U Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu 23. travnja bit će premijerno izvedena opera „Orfej i Euridika“ Christopha Willibalda Glucka. Djelo je temeljeno na mitu o Orfeju i Euridiki koji govori o ljubavi, gubitku i o spremnosti na žrtvovanje za svoju ljubav. Operu je režirala Anica Tomić i to je njezina prva operna režija.

Anica Tomić je 40-godišnja zagrebačka kazališna redateljica i glumica. Diplomirala je komparativnu književnost i kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te kazališnu režiju i radiofoniju na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti. Bila je stipendistica Amsterdamse Hogeschool voor de Kunsten te je provela semestar na IUP – University of Pennsylvania u SAD-u, na odsjeku režije. Osnivačica je Theatre de femmes, amaterske kazališne skupine koja je djelovala od 1995. do 2003. Na svojim projektima surađuje s dramaturginjom Jelenom Kovačić, a osim kroz predstave društveno je angažirana i u inicijativi #SpasiMe. Nakon tragične smrti dvoipolgodišnje djevojčice koju je majka zatukla do smrti, upravo su članice te inicijative javno istupile i održale sastanak s ministrom Josipom Aladrovićem. No zbog govora mržnje protiv socijalnih radnika u korespondenciji na Facebooku, glumicu Natašu Janjić Medančić i Jelenu Veljaču, jednu od pokretačica #SpasiMe, tužili su socijalni radnici. Anica Tomić je komentirala ta zbivanja, kao i situaciju u HNK-u i nezadovoljstvo dijela djelatnika njegovom upravom.

NACIONAL: Već dugo ste željeli režirati operu i sada vam se to ostvarilo s „Orfejem i Euridikom“. Kako je došlo do toga došlo i kakav je osjećaj staviti kvačicu na još jednu želju koja je ispunjena?

Oduvijek sam željela režirati operu, s obzirom na to da svaku predstavu iščitavam kao glazbenu partituru koja ima svoj ritam i tempo. Kad bolje razmislim, svaka moja predstava u uskom je dijalogu s glazbenom dramaturgijom, unutar koje glazba postaje ravnopravni sudionik, gotovo izvođač na sceni, a ne nužno ilustrativni dio. Za razliku od drame, vi se ovdje prepuštate libretu i partituri, ona vam stvara misao i kroz nju iščitavate, učitavate i nadograđujete svijet koji želite stvoriti na sceni. U ovim pandemijskim godinama konstantno se planovi mijenjaju i zapravo sam sad trebala biti u beogradskom Ateljeu 212, no s obzirom na to da sam majka dvoje djece i zbog kompliciranja putovanja, odlučili smo prolongirati projekt. Tako mi se oslobodio termin i s veseljem sam prihvatila ovaj izazov.

NACIONAL: Ova opera ne postavlja se često, a neobično je to da mezzosopran pjeva Orfeja, mušku ulogu, u ovom slučaju to je Dubravka Šeparović Mušović. Pjevaju i prvakinje Opere Valentina Fijačko Kobić i Ivana Lazar, uloge Euridike i Amora. S obzirom na mjere koje su na snazi, to se čini kao dobar odabir jer nema puno likova, no što je s orkestrom i zborom?

Ženska podjela uloga postala je uobičajena konvencija u ovom opernom komadu. Premda i danas nalazimo Orfeja u verziji za tenora ili čak baritona, njegovi su najpoznatiji tumači mezzosoprani ili kontraalti. Veliko mi je zadovoljstvo i užitak surađivati s tim ženama, velikim profesionalkama i umjetnicama. Dubravka Šeparović Mušović, kao i Orfej, govori da ako pobijedimo strah, onda smo i od smrti jači. Njen Orfej je suvremeni čovjek, on hoda hrabro, ne boji se iako se boji. Tijekom proba puno smo razgovarale o intimnim momentima čovjeka koji se susreće sa smrću. Nažalost, tema smrti postala je naša svakidašnjica – smrt nam je postala bliža nego ikad, uvukla se u naše domove, gledamo je u medijima, gotovo nam se uvukla pod kožu kao neki nametnik kojeg se bojimo. Orfej se upravo otvara trenutkom u kojem shvaćamo da osoba koja je dio našeg života više nikada neće biti s nama. Taj thanatos možda se čini težak, no suočavanje sa smrću upravo nas oslobađa straha od smrti. Svi bismo voljeli da naši bližnji nikada ne umru. No što se događa kad se to dogodi? Koje intimne drame proživljavamo i kako se nosimo s tim? I što je sa strahovima koji slijede? Upravo težnja da pobijedimo vlastite strahove, tema je i suvremenog čovjeka – koji je tjeskoban, destruktivan i nemotiviran, koji se muči s prolaznošću, bolestima i starošću. Svi bismo voljeli da nam se bar jednom u životu ukaže Amor i kaže – prijatelju, hodat ću s tobom kroz mrak, ali postoji izlaz, a izlaz je u tebi i tvojim odlukama, nemoj se okrenuti, samo to.

Što se tiče orkestra, režiju sam prilagodila njihovoj poziciji, a i smanjen im je broj, s obzirom na uvjete i razmake na sceni. Zbora u klasičnom smislu na sceni nema, već vokalni oktet koji je smješten tako da drži razmak i da nikoga ne ugrožava – važno je svakako ispoštovati sve epidemiološke mjere i naputke koje sam znala od prvog dogovora i koji su svakako utjecali na promišljanje same režije.

NACIONAL: U Operi HNK u posljednje vrijeme postoji dosta otpora prema Upravi. S obzirom na to, kako vam je raditi, osjeća li se loša atmosfera?

Osobno ne osjećam nikakvu lošu atmosferu, dapače, dosta se smijemo na probama i s užitkom radimo. S druge strane, s Operom HNK godinama sam surađivala na Danu otvorenog trga, kao i Europskom danu opere, gdje smo pokušavali operu približiti svakom čovjeku – slučajnom prolazniku ili nekome tko je s namjerom odlučio doći i uživati pod otvorenim nebom. Zajedno smo radili svakakve zanimljive scene postavljajući arije i duete i na najneobičnija mjesta. Mislim da je to sjajna stvar kako bi se svijet opere približio ljudima.

NACIONAL: „Orfej i Euridika“ tužna je romantična priča o nesretno izgubljenoj ljubavi i potrazi za srećom, a dobro pokazuje što je čovjek sve spreman napraviti samo da posljednji put bude s voljenom osobom. Kako ste doživjeli priču?

Naš suvremeni Orfej je čovjek koji traži smisao u trenutačnom besmislu, njegovim mislima odzvanja Fassbinderova rečenica da strah grize ljudsku dušu. Njegovo iskušenje danas nisu zle furije koje mu isisavaju krv, već ljudski pogledi koji ga poput porote napadaju i ispituju. U našem novom vremenu, kažu novom i normalnom, strah je postao cijenjen, njime se manipulira, njega se nadograđuje kako bi čovjeka oslabio u vlastitoj vjeri i inspiraciji. Orfejeva slabost njegova je snaga da se prokaže kao ljudsko i grešno biće koje će ponovno pokopati onu zbog koje je sve prošao. U tom činu ponovne sinteze sa smrću, naš Orfej i sam odlazi u smrt jer zna da ga ona čeka kroz Euridikino umiranje, a nakon njegova ljudskog pogleda. Tako njena grobnica postaje i njegova, a njegov san započinje i završava u sjedinjenju s njom. Voljela bih da ovaj naš Orfej postavi svima nama pitanje ili bar pokuša otvoriti misao o svim našim svjetovima koji nisu od ovog svijeta i smislu života i sanjariji kao takvoj. Da nam osvijesti Rilkeovu misao o smrti koja dozrijeva i koja je plod koji će nam podariti sada (nakon svih ženskih boli) ozbiljno muško majčinstvo.

NACIONAL: Jeste li strastveni, ne samo za ljude kojima ste okruženi već i za neke svoje ideje? Jer jedna ste od osnivačica inicijative #SpasiMe koja je ponovno pokrenula tromi sustav.

Kažu da je svaka vrlina mana, a svaka mana vrlina. Moja strastvenost prema pravednom društvu krenula je od djetinjstva – stalno sam se borila za pravedniji i ravnopravniji svijet. No kroz odrastanje shvatila sam da je nepravda konstanta svemira, kako bi pravda zadobila smisao. Inicijativa je krenula upravo iz želje da pokušamo kao građanke ukazati na probleme, ne nužno ih i riješiti. Inicijative građanki i građana trebale bi postati standard jednog demokratskog društva, jer mi kao građani u demokracijama upravo trebamo upozoravati na probleme i pokušavati stvoriti malo bolje društvo ukazujući na njih. U mojem poimanju to je zadatak svakog građanina.

NACIONAL: Jeste li ponosni što ste dio te inicijative? Jer ipak ste, nakon prosvjeda na kojem se prije dvije godine pojavio i premijer Plenković, sjeli s njim i dogovorili neke važne zakonske odredbe vezane uz Kazneni zakon i Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji – prije svega da je obiteljsko nasilje kazneno, a ne prekršajno djelo te će se u svakoj županiji otvoriti skloništa za žrtve nasilja tj. sigurne kuće. Važni su to pomaci, kako se zbog toga osjećate?

Za mene je pridjev ponosna ovdje jako diskutabilan, jer ponos nema veze s realnošću u kojoj živimo. Mogla bih biti ponosna da dnevno vidim velike pomake u našem sporom sustavu, koji je pritom i visoko birokratiziran ne bi li građanima što više otežao dostupnost svih usluga. Što se tiče sastanaka s Vladom i premijerom, meni je logično da primaju inicijative i udruge, kao i cijeli NGO sektor, to im je u opisu poslova i za to ih, među ostalim, plaćamo. Ne zaboravimo da su svi ministri u doslovnom prijevodu te riječi oni koji služe. Dakle, najbolje vlade u idealnom svijetu trebale bi slušati i služiti svojim građankama i građanima i u odnosu na dijalog s njima preispitivati svoje postupke i procedure. Nadam se da će naši praunuci dočekati demokratsko i moderno društvo sa svim pravima koja su nam Ustavom zajamčena, a prva su pravo na sigurnost, zdravlje i, dodala bih, ekonomsko blagostanje. Cijeli problem je u tome što smo siromašna zemlja koja mora raditi radikalne rezove, često u sektorima u kojima to ne bi smjela.

NACIONAL: Zašto ste se uključili u #SpasiMe? Što vas je najviše potreslo i što vam je taj angažman donio u smislu osobnog zadovoljstva?

Moj društveni angažman artikulira se prvenstveno kroz predstave koje radimo kolegica dramaturginja Jelena Kovačić i ja. Temeljene na dokumentarnim materijalima, na sceni progovaramo o svim devijacijama društva. U tom obrnutom svijetu najviše stradavaju ljudi koji su marginalizirani i kroz njih se prelamaju sistemi i nepravde – oni su često glavni akteri naših predstava. Slučaj Pag, gdje jedan otac baca djecu, nadrastao je i sam dokumentarni potencijal mogućnosti i zapitao me – pa kakvo smo mi društvo kada se tako olako bacaju djeca kroz prozor? Gdje su susjedi, slučajni prolaznici, sve službe, ima li nekoga tko je ikada išta prije primijetio? Kada to, zapravo, svi zašutimo i zašto? Taj bacajući čin potaknuo me da upitam i nas i sustav – oprostite, što ste vi ili mi učinili da spriječimo da nam tako „bacaju djecu“ naokolo? Za mene čin bacanja postaje metafora za sve pobacane živote svih ovih desetljeća, a koji su trebali postati temelj naših budućnosti. Ako danas bacamo djecu, što poručujemo naraštajima sutra? Jer nasilje je postalo konstanta, svi smo na njega naviknuti, ono je postalo dio praktičnog djelujućeg diskursa i njegovog vokabulara.

NACIONAL: Dosta se ovih dana piše o tome da vaša udruga u najvećoj mjeri nema stručnjaka i da vas ministar ne bi ni smio ili ne bi trebao primati jer ne predstavljate sustav. Što na to kažete? Posebno su reagirali socijalni radnici koji su tužili osnivačicu inicijative Jelenu Veljaču i njezinu kolegicu glumicu Natašu Janjić Medančić.

Vlada na dnevnoj razini prima razne udruge i inicijative koje čine ljudi koji nisu stručnjaci, ali njihov zadatak i nije da budu stručnjaci, nego da iz pozicije građana ukazuju na problematiku – u razvijenim demokracijama to je standard. Pozicija #SpasiMe tu je malo drugačija od ostalih, s obzirom na medijski potencijal koji je Jelena donijela sa sobom pa su medijski odjeci veći. No ne zaboravimo da u društvu spektakla Debord govori kako spektakl nije skup slika, nego društveni odnos između pojedinaca posredovan slikama. Po mojem mišljenju, svaka inicijativa i udruga trebala bi biti medijski praćena jer su mediji postali glavni komunikacijski kanal građanima.Teme kojima se bavimo nadasve su bolne, traumatične i spektakla u njima nema. I upravo u ovom trenutku mnogo ljudi pati i nemaju se kome obratiti. Naša grupa na Facebooku puna je apela za pomoć, a e-mailovi prepuni nelogičnosti sustava i teških trauma. Pitamo se gdje je povjerenje u sustav ako se već dvije godine žrtve konstantno obraćaju nama? Kad bi se svi sektori i segmenti sustava tako detaljno bavili problemima kao što se mediji bave izlaskom Jelene pred Vladu, mi bismo bili savršeni svijet, i pritom nisam ironična.

Što se tiče njihovih izjava, obje su pogriješile u svom ostrašćenom i neprimjerenom diskursu, no obje su se ispričale. Protupitanje jest je li moguće da su njihovi neprimjereni komentari postali jedini problem cijelog sustava? Ako je tako, onda uistinu moramo razmisliti, jer kad bi uistinu njihovi komentari bili uzrok svih problema, onda bismo sve brzo riješili. Mislim da je takav način preusmjeravanja fokusa jako opasan za probleme koje u sustavu imamo. Nadam se da će se naći međusobni dijalog i da ćemo svi zajedno sjesti za stol te tražiti rješenja za dobrobit svih ugroženih.

NACIONAL: Unatoč pandemiji vi se ne možete požaliti da ne radite, jako ste zaposleni. Trebali ste režirati u beogradskom Ateljeu 212, kao što ste spomenuli, kao i u Sloveniji, ali zbog epidemiološke situacije prelazak preko granice nije preporučljiv. Kako gledate na ovo vrijeme, za vas umjetnike nikad nije bilo gore?

Pandemija je otvorila krucijalna pitanja o poziciji umjetnika, njihovoj krhkosti, ali možda dala šansu da iz nje naučimo i pokušamo stvoriti jedan budući svijet u kojem će kultura i umjetnost i zaštita umjetnika biti neki zalog za nenasilnu budućnost u kojoj ćemo razgovarati o tome, a ne, recimo, o nasilju.

NACIONAL: Što najviše zamjerate ministrici kulture i medija Nini Obuljen Koržinek? Je li se dovoljno borila za prava kulturnjaka?

Čini mi se da je krucijalno, s obzirom na pandemijsko potresno iskustvo krize, da se pokušaju u temelje razmišljanja o budućnosti kulture uvesti neka nova pravila postupanja kako bismo se na temelju proživljenog iskustva i svih problema koji su se pokazali, pripremili za tu istu budućnost. Jer bojim se da su ovo tek prve pandemije, a za klimatske promjene i ekološke probleme koji će tek uploviti u naše svjetove, moramo se danas strateški pripremiti – jer sutra će biti kasno. Kultura se tu pokazala nekako najfragilnija i prva na udaru – jer u sadržaju same kulture jest da je ona fragilna i da se o njoj na posebne načine moramo brinuti, a najviše o ljudima koji je čine.

NACIONAL: Uskoro su lokalni izbori, tko je zaslužio vaš glas i što očekujete u Zagrebu? Je li potrebna promjena nakon Milana Bandića i tko je može najbolje provesti? Kakav grad očekujete?

Očekujem grad koji služi građanima, koji s njima razgovara, koji shvaća problematiku života, koji je fleksibilan i brz u rješavanju problema. Konkretno, tko god dođe na vlast u Zagrebu, imat će veliki izazov pred sobom – potreseni grad, postpandemijski grad i grad sa silnim problemima koje vuče zadnjih dvadeset godina. Za mene je demokracija način vladanja, ali i življenja. Svakako, trebat će puno hrabrosti, živaca, snage, strpljenja i velike volje i želje da dugoročno postanemo ozbiljni europski grad. Buduća gradonačelnica ili gradonačelnik nek’ se sjeti meni dragog stiha „Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda“.