Ove godine na Splitskom festivalu, uz brojna poznata imena s hrvatske estrade poput Ibrice Jusića, Đorđija Peruzovića, Siniše Vuce, Jurice Pađena, grupe Stijene, klape Iskon, pojavila se i jedinstvena hrvatska multimedijalna umjetnica koja nastupa pod imenom Ane Paška. Ane Paška, odnosno Ana-Marija Fabijanić, od rane mladosti posvećena je glazbeno scenskoj edukaciji. Diplomirala je na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu 2010. Tijekom studiranja surađivala je s nezavisnim češkim kazalištem Continuo s kojim je ostvarila dvije predstave 2010. Sudjelovala je na radionicama po metodama Chekova i Grotowskog pod mentorstvom Scotta Fieldinga, Nhandhana Circoa i Ang Gey Pina. U periodu od 2009. do 2012. u Zadru je vodila srednjoškolsku kazališnu grupu Teatar Verdi, a od 2011. do 2016. u Splitu je vodila Glumački studio PlayDrama. U sklopu PlayDrame izvedena je i predstava „Ezopeja – Putovanje prema djetetu“ nastala po njezinom autorskom tekstu. Godine 2012. pohađala je ljetnu školu London International School of Performing Arts (LISPA) da bi godinu kasnije u Splitu na lokalnoj radiostanici pokrenula i vodila emisiju „Radio Cabaret: Oko – Otorinolaringološka ekspedicija“. S Maricom Grgurinović pokrenula je 2013. kazalište Besa i realizirala dva autorska projekta „Slikovnica od pidžame“ (2014.) i „JaMajka Dream“ (2016.) iz kojeg su nastale knjige s podnaslovom „Ilustrirani rukopis o majčinstvu“ i knjiga poezije u rukopisu popraćena njezinim ilustracijama. Prije nekoliko godina diplomirala je i Film i video na Umjetničkoj akademiji u Splitu te realizirala kratke glazbene filmove „Tutasputa“, „CilinDAR“ i „Mliječni put“ prikazane na festivalima diljem svijeta. Na toj akademiji bila je 2019. i 2020. godine asistentica profesorice Sandre Sterle na predmetima „Performance i video“ i „Umjetnost u kontekstu“. Od 2018. godine širom Hrvatske izvodi glazbeno- scenske performanse naslovljene „Improvizije“, koji nakon nekog vremena postaju „KoncArti“. Na Splitskom festivalu Ane Paška izvela je autorsku pjesmu „Tuka“.

NACIONAL: Vaša publika bila je prilično iznenađena kad ste se prijavili na ovogodišnji Splitski festival, koji nije neko vaše prirodno okružje niti se vaši dosadašnji glazbeno-scenski nastupi mogu povezati s hrvatskom estradom. Kako to da ste se odlučili prijaviti na Splitski festival?

Moram priznati da su bitni pojedinci koji su od početka moja vjerna publika bili pokretači ideje da se prijavim na Splitski festival, pa sam ih, nakon dugogodišnjeg nagovaranja, na kraju ipak poslušala s obzirom na to da mi je trebalo vremena da razriješim unutar sebe svoj odnos i mišljenje o estradi te pozicioniranje sebe unutar takvog okruženja.

NACIONAL: A što mislite o hrvatskoj estradi?

Mišljenje je ostalo isto, a ono glasi: naša estrada već godinama je pustinja duha, zagađenje se sustavno provodilo u svrhu proizvodnje brzopoteznih, prvoloptaških pjesama koje će na najbrži mogući način donijeti pare, pod izlikom i opravdanjem da ljudi to slušaju. Takvu difuziju odgovornosti smatram jednim od najkukavičkijih poteza ljudi koji se bave umjetnošću. Ljudi slušaju ono što im se servira, a servira se hrana s istekom roka trajanja, hrana koja u sebi nema svježine, nutritivnih vrijednosti, vitamina i energije, što dugoročno dovodi do slabljenja pa čak i razbolijevanja organizma. Isto vrijedi i za ljudski duh. Umjetnost je tu da se pobrine za zdravlje duha.

NACIONAL: Kakav je onda zapravo danas vaš odnos prema estradi?

Što se tiče mog odnosa prema estradi, on se promijenio: bez obzira na mišljenje koje imam, došla sam do prihvaćanja situacije, a samim time i otvaranja mogućnosti da ponudim ljudima svoja muzička jela, na malo veća zvona nego što sam to do sada radila. Razlog je jednostavan: žao mi je da pjesme ne dobiju priliku da ih veći broj ljudi kuša i osjeti, pa makar im ostavilo i gorak okus u ustima. Rado ću servirati i sladoled. A u definiranju moje pozicije na estradi najviše mi je pomogla producentica Marijana Radoš svojom zafrkantskom izjavom: “Ane, nisi ti estrada, ti si extrada!” I kako ne reći da? Jer radi se o extra DA stvaranju, kreaciji, umjetnosti, ljubavi i vrijednostima koje su nužne da bismo opstali kao ljudi s velikim LJ.

NACIONAL: Iako ima vedru i veselu melodiju, pjesma „Tuka“ koju ćete izvesti na festivalu zapravo je tužna i puno govori o statusu žene u Hrvatskoj. Koliko je Splitski festival dobar medij za takve teme?

Činjenica da je pjesma upala na takav festival govori da je festival za nju spreman kao i da je pjesma spremna za njega. „Tuka“ ne govori o statusu žene u Hrvatskoj već o statusu žene u drugoj ženi. Posebno je specifičan i životopisan taj odnos u Dalmaciji. Mislim da ženski dio Dalmacije generacijama u sebi nosi gen tuke i da ne postoji žena koja drugoj ženi barem jednom u životu nije izgovorila ili pomislila da je tuka. Osim toga, “moraš biti još veća tuka kad tuki želiš reći da je tuka, jer kako da tuka prestane biti tuka kad tuka ni ne zna da je tuka?” To je refren koji donosi spoznajnu i dramaturšku prekretnicu, uz kreativnu aranžmansku igru Jakše Navigatora, te vodi kraju pjesme koji na žalost Splićana i Splićanki sklonih ruganju, dovodi do suosjećanja i razumijevanja povijesti tuke i pozadinskog vapaja za ljubavlju, koja je, nažalost, zaobišla tuku u velikom luku.

NACIONAL: Unazad desetak godina koliko ste prisutni na sceni, zapravo se pokušavate izboriti za svoju publiku i glazbeno-scenskim izričajem privući pažnju na sebe i svoj rad. Jeste li zadovoljni postignutim u tih deset godina?

Ne vodim takvu vrstu borbi i bitki, a ponajmanje za poziciju.

NACIONAL: Kako uspijevate opstati na sceni?

Vjerujem u prirodni proces sazrijevanja stvari, prepoznavanja i dijeljenja i da što mora biti prepoznato, bit će prepoznato jer će se prostor i vrijeme saviti do nemogućeg kako bi to učinili ostvarenim. Lagala bih kad bih rekla da nisam ponekad osjetila veliku tugu, frustraciju i ljutnju što se tako sustavno ignoriraju kvaliteta i ljudi koji zaista imaju što reći i dati, a tiče se kolektivne dobrobiti i napretka. S druge strane, moje zadovoljstvo je veliko i zaista mogu reći da živim život vrijedan življenja. U zadnjih deset godina dogodilo se toliko predivnih izvedbi, uz predivne scenografije Mirande Vidović, da mogu od tog zadovoljstva živjeti još tri života.

NACIONAL: Koliko se zapravo teško izboriti za svoju poziciju na domaćoj sceni?

Teško je onoliko koliko mislimo da je teško. A izazovno je u svakom slučaju. Najveći izazov na osobnoj razini vidim u prihvaćanju stvari kojima svjedočimo i imaju svoju rapidnu ekspanziju u smjeru kolektivne psihoze iz gladi za što većim brojem lajkova, pregleda, dijeljenja, a sadržajno se glupost srozala na još ekstremniju ljestvicu gluposti, tupila i površnosti tako da i glupost iznenađuje u svojoj kreativnosti. Pa često možemo čuti “to prolazi”, “to se prodaje”, “to ti je tako”, “to ljudi slušaju/gledaju” ni ne shvaćajući koju vrstu mantre odašiljemo u eter. Voljela bih kad bi mediji otvarali vrata i davali više prostora kvaliteti te njegovali njeno postojanje. S druge strane, danas imamo veliku slobodu izbora kanala s kojima se možemo frekvencijski uskladiti tako da svjedočimo i moćnoj ekspanziji čovječanstva i ljudskosti u pozitivnom smislu. Budući da puno više vjerujem prirodi nego društvu, osjećam da priroda balansira naš prolazak kroz život točno onako kako bi mudrost htjela. A scena u Hrvatskoj? Treba joj pristupiti s humorom, vjerujem da ima puno pjesama u nastajanju koje čekaju upravo taj trenutak da prodišu. I publika s njima.

Ane Paška diplomirala je i Film i Video na Umjetničkoj akademiji u Splitu. FOTO: Kaja Zulin

NACIONAL: Kroz sve svoje nastupe, performanse i akcije kao da pokušavate vratiti ljudima neku pomalo izgubljenu vjeru u umjetnost, glazbu i kazalište u svojoj prirodnoj formi. Jeste li uspjeli u tom naumu?

Ne pokušavam, nego vratim. Ono što im pripada.

NACIONAL: Koliko je život u Dalmaciji inspirativan za vaše projekte? Što vam je najčešća preokupacija?

Obožavam Dalmaciju i sve njene motive. Život, ljude, atmosferu i sve ono što se nalazi u prostoru između mora, stine, masline, kamena, drače, sunca, soli, maslinovog ulja, srdele, materi, ćaće, “a di si bija”, pa opet stine, masline, kamena, soli, jer boli koliko je života neopjevano o mikrosvjetovima unutar tih motiva pa mi je preokupacija jednom pokucala na vrata i pitala me hoću li se malo pozabaviti idejom pronalaska tih skrivenih neodalmatinskih pjesama.

NACIONAL: Jedan od važnijih momenata u vašoj karijeri svakako je predstava „JaMajka Dream – kazališni zvukopis o majčinstvu“, nastao 2016. godine kao produkt vašeg majčinstva. Zašto tema majčinstva?

Jer je bilo prirodno da nešto tako veličanstvo i obično kao što je iskustvo majčinstva, pogotovo novopečenoj majci, bude izraženo kroz pjesmu, stih, scenu i knjigu, toliko je u meni bilo viška kreacije i mlijeka da sam jednostavno morala to podijeliti s narodom.

NACIONAL: Koliko vam je važan odnos s publikom? Pitam vas to zato što nitko s vaših nastupa ne odlazi ravnodušan, već ispunjen vašom nevjerojatnom scenskom energijom.

Da mi nije važan taj odnos, svirala bih isključivo u svom dnevnom boravku, samo je pitanje koliko dugo prije nego što bi pjesma okopnjela. Odnos s publikom jednako je intiman kao i odnos s ljubavnikom, barem što se mene tiče. Jer na sceni ne možeš lagati. “Nema nevidljivog, ima samo nemoćnih očiju”, riječi su velikog Mike Antića. Voditi ljubav ne znači samo sjedinjavanje tijela, ljubav, u najširem smislu, možemo voditi svirajući instrument koji je samo medij zahvaljujući kojem duše dobiju prostor da se susretnu. I to su susreti koji iscjeljuju obje strane. Velika je čast i privilegij odazvati se na taj iskonski poziv na ljubav. Kako mi ne bi bilo važno? To mi je najvažnije!

NACIONAL: Često spominjete dušu. Početkom ove godine u Splitu ste otvorili „Salon za uljepšavanje duša“. Ako sam dobro shvatio, nisu toliko važni lokacija i fizički prostor salona koliko sam čin uljepšavanja duša. Što kažu prvi klijenti? Jeste li uspjeli uljepšati koju dušu?

Paradoks takvog salona jest da su duše već lijepe, samo ih treba na to podsjetiti. Ideja „Salona za uljepšavanje duše“ najbolje i najtočnije opisuje moje radno mjesto i posao, odnosno, poziv. I sukladno tome, taj posao radim intenzivno deset godina, a ako ćemo iskreno, radim ga odmalena, samo nisam znala da se to tako zove. I nisam jedina koja radi u takvom salonu. Smatram da svi istiniti izvođači, bilo da se radi o plesu, glazbi, performansu itd, svojom izvedbom stvaraju prostor u kojem publika kroz umjetnički čin ima priliku susreta s vlastitom dušom, slobodom, ljepotom. To znači biti inspiriran, in spirit, biti u duhu. Osjetila sam veliku potrebu da artikuliram ono što stoji u srži našeg djelovanja. Jednako kao što postoje frizerski saloni i mjesta na koja idemo uljepšavati tijelo, važno je ljudima dati do znanja da postoje prostori koji su wellness za dušu i da je nju potrebno njegovati jednako kao i tijelo. Što se više razvija svijest o tome, to posljedično imamo snažniji i zdraviji kolektivni duh. A dojmovi iz mog Salona za uljepšavanje duše mogu se naći na mojoj stranici na Facebooku, treba biti oprezan pri gledanju, mogu uljepšati i život.

NACIONAL: S obzirom na vaše dosadašnje odjevne kombinacije, koje su nerijetko vrlo ekstravagantne, koliko smatrate da je upravo taj vizualni moment važan za uspjeh kod publike?

Radost takve igre vučem iz djetinjstva i ne napušta me, bilo bi tužno da ja nju napustim sada kada sam radosti najpotrebnija. Veliki je uspjeh to znati, a publika sama bira kakav joj se uspjeh sviđa i koliki mu je broj stopala.

NACIONAL: Vaši glazbeni performansi započeli su kroz takozvane „“ da bi se s vremenom pretvorili u „KoncArt“. Često se u svojim radovima poigravate s riječima i njihovim značenjem, kao uostalom i u pjesmi „Tuka“. Koliko vam je važno da se na prvu shvati što ste htjeli reći, na što ukazati i što zapravo poručiti?

Takva igra riječima i kovanje novog jezika u najvećoj mjeri dolaze od moje producentice Marijane Radoš, koja je i majstorica anagramskih vratolomija. Na sedmodnevnom snimanju raznih videomaterijala po otoku Pagu zaključila je da naše istraživanje nije eksperimentalno nego eksperiduhalno, ako skratimo Salon za uljepšavanje duše dobijemo SUD jer bina je naša SUDbina. Estrada je Extrada, koncert je koncArt, budući album mogao bi biti filmbum… Stvaranje novog jezika nužno je kako bismo ljudima bolje objasnili da to nije nešto što mi stvaramo, već nešto što stvara nas.

NACIONAL: Završili ste dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, ali i smjer Film i video na Umjetničkoj akademiji u Splitu, gdje ste potom i predavali, ali i ostvarili odličan uspjeh svojim kratkim glazbenim filmovima koji su prikazani diljem svijeta. Koliko vam je to klasično obrazovanje pomoglo pri realizaciji vlastitih ideja?

Pomoglo mi je utoliko što mi je dalo alat, razumijevanje nastajanja određenih smjerova i umjetničkih pravaca, kontekst i teorijsko znanje kojim danas baratam više na podsvjesnoj razini, jer sam dopustila prirodnoj redukciji memorije da uzme ono što mi je višak. Jednako tako pomoglo mi je iskristalizirati kako i što ne želim raditi, što mi je u određenim trenucima sazrijevanja bilo važnije nego znati što želim. Akademije su mi dale širinu i vrijeme u kojem sam mogla kvalitetno eksperimentirati i jako volim što sam išla zaobilaznim putem, hoću reći, drago mi je što se danas najdominantnije bavim glazbom, a studirala sam dramaturgiju, film i video, i što sam sebi dopustila slobodu spajanja tih medija u neke nove hibridne forme u kojima se moja duša sklona sinesteziji može bogatije izraziti.

NACIONAL: Jedna ste od rijetkih umjetnica u Hrvatskoj koje svoju umjetnost prezentiraju izvan svih postojećih okvira i institucija, posve nekonvencionalno, kao da se bojite da ćete biti sputani i da će vam netko podrezati krila ako se ne držite tog pravila. Zašto?

Nije stvar straha, nego izbora. Svoju pažnju, posvećenost i povjerenje dala sam institucijama za vrijeme studiranja, kasnije sam jednostavno odlučila ići svojim putem jer ono što institucije nameću kada govorimo o proizvodnji umjetnosti, ne rezonira s načinom na koji se umjetnost želi kroz mene izraziti. To konkretno znači silnu papirologiju, prijavljivanje projekata na natječaje da bi ti netko odobrio ili odbio tvoju ideju, projekt itd. Možda u tome jednoga dana nađem neki smisao, ali osjećam se blagoslovljeno što su me takve akcije u životu jednostavno zaobišle ili sam ja zaobišla njih. Divno je kada ljudi to vole raditi. Ja, s druge strane, jako volim eksperimentirati i dati tišini dovoljno prostora i vremena da ideju oblikuje u neku kompleksniju formu. Volim osluškivati. Promatrati. Ne žuriti. Odmarati. Stvarati s radošću. Prava sam chillautorica. I to je luksuz na kojemu svakoga dana u svakom pogledu sve više zahvaljujem.

NACIONAL: Osim što ćemo vas vidjeti na Splitskom festivalu, na čemu trenutno radite, kakav novi projekt spremate?

Izvodim intimne koncarte po kućama i spremam se na snimanje albuma/filmbuma dok mi ljeto curi niz obraze kao lubenica. Sa svojim čovjekom koji se zove Kaja Zulin u međuvremenu rado uplovim u stvaranje art fotografija i raznih videomaterijala koji će jednoga dana narasti do filma neznanog karaktera. Jer mi to volimo.