Olivier Rousteing imao je samo 24 godine kada je došao na čelo modne kuće Balmain. Nakon Yvesa Saint Laurenta koji je imao 21 godinu kada je došao na čelo modne kuće Dior, Rousteing je najmlađi kreativni direktor neke velike modne kuće. Slavljen je kao prvi modni kreator koji se marketinški prilagodio Instagram generaciji, ali malo tko je znao tko je i odakle dolazi 35-godišnji Olivier Rousteing. Znali su da je usvojen i odrastao je u Bordeauxu, ali i ništa više. Upravo to se otkriva u francuskom dokumentarnom filmu „Čudo od djeteta“ koji je režirala Anissa Bonnefont. On je, naime, dijete kojeg je majka napustila i koji u ovom fascinantnom filmu kreće u potragu za svojim korijenima.

Olivier Rousteing nije znao ništa o svom podrijetlu zbog francuskog zakona koji omogućava majkama da po rođenju napuste dijete bez da ostave bilo kakve podatke o sebi, svojoj obitelji i tek rođenom djetetu. Ta djeca vode se pod oznakom „rođene kao X“ jer se o njima ne zna ništa. Taj zakon desetljećima je na snazi u Francuskoj i ima podršku katoličke javnosti koja tvrdi da se time smanjuje broj abortusa. S druge strane, djeca „rođena kao X“ kada odrastu žele saznati nešto više o svom podrijetlu, što je faktički nemoguće. Olivier Rousteing, slavni svjetski modni kreator, odlučio je otkriti tko su mu pravi roditelji, odakle dolaze i zašto su ga roditelji napustili po rođenju.

U tome mu je odlučila pomoći 36-godišnja Anissa Bonnefont koja je do tada snimala samo kratke i reklamne filmove te joj je pisanje scenarija, a ne režija, bio primaran posao. Njih dvoje udružili su se i krenuli u dokumentarističku avanturu koji je rezultirao hvaljenim filmom prikazivanom na mnogim festivalima i koji je potaknuo raspravu o zakonu u francuskoj javnosti. Film bi, da nije pandemije koronavirusa, bio prikazan i u hrvatskim kinima, ali će se umjesto toga od 5. siječnja 2021. početi prikazivati na filmskom kanalu Cinestar TV Premiere. Ekskluzivno za Nacional o tom smo filmu razgovarali s redateljicom i scenaristicom Anissom Bonnefont.

NACIONAL: Očito je da ste se vrlo hrabro upustili u snimanje dokumentarnog filma o Olivieru Rousteingu jer je bilo neizvjesno gdje će vas odvesti ta potraga za njegovim roditeljima. Jeste li tijekom snimanja pomislili – što ako sve ovo ode u krivom smjeru?

Naravno da sam razmišljala o tome. Ovim dokumentarcem krenuli smo u potragu tako da nisam znala što ćemo pronaći na kraju. Bilo je riskantno ali smatrala sam, ako ne pronađemo ništa, bit će zanimljivo prikazati u kakvom se položaju nalaze klinci koji istražuju svoje podrijetlo i što mogu napraviti kako bi saznali tko su im roditelji. Dakle, bez obzira na sve, mogla sam i dalje raspravljati o temi filma, čak i ako ne dobijem odgovore na svoja pitanja.

NACIONAL: Je li točno da ste Oliviera Rousteinga upoznali sasvim slučajno, u trenutku kada je on kupovao stan od vaše majke?

Da, to je istina. Vidite, takav je život. U to vrijeme živjela sam u Los Angelesu i došla sam u Pariz na tri dana kako bih režirala jednu reklamu. To jutro našla sam se sa svojom majkom koja je prodavala jedan stan. Otišli smo u taj stan gdje se, nenajavljeno, kao zainteresirani kupac pojavio Olivier Rousteing. Sjeli smo u kuhinju, pili kavu i pričali. I tako je došlo do ideje o snimanju filma.

NACIONAL: U kojem trenutku ste mu rekli – tvoj život, tvoja karijera, tvoja potraga za roditeljima, idemo snimiti dokumentarni film o tome?

Moj otac napustio me je kada sam imala tri godine. Kada sam imala 23 godine krenula sam u potragu za njim. Zato sam pitala Rousteinga je li on istraživao svoje podrijetlo, na što mi je odgovorio da nije. Rekla sam mu da bi trebao jer bi tako znao mnogo više o samom sebi i život bi mu bio ispunjeniji. Krenuli smo razgovarati o tome i u jednom trenutku sam ga pitala „zar ti nije nitko predložio snimanje dokumentarnog filma o tvom životu?“. Pored svih tih modnih dokumentaraca koji se snimaju, nisam mogla vjerovati da nitko nije želio snimiti film o njemu, o vremenima kada je bio dijete i tako dalje. Smijali smo se zbog toga. Tri tjedna kasnije, ja sam se već vratila u Los Angeles, nazvao me njegov asistent i rekao jesam li, slijedom našeg razgovora, zainteresirana za snimanje dokumentarca o Olivieru. Odmah sam pristala, iako do tada nikada u životu nisam snimila dokumentarac. I tako je sve počelo.

NACIONAL: Za snimanje svakog filma, pa tako i ovog, potreban je novac. Zašto niste tražili novac od modne kuće Balmain?

Nisam tražila novac od njih jer sam željela da ovaj film bude u potpunosti nezavisan te da ispričam priču koju sam željela. Nisam željela snimiti film koji bi izgledao kao reklama za modnu kuću Balmain. To nikako nisam željela. Zato sam pokrenula producentsku kompaniju i krenula sam u potragu za financijama te su nas podržali filmske kompanije Canal+ i StudioCanal te drugi partneri. I svoj sam novac uložila u producentsku kompaniju, onaj koji sam čuvala za kupnju stana u Parizu kada se jednog dana vratim u Francusku. Bila je to luda avantura. Nakon toga sam našla privatnog investitora, krenula sam snimati film a istovremeno sam dovršavala financijsku konstrukciju.

NACIONAL: Kako su potencijalni investitori reagirali kada ste im objasnili da ne želite snimiti glamurozan modni film, već pomalo mračnu obiteljsku priču Oliviera Rousteinga?

Investitori su bili zainteresirani za kombinaciju glamurozne modne priče koja je u pozadini imala snažnu ljudsku, socijalnu priču. Ovim filmom mi preispitujemo francuski zakon o djeci koju su roditelji odbacili. U Francuskoj se ta djeca nazivaju X prema zakonskoj odrednici koja se zove „Rođeni kao X“. To su djeca koje roditelji odmah po rođenju napuštaju i daju na usvajanje. Taj zakon, koji bi trebalo mijenjati, zanimljiva je tema za sebe. Ljudi su se zainteresirali za tu temu jer svi znaju tko je Olivier Rousteing, ali nitko ne zna tko se krije iza njegove slike koju stalno vide u javnosti. Mislim da je ta priča zainteresirala naše partnere.

NACIONAL: Film prikazuje duboko intimnu obiteljsku priču Oliviera Rousteinga. Jeste li se bojali da bi u nekom trenutku on mogao odustati od snimanja jer je cijela ta priča preteška za njega?

Vjerovala sam da Olivier neće odustati, njegova priča nas je povezala, imamo puno toga zajedničkog i znala sam da kada nešto započne onda će to odraditi do samog kraja. Ni u jednom trenutku nisam pomislila da bi se mogao zaustaviti usred potrage za svojim biološkim roditeljima. Ono čega sam se bojala na početku snimanja jest činjenica da je on osoba koja neprestano pozira kamerama. Ja to nisam željela, ja sam željela ljudsko biće, a ne osobu koja pozira. Puno smo razgovarali o tome, rekla sam mu da nema poziranja, nema šminkanja već želim da publika osjeti bliskost spram njega, da suosjeća s njime i njegovom pričom. Željela sam da bude običan čovjek. U prvim tjednima snimanja radili smo na tome jer, znate, čim bi se kamera upalila, on bi počeo pozirati. To je za njega bilo nešto sasvim prirodno. Malo po malo uspjeli smo to promijeniti. U tom procesu on je u potpunosti zaboravio na kamere oko sebe.

NACIONAL: U potrazi za pravim roditeljima Olivier Rousteing obratio se socijalnoj službi u Bordeauxu. Kako su oni reagirali kada ste im javili da ćete snimati taj proces i da očekujete od njih da surađuju s vama?

To je bilo komplicirano. Pored pronalaska financijskih partnera to je bio najteži dio filma. Bilo je komplicirano jer nisu željeli kamere u svojim uredima gdje su razgovarali s Olivierom. Morali smo im objasniti zašto je važno da to snimimo, zašto Olivier želi da snimimo postupak potrage za roditeljima. Čak im je i Olivier poslao pismo u kojem im je objasnio zašto želi kamere na sastanku s njima. Oni su tvrdili kako žele zaštititi Oliviera u tom postupku i zato im nije bilo jasno što će kamere raditi na tim sastancima. Situacija se dodatno zakomplicirala kada se Olivier trebao sastati s osobom iz socijalne službe koja je kontaktirala njegovu majku i rekla joj da je njegov sin želi upoznati. Da bih to snimila, morala sam kontaktirati ministarstvo socijalne skrbi kako bismo za to snimanje dobili odobrenje.

NACIONAL: Zakoni o usvojenoj djeci razlikuju se od zemlje do zemlje. Zašto je u Francuskoj na snazi zakon koji, čini se, više štiti roditelje koji su napustili tek rođenu djecu od same djece?

To je osjetljiva tema i ne bih željela reći ništa pogrešno ili glupo. Olivier je rođen u osamdesetima kao „dijete X“, što znači da je majkama dopušteno da napuste vlastito dijete bez da ostave ikakve informacije o sebi, ocu djeteta ili samom djetetu. Ženama se omogućavalo da rode u tajnosti i nakon toga napuste dijete. Na taj način puno je djece ostavljeno. Zbog tog zakona mnoga djeca rođena sedamdesetih i osamdesetih ne mogu saznati svoje podrijetlo, podatke o svojim roditeljima i članovima obitelji. Ono što bi trebalo promijeniti jest da majka, ako ne želi, ne mora otkriti svoj identitet, ali bi trebala ostaviti svoje podatke zbog, recimo, zdravstvenih problema u obitelji koji bi se mogli prenijeti na dijete. Roditelji koji usvoje dijete ipak bi morali znati nešto o njegovu podrijetlu. Oliviera je, primjerice, usvojila bjelačka obitelj. On je crne boje kože. Kako nije potpuno crn, cijeli je život mislio da mu je majka crnkinja, a otac bijelac. U filmu vidite da on otkriva kako tome nije tako. Teško je odrastati i neprestano postavljati pitanja o svom podrijetlu.

NACIONAL: Jedan od najdirljivijih trenutaka u film jest kada Olivier Rousteing sazna da ga je majka rodila kada je imala 15 godina, zbog čega se on rasplače.

I ja sam se tada rasplakala. U tom trenutku Olivier shvaća da nije jedina žrtva u ovoj priči. U trenutku snimanja te scene on ima 33 godine i cijeli se život pita tko je on i odakle dolazi. Morate znati da je tijekom svoje iznimne karijere dao jako puno intervjua u kojima su ga novinari česti pitali odakle dolazi. On im je uvijek odgovarao – ne znam. Dakle, prvi put on je dobio neke odgovore o svom podrijetlu. Prije početka snimanja on i ja smo često razgovarali o mogućim otkrićima, ali nikada nismo pomislili da bismo mogli otkriti kako ga je majka rodila kada je imala 15 godina. I zato je to tako snažna scena.

NACIONAL: Njegova ga je majka, u konačnici, odbila upoznati. Je li po završetku snimanja filma Olivier Rousteing još uvijek pokušavao stupiti u kontakt s njom?

Nije, jer je želio procesuirati sve ono kroz što je prošao tijekom snimanja filma. Međutim, mislim da će jednog dana ponovo pokušati stupiti u kontakt sa svojom majkom.

NACIONAL: Znate li je li njegova majka gledala ova film?

Nemamo takvu informaciju, ali se nadamo da je gledala. Film se jako puno promovirao u Francuskoj, o filmu se jako puno pričalo te se nadamo da je ona čula za njega. Teško je išta reći jer mi ne znamo ništa o njoj i njezinu životu.

NACIONAL: Kako su francuski političari reagirali na ovaj film u kontekstu zakona po kojem ostavljena djeca ne znaju ništa o svom podrijetlu?

Ljudi su bili dirnuti ovim filmom. Shvatili su da se o tom zakonu mora raspravljati. Brigitte Macron, supruga francuskog predsjednika, pozvala nas je na ručak i razgovarali smo o filmu. Nakon toga smo bili pozvani u francuski parlament, gdje je održana projekcija filma. Uslijedila je rasprava, okrugli stol na kojem su sudjelovali političari, ljudi koji su bili napušteni kao djeca na temelju tog zakona, ali i majke koje su napustile svoju djecu, a sada ih traže. Bila je to vrlo zanimljiva rasprava. Bit ću sretna ako ovaj film potakne neke promjene oko tog zakona. Taj zakon još uvijek nije promijenjen, ali pokrenuli smo raspravu. Prema onome što se kasnije čulo u parlamentu, po rođenju napuštene djece morat će se zapisati osnovni podaci o njima, što je velik korak. Postoji još jedna stvar koja nije dopuštena u Francuskoj, dopuštena je gotovo svugdje u svijetu, a to je DNA test. U Francuskoj takav test mora odobriti sudac, što je ludo, to bi trebalo biti osnovno pravo svakog čovjeka. To je još jedna borba slična ovoj.

NACIONAL: Zna li se koliko u Francuskoj živi ljudi koji su zavedeni pod oznakom X?

Ne znam točno, iako znam da je brojka velika, daleko veća nego što bi ljudi mislili. Tijekom snimanja filma jako puno ljudi mi se javilo, slalo mi poruke, elektroničku poštu, objašnjavajući kako je njihov rođak, ovaj ili onaj, rođen pod oznakom X.

NACIONAL: Kako je Olivier Rousteing reagirao na film? Čuo sam da je plakao nakon prve projekcije filma.

Da, to je istina. Ujedno, ljudi su prvi put shvatili tko je on. Dirnuti su, shvaćaju da je i on samo ljudsko biće, postao im je blizak. Novinari su prvi put željeli razgovarati s njim o ovom filmu, a ne o njegovoj novoj kolekciji. Do ovog filma mislili su da je on zvijezda, da je prilično hladan i nepristupačan. Sada svi govore kako je Olivier jedan od nas. To je dirljivo, a Olivier je sretan zbog toga. Sada je i poslovno i privatno postao opušteniji.

NACIONAL: U filmu se pojavljuju i njegovi usvojitelji, simpatični stariji bračni par. Kako su oni reagirali na vijest da će sudjelovati u snimanju dokumentarca?

Bili su slatki. Susrela sam se s njima prije početka snimanja i oni su odmah rekli kako će nam pomoći. Rekli su mi „Ako Olivier to želi, mi ćemo ga podržati“. Njegova majka koja ga je usvojila naročito nam je mnogo pomogla u početku snimanja. Oni su ljudi dobrog srca.

NACIONAL: Rekli ste da ste se zbog snimanja ovog filma vratili iz Los Angelesa u Parizu. Što ste radili u Los Angelesu?

U Los Angeles sam otišla zbog svog bivšeg supruga, oca moje djece koji je tamo montirao svoj film, a ja sam pisala scenarij. Bilo nam je lijepo pa smo odlučili ostati duže nego što je bilo planirano. On je ujedno radio i na drugim filmskim projektima.

NACIONAL: Poznajem redatelje iz bivše Jugoslavije koji su također bili pozvani u Los Angeles kako bi režirali filmove, neki su uspjeli u tome, neki su se vratili razočarani kako bi nastavili snimati filmove u svojoj zemlji.

Iskreno, filmašima je san otići u Los Angeles kako bi režirali film, a to je sranje. Iskreno, ja sam bila sretna jer je mojoj djeci bilo divno u Los Angelesu.

NACIONAL: Hoćete li nastaviti snimati dokumentarne filmove?

Da, moj sljedeći dokumentarac bavit će se djevojkom koja igra nogomet i to za ženski klub PSG. Ona je iz Afganistana, ali njezina životna priča je izuzetno snažna. Kada je imala 12 godina, njezina oca ubili su talibani, nakon čega je pobjegla u Europu sa svojom majkom i četiri sestre. Trebalo im je dvije godine da se dokopaju Europe. Prvo su živjeli u Danskoj, gdje je počela igrati nogomet te je, malo po malo, postala poznata, da bi prije dvije godine potpisala za PSG.