Objavljeno u Nacionalu br. 789, 2010-12-28

Mladi glumac Goran Bogdan govori o svojim novim filmskim i kazališnim projektima, koji se direktno osvrću na aktualne hrvatske društvene i političke probleme

Kad netko nakon diplome na studiju ekonomije, tri godine studija prometa i nekoliko dana studiranja građevine, s 25 godina upiše glumu na Akademiji dramske umjetnosti i kad u samo tri godine odigra 20-ak uloga, posve je jasno da je riječ o talentu koji nije mogao ostati zatomljen. Posjetitelji Zagrebačkog kazališta mladih zamijetili su 30-godišnjeg Gorana Bogdana u većini hit-predstava tog kazališta, posebice su zapažene njegova uloga ubojičina oca u predstavi “Ovo bi mogla biti moja ulica” posvećenoj Luki Ritzu, te najnovija, glavna uloga u predstavi “Čovjek koji je spasio Europu”, što je premijerno izvedena prošlog tjedna.

Riječ je o adaptaciji radiodrame Antuna Šoljana, koju je redatelj Rene Medvešek pretvorio u više nego aktualnu predstavu koja finom ironijom tematizira Europsku uniju i ulogu Hrvatske u njoj. Oni koji pak više vole kino, a Gorana Bogdana znaju tek kao tihog i iživciranog “suseda” u serijalu TV reklama za mobilnu mrežu Tomato, od ovog tjedna ga mogu u kinima vidjeti u omnibusu “Neke druge priče”. Goran Bogdan i Nera Stipičević tumače glavne uloge u filmu redateljice Ivone Juke “Pogled iz bunara” koji uz još četiri priče čini taj omnibus. U Jukinu napetom i emocijama nabijenom filmu njih dvoje glume mladi bračni par koji se nađe u teškoj dilemi kad dozna da ona čeka blizance od kojih jedan ima Downov sindrom.

NACIONAL: Kako se vaš lik nosi s dilemom pobačaja u filmu “Pogled iz bunara”, kako je ta uloga utjecala na vas?
– On nju pokušava nagovoriti da pobaci. Naravno da sam radeći na tom filmu razmišljao o toj tematici i bilo je vrlo teško. Ivona Juka je tu obavila dobar posao, ona je taj film zaista dobro pripremila. Imali smo mjesec i pol dana intenzivnih proba i sad se to možda ne može sve ni vidjeti u 24 minute filma, ali mi smo radili kao da radimo dugometražni film. I ja ga volim upravo zbog načina na koji smo ga radili. Smatram da tako treba raditi, da je to jedini ispravan način.

NACIONAL: Mislite li da je naše društvo dovoljno osviješteno i educirano o problemu djece s Downovim sindromom?
– Jako mi je drago što film govori o toj temi, to je iznimno važno. Ali na žalost društvo nije ni najmanje informirano o tome. Informirani su oni ljudi koji se nađu u toj situaciji, ali svijest na višoj razini ne postoji. Kao što ne postoji ni svijest o slučaju Luke Ritza. Ona u teoriji postoji, ali svejedno se stalno događaju iste stvari. Kako onda reći da je društvo osviješteno? Možda se činjenice znaju, ali nije bez vraga ona uzrečica – glup si kao činjenica. No sve ovisi iz koje vizure gledamo na problem majke koja nosi dijete s Downovim sindromom. Dijete je dijete i tko sam ja da odlučujem o tome? Bilo da je riječ o tome da moje dijete ima Downov sindrom ili da je moje dijete homoseksualac, nemaju roditelji prava o tome suditi. Svako dijete ima pravo na svoj život.

NACIONAL: Partnerica u filmu vam je Nera Stipičević, dugogodišnji ste prijatelji, je li vam zbog toga bilo lakše ili teže snimati intimne scene?
– Mi se poznajemo od prvih dana Akademije, znamo kako dišemo. Privatno je jako volim, ona mi je najbolja prijateljica i mislim da se ta kemija osjeti. Teže je to postići s nekom drugom partnericom. Ona je čudo, u životu nisam vidio marljivije stvorenje od nje. Čega god se primi posveti se tome do kraja. To je i Ples sa zvijezdama pokazao. Ja sam, s druge strane, lulav da lulaviji ne mogu biti, čudo je da se dosad nisam otrovao nekom hranom koliko sam lulav. Lako smo se dogovorili oko intimnih scena. Bilo nam je jasno da tu moramo pokazati što više erotike za publiku. S njom sam to mogao opušteno odraditi.

NACIONAL: Je li vam krivo što se iz tog filma dosad u medijima jedino izvlačila scena golotinje?
– Znali smo da će se to dogoditi, nije mi krivo, što bi mi bilo krivo? Zanimljivo je da se mi i dan-danas skanjujemo nad golotinjom.

NACIONAL: Nije li zapravo divno da su i u 21. stoljeću golotinja i seks tabu?

– Ako se to gleda iz romantične perspektive, divno je da je golotinja još uvijek tabu. Divno je do razine do koje se ljudi zacrvene, no gledate li iz vizure površnosti, da je to jedino važno ili da se baca kamen na onog tko se skinuo, to ne razumijem.

NACIONAL: Prošli tjedan ste u ZeKaeM-u imali premijeru predstave “Čovjek koji je spasio Europu”. Vaš lik Mate, gastarbajter u Nizozemskoj koji začepivši prstom rupu u nasipu vjeruje da spašava Nizozemsku i Europu od poplave, je li on naivan, je li uopće bilo mora iza nasipa u kojem drži prst?
– Nije ga bilo. Često se i u životu dogodi da mislimo da nešto moramo napraviti a na kraju ispadne da bi bilo bolje da ništa nismo radili. No Šoljan u svom tekstu kaže da moramo djelovati. Pa makar i u krivo. Mate možda je naivan, ali nije to ona glupa naivnost koju uzimaš kao manu, nego je to prostodušnost i neiskvarenost, on skoči prije nego što kaže hop. Ali u dobrom smislu.

NACIONAL: Jeste li vi orijentirani proeuropski ili ste euroskeptik?
– Ja sam proeuropski orijentiran, studirao sam makroekonomiju i to gledam s aspekta da je ekonomski teško da mi ostanemo izvan. Nemamo mi snage ostati izvan EU-a, to je jako skupo. Treba biti pragmatičan. I ne gubi se ništa. Čega je nas strah? Da ne izgubimo nacionalni identitet? Mi ga bez veze pumpamo. Predstava upravo i govori o tom problemu. Sjećate se one reklame u nekoj predizbornoj kampanji – Ne dam sir i vrhnje, neću u Europu. A pizdarije koje se događaju svaki dan prolaze olako. Oni nas jebu, i namjerno to tako ružno kažem, jebu nas s referendumom oko Europske unije, a premijer odlazi, bježi, to je svaki dan u novinama, sve tako prolazi lišo. Frka traje pet minuta i sve se zaboravi. Meni nije jasno zašto se ne razbijaju izlozi po gradu, zašto ne palimo aute. Ta hrvatska situacija mi sliči na scenu s nekog otoka gdje ispred lokalne birtije cijela nacija pije pivo iz gajbe, ćakula i grinta.

NACIONAL: Na kome je, po vama, zadatak da promijeni tu kolektivnu svijest?
– Ne vjerujem u kolektivno mijenjanje svijesti, jednostavno treba djelovati. Sad, je li Mate u krivu što drži prst u toj rupi na nasipu? Mate je uradio svoje. On je vjerovao u to. I je, ispao je budala. Ali je on radio nešto. A mi? Pogledajte novine, pogledajte televiziju, oko čega se zamaramo, sve te Big Brothere i druge showove, to je porazno.

NACIONAL: Jeste li vi, došavši na studij u Zagreb iz Širokog Brijega, osjetili neke od Matinih problema s integracijom?
– Osjećam ih dan-danas. Ali nema tu neke drame, nisam se ja nikad osjećao neprihvaćenim, Zagreb je moj grad jednako kao i Široki. Obazirati se na neke sitnice nema smisla. Bio bih glup kada bih se na takve stvari obazirao a kamoli ih potencirao. Sve lijepe stvari su toliko veće od tih ružnih, poput nasilja. Nedavno smo radili predstavu o Luki Ritzu…

NACIONAL: Upravo vas to želim pitati, i vi ste bili žrtva nasilja došavši u Zagreb?
– Da, događalo se, ali to su mladenačke budalaštine, nema tko nije nekad dobio batine. Sad je li to normalno, to je drugo pitanje.

NACIONAL: Kako vam je bilo raditi na predstavi “Ovo bi mogla biti moja ulica”?
– Teško. Jako mi je drago što sam upoznao Lukine roditelje Suzanu i Renu i jako ih volim. Oni imaju ogromnu snagu, blagodat je upoznati ljude koji se dostojanstveno bore protiv tako velike nesreće, treba učiti od njih svaki dan.

NACIONAL: U toj predstavi glumite ubojičina oca, kako njegovo dijete izgleda iz njegove vizure, snosi li on dio krivnje?

– Da, on snosi dio krivnje. On je utoliko kriv što ima krive stavove, ima jednu jedinu sliku o svijetu, ima kao konj naočnjake na glavi i gleda samo u jednom pravcu. Njemu je njegovo dijete bog, on se silno trudi ne vidjeti što se dogodilo i brani ga do kraja. No na kraju shvati pa se i on slomi.

NACIONAL: Kako tumačite da su vam se zaredale dosta teške, dramske uloge?
– Po prirodi sam sasvim suprotan, ja sam lulav i više mi leži neka komedija. Ali meni se to sviđa, volim da me zapadaju te teže stvari, zanimljivije mi je to raditi, jer brzo dosadi raditi nešto što je niz dlaku. Ovako, kad se stalno preispituješ, to je naporno, to glođe kosti, ali barem znaš da si živ.

NACIONAL: ZeKaeM se ističe kao kazalište koje radi društveno angažirane predstave, to je za vas idealno okruženje?
– Jako je velika sreća da sam njihov član, to je jedino kazalište u kojem sam i htio raditi. Naravno da nam je stalo da publika dolazi, ali ZKM ne radi predstave da bi publici podilazio, nego se trudi držati umjetnički nivo. To je jedino hrvatsko kazalište koje je član europske zajednice kazališta u koju spada 40-ak kazališta u Europi i to je velika čast. Sad nam u goste dolazi Jan Fabre koji će režirati tri predstave i radujem se što ću raditi s njim. Ne samo kazalište, nego umjetnost uopće mora imati aktivnu ulogu. U atmosferi opće bljutavosti u kojoj živimo, primjerice pogledate li što se događa u sportu, ti Mamići i tko nam sve ne puni svakodnevicu, kultura ne smije biti inertna. Njoj je prije svega dužnost da bude kvalitetna, da bude dobra. Kazalište se ne smije raditi zato da bi mijenjalo nešto, tada bi se dogodilo ono šo se događalo sa sletovima u komunizmu. Ni jedno veliko djelo nije nastalo na način – ja ću sad ovo napisati da bih popravio mladež. Ne, to je posljedica dobrog umjetničkog djela. U protivnom imamo programsku umjetnost, partijske ili hadezeovske pisce i redatelje, podobne. To nije umjetnost. Ona mora biti malo punk, malo pokazati zube, mora pokazati malo prljavštine.

NACIONAL: “Garaža” u kojoj glumite je prljava i agresivna predstava. U New Yorku su je kritičari nahvalili, a to nije bio slučaj s domaćom kritikom. Može li vas loša kritika pokolebati?
– Ne može me loša kritika pokolebati, borim se protiv toga, ne dam joj da me pokoleba. Ali morao bih biti autist da me ne dira. Volim kad ljudi cijene i vole moj rad. Jebi ga, volimo se svidjeti ljudima i ovisimo o ljubavi. Sve se na to svodi: i ekonomija i marketing, sve je izgrađeno na tom osjećaju i potrebi za ljubavlju. I kozmetika, i farmacija, filozofija, cijelo društvo funkcionira u tom pravcu. Ali krivo je ako se nešto radi samo zbog toga.

NACIONAL: Što vam je dalo samopouzdanja da upišete studij glume?
– Nemam ja samopouzdanja, ja samo volim to što radim i svaki put krećem ispočetka. Prije sam bio polulud nego hrabar kad sam upisivao Akademiju. Osjećao sam neku nervozu koju i danas osjećam i koja me tjera glumi. To je stvarno luda ljubav. Ima trenutaka na probama kad se osjećam kao najnetalentiraniji čovjek na svijetu, ali ljutnja zbog toga te tjera da radiš 18 sati dnevno.

NACIONAL: Jeste li roditelje razočarali i zabrinuli odabravši glumu umjesto ekonomije?
– Prije će biti da sam ih zabrinuo, razočarao nikako. To su tako divni ljudi, da sam ja odlučio biti transvestit, razumjeli bi, a kamoli glumac.

NACIONAL: Imate šestero braće i sestara, kod vas ovi blagdani sigurno izgledaju kao u reklamama?
– Takvih reklama nema! Koja je to cika i vriska. Ja sam najstariji a moj najmlađi brat je 17 godina mlađi. Nema ljepše stvari na svijetu, to je apsolutna sreća.