U Zagrebačkom kazalištu mladih 5. srpnja premijerno će se izvesti “Monovid-19”, projekt redateljice Anice Tomić i dramaturginje Jelene Kovačić. 19 tekstova hrvatskih pisaca na sceni će u obliku monodrama izvoditi po jedan glumac iz ansambla. Svi se tekstovi bave temom izolacije i osamljenosti, ali i novim mogućnostima te nadanjima.

Redateljica Anica Tomić ponovno se prihvatila režije društveno angažiranih tekstova, po čemu je uz Jelenu Kovačić već postala poznata. Osim na radu u kazalištu, Anica Tomić angažirana je i izvan njega pa je jedna od osnivačica inicijative #spasime, koja je u kratkom razdoblju uspjela ono što mnogi prije te inicijative nisu godinama – ostvariti bolju zakonsku zaštitu žena i djece žrtava obiteljskog nasilja.

NACIONAL: U ZKM-u će se 5. srpnja premijerno izvesti vaš “Monovid-19”, vrlo neobičan projekt od 19 monodrama koje će se izvoditi u različitim prostorima kazališta, po tri u isto vrijeme.

Ono što mi je posebno drago i čemu se jako veselim jest da ponovno surađujemo sa ZKM-om, u kojem sam napravila svoje prve dječje kazališne korake i u tom gustom djetinjstvu odlučila se za životni poziv. U njemu sam napravila i neke od meni najdražih naših predstava. Tamo sam davnih godina spoznala da je za mene kazalište poziv, a ne posao. I bila sam vrlo radosna kada me ravnateljica pozvala na suradnju. A sve je počelo kad su dramaturginja Jelena Kovačić i dramski pisac Ivor Martinić usred početka pandemije odlučili djelovati i pokrenuti nešto što će ujediniti 19 dramskih pisaca koje je covid-19 postavio u neku novu realnost. Broj 19 zadao je, naravno, virus. U toj njihovoj ideji postoji nešto jako solidarno. Ona ujedinjuje ne samo ponajbolje hrvatske dramske pisce različitih generacija nego i različite ljude kojima se na kreativan i potentan način dala prilika da prozbore u prilično nekreativnom pandemijskom vremenu. Njihovi likovi su oni koje su već napisali, oni koje su upravo izmislili, oni koje su posudili od nekog kanonskog pisca i nanovo ih reispisali ili pak oni koji su stvarne ličnosti naše povijesti ili suvremenosti. Kao takvi oni se poigravaju vremenom dajući mu nove perspektive i vizure, ali ga istovremeno i detaljno rastaču stvarajući od njega novi umjetnički oblik. Sam projekt “Monovid-19” je, dakle, rezultat suradnje portala Drame.hr, Saveza scenarista i pisaca izvedbenih djela i časopisa Kazalište. Nakon dugo vremena ponovno sam povjerovala da se udruživanjem pametnih i kreativnih ljudi mogu bar nakratko mijenjati svjetovi.

Kako su monolozi izlazili, Jelena i Ivor vrlo su me oprezno pitali ako će ikada biti prilike i mogućnosti da se dogodi njihova scenska adaptacija, jesam li spremna pristati režirati. S velikim strahopoštovanjem spram svih spisateljica i spisatelja rekla sam da bih bila, ne sluteći da će se poziv od kazališta dogoditi gotovo paralelno s objavljivanjem u Kazalištu.

NACIONAL: Kako je to koncipirano, tko su glumci koji izvode tekstove i kako je moguće da vi režirate svih tih 19 monodrama?

Izvedbeni koncept “Monovida-19” proizašao je djelomično zato što volim takve forme u kojima se publika kreće i nailazi na različita iznenađenja – zadnji takav “Usmeni spomenik” sam 2019. radila za Queer festival Zagreb po ulicama grada Zagreba po kojima smo dokumentaristički rekonstruirali tajnu povijest LGBT zajednice ovih prostora. S druge strane, koncept je djelomično proistekao i iz mjera uvjetovanih malim brojem publike koja može ući u kazalište, ali i samim brojem različitih monologa. Količina raznih glasova meni je redateljski jako potentna jer je nova, nepoznata i izvlači na vidjelo različite stvari o kojima nismo do sada razmišljali. Istovremeno, ona otvara niz pitanja i strahova, a meni daje otvorene ruke i mogućnost kreacije da u njih učitam svoje svjetove i vizure dajući im komični obol zbog kojeg lakše možemo izdržati sve. Kako se radi o 19 monologa, podijelili smo ih na tri predstave s po šest različitih monologa, a sve predstave završavaju jednim koji je zajednički svim predstavama. Kolegica Kovačić sjajno je adaptirala monologe i na prvi pogled u nepovezivim monolozima našla način da ih poveže u cjeline i, kada je to bilo moguće, ispreplete. Paralelno smo ih zajedno umnožavale ubacujući i druge likove i rastvarajući ih u dijaloške situacije – sve to prouzrokovalo je da dođemo do toga da imamo tri predstave koje kreću istovremeno, za tri različite publike. Svaka predstava, bez obzira na raznolikost glasova i likova, nosi svoju zajedničku misao i ideju baveći se politikom, ali i feminističkim, socijalnim, gospodarstvenim i ekonomskim temama. Duboko usloženi monolozi sadržajno, motivacijski i idejno isprepleću oko nas panoptikum naših suvremenika – velikih i malih ljudskih priča koje se najmanje bave pandemijom, a najviše našom krhkošću da se nosimo sa sobom i vlastitim životima. Svaki monolog igra se na drugoj lokaciji, dok publika zajedno sa ZKM-ovim sjajnim ansamblom nanovo otkriva potencijalna mjesta izvedbe skrivenih kutaka kazališta.

NACIONAL: Svi su tekstovi nastali tijekom izolacije zbog pandemije koronavirusa a govore o trima narativnim linijama – “Proljeće naše zlovolje”, “Europa gleda seriju i razmišlja o…” te “Tzv. nježniji spol”. Sve su pisali hrvatski dramatičari, što im je zajedničko osim te izolacije?

Tri različite predstave pokreću likove u kojima se prepoznajemo, to su ljudi koji žive s nama i oko nas. Tako susrećemo umirovljenike koje mnogi tretiraju kao višak i koji su u situaciji pandemije bili među najugroženijim skupinama. Naši likovi treće životne dobi su sami; zaboravljeni od djece, prijatelja i sistema, ali ih – kako to kaže lik Olje Lozice – još uvijek ima u svemu i još uvijek se znaju smijati životu. Zatim, tu su likovi koji pripadaju generaciji mladih – pomalo izgubljeni, sretni, ali i nesretni istovremeno. Srećemo i niz tzv. običnih žena – naših prijateljica, susjeda, mama koje žive svoje skromne živote u kojima se nadaju da će ih netko razumjeti, jer je u biti ljudskoga da se nada. Tu su neke poznate ličnosti iz klasičnog repertoara poput Kralja Rikarda III. koji u našem čitanju postaje Donald Trump koji se nadovezuje na još jedan poznati lik, a to je Melania Trump, kojoj nema tko dati ruku. Tu je, naravno, i lik razmažene i debele Europe koja samo sjedi i gleda serije, istovremeno zatvarajući imigrante, ne brinući se za beskućnike i radnike. No upoznajemo i gitaru Miroslava Škore koja je očajna jer je zbog politike ostavljena, a sve njih zaokružuju Anđeli i to oni koji ne lebde nad Berlinom, nego nad potresenim Zagrebom.

Gledajući sve te likove u redateljskoj-dramaturškoj viziji stvaramo tri različita svijeta kroz tri različite predstave. Pozivam sve da pogledaju sve tri jer će im se tek tada sva kompleksna značenja tekstova umnožiti – stvarajući jednu veliku kompoziciju. Cijeli ovaj projekt za mene je uzbudljiv i fizički naporan, ali kad toliko likova želi izaći na svoju scenu, sav napor nestaje. U samim predstavama igra gotovo cijeli ansambl ZKM-a.

NACIONAL: Kako ste vi proživjeli izolaciju, o čemu ste najviše razmišljali?

Kao majka dvoje školaraca, koji pohađaju prvi i drugi razred, moja situacija je bila vrlo specifična. Suprug i ja kao ljudi koji se bave kazalištem i filmom naglo smo prestali raditi i preko noći smo postali učitelji, predavači, motivatori, asistenti, naučili smo upotrebljavati niz raznih online nastavnih platformi, paralelno smo kuhali, čistili, spremali, pa opet ispočetka svakodnevno pokušavali sav školski sadržaj poslati na vrijeme. Vrlo dobro će me razumjeti roditelji koji su prošli ovu školsku situaciju. A u onim tihim noćnim satima, naravno, razmišljala sam što i kako dalje jer kao slobodni umjetnik stalno smišljaš. Po prirodi nisam baš strašljiva, a nakon potresa i privremenog iseljenja znala sam da ne može gore – pa, kako bi rekao Luka Ritz s osmijehom na licu i figom u džepu, rekla sam sama sebi – sve će biti dobro i idemo dalje.

NACIONAL: Je li i vama bilo iznenađujuće to do koje mjere su nam tijekom izolacije nedostajale male stvari, druženja s prijateljima, izlazak na kavu, kino, kazalište, koncert, šetnja? Jesmo li danas pametniji kad su takve stvari u pitanju ili smo se ponovno vratili našim starim ritualima i zaboravili da je ikakva karantena uopće postojala?

Iskreno, ja o malim stvarima nisam stigla razmišljati od silne online škole i roditeljsko-domaćinskih obveza. No vjerujem da su ljudi koji nisu imali tu vrstu opterećenja promišljali, stali i upitali se o nekim stvarima. Ne znam jesmo li zbog svega ovoga postali pametniji, ili ipak prije zabrinutiji, ali u ljudskom je umu nekako duboko ukorijenjeno da brzo zaboravlja loše trenutke i želi se što prije vratiti navikama starog života. Ono na što smo se podsjetili za vrijeme krize jest da smo kao ljudi željni ljubavi, bliskosti i punine života, da teško podnosimo distanciranost. Intimno, ja bih voljela da ljudi uvijek žive puninu života i nekako ne strahuju toliko, da se mijenjaju, da su empatični i solidarni i da shvate da je jedan – bar ovaj ljudski život ovdje – zbog drugih. Voljela bih da se smanje diskursi mržnje, krivnje i strahova koji produciraju frustracije i bolesti. Godard bi rekao “živjeti život odgovorno i biti odgovoran i onda kad okrenem glavu i onda kad podignem čašu”. Ja bih nadodala i kako bi nam moglo biti kad bi nam moglo biti.

NACIONAL: Jedna ste od osnivačica inicijative #spasime, koja je u kratko vrijeme postigla velike ciljeve, a to je bolja zakonska regulacija žena pogođenih obiteljskim nasiljem. Tijekom izolacije, nažalost, svjedočili smo povećanom broju slučajeva obiteljskog nasilja – žene naprosto nisu imale kamo pobjeći, a muževi su bili kući. Kakva je sad situacija po tom pitanju? I o tome se govori u jednom od tekstova “Monovida-19”. Može li se išta napraviti da sigurniji budu žena, djeca, svi oni koji su slabiji u društvu?

Nažalost, u situaciji korone dogodila se pandemija obiteljskog nasilja jer je svakoj žrtvi jedini cilj u kriznoj situaciji napustiti dom, koji nažalost u vremenu Ostani doma nije bilo tako lako napustiti. Meni se uvijek čini da se snaga neke zemlje uvijek vidi u brizi prema najslabijima u društvu. U nekim zdravim socijalnim politikama vlade bi se zapravo prije svega trebale ozbiljno baviti osnaživanjem najslabijih. Jer kako da mi budemo sretni ako mnogi ljudi nemaju za osnovne potrebe u životu? Po zadnjim sociološkim istraživanjima dr. Inge Tomić Koludrović i Mirka Petrića, 57 posto ljudi u Hrvatskoj živi na rubu siromaštva. Kad govorimo o pandemiji nasilja, najviše su ugrožene žene i djeca, a u nešto manjem postotku muškarci. Mi u inicijativi ne volimo ih zvati žrtvama jer ih se već tada etiketira i označava za cijeli život. Sve te žene i djeca koje upravo sad negdje tiho pate i strahuju u mrakovima vlastitih soba i stanova nisu dovoljno ozbiljno shvaćene. Institucije su trome i birokratične, vrlo često ne pomažu, ne rješavaju, nisu preuzele praktično iskušane europske modele kojima će ubrzati da se nasilnika miče od obitelji, a ne da se konstantno žene i djeca skrivaju po sigurnim kućama kojih, ponovno, nema dovoljno. Mi smo kao inicijativa uspjele promijeniti zakon i ponosne smo na to, iako smo duboko zabrinute oko prakse i primjene tog i svih ostalih zakona koji se tiču tematike nasilja.

Jedan od monologa našeg mladog i hipertalentiranog spisatelja Espija Tomičića upravo govori o ženi koja je odlučila prekinuti taj obiteljski niz i ostavila je čovjeka koji je imao naznake nasilništva kojeg je gledala cijeli život u svojem ocu. Upravo to je primjer i putokaz svim ženama da prekinu i izađu iz tih odnosa koje će naslijediti njihove kćeri. To je put da stvorimo jednu novu generaciju blagih i nenasilnih ljudi.

NACIONAL: Ovih dana i tjedana u SAD-u se događa snažan otpor jedne skupine koja je zapravo u američkom društvu zaista po mnogočemu smatrana manje vrijednom, a to su Afroamerikanci, odnosno crno stanovništvo. Nakon smrti Georgea Floyda ustali su, ne prvi put, ali možda snažnije nego ikad, i prosvjedima traže bolje uvjete života i manje policijske brutalnosti, kao i ukidanje rasizma koji u Americi buja već desetljećima. Što mislite o tome i kakva su predviđanja, može li se napokon nešto promijeniti? Može li George Floyd biti novi Martin Luther King, kako ga već naziva crna zajednica u SAD-u? Kako to ostvariti uz Trumpa kao predsjednika?

Situacija u Americi je vrlo kompleksna, ona je povijesno uvjetovana i nekako se neliječena trauma povijesti prelomila upravo sada kroz slučaj jednog malog običnog čovjeka koji je postao simbol jedne velike frustracije, ali i nama nezamislivih klasnih razlika koje tamo postoje. Kao studentica režije provela sam jedan semestar na IUP-ju i tada shvatila svu dubinu nejednakosti američkog društva koje se deklarira kao ravnopravno, ali u svojim temeljima duboko je osuđujuće i rasistički nastrojeno. Sjećam se jedne vožnje autobusom prema kampusu u kojem sam bila smještena. Bio je to još jedan običan sunčan jesenski dan za nas studente koji smo se vozili prema jednom od mallova. U jednom trenutku vozač je naglo zakočio, zaustavio autobus i počeo urlikati na tri tamnoputa mladića koja su stajala na vratima. Doslovce ih je istjerao van. Nakon toga je mirno nastavio vožnju. Jako sam se uznemirila i počela hodati po autobusu ispitujući što se dogodilo, jesu li kolege studenti nešto učinili osim što su se malo glasnije smijali? Kasnije sam saznala da je vozač pripadnik Ku Klux Klana, koji i dalje tajno djeluje po cijelom SAD-u. Njihovim članovima rijetko tko se usuđuje usprotiviti jer često rade odmazde. Za mene je to bio jedan od tužnijih američkih dana – taj osjećaj bespomoćnosti, nepravde i bijesa, nevjerice da se to u 21. stoljeću može dogoditi. S druge strane, velike klasne razlike između jako bogatih i siromašnih iz dana u dan se produbljuju, a pandemija je bacila još jedan dio ljudi u veliko siromaštvo. Bojala sam se da bi se takvo što moglo dogoditi, a tragični slučaj smrti gospodina Floyda potaknuo je tempirana nezadovoljstva, strahove i dugogodišnja trpljenja siromašnih i nepravde raznih oblika. Trenutačni američki predsjednik i dalje u maniri nekog lošeg šoumena sve dublje produbljuje višestoljetne rane američkog društva. U našoj predstavi on je onaj koji poput Rikarda III. rješava sve kroz tiha i naručena ubojstva simbolično svih koji mu ne odgovaraju i ne pripadaju tzv. boljoj rasi – na kraju čak i njegova Lady Anne, to jest Melania Trump, biva njegova žrtva.

Sjetim se uvijek jedne tužne slike koja je obišla svijet u vremenu korone. U Las Vegasu su vlasti iselile beskućnike na parking i tamo im doslovce trakom iscrtale pravokutnike u kojima smiju biti – kako bi osigurali distancu i izolaciju. Ako ću pamtiti nešto onda je to fotografija mladih i starih američkih beskućnika koji su nekoliko puta izdani od života, kao ljudi, a u ekstremnim uvjetima svedeni su na objekte u iscrtanim kvadratima kao prevencija širenja virusa. Vrlo je teško argumentirati i naći logično objašnjenje, ali kako kaže pjesma Childish Gambina “This is America”, a ja bih dodala i odavno – Amerika živi neamerički san, ako je on ikad i postojao.

NACIONAL: Kako je u Hrvatskoj, koji su najveći problemi u kulturi, kako gledate na protekli mandat ministrice Nine Obuljen Koržinek?

Čini mi se da bi sva ministarstva, kao i gradski oci, posebice kulture i obrazovanja, trebali više biti u dijalogu s nama koji radimo u praksi i koji se na dnevnoj bazi susrećemo s realnim i konkretnim problemima. Ono što sam mogla zaključiti, posebice u ovim mjesecima krize, jest to da se mnogo toga deklarativno i PR-ovski odigravalo. Simbolične mjere za slobodne umjetnike, a istovremeno potpuno nerazumijevanje dubine složenosti sektora kulture i toga da u njemu ima veliki broj kulturnih radnika koji ne pripadaju ni u jednu od strukovnih udruga, a pritom požrtvovno rade svoj posao. Potom hajka na umjetnost koja je navodni teret proračuna, smanjena sredstva, netransparentno donošenje zakona i njihovo mijenjanje u sjeni krize te potpuna ignorancija pravih problema – dio je niza problematike za koju ovdje nemam mjesta da je detaljno analiziram. Problemi su duboko strukturalni, a neka korjenita promjena može se dogoditi jedino tako da se cijeli sistem preokrene i restrukturira. Moramo znati da kriza u kulturi traje jako dugo. Mnogi ljudi smatraju da je umjetnost suvišna. No podsjetimo se da je ona ta koja pronosi nacionalni identitet i daje integritet jednom narodu. Ako ukinemo i izbacimo kulturu do kraja iz naših života, jednako kao i vrhunsko obrazovanje, to je kao da smo prerezali glavne žile jednog organizma. Čovjek umire od gladi – da, ali umire i od nedostatka smisla. Kultura kao i obrazovanje daju mu taj smisao, nadu i utjehu i u najgorim vremenima.

Kao roditelj u korona-školi na dnevnoj razini sam se s učiteljima i drugim roditeljima čudila dubinskoj neupućenosti i neosviještenosti ministrice Divjak, kojoj je najveći doseg kupiti tisuće tableta i uvesti informatiku. Valéry bi joj poručio da bez unutarnje poezije glazbe, umjetnosti, jezika nema sadržaja – nema ljudske poezije. Ne znam što će generaciji koja je rođena u digitalno doba još dodatna digitalizacija, umjesto da se uvode dodatni satovi glazbe, dramske i likovne umjetnosti koji oplemenjuju te mlade vibrirajuće duše.

Svi ti ministri i ministrice, pročelnice i pročelnici, trenutačni su, kao i njihove dosadne afere koje udaraju po našim novčanicima i standardu. Sve njih i njihove postupke progutat će kotao povijesti, a nažalost naša djeca će osjetiti sve ono za što se nismo uspjeli izboriti. Ne vjerujem da će, barem za mojeg aktivnog života, doći na vlast jedna odgovorna, ne pohlepna, pametna i progresivna, ne svadljiva i neopterećena prošlošću vlada i gradska vlast.

Intimno čekam da dođu neki novi ljudi koji su možda baš rođeni ove traumatične i teške 2020. Možda će oni jednom mirnom i mudrom energijom, blagošću, nenasiljem, elokventnošću, širinom obrazovanja i dubinskog razumijevanja uspjeti stvoriti jedan novi i lijepi svijet – jednu zemlju koju ćemo voljeti i u kojoj ćemo se ugodno osjećati bez obzira na naše razlike.