Za desetak dana Angel Andonov, danas 63-godišnji diplomirani pravnik, ali i bivši dugogodišnji zatvorenik, koji je diplomirao iz zatvora, očekuje da će dobiti dozvolu za djelovanje nevladine udruge Angelus Custos, što u prijevodu znači anđeo čuvar. Svrha te udruge bit će pomaganje bivšim zatvorenicima da se lakše vrate u svakodnevicu, normalnom životu i resocijalizaciji. Životni put Angela Andonova bio je neobičan. Kada je nakon 18 godina izišao iz zatvora, gdje je služio kaznu zato što je s trojicom prijatelja švercao 300 kilograma kokaina iz Južne Amerike, prvi posao na slobodi bio mu je u Hrvatskom helsinškom odboru. Bio je tu jedini zaposlenik. Andonov je maturirao u zagrebačkoj Četvrtoj gimnaziji na Rooseveltovu trgu, u zgradi današnjeg Muzeja Mimara. Njegov otac došao je u Zagreb iz Delčeva, gradića u Makedoniji nedaleko od granice s Bugarskom. Očeva obitelj bila je bogata prije Drugog svjetskog rata, no djed mu je 1945. iz političkih razloga završio u zatvoru, a cjelokupna imovina bila mu je konfiscirana. Zato je Angelov otac Ivan Andonov došao u Zagreb, gdje je završio Pravni fakultet. Najprije je radio u Ciglani Zagreb, a u mirovinu je otišao kao šef pravne službe Auto-centra Merkur. U Zagrebu je stanovao kod ljekarnika Svaline, koji je prije Drugog svjetskog rata imao ljekarnu u Delčevu. Kako je Angelov djed pomogao ljekarniku Svalini dok je radio u Delčevu, Svalina je primio njegova sina na studij u Zagrebu. A Angel Andonov bio je odlikaši te je nakon mature u kvalitetnoj zagrebačkoj gimnaziji upisao Pravni fakultet i završio prvu godinu studija prava. Diplomirao je puno godina kasnije iz šibenskog zatvora, a probleme na koje je naišao u tom procesu danas pokušava riješiti na dobrobit bivših zatvorenika.

NACIONAL: Podnijeli ste zahtjev za osnivanje nevladine udruge za pomoć u socijalizaciji i zapošljavanju bivših zatvorenika. U kojoj ste fazi?

U završnoj smo fazi. Primarna zadaća udruge bit će postpenalna pomoć bivšim zatvorenicima. Pojednostavljeno, to će biti pomoć zatvorenicima nakon otpusta iz zatvora poslije odsluženja kazne. Usudio bih se reći da to u Hrvatskoj uopće ne postoji. Postpenalna pomoć je praktički svedena na 500 kuna, današnjih 65 eura jednokratne pomoći Ureda za socijalnu skrb. Kada sam nakon 18 godina, sredinom 2021. godine, izišao iz zatvora, i sam sam prošao kroz taj postupak. Bio sam osuđen na 21 godinu zatvora, ali sam dobio na kraju tri godine uvjetnog otpusta. Pet mjeseci kasnije, u studenome 2021., dobio sam rješenje da ne mogu dobiti ni tu jednokratnu pomoć.

NACIONAL: Što bi podrazumijevalo tu, kako kažete, postpenalnu pomoć?

Ponajprije, omogućiti bivšim zatvorenicima prilagođavanje normalnom načinu života, povratak u svakodnevicu, a penologija objedinjuje znanja iz kaznenopravnih disciplina i politike suzbijanja zločina i uključuje niz disciplina, od kriminologije do psihologije, sociologije…

NACIONAL: Je li vam u toj situaciji kada niste dobili ni tu jednokratnu pomoć nakon dugih 18 godina zatvora, palo na pamet vratiti se kriminalu? Baviti se onime čime ste se bavili i prije sudske presude?

Ne. Upravo je to ključni razlog što sam odlučio osnovati ovu udrugu. Recidiv, povratak kriminalu, najveći je problem u svakom društvu, pa tako i u Hrvatskoj. Taj povratak kriminalu u Hrvatskoj vrlo je visok. U prosjeku, od desetorice zatvorenika šestorica, sedmorica vraćaju se u svijet kriminala. Osnivanje ove udruge ima za cilj minimizirati povratak bivših zatvorenika u kriminalni milje.

NACIONAL: Kako ste vi izbjegli taj povratak u kriminalni milje?

Nije bilo nikakve više sile koja bi mi u tome pomogla. Povratak kriminalu izbjegao sam zahvaljujući pomoći prijatelja. Danas nitko od njih više nije u kriminalnom miljeu. Uspješni su poduzetnici koji praktički više nemaju veze s kriminalom. Pomogli su mi financijski i savjetima. Pokušao sam ponovo organizirati život sa suprugom, koja me je dočekala s dvojicom sinova nakon izdržavanja zatvorske kazne. Pokazalo se, međutim, da je period od 18 godina razdvojenosti bio predug, da smo se otuđili i naposljetku razveli. Sada živim u novoj sretnoj vezi, ali i velikom prijateljstvu s majkom svojih sinova. Nikada joj neću moći dovoljno zahvaliti za teret koji je podnijela podižući našu djecu sama. U rujnu 2021. stupio sam u kontakt i s Ivanom Zvonimirom Čičkom, predsjednikom HHO-a. On me zaposlio u Hrvatskom helsinškom odboru. U tome mi je puno pomogao Čedo Prodanović, moj dugogodišnji odvjetnik. I Čedo Prodanović je bio u HHO-u. Poznavao je Čička, a dobro je poznavao i mene. Prvi sastanak između mene i Čička bio je u odvjetničkom uredu Čede Prodanovića. On je bio i medijator tog mog zapošljavanja. Čedo Prodanović je jamčio da ću taj posao kvalitetno obavljati.

NACIONAL: Što ste konkretno radili u HHO-u?

U Hrvatskom helsinškom odboru bio sam jedini zaposlenik, a radio sam sve pravne i administrativne poslove. Za te poslove bio sam kvalificiran kao diplomirani pravnik. Od Čička sam dosta naučio, ali sam se cijelo vrijeme bavio mišlju da se trebam baviti onime što najbolje znam, a nakon 18 godina zatvora shvatio sam da bi moje poslanje trebalo biti baš pomaganje zatvorenicima nakon izlaska iz zatvora.

NACIONAL: Kako ste zamislili to svoje poslanje?

Kada netko iziđe iz zatvora nakon tri, deset ili, poput mene, nakon 18 godina, nađe se u teškoj, skoro bezizlaznoj situaciji. Ako tu nema adekvatne pomoći društva, povratak kriminalu je neizbježan. Mora se od nečega živjeti, a poznato je da danas i svi prosječni Hrvati uglavnom preživljavaju. Zato sam i došao na ideju da se napravi udruga koja bi pomogla zatvorenicima nakon izlaska iz zatvora da stanu na noge, da se resocijaliziraju, da pomažući sebi samima postanu i korisni članovi društva.

NACIONAL: Tko će biti članovi te udruge?

U toj udruzi su ljudi koji su bili u zatvorskom sustavu kao zatvorenici, ali u njoj su i odvjetnici. Kada čovjek iziđe iz zatvora, najvažnije je osigurati mu posao. Zbog njegove biografije malo tko ga tada želi uopće zaposliti. U situaciji kada danas u Hrvatskoj rade Nepalci, Filipinci, kada nedostaje radne snage, zašto te poslove ne bi mogli raditi i bivši resocijalizirani zatvorenici? Ima puno poslova u kojima bi oni mogli doprinijeti. Tada bi i zatvorska kazna ostvarila puni smisao.

NACIONAL: Kako bi djelovala ta vaša udruga?

Najprije bih neke zatvorenike zaposlio baš u udruzi. Najveći problem bit će financije. Osim toga, bili bismo transmisija prema njihovom zapošljavanju pa ćemo napraviti ugovore s obrtnicima, građevincima, ugostiteljima, sa svima kojima je potrebna radna snaga. U zatvoru u Lepoglavi čovjek koji želi ulagati u sebe može postati keramičar, konobar, stolar, električar, vodoinstalater… Danas su ti poslovi na cijeni i bolje su plaćeni od poslova ljudi s fakultetskim diplomama. Bavim se i mišlju, s obzirom na to da u našem statutu postoji i takva mogućnost, da osnujem tvrtku koja bi zapošljavala sve te povratnike iz zatvora.

NACIONAL: Mislite li da bi bivši zatvorenici mogli raditi te poslove?

U nedostatku radne snage u Hrvatskoj, zadatak udruge bio bi i kroz pomoć u zapošljavanju resocijaliziranih bivših zatvorenika rješavati i taj problem u mnogim zanatskim poslovima kao što su keramičari, zidari, ugostitelji. Udruga će napraviti i ugovore s uredima socijalne skrbi, Ministarstvom pravosuđa, zatvorskim sustavom… Tako bi se pomoglo i tim ljudima da počnu normalno funkcionirati. To bi ujedno bila i pomoć društvu. Malo je nepopravljivih kriminalaca po zatvorima. Većina ljudi se tijekom tog penološkog tretmana promijeni. I osobno sam prošao takvo iskustvo. Priznajem da me je u kriminal otjerala pohlepa, brza i priželjkivana velika zarada.

NACIONAL: Pretpostavljam da biste vi bili direktor te tvrtke ili predsjednik uprave?

Moram vas ispraviti. Nemam ambicije biti direktor tvrtke, već osnivač udruge. Tamo bih bio zaposlen, kao i još nekoliko stručnih ljudi. Nisam u mirovini jer za to nemam staža, a više ne radim ni u Hrvatskom helsinškom odboru. Isteklo mi je godinu dana rada na određeno vrijeme. Upravo je radni staž jedno od problemskih pitanja postpenalne skrbi. Neovisno o tome koliko radili tijekom izdržavanja kazne, taj rad ne ulazi u radni staž. Osoba koja iz zatvora izlazi s, primjerice, 55 godina, a nema radnog staža ili ima samo par godina, što je čest slučaj, gubi motivaciju da na zakonit način zarađuje za život jer se tako ne može osigurati za starost. To je ljudima važno pitanje kada odlučuju kojim putem krenuti na slobodi. Svjestan sam stigme koju bivši kažnjenici nose i kako većina ljudi smatra da ne smiju imati ni nužna ljudska socijalna prava, no to je vrlo pogrešan pristup i za širu zajednicu. Smrtna kazna je davno ukinuta pa ako ljudima ne date osnovu da krenu drugim putem, onda oni predstavljaju sve veći problem i za društvo.

‘U nedostatku radne snage u RH, zadatak udruge bio bi i rješavati taj problem kroz pomoć u zapošljavanju resocijaliziranih bivših zatvorenika u mnogim zanatskim poslovima’, kaže Angel Andonov. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Što se onda događa s tim bivšim zatvorenicima?

Ubrzo se vraćaju u ionako prenapučene zatvore. To otvara pitanje zašto je smrtna kazna uopće ukinuta ako se ljudima ne daje prava šansa. Nije poanta kazne samo da se delinkvente izolira, već i da ih se resocijalizira i pripremi za život na slobodi, a to, osim staža, otvara i niz pitanja koja društvo više ne smije gurati pod tepih. Projicirao bih model postpenalne skrbi iz Danske i Kanade, koji u svjetskim razmjerima imaju najnižu stopu povratka bivših kažnjenika kriminalu. Da bi taj model zaživio u Hrvatskoj, nužno je da se kažnjenici kvalitetno kategoriziraju već u zatvoru. O toj tematici napisao sam znanstveni rad koji je korišten kao ispitna literatura na katedri Kazneno-procesnog prava na Pravnom fakultetu. Dakle, bavio bih se onime što nitko ne bi mogao raditi bolje od mene. Imam pogled iz dvaju rakursa – onoga nekadašnjeg kažnjenika, ali i ovog drugog pravnika i intelektualca, što mislim da nije samo hrvatski kuriozitet.

NACIONAL: Kad očekujete da ćete završiti posao s registracijom udruge?

Sve bi trebalo biti gotovo za desetak dana. Osnivačku skupštinu udruge već smo imali. To je bio uvjet da bismo mogli podnijeti zahtjev za registraciju. Morali smo predati zapisnik s održane osnivačke skupštine. Udruga je registrirana na mojoj kućnoj adresi. Nisam u financijskoj snazi da bih naše djelovanje započeo glamurozno. Udruga se zove Angelus Custos, što u prijevodu znači anđeo čuvar.

NACIONAL: Rekli ste da ste upustili u kriminal zbog pohlepe. Je li bila riječ samo o pohlepi?

Kada sam jednoj sutkinji izvršenja rekao da me je u kriminal odvela kriva poslovna odluka, ona je to jako loše shvatila, no kada stvari ogolite, kako god to zvučalo, odgovor je bio vrlo iskren. Malo je ljudi koji oko sebe gledaju bogaćenja preko noći, česta u svim posttranzicijskim državama, a da ne požele „iskušati sreću“, misleći „radim sve kako treba pa životarim, a ljudi su se domogli tvornica milijunskih vrijednosti za simbolične iznose. Jesam li ja idiot?“ Odustao sam od tog tumačenja jer moju iskrenost oslikava u vrlo negativnom svjetlu. Zaista sam tada mislio da je to bila pogrešna poslovna odluka jer sam imao dobar posao voditelja automat-kluba u sklopu hotela Dubrovnik, na Trgu bana Jelačića u Zagrebu.

NACIONAL: Je li to bila visoka pozicija u kockarnicama?

Bila je to visoka pozicija s dobrom plaćom. Tada su automat-klubovi jako dobro radili. Danas ih je previše. Prejaka je konkurencija u tom poslu pa je zarada manja. Devedesetih godina bilo je svega pet koncesija za tu vrstu posla. Radili smo odlično i imao sam odličnu plaću. Zato i govorim da me je u kriminal odvela pohlepa. Čovjek treba biti zreo i samokritičan da to sam sebi prizna. Želio sam za svoju djecu sve što bi im maksimaliziralo šanse za vrhunsko obrazovanje i sretan život. Umjesto da priskrbim više od onoga što sam dobivao kroz plaću, na kraju je za mene sve ispalo katastrofalno.

NACIONAL: No iako se niste obogatili tim švercom kokaina, postali ste bogatiji za penološko iskustvo, a to danas može pomoći bivšim zatvorenicima.

U zatvoru sam shvatio da je najbolje raditi na sebi. Zato sam i upisao Pravni fakultet u Splitu. Smatram da je obrazovanje najbolji oblik resocijalizacije bivših zatvorenika. Kada sam bio premješten u zatvor u Šibeniku 2009. godine, reaktivirao sam status izvanrednog studenta na Pravnom fakultetu u Splitu. Prvu godinu studija imao sam tada već završenu na Pravnom fakultetu u Zagrebu.

NACIONAL: Kako ste uspjeli iz zatvora studirati?

U Splitu na Pravnom fakultetu priznali su mi tu završenu prvu godinu pa sam nakon toga uputio molbu zatvorskom sustavu da mi se odobri izvanredno studiranje. Poslije sam pisao molbu Pravnom fakultetu u Splitu, a oni su napravili presedan. Izašli su mi ususret i odobrili mi upis.

NACIONAL: Zašto je taj vaš upis bio presedan?

Pa prije mene nitko nije podnio takav zahtjev. Presedan je bio i zato što zatvorski sustav nije pristao da me se iz zatvora vodi na polaganje ispita na Pravni fakultet, pa su profesori dolazili kod mene u zatvor. U zatvoru sam polagao ispite.

NACIONAL: Jesu li vas profesori ispitivali u zatvorskoj ćeliji?

Ma ne. Šibenski zatvor je vrlo kvalitetno to organizirao. U posebnim prostorijama polagao sam te ispite, a kao izvanredni student nisam morao ići na predavanja. Preko knjižnice Pravnog fakulteta stupio sam u kontakt s profesorima, a oni su mi ukazivali na literaturu koju sam trebao prolaziti. Ispitno gradivo naručivao sam od voditeljice fakultetske knjižnice.

NACIONAL: Profesori su, dakle, pristali dolaziti u zatvor da biste vi polagali ispite?

Tako je, a ja sam im bio obvezan podmirivati troškove dolaska od 1500 kuna. Prvi profesor koji je došao bio je pomalo i uplašen, a ostali su u početku bili skeptični. Ali kada su vidjeli da sam bio dobar i visoko motiviran student, koji vlada gradivom, prihvatili su taj izazov i kao vlastiti profesionalni presedan. Diplomirao sam s opisnom ocjenom izvrstan, a prosječna ocjena bila mi je 4,6. Za diplomski ispit bila je čista petica, a bio je zatvorske tematike: „Primjena pojedinih odredbi Zakona o izvršavanju kazne zatvora u praksi hrvatskog zatvorskog sustava“.

NACIONAL: Što ste otkrili u tom svom diplomskom radu? Je li to bila i neka vrsta vašeg istraživačkog pothvata?

Bilo je to i istraživanje. Taj moj diplomski rad kasnije je u skraćenom obliku bio objavljen i u Hrvatskom ljetopisu za kazneno pravo nakon recenzije profesorice Zlate Đurđević. To bi trebao biti i dokaz da nisam pisao gluposti. Bila je to analiza pojedinih odredbi zakona koje treba izmijeniti ili nadograditi jer se ne primjenjuju tako kako su napisane. Zakon je egzaktan. Primjena je bila loša, a to nije problem samo u penalnoj i postpenalnoj skrbi.

NACIONAL: Osnivate li ovu udrugu i zato da biste pokušali realizirati rješenja do kojih ste došli u svom diplomskom radu?

Između ostalog i zbog toga. Diplomirao sam 2013. godine, a iz zatvora sam izišao osam godina kasnije, 2021. godine. U zatvoru sam nakon diplome napisao zatvorenicima bezbroj podnesaka, molbi za uvjetni otpust. To je bilo na poluslužbenoj razini, a pomagao sam zatvorenicima u zaštiti njihovih prava. Dosta sam bio uspješan u pisanju tih podnesaka i molbi. Pozitivnih odgovora je bilo oko 60 posto, što mislim da nije bilo malo s obzirom na uvjete u kojima sam radio.

NACIONAL: Jeste li i za sebe uspješno podnijeli molbu pa ste zato bili pušteni iz zatvora tri godine ranije?

Pisao sam i za sebe, ali Zakon o izvršavanju kazne ima neke osobitosti. Tako zatvorenik ima pravo tek nakon odsluženja pola kazne pisati molbu za raniji otpust iz zatvora, ali u praksi je to gotovo nemoguće ostvariti. Uglavnom se takve molbe pišu prije ulaska u zadnju četvrtinu kazne. Raniji otpust iz zatvora može se dobiti ako ga podrži penalna ustanova u zatvorskom sustavu. Moja penalna ustanova u zadnjoj četvrtini odsluženja kazne bila je u zatvoru u Lepoglavi.

NACIONAL: Kakav je zatvorski sustav u Hrvatskoj? Tvrdi se da su hrvatski zatvori prenapučeni, da treba graditi nove zatvore.

Prenapučenost je osnovni problem našeg zatvorskog sustava. U svakoj državi u principu su jedan posto stanovništva zatvorenici. Tako je i u Hrvatskoj. Imamo oko tri do četiri tisuće zatvorenika. Kada je 3000 zatvorenika, zatvorski sustav ima ih kapacitet primiti. Kada ih je više od 3000, onda je zatvorski sustav u problemu. Tada dolazi i do kršenja prava zatvorenika s obzirom na mogućnost smještaja. Zasigurno bi trebalo graditi i nove zatvorske kapacitete. Još je veći problem u tome što zatvorenici nisu adekvatno kategorizirani i separirani, a to je glavni preduvjet njihovu uspješnom preodgoju i glavni razlog što mnogi iz zatvora iziđu opasniji za okolinu nego kad su ušli.

NACIONAL: Tvrdili ste i da se bivši premijer Ivo Sanader zalagao za to da vi osobno dobijete što dugotrajniju kaznu zatvora. To se i dogodilo, ali je došlo i do obrata pa je i on završio u zatvoru. Kako to komentirate?

Nakon što smo bili uhapšeni, potkraj 2003. godine dobio sam informaciju da se Ivo Sanader, zbog vlastitih političkih poena i na putu Hrvatske u Europsku uniju, zdušno zalagao za to da nas se u što kraćem roku drakonski osudi. Kasnije se i njemu isto dogodilo. I on je zbog te europske legitimacije završio u zatvoru. Doduše, on je za razliku od nas završio u zatvoru zbog puno elegantnijeg i profitabilnijeg biznisa, skoro neuhvatljivog. Zatvoren je zbog korupcije čije posljedice Hrvatska trpi i dan danas, a zahvaljujući njemu ostala je bez strateški krucijalne industrije. Rat u Ukrajini, pa i Arapsko proljeće, pokazali su da je počinjena nesaglediva šteta. Po nalogu nekog drugog, pretpostavlja se iz Europe, i Ivo Sanader našao se u situaciji da bude drakonski kažnjen. Pjesma kaže „sve se vraća, sve se plaća“, a upravo to se njemu dogodilo. Pritom ne bih želio biti zlurad.

NACIONAL: Ivu Sanadera branio je odvjetnik Čedo Prodanović, a preko Prodanovićeva odvjetničkog ureda vi ste dobili posao u Hrvatskom helsinškom odboru kad ste izišli iz zatvora 2018. godine?

Svatko radi svoj posao.

NACIONAL: Jeste li i vi profesionalno radili svoj posao kada ste švercali kokain iz Južne Amerike i bili uhićeni s velikom količinom, 300 kilograma?

Nismo bili profesionalci u kriminalu. Ušli smo u prostor u kojem nismo imali iskustva. Upravo zato je taj naš posao, ako to možemo nazvati poslom, doživio fijasko, potpuni krah. Uvjeren sam da je policija imala dojavu jednog od nas. To je bio peti član naše ekipe, koji je u zadnji čas odustao, a kasnije nije bio ni blizu zatvorske kazne. Vjerujem da nam je on namjestio.

NACIONAL: Kako ste došli do tako velike količine kokaina? Govorite li španjolski, jer i to je bio jedan od bitnih elemenata u švercu te droge?

Govorim engleski i španjolski. Od 1992. do 1995. godine živio sam u Caracasu u Venezueli. Najprije sam radio u jednoj firmi, a držao ju je Hrvat, gospodin koji je kao dijete iz bleiburške kolone završio u Venezueli. Oni su uvozili elemente za proizvodnju rostfraja. Imali su dobar ugovor s venecuelanskom vladom, jer se i destilacija nafte odvija u kotlovima od rostfraja, nehrđajućeg čelika. U toj kompaniji radio sam kao referent nabave. Nakon toga sam radio za jednu belgijsku tvrtku iz Antwerpena. Tamo sam selekcionirao nebrušene dijamante. Tada se Južnoafrička Republika počela zatvarati za Belgijance pa su oni tražili nove destinacije. U Venezueli su u regiji St. Helena de Guaren bila kvalitetna nalazišta dijamanta. Potom sam se 1995. godine vratio u Hrvatsku i počeo raditi u automat-klubu.

NACIONAL: Komentirajući potkraj prošle godine zapljenu kokaina od jedne „mule“ iz Brazila, psihijatar Slavko Sakoman, poznati hrvatski stručnjak za liječenje ovisnosti, izjavio je da je dostupnost te droge u značajnoj mjeri porasla. Navodno je potrošnja kokaina od 2015. do 2022. godine porasla 500 posto, a ekstazija 4000 posto. Do tih podataka došlo se analizom otpadnih voda. Vaš komentar?

Kokaina danas ima puno više nego što ga je nekada bilo. Ne znam je li jeftin pa zbog toga i dostupniji, ali sigurno je kvalitetniji. U hrvatskom susjedstvu je nakrcano dosta tog kokaina pa odatle najčešće i dolazi te prolazi i kroz Hrvatsku. To je poznata ruta krijumčarenja duhana i kokaina. Ta ruta ide preko Crne Gore, Albanije i Srbije. Osim što postoji „migrantska balkanska ruta“ prema ostatku Europe, postoji i ova „kokainska balkanska ruta“ za transfer droge po cijeloj Europi.