Vladimir Andročec, stručnjak za vodogradnju i predsjednik Akademije tehničkih znanosti Hrvatske, govori o razlozima čestih puknuća cijevi u Zagrebu

U Zagrebu je prošlog tjedna pukao magistralni vodovod na križanju Branimirove i Strojarske ulice, što je dovelo do prekida prometa na toj lokaciji. Puknuće je ponovno otvorilo temu održavanja i starosti zagrebačkog vodoopskrbnog sustava kojemu je hitno potrebna modernizacija. Predsjednik Akademije tehničkih znanosti Hrvatske i stručnjak za vodogradnju Vladimir Andročec kaže da je ovo očekivani događaj u zanemarivanom sustavu vodoopskrbe. „Ponavlja se epizoda stare dugogodišnje sapunice. Kada pukne magistralni cjevovod kao što je ovaj, nastane uzbuna kao što se dogodilo u Selskoj. Ja sam i tada rekao da se mogu očekivati puknuća cijevi, ali da ne možemo znati kada jer nemamo ozbiljan sustav praćenja stanja cjevovoda. Ovo je upozorenje da ne radimo dovoljno na razvoju i poboljšanju vodoopskrbnog sustava. Nažalost, vodoopskrbni sustav i dalje ima, grubo govoreći, 50 posto gubitaka vode od količine koju crpimo iz vodocrpilišta. Mi fakturiramo otprilike 50 posto vode. Od ostalih 50 posto je nekoliko postotaka nefakturirana voda koju npr. koriste vatrogasci ili koja se koristi za pranje ulica, a ostalo su gubici. Kad to preračunate u kubike, godišnje se otprilike iscrpi 120 milijuna kubika vode i računamo da se izgubi više od 50 milijuna kubika vode. Cijena električne energije za dizanje vode, transporta i ostalih stvari je oko četiri kune po kubiku. Kad pomnožite četiri kune s 50 milijuna, dobijete bačenih 200 milijuna kuna godišnje.“

Andročec za Zagreb News kaže da se sva ta voda gubi na tisućama kvarova koji nastaju na više od tri tisuće kilometara cjevovodnog sustava u Zagrebu. Napominje da uzrok kvarovima nije samo dotrajalost cijevi i neodržavanje, nego i hidraulička neuravnoteženost sustava za dopremanje vode. „Ovo je samo zvučni kvar o kojem se priča dok se ostali potiho saniraju ili se pusti da voda i dalje curi. Sustav nije hidraulički uravnotežen. Crpite vodu iz savskog aluvija na najnižoj koti i morate je dopremati visoko gore pod Sljeme. Tu onda nastaju veliki tlakovi u Donjem gradu koji mogu uzrokovati puknuća. Javljaju se i oscilacije tlakova zbog različite potrošnje tijekom dana i noći što utječe na cijevi. Spominjao se i potres kao uzrok pucanja cijevi, ali pucanja su se događala i prije i nakon njega. On može biti manji uzrok pucanja.“

Danas se kvarovi na vodovodu saniraju kako se dogode. Andročec napominje da je 2012. napravljena strategija inženjera iz Vodoopskrbe i odvodnje pomoću koje bi grad mogao dovesti gubite vode na prihvatljivu razinu. Međutim, ta strategija još nije do kraja provedena. „Vodoopskrba i odvodnja je prije 10 godina napravila ozbiljan dokument, Strategiju razvoja vodoopskrbe i odvodnje, kojim je predviđeno da se gubici vode smanje do 2035. godine na 20 posto. Do danas nismo uspjeli ništa smanjiti. Tadašnji voditelj, a današnji direktor Vodoopskrbe i odvodnje, magistar Davor Poljak zalagao se da se ta strategija napravi, a nas nekoliko profesora je sudjelovalo na tome. Prema njoj se trebalo raditi na smanjenju gubitaka vode. Ja se 30 godina bavim vodoopskrbom i odvodnjom i još smo od 90-ih držali razna savjetovanja kako smanjiti gubitke vode. Čak su bila odvojena neka sredstva, ali su ona bila potrošena na druge stvari. Jedna od ideja je bila da se smanje tlakovi pomoću vodosprema kod Vinogradske i na Šalati. Projekti su odavno osmišljeni, ali nikada nisu bili realizirani. Voda bi se tlačila do tih vodosprema, a od njih bi se drugim pumpama tlačilo tako da bi se smanjio tlak u donjem dijelu gdje cijevi najviše pucaju. Dobro je što je Vodoopskrba i odvodnja krenula pratiti gubitke vode. Oni imaju nekoliko DMA zona i one su se pokazale dobre za praćenje gubitaka vode i na taj način se može brže sanirati kvar. Ali to je premali broj. Potrebno je proširiti zone i uložiti u sustav daljinskog upravljanja. Kad biste u centralnoj upravljačkoj stanici imali prikaz promjene tlakova i potrošnje, mogli biste upravljati sustavom vodoopskrbe po potrebi.“

Popravljanje sustava vodovoda predstavljalo bi veliku investiciju za Grad Zagreb koji je u lošem financijskom stanju. „Gradonačelnik je spominjao investiciju od dvije milijarde kuna za obnovu vodovoda. S tim novcem bismo mogli riješiti najveći dio problema vodoopskrbe. Dovoljna bi bila i jedna milijarda da gubitke smanjimo na otprilike 20 posto, što je europska preporuka. Zagreb ima dovoljno zdrave, pitke vode i dovoljan broj crpilišta. Kada bismo smanjili gubitke vode, mogli bismo npr. smanjiti i broj crpilišta.“

Iako se stvorio dojam da je u zadnje vrijeme porastao broj puknutih cijevi u Zagrebu, Andročec smatra da je prava situacija drugačija. „Gubici vode, bez obzira na nova puknuća cijevi, i dalje iznose oko 50 posto. Mi i dalje imamo cijevi stare 100 godina koje se i ne smiju više ugrađivati u sustav. Imamo azbestne cijevi u našem sustavu vodoopskrbe, iako je to zabranjen materijal. Uglavnom imamo lijevane i PEHD cijevi koje su kvalitetne. Novi cjevovodi prema Novom Zagrebu su kvalitetni, ali veliki broj njih je zastario.“

Uz problem vodoopskrbe, Zagreb ima i problem s odvodnjom. Andročec kaže da i te cijevi pucaju. „To zagađenje polako curi kroz podzemlje i dolazi do podzemnih voda preko kojih se ubacuje u Savu. U pojedinim periodima godine dolaze jake kiše, pa se sustav odvodnje zapuni te dolazi do prelijevanja i poplava. Na to se zaboravilo, ali mora se o tome voditi briga. Odvodnja s vodoopskrbom je zatvoreni krug koji mora funkcionirati. Gdje to dobro funkcionira, to je ekonomski i ekološki kvalitetno“, zaključio je Andročec.