diplomirao 2001. godine. Još kao student Ante je osvojio nagradu Međunarodnog olimpijskog odbora za idejno rješenje teme „Art & Sport“, povodom Olimpijskih igara u Sydneyju 2000. godine, Antin pobjednički rad nalazi se u Olimpijskom muzeju u Lausannei. Ante Guberina izradio je spomenik Faustu Vrančiću na otoku Prviću, potom spomenik poginulim braniteljima HEP-a, a ima i nekoliko skupnih i samostalnih izložbi.

‘Cigareta u Smojinoj ruci izazvala je male rasprave u ocjenjivačkom sudu’, prisjeća se Edo Šegvić. FOTO: Ivana Ivanovic/PIXSELL

No autor spomenika Miljenku Smoji, šibenski kipar Aleksandar Ale Guberina je po broju osvojenih nagrada, izložbi i ostvarenih javnih djela bez konkurencije u Hrvatskoj. Vrlo malo je sličnih primjera uspješnog i nagrađenog kiparstva i u svijetu. Doista, niti jedan hrvatski kipar nije dobio toliko nagrada: 17 prvih, 6 drugih, 3 treće nagrade. Ale Guberina postavio je 42 javna djela u prostoru i održao 29 samostalnih izložbi. Jedan je od rijetkih umjetnika koji je ostao nerazdvojni dio grada Šibenika, čuvar i nasljednik gotovo milenijske šibenske kiparske baštine. Uzori su mu bili Ivan Meštrović i Juraj Dalmatinac. Životni i umjetnički put Ale Guberine, rođenog u siromašnoj i mnogobrojnoj obitelji 1946. godine u Docu, starom gradskom dijelu Šibenika, zrcali se dio šibenske i cijele hrvatske novije povijesti. Ale Guberina je s četiri godine od gline modelirao slona kojeg nikad nije vidio, u osnovnoj školi izradio je poprsje Aleksandra Makedonskog. Ale je bio dječak koji je otišao bez ijednog dinara na školovanje u Split, spavao na klupi na Marjanu i školovao se zahvaljujući tunji, ribarskom priboru. Tunja mu je doista bila hraniteljica, jer je spretno lovio najveće ciple u splitskoj luci i prodavao ih na splitskoj peškariji. Tako se upoznao i sa Smojom. Ale je bio umjetnik koji je tijekom odsluženja vojnog roka u mornarici izradio i medalju za olimpijsku pobjednicu iz Meksika Đurđicu Bjedov, koji je tijekom školovanja na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu od 1970. godine radio makete brodova i brodova u boci.

Prvu galiju u Zagrebu mu je kupio oduševljeni Arsen Dedić, potom i Vice Vukov, pa cijela plejada umjetnika, pjevača i književnika. Aline galije, nave, kaiće svi su kupovali, pa je od toga napravio pravi biznis i tako prehranjivao obitelj. Uz umjetnost, ribarenje je bilo neodvojivi dio njegova života. O tome govore ulovljeni kapitalci brancini od 12 kilograma, zubaci od 18 kilograma, arbuni kapitalci koje je lovio između TEF-a i Martinske, još od školskih dana, pa ih brodom „Partizanka“ falsificiranim putnim kartama prevozio do Splita. Za šibenski TEF izradio je bistu druga Tita. Dobio je i nagradu za najbolji suvenir u Jugoslaviji. Nije se mogao nositi sa šibenskim konvertitima i denuncijantima pa je stradavao, iako se politikom nikada nije bavio. Ale Guberina autor je spomenika kralju Zvonimiru u Kninu, Papi Ivanu Pavlu Drugom u Šibeniku, Franji Tuđmanu u Kaštelima i Biogradu. I uz svih njih, sada se napokon realizira i prva nagrada na natječaju za spomenik Miljenku Smoji.

„Gledao sam oca u atelijeru. Bio je erudita, a kao kipar tehnički virtuoz, brz, vješt i iznimno talentiran“, prisjeća se Ante Guberina. „Iako imam bogato kiparsko iskustvo, i premda sam s ocem bio od početka izrade rješenja i modela za spomenik Miljenku Smoji, u dovršenju spomenika bilo je izazova. Više emocionalnih, manje tehničkih. Dovršenje spomenika za mene velika čast i obveza, kako ona dana ocu, tako i obveza prema gradu Splitu u kojem je započeo svoje umjetničko obrazovanje. Ali i obveza prema Miljenku Smoji kojeg je otac poštivao i volio. Spomenik je izveden u bronci i visine je 145 centimetara i bit će postavljen na zidiću na Matejuški, kako je otac i zamislio. Bronca je bitna jer je u kontrastu s kamenom podlogom“, istaknuo je Ante Guberina.

„Anti Guberini je ovaj zadatak bio velika čast i obveza prema očevu radu. Tako da je pristupio ovom nesvakidašnjem poslu s puno pažnje i odgovornosti“, ističe arhitekt Edo Šegvić. „Izradio je gipsani model u mjerilu 1:1 te ga prezentirao osobama u Splitu koje su dobro poznavale Smoju, posebno Feđi Klariću, pregledao je buduću poziciju spomenika i izmjeri visinu zidića na kojem će Smoje sjediti na Matejuški te na kraju pratio konačno lijevanje spomenika u bronci, kao što će pratiti i montažu kipa“, naglasio je Edo Šegvić. Uz spomenik Smoji, na zidiću Matejuške postavit će se kamena ploča s natpisom Miljenko Smoje, 1923. – 1995.

Edo Šegvić je kao arhitekt izradio i idejno rješenje, idejni projekt i glavni projekt rekonstrukcije i uređenja prostora mandrača Matejuška. Na Matejuški je do 2008. postojao samo mul prema rivi, dok su na strani prema Braču bile sike i stijene te ruševine davno srušenog Doma veslačkog kluba „Gusar“. Nakon što su 2010. godine završene sve intervencije koje je predvidio arhitekt Šegvić, Matejuška je postala kameni, bijeli mul koji je dobio karakter „morskog trga“, omiljenog okupljališta Splićana, posebno mladih. „O povijesti i sadašnjosti ove lokacije, nakon generalnog uređenja od 2005. do 2009. godine prema mojem projektu, imao sam toliko materijala da je jedva sve stalo u knjigu ‘Dvi tri fete Matejuške’, koju sam napisao 2013. Ne treba zaboraviti kako je od odluke Gradskog vijeća Grada Splita i provedenog natječaja za spomenik Miljenku Smoji na Matejuški, prošlo ravno 16 godina. Spomenik Smoji, nakon višegodišnjeg truda projektiranja i izvođenja radova na ovoj lokaciji, došao je kao svjećica na torti. Tek sada je Matejuška fizički i sadržajno kompletirana. Prije postavljanja spomenika već se potrošilo dosta riječi. Sad je vrijeme da Smoje počne živjeti svoj drugi život“, naglasio je arhitekt Edo Šegvić.

‘Nagrada na natječaju za Smojin spomenik bila je najdraža nagrada mojem ocu’, kaže Ante Guberina. FOTO: Privatna arhiva obitelji Guberina