U prvoj ovosezonskoj premijeri zagrebačkog Satiričnog kazališta Kerempuh – predstavi „Doma je najbolje” u režiji Renea Medvešeka koja govori o tome kako je to kada u zrelim godinama umjesto promaknuća dobiješ otkaz jer si višak, kako je to kada ti ovrhe zatrpavaju sandučić, a odrasla djeca stan jer se vraćaju nakon neuspjelih brakova, propalih karijera i životnih neuspjeha – igra i zagrebačka glumica Anita Matić Delić. Ova 43-godišnja glumica u novoj predstavi igra majku, snažnu ženu koja se hrabro nosi sa svim problemima. Anita Matić Delić ujedno ovom ulogom obilježava 20 godina prve kazališne premijere upravo u Kerempuhu, u kojem je ostala u ansamblu.

NACIONAL: Igrate mamu u novoj predstavi ‘’Doma je najljepše’’. Naslov je prilično ironičan i govori zapravo o tome da se već odrasla djeca vraćaju doma nakon propalih brakova i karijera. Kako ste doživjeli taj tekst i takve situacije?

Komedija “Doma je najbolje” igrana je na brojnim svjetskim pozornicama, a to me uopće ne čudi s obzirom na univerzalnost problema kojim se bavi. Priča je to o jednoj obitelji s petero djece i roditeljima koji svoju djecu pokušavaju usmjeriti na pravi put. Ima li pravog puta? Koji je to put? Kako ostati normalan kada se u jednoj sekundi život izvrne naglavačke? Ova komedija bavi se univerzalnim problemom i zato je toliko i igrana. Svatko se u njemu može prepoznati. Ja igram majku koja je svoj život podredila podizanju svoje petero djece. Budući da sam majka, imam dvojicu sinova, nije mi bilo teško razumjeti problem majke koju igram. Zapravo, puno sam puta u životu izgovorila rečenice koje su me sada dočekale u ovoj komediji. Bit će mi to dobar ispušni ventil! Uloga mi se jako sviđa i baš guštam radeći ju jer je vrlo zrela ženska uloga kakvu mi glumice nemamo priliku često dobiti. Zahvalna sam redatelju Reneu Medvešeku što mi je dao ovako lijepu priliku. Ovo je obiteljska priča u kojoj majka sve drži na okupu i bori se da njezina obitelj opstane i uspije. Ona je stup obitelji na koji se svi sa sigurnošću oslanjaju, no može li taj stup podnijeti baš svaki potres, to će publika uskoro vidjeti.

NACIONAL: Je li riječ o ironiji?

Ovaj se tekst bavi socijalnom tematikom, dakle tiče se svih nas i unutar njega pronalazimo ironiju, crni humor, grotesku pa čak i fantastiku. I ono najvažnije – ljubav. Ništa nije jače od majčinske ljubavi.

NACIONAL: Komad govori o brojnim problemima s kojima se susreću članovi obitelji – ovrhe, nezaposlenost, povratak u roditeljski dom nakon životnih neuspjeha – zapravo sve to slušamo i u stvarnom životu? Je li lakše ili teže poistovjetiti se s takvim likovima, kako je bilo prolaziti kroz tekst?

Tema ove predstave je izuzetno aktualna jer govori o nesigurnosti u kojoj trenutačno živimo na privatnom i društvenom planu. Nije bilo teško poistovjetiti se s ovim likovima jer svi mi ponekad imamo slične probleme kao i ova obitelj iz predstave ili ih prepoznajemo kod drugih. Rad s redateljem Reneom Medvešekom vrlo je ugodan, vrlo inspirativan i zabavan pa se valjda zato i mi puno smijemo na probama. Rene voli glumca, razumije ga u potpunosti jer je i sam glumac, svakom glumcu na sceni otvara prostor za igru, kod njega nijedna uloga nije zanemarena. Kada redatelj zna što želi onda je posao puno lakši i ljepši, a u ovom slučaju je upravo tako.

NACIONAL: Koliko su vam važne igrati snažne ženske uloge? U predstavi ‘’Brodolomke’’ govorite o alkoholizmu kod žena i kako se žene nose s tim, a vi igrate ženu koja ne pije, ali zbog osobne traume ne može biti u blizini osoba koje piju.

Imam potrebu kao glumica kroz predstave progovoriti o problemima koji su važni za društvo. Tu potrebu su imale i moje kolegice s kojima sam i napravila predstavu ‘’Brodolomke’’ kojoj se bliži 100. izvedba. Ono što smo željele s tom predstavom to smo i postigle – govoriti o alkoholizmu kod žena i zašto do njega dolazi, o društvenom pritisku na ženu i nerazumijevanju problema. Htjele smo na zabavan način govoriti o jednoj tabu temi u našem društvu i uspjele smo. S ovom predstavom prošle smo skoro cijelu Hrvatsku i svugdje smo oduševile publiku, a često nam nakon predstave publika ima potrebu i osobno čestitati i zahvaliti što govorimo o tome u predstavi. To i je zadaća kazališta – da potakne gledatelja, da ga probudi, da se i on usudi misliti, pitati, pokrenuti u boljem smjeru. Željele smo pokazati da i žene mogu i smiju biti slabe, jer društvo od nas očekuje da moramo i možemo puno više nego što bi možda mogle i trebale. A puno toga očekujemo i same od sebe. Mi žene smo si same nametnule visoke standarde i volimo biti snažne, uspješne u poslu i držati obitelj zadovoljnom na okupu, a onda se malo požaliti na sve to. Ne mislim da žene žele biti alfa i omega i poništiti muškarce, jer jedni bez drugih ne možemo, pa i muškarci imaju svoje boli. Ljepota mog posla je u tome što na sceni možemo govoriti o svemu tome i doprijeti do publike koja uvijek voli kada umjesto nje vi na sceni izgovorite problem naglas. U našem je društvu još uvijek puno toga tabu ili stigma. Evo, sjećam se situacije s dojenjem prije desetak godina. Po gradu su bili jumbo plakati “99% žena može dojiti”. Ja sam tada dojila uspješno i bila sam sretna zbog toga. Međutim, neke moje prijateljice koje jednostavno nisu mogle dojiti, a željele su, osjećale su se loše, mislile su da nisu dobre majke jer ne mogu dojiti. I evo što je napravila dobronamjerna akcija jedne ženske udruge – na žene koje ne mogu dojiti uprle su prstom kao da su zločinke. I dokad tako? Zato se žene i osjećaju pritisnute sa svih strana. A onda kad se pobune, onda se to zove feminizam.

NACIONAL: Već kad o tome razgovaramo, moramo se referirati i na slučaj grupnog silovanja maloljetnice u Zadru, isto tako se osuđuje žrtva. Kako ste to doživjeli?

Bila sam u šoku dok sam to čitala, osjećala sam odvratnost i gađenje, strah… Zar mi zaista živimo u takvom društvu? Pa što ste to napravili jednom mladom životu? Pitam se gdje je sada ta mlada djevojka, tko ju štiti, kako će preživjeti ovu strašnu traumu i nepravdu društva. Ovo je dokaz da je naše društvo nakaradno i treba dizati glas protiv toga.

NACIONAL: Zapravo je od glumica sve i krenulo, kad je riječ o kampanji za zaštitu žena od obiteljskog nasilja. Nije Jelena Veljača jedina, iako je najaktivnija. Glumice su jako društveno angažirane, koliko vam je to važno?

Glumice, odnosno žene jako su aktivne jer je to potrebno. Jer ne rade oni koji bi trebali i zato što očito žena ima tu snagu okupiti obitelj na nekom trgu i reći im da u ovoj zemlji ima još uvijek mama koje ih vole i koje se brinu. Niste sami! Jako je bitno govoriti o svemu ovome i o važnosti obitelji, o čemu govori i naša predstava. Govorimo o tome koliko je obitelj bitna i kako nije lako izvesti djecu na pravi put. Mene brine jedno – kako to da roditelji te djevojčice nisu primijetili da se s njom nešto događa? A pitam i sebe – koliko poznajem svoju djecu i bavim li se dovoljno njima? Velik je zadatak na nama roditeljima i stvari nam lako mogu izmaći kontroli. Potrebna je velika briga i ljubav i koncentracija za sav taj naš život i posao i obitelj i druženje s obitelji. Ali i podrška društva.

NACIONAL: Roditelji djevojke nisu ni prijavili da se s njom nešto događa, već je škola to napravila.

Roditelji nisu reagirali. Ili je bježala od doma, skrivala se. Ali to je trajalo godinu dana. I onda se pitamo koliko se roditelji bave svojom djecom, morate se nakon ovakvih stvari to zapitati. Mi se svi osjećamo krivima. Nikad nema dovoljno vremena, ali nije istina da se ne može. Mora se provjeravati djecu što je više moguće, paziti na ono što rade, s kim se druže, što gledaju na mobitel. Društvo mora pomoći roditeljima te djevojke, ne samo njoj. Jako je bitno govoriti o tome, a baš se pogodilo da radimo predstavu o takvim stvarima.

NACIONAL: Mora se primijetiti da je obitelj izgubila svoju funkciju, svoju ulogu, ako govorimo o hrvatskom društvu.

Istina je to. Ne mogu vjerovati da netko u Hrvatskoj može izreći rečenicu da je netko zaslužio ovo što se dogodilo djevojci. Ona je to zaslužila? Kako društvo može to izgovoriti? Žrtva je zaslužila biti silovana, ubijena? Kako se to zasluži? To se redovito sluša u javnosti, na društvenim mrežama. To je jedna strahota. Ne zaboravimo da se to dogodilo u maloj sredini, pa je djevojka vjerojatno bila prisiljena živjeti s tim u samoći i tišini jer bi, vjerojatno, bila osuđena, označena, odmah da je bilo kome rekla. Vjerojatno se bojala da u svojoj obitelji neće imati podršku. Zato to nikome nije rekla. Treba s djecom razgovarati o svemu. Ako imamo dijete koje se sposobno s 12 godina ubiti, onda nešto ne valja s ovim društvom. Ali najvažnije je na školu postaviti ploču ‘’nulta tolerancija za nasilje’’ i imati Školu za život, što nitko ne razumije. Dokud ovo treba ići, što se treba dogoditi da bi se društvo probudilo?

NACIONAL: Ali porazno je da stvari rješavaju javne osobe, a ne institucije.

Da, zašto institucije ne istupaju? Stalno su neke stvari guraju ispod tepiha, dokad? Hvala mojim kolegicama Jeleni Veljači, Anici Tomić i Nori Krstulović koje su pokrenule konkretne stvari. To je netko trebao napraviti.

NACIONAL: Kako se osjećate kad slušate o takvim stvarima?

Osjećam se loše, obuzme me istovremeno strah i bijes. I vjerujem da nije tako samo meni. Teško je slušati o takvim zločinima, a još teže je podnositi nepravdu kojoj smo svjedoci. Moramo reagirati na to, moramo.

NACIONAL: Zašto ste se vi odlučili za glumu?

To nije bila odluka, nego nešto što se rodilo sa mnom. Rekla bih da sam vjerojatno od svoje prve svjesnosti o sebi znala što želim biti. Dok su djevojčice oko mene govorile da će kada narastu biti učiteljice, doktorice, stjuardese, pjevačice, novinarke, voditeljice… ja sam im govorila da ću biti glumica i da ću moći biti sve to. Od rane dobi išla sam na dramsku i tamo sam otkrila da se na sceni osjećam kao doma, da tu pripadam. Na Akademiji smo na prvom semestru trebali odgovoriti na isto to pitanje profesorici Nevi Rošić. Htjela je čuti zna li nas 15 mladih studenata zašto žele biti glumci. Nisam znala kako ću joj objasniti pa sam joj tada rekla da je kod mene to isto kao kada časna sestra kaže da je čula poziv od Boga i da je tako shvatila da mora biti časna sestra. Ja sam čula poziv od kazališta. U mojoj obitelji nitko nije imao nikakve veze s glumom i svi su mislili da je to samo dječja zaljubljenost. Mama je vrlo brzo shvatila da sam ozbiljna u svom naumu, dok se tata nadao da će me to ipak proći. Nije mu se sviđala ideja da mu kći bude glumica. Kada prve godine nisam prošla na prijamnom za glumu, na tatinu veliku radost upisala sam pravo. Studirala sam revno godinu dana, polagala ispite i potajno se pripremala za sljedeći prijamni. I onda sam prošla. Tata je bio razočaran pa sam, njemu za ljubav, tijekom prve godine glume pokušala nastaviti s pravom, ali to je bila nemoguća misija. Ne možemo udovoljiti svima i raditi nešto protiv sebe samo zato da bismo zadovoljili druge. Tu je bila presudna mamina podrška. I zato ovu ulogu majke posvećujem mojoj mami. Tata se morao pomiriti s mojom odlukom, a kako sam već za vrijeme studija počela raditi predstave i zarađivati, shvatio je da se od ovog posla ipak može živjeti. Danas je ponosan na mene i moju ustrajnost.

NACIONAL: Je li vama bilo lakše tada kad ste počinjali karijeru, nego što je to slučaj s glumicama danas?

Mislim da nikada nije lako. Ja sam upisala glumu 1995., nakon rata kada se teško živjelo. Zato je moj tata i bio zabrinut za moju egzistenciju, potpuno razumljivo. Ali tada je postojala samo Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu i tada se činilo da glumaca ima previše. Gdje će svi oni raditi? Nije bilo serija, filmova i televizija kojih danas ima puno. Sve je tada bilo bazirano samo na kazalištu. U međuvremenu, pokrenulo se puno akademija, ali istovremeno dogodila se i hiperprodukcija. Hrvatski film je, hvala bogu, zaživio. Snimaju se serije, rađaju se nezavisna kazališta koja su danas, ako mogu reći, ponekad kvalitetnija od institucionalnih, glumci imaju što raditi. Ima nas jako puno i zato je važno biti i ostati svoj i kvalitetan. I kako Krleža kaže: “Nigdar ni bilo da ni nekak’ bilo, nigdar ni nebu da nekak’ nebu”. Ja vjerujem da svatko ima svoju zvijezdu, samo je pitanje kad će ona zasjati.

NACIONAL: Zašto ste vi izabrali kazalište i zašto Kerempuh?

Mislim da je kazalište najprirodniji put za glumca. A onda dolazi film. Barem je tako kod mene. Volim scenu, volim te daske na kojima sam prehodala tisuće i tisuće kilometara do sada i tu se osjećam najslobodnijom. Vjerojatno zato što i studij glume počiva isključivo na kazališnoj sceni. Snimala sam i filmove, serije, reklame, spotove… i sve to je odlična i potrebna kombinacija za glumčev razvoj.

Nisam izabrala Kerempuh, čak tada nisam ni razmišljala o Kerempuhu kao opciji. Kerempuh je izabrao mene. Bila sam studentica 4. godine glume i baš u trenutku kada sam snimala svoj prvi film “Pet minuta nježnosti” redateljice Suzane Ćurić, došao je poziv od tadašnjeg ravnatelja Kerempuha Duška Ljuštine. Treba im mlada glumica, a preporuke za mene dobio je od mojih profesora glume Neve Rošić i Joška Juvančića koji su mu rekli da sam najbolja studentica i dobitnica Rektorove nagrade. Došla sam tako u Kerempuh na probni rok. Upravo ovih dana, krajem listopada, prije 20 godina imala sam prvu premijeru u Kerempuhu. Bila je to predstava Fadila Hadžića “Ministrov sin”, u režiji Vlatka Dulića.

NACIONAL: Čega se najradije sjetite iz tih dana?

Sjećam se svoje mladenačke strepnje kako će me ansambl te prve predstave prihvatiti. Bili su to sve prvaci, sjajni glumci Elizabeta Kukić, Kiki Kapor, Vlatko Dulić i mlađe snage Tarik Filipović, Rene Bitorajac i Linda Begonja. Sjećam se trenutka kada sam pomislila da sam netalentirana i da će svi pitati Duška: “A di si ovu našao?”. Godinu i pol bila sam na “razmatranju” za angažman, jer iako im je hitno trebala mlada glumica, angažman se nije mogao dobiti samo tako. Duško je imao svoje “špijune” koji su mu govorili kako radim, kako se odnosim prema poslu, jesam li ja osoba za ovaj ansambl ili ne. Poslije su mi kolege rekli da su me podržali kod ravnatelja jer ja nisam znala što mi se događa iza leđa. I bilo mi je jako drago da se sve odvilo baš tako, jer sam ja sve to tako i zamišljala u svojoj mladoj glavi. Odgajana sam tako da ako pošteno radiš i ako se trudiš, da će se to i isplatiti. Ali znamo da i nije to baš uvijek tako. Mogu s ponosom danas reći da sam svoj angažman dobila isključivo preko svog talenta i ozbiljnog rada, a ne preko veze. Utoliko je danas mladima puno teže jer ne vjeruju da se ovako nešto danas može dogoditi. Svjedoci su da se u ovoj zemlji sve događa samo preko dobre veze i kad im ispričam svoju priču, gledaju me u čudu. Kada sam išla na prvi porodiljni, Dušku sam preporučila mladu glumicu da uskoči u moje predstave, koju sam gledala na ispitu iz scenskog govora. Ona je bila na 4. godini, nisam ju poznavala. Bila je to Ana Maras Harmander. Rekla sam mu da je talentirana, da je baš ono što treba Kerempuh. Duško je odmah to provjerio kod njezinih profesora i pitao ju da bude moja zamjena dok sam ja na porodiljnom. Nakon dvije godine i nju je ansambl htio i tu smo gdje jesmo, obje. To mi je jedan od najdražih poteza koje sam napravila u poslu. Otvorila sam prostor još jednoj mladoj glumici, nisam se bojala da ću time ugroziti sebe, time se uopće nisam bavila.

NACIONAL: Kako je raditi u Kerempuhu, sad su to sve predstave s dosta ironije, duhovite ali ‘’opasne’’?

Fadil Hadžić je 1964. osnovao Jazavac upravo zato da na satiričan, ironičan način na kazališnim daskama secira stvarnost. I bio je u tome maestralan. Pogotovo u ono vrijeme kada se zbog toga moglo završiti u zatvoru. I time se ovo kazalište bavi oduvijek. Imamo i jedan od najstarijih i najprestižnijih festivala, Dani satire Fadila Hadžića koji okuplja predstave upravo takvog i sličnog žanra. Kazalište u koje sam došla prije 20 godina i danas dosta se izmijenilo zato što se vremena mijenjaju pa tako i kazališta koja idu u korak s vremenom. U Kerempuhu se oduvijek puno radilo. Kad sam primljena u Kerempuh, stariji kolege su mi govorili da je za mladog glumca, nakon akademije, važno da odmah radi jer jedino radom i igranjem predstava možeš se razvijati. Meni je to bilo potpuno normalno jer sam jedino to i htjela – raditi kontinuirano. Nikada se nisam bojala rada. Pa kojem je glumcu u interesu da bude glumac koji ne radi? Mogu biti nezadovoljni onim što rade, mogu i odbiti raditi nešto s čim se ne slažu, ali sigurno ne žele sjediti na klupi i ‘’štrikati’’. Imamo situaciju danas da su nam kazališta krcata glumcima u kojima svi ne dođu na red i ne glume. Nisu sretni zbog toga, vjerujte mi. Umjetnik uvijek ima potrebu izraziti se. Ako mu se ne da prilika postaje ogorčen, a ta se ogorčenost onda širi kao bolest. Nije to tako samo u kazalištu, to se događa u svim profesijama i sferama. Teško je ostati dobar sa samim sobom u takvim situacijama.

Najsretniji smo kad napravimo dobru predstavu koju publika rado gleda. To nam je svima cilj. Ponekad ne uspijemo, pa ljudi smo, i mi griješimo. Ne morate nas osuđivati ako vam nakon pet uspješnih predstava ponudimo jednu manje uspješnu. Nismo bogovi. Nemam ništa protiv kada je gledatelj nezadovoljan pa usred predstave izlazi. Ima pravo na to. Prije nekoliko godina doživjeli smo u Kerempuhu da je tijekom predstave izašlo 30 ljudi. Nisam im uopće zamjerila, nego sam im još htjela pružiti ruku. Jedino me brinulo da ne zamjere nama glumcima koji smo bili svjesni da projekt nije dobar, ali eto, morali smo ju igrati. Pa nekada su glumce gađali jajima ako su bili nezadovoljni. Nas nisu gađali, danas se to rješava na društvenim mrežama.

NACIONAL: Je li istina da iz svake uloge naučite nešto?

Privilegija ovog posla je da cijeli život učiš o sebi. To u nekom drugom poslu vjerojatno ne bih mogla. Ovo je konstantno direktan rad na sebi i to se od glumca i očekuje. Iz predstave u predstavu učiš o sebi, učiš uvijek nešto novo, neke nove vještine. Glumci su istraživači života koji je pun izazova. Volim te izazove i to me jako veseli. Ja obožavam svoj posao i da se ponovno rodim, opet bih bila glumica.