Anja Strelec, redateljica sa stalnom adresom u Bruxellesu, na poziv nepalskog producenta snimila je potresan i gorak dokumentarni film o sudbinama brojnih nepalskih radnica i radnika koji su iskusili moderno ropstvo radeći u Saudijskoj Arabiji i Kataru. Više od 50 posto obitelji Nepalaca ima barem jednog člana obitelji koji je otišao tražiti posao izvan Nepala, a veliki broj njih vani bude zlostavljan od poslodavca te im se uskraćuju temeljna ljudska prava. Tako je u filmu „Gdje su nestali svi osmjesi“ predstavljen i podatak da je tijekom 10 godina više od četiri milijuna Nepalaca migriralo tražeći posao. Od ukupne brojke Nepalaca umrlih za vrijeme rada u inozemstvu, 46 posto ih je umrlo u zemljama Perzijskog zaljeva. „Gdje su nestali svi osmjesi“ završen je u svibnju i do sada je prikazan na više od deset filmskih festivala od New Yorka, Krete, Bruxellesa do Calgaryja, Goe…

Anja Strelec rođena je u Varaždinu 1985., a posljednjih osam godina živi i radi u Bruxellesu. Dio života provela je u Južnoj Americi, u Montpellieru je završila postdiplomski studij iz filmske i audiovizualne produkcije, u Toulouseu postdiplomski iz režije dokumentarnog filma te danas često odražava filmske i audiovizualne radionice i radionice fotografije po Aziji i Africi. Tijekom boravka u Hrvatskoj snimila je tri dokumentarna filma „Važno je zvati se Kovačević“, „Starci“ i „Hudo vreme“, a posljednjih godina uz rad na dokumentarnim filmovima, radi za belgijsku televizijsku kuću BRUZZ.

NACIONAL: „Gdje su nestali svi osmjesi“ snimili ste na poziv nepalskog producenta. Jeste li imali predznanja o njihovoj kulturi, ali i o problemima s kojima se susreću migranti tražeći posao na Bliskom istoku?

Nisam znala sve detalje, no s obzirom na to da sam živjela i radila u Latinskoj Americi i Francuskoj, a već godinama živim u Belgiji, bila sam upoznata s temom migracija, ali iz druge perspektive. Ostale informacije dobila sam putem medija, knjiga, članaka i TV priloga napravljenih na tu temu.

NACIONAL: Je li dugo trajalo istraživanje prije samog snimanja?

Sam proces istraživanja trajao je i dulje od samog snimanja. Budući da smo bili ograničeni budžetom tijekom produkcije, morali smo znati unaprijed koga ćemo intervjuirati i kalo ispričati samu priču. Da bismo dobili cjelovit prikaz situacije, odlučili smo temu prikazati iz aspekta više raznih ljudi te smo intervjuirali migrante koji su tek odlazili, one koji su se vratili, ali i direktore međunarodnih organizacija za migracije, agencije za zapošljavanje, novinare koji su već išli slične priče pokrivati na Bliski istok i slično. Nisam znala da je situacija toliko ozbiljna na Bliskom istoku.

NACIONAL: Većinu filma snimili ste u Nepalu. Jeste li pokušali doći do poslodavaca u Saudijskoj Arabiji i Kataru? Pitam to zato što je doista zastrašujući podatak, koji ste iznijeli u filmu, da je od 2008. godine od ukupnog broja Nepalaca preminulih u inozemstvu njih 46 posto radilo u zemljama Perzijskog zaljeva.

Točno, statistike pokazuju da je od 2008. godine od ukupnog broja Nepalaca preminulih u inozemstvu 46 posto njih umrlo u Perzijskom zaljevu, od čega 21,3 posto u Saudijskoj Arabiji, 14,7 posto Kataru i ostatak u drugim zemljama Perzijskog zaljeva. To možda i nisu konačne brojke jer nije poznato koliko je umrlo onih koji su ilegalno otišli tamo raditi, a ne putem agencija za zapošljavanje. Podaci pokazuju da otkad je Kataru dodijeljeno domaćinstvo svjetskog nogometnog prvenstva, tamo je na radu umrlo preko 1670 nepalskih radnika. Većinom se tu radi o smrti zbog loših uvjeta na radu, vrućine, nedostatka higijenskih uvjeta i hrane. Informacije smo dobili iz provjerenih izvora, no poslodavci i agencije za zapošljavanje rijetko su otkrivali bilo kakve informacije javno.

NACIONAL: Kako je moguće da se uopće takvo što događa danas u 21. stoljeću?

Sam problem počinje u Nepalu jer nema dovoljno radnih mjesta i neke agencije za zapošljavanje iskorištavaju migrante koji ulaze u dugove da bi im agencije pronašle posao. Problem je i ilegalna migracija, a onda i poslodavci na Bliskom istoku koji iskorištavaju situaciju i često radnike tretiraju jako loše, osobito ako su došli ilegalno i nitko im ne štiti leđa. U tim situacijama dolazi do iskorištavanja, poslodavci radnicima uzimaju putovnice i ne ispunjavaju uvjete koje su im obećali. Svakoga dana na aerodrom u Katmanduu dolaze ljesovi s radnicima migrantima koji se mrtvi vraćaju s Bliskog istoka.

NACIONAL: S obzirom na zastrašujuće priče Nepalki i Nepalaca koje ste prikazali u filmu, nema sumnje da je u pitanju moderno ropstvo. Koliko je bilo teško nagovoriti te ljude da ispričaju svoje priče u kameru?

Nepalci su jako miroljubivi ljudi, susretljivi su i otvoreni za snimanje. Većina radnika migranata htjela je podijeliti svoja iskustva. To su ljudi koji više nisu imali što izgubiti i htjeli su da se njihova priča čuje. Bilo je par slučajeva s radnicama migranticama da smo ih snimali s leđa te nismo otkrili njihov identitet jer su se nalazile u skloništu za žene. To sklonište otvoreno je s namjerom da se brine za žene migrantice koje su se vratile s Bliskog istoka ili iz drugih zemalja, a njihova obitelj ili muževi nisu ih htjeli prihvatiti natrag jer su se vratile zlostavljane, silovane ili trudne.

NACIONAL: Čini mi se da taj grozan podatak dosta govori i o samom Nepalu?

Nepalsko društvo još uvijek je jako patrijarhalno i članovi obitelji takvih žena često ženu radnicu smatraju krivom za situaciju te sve skupa velikom sramotom za obitelj. Te žene doživjele su uglavnom puno trauma od poslodavaca, bilo muškaraca bilo žena iz obitelji u kojima su radile kao spremačice i slično. Osim što dolazi do seksualnog zlostavljanja i silovanja, radnice često budu i pretučene.

NACIONAL: Kako to da još uvijek niste film prikazali u Nepalu iako je već prikazan na dvadesetak raznih festivala širom svijeta?

Film je krenuo s festivalima krajem kolovoza, a nepalska premijera slijedi u prosincu na njihovu velikom festivalu ljudskih prava. Budući da nas je taj festival najviše interesirao, njemu smo dali premijeru.

NACIONAL: Film je prikazan u Indiji, Pakistanu i Bangladešu, čiji migranti vjerojatno proživljavaju slične priče. Kakvi su bili komentari na film nakon projekcija u tim državama?

Film je već dvaput prikazan na festivalima u Indiji, prikazivanje u Bangladešu slijedi u siječnju iduće godine. Mislim da su takve teme njima jako bliske i da ima puno filmova sličnih tematika tako da publika može jako dobro razumjeti film. Nažalost, nisam mogla otići na festivale u Indiji, ali idem na Dhaka Film Festival u siječnju tako da ću iz prve ruke imati priliku vidjeti reakcije publike. Film je prikazan u Hrvatskoj, u Varaždinu, u petak 24. studenoga, vidjet će ga i publika Dalmacija Film Festivala u Splitu, a zagrebačka premijera održat će se u sklopu Human Rights Film Festivala u KIC-u 8. prosinca, nakon čega će biti i panel diskusija.

Prizori iz filma u kojem se može saznati da od 2008. od ukupnog broja Nepalaca preminulih u inozemstvu, 46% je umrlo u Perzijskom zaljevu. FOTO: Press

NACIONAL: Već ste spomenuli, a u filmu i prikazali kako svakodnevno u Katmandu pristižu ljesovi s migrantima koji su pokušali zaraditi novac za sebe i svoje obitelji izvan Nepala. Jeste li pokušali razgovarati s nekim iz državne vlasti i saznati njihov stav?

Aerodrom u Katmanduu je mjesto velikih kontrasta. Na taj mali aerodrom svakodnevno stigne nekoliko ljesova, obitelji radnika često čekaju u predvorju iza staklene pregrade u strahu jesu li to možda njihovi bližnji jer nemaju nikakvih informacija vraća li se član obitelji živ ili mrtav. U isto vrijeme na aerodrom dolaze zapadnjaci s ruksacima planinariti na Himalaju ili jednostavno tražiti spiritualnost.

NACIONAL: Doista radikalni kontrasti. A razgovori s predstavnicima vlasti u Nepalu?

Razgovarali smo vladinim odjelom za zapošljavanje u inozemstvu. Oni misle da problem nije tako strašan i da se događa najčešće zbog ilegalne migracije te da krivica najčešće leži na agencijama za zapošljavanje u Nepalu. Međutim, uloga vlade u problemu je nesporna jer međunarodna migracija radnika ima veliku ulogu u održavanju nepalskog gospodarstva. Situacija je do te mjere postala kritična da je prije nekoliko godina, s obzirom na nejasne okolnosti smrti radnika migranata, vrhovni sud odredio da vlada mora provesti mjere za post mortem preglede nepalskih radnika migranata umrlih u inozemstvu.

NACIONAL: Već niz godina živite u Bruxellesu pa vjerujem da ste upoznati sa situacijom. Kako Belgijanci prihvaćaju sve veći priljev migranata koji dolaze sa svih strana svijeta?

Bruxelles je nakon Dubaija „najkozmopolitskiji“ grad na svijetu. To je grad u kojem živi više od 60 posto stranaca, međutim, naravno da se iseljenici, migranti i azilanti ne mogu uspoređivati, to je nešto sasvim drugačije. Neki ljudi dođu da bi napredovali u karijeri, imali bolje plaće i bili u međunarodnom okruženju, neki dođu iz čiste nužde jer se u njihovim državama odvijaju ratovi, neki dođu legalno, veliki broj ilegalno. Društvo kao društvo jako je podijeljeno i to je izrazito kompleksna tema.

NACIONAL: A kakav je odnos Belgijanaca prema migrantima?

Mislim da ljudi ne prihvaćaju migrante kao sto su ih prihvaćali ranije zbog strahova za sigurnost, ali problemi se ne javljaju najčešće s novim migrantima, već s drugom ili čak trećom generacijom migranata, dakle, onima koji su rođeni u Belgiji i prema kojima postoji određena diskriminacija koja nije nikad potpuno nestala. Ti se ljudi osjećaju neprihvaćeno u zemlji kojoj žive od rođenja i dolazi do određenih frustracija. Tu se najčešće ističu Marokanci i Afrikanci iz Konga kojih ima u velikom broju. Kongo je bio belgijska kolonija i jako puno stvari još nije regulirano. Postoje, naravno, i slučajevi da se migranti ponekad ne prilagode zemlji u koju su došli što također dovodi do problema. Ja se družim s različitim ljudima u Bruxellesu i kao TV novinar imam neki bolji pregled s terena te moram istaknuti da često ljudi znaju imati stereotipe koji uglavnom nastaju zbog straha od ekstremnih terorističkih organizacija pa se dosta nacionalnosti zna staviti u istu ladicu.

NACIONAL: Već ste se ranije u dokumentarnim filmovima bavili sudbinama pojedinaca te uvijek nekako u prvi plan stavljali ljudska i radnička prava. Kako vi gledate na migrantski val i geopolitičke promjene koje se događaju u svijetu posljednjih desetak godina?

Često se bavim socijalnim i radničkim temama, no ne isključivo, volim također pozitivne, inspirativne priče o ljudima koji ostvaruju svoje želje i ambicije unatoč nekim nepovoljnim životnim okolnostima. Nerijetko se bavim i pozitivnim pričama iz Bruxellesa i okolice te pokušavam staviti naglasak na pojedince koji su uspjeli bez obzira na neke prepreke u životu. No da, teme ljudskih i radnička prava nekako su se i same nametnule s obzirom na to da živim u Bruxellesu koji je centar Europe i sjedište svih institucija i organizacija pa se lakše povezati s ljudima koji se time bave.

NACIONAL: A kako gledate na ponovo povećanje migrantskog vala širom svijeta?

Mislim da će migracija biti sve više, pogotovo u Europi i Hrvatskoj, i već sad moramo naći načine da radimo na obostranoj integraciji jer ako ne počnemo raditi na tome, podjele će biti sve izraženije što će dovoditi do sve većeg nerazumijevanja koje posljedično donosi niz problema, a to svakako treba izbjeći.

NACIONAL: Često držite filmske i audiovizualne radionice, kako u Europi tako i u Aziji i Africi. Jeste li u Africi počeli razmišljati o novom dokumentarnom filmu o obrezivanju žena, koji trenutno pripremate?

Da, držala sam dosta filmskih i audiovizualnih radionica te radionica fotografije u Africi i Aziji: između ostalog u Senegalu, Eritreji, Gani, Gvineji, Bangladešu. Neke su bile isključivo za studente filma, a neke za europske delegacije. Ideja za novi dokumentarac rodila se prije par godina u Bruxellesu kad sam surađivala s udrugom koja se bori protiv obrezivanja žena i razvija svijesti o toj praksi. Tu sam se i prvi put podrobnije upoznala s tom tematikom. Naravno, odlaskom u Afriku taj se interes produbio i uvidjela sam da postoji jako puno ljudi koji o toj temi ne znaju ništa, čak nisu ni svjesni da ta praksa postoji, tako da sam shvatila da je nužno o tome govoriti i da mora postojati neka vrsta edukcije.

NACIONAL: Možete li pojasniti o čemu se radi?

Obrezivanje žena ne događa se samo u Africi već i u drugim dijelovima svijeta, a uglavnom je povezano s dječjim brakovima i nastojanjem da se ženama oduzme pravo na bilo kakav užitak. To je genitalno sakaćenje koje se u većini slučajeva provodi u djetinjstvu kad se djevojčicama uklanja ili ozlijedi klitoris ili dijelovi stidnih usana. Također se djelomično zašiva i vaginu tako da ostane samo mali otvor za urin ili krv, što je izuzetno bolno i opasno. Ono nije uvjetovano religijski već tradicijski. Iako u zapadnim društvima takve prakse ne postoje, zajednice koje ih prakticiraju, kad se dosele u zapadne zemlje, nažalost nastavljaju s njima unutar svoje zajednice.

NACIONAL: Kako ste koncipirali svoj novi dokumentarni film?

Film će pratiti aktivistice, većinom afričkog porijekla, iz raznih dijelova Europe i njihove priče. Tu temu istražujem već nekoliko godina, ali proces odabira protagonistica koje su spremne pristati na snimanje nije lak jer to su velike traume koje te žene nose pa će proces sigurno trajati još neko vrijeme. Ako sve prođe po planu, snimanje bi trebalo početi iduće godine. Kao i s nepalskim filmom, želja mi je doprinijeti podizanju svijesti ljudi o temi i potaknuti ih na komunikaciju. Bitno je takve filmove prikazivati ne samo na festivalima i televizijama nego i u školama, udrugama, na sveučilištima.