Rukometni trener Andrija Nikolić bio je prošle sezone veliko otkriće kada je, nakon pet godina, sa Zagrebom prošao grupnu fazu Lige prvaka. Ove sezone očekuje se ponavljanje rezultata, počelo je dobro, pobjedom nad viceprvakom Europe Aalborgom
Prošle sezone, nakon petogodišnje stanke, Rukometni klub Zagreb prošao je grupnu fazu Lige prvaka što je bilo prilično iznenađenje s obzirom na to da je Zagreb siromašniji od većine klubova koji igraju u elitnom natjecanju. Velike zasluge za to pripadaju Andriji Nikoliću, treneru koji je na tu poziciju postavljen stjecajem brojnih okolnosti. Prošla sezona je za klub započeta s trenerom Slavkom Golužom koji je smijenjen da bi Nikolić, njegov pomoćnik, postao privremeni trener. Zatim je za trenera izabran Nenad Šoštarić koji je vrlo brzo, zbog zdravstvenih problema s leđima, odstupio s tog mjesta te je Nikolić ponovo postavljen za trenera. U tom kolopletu događaja malo tko je očekivao da će upravo Nikolić, nakon pet godina, odvesti Zagreb u četvrtzavršnicu Lige prvaka, gdje je ispao od francuskog Montpelliera. Ove sezone očekuje se ponavljanje rezultata, Zagreb je pobijedio viceprvaka Europe Aalborga, ali je izgubio od Kolstada. Za Nikolića, koji ove sezone više nije autsajder, preostaje još puno posla.
TEMPO: Prošle sezone postali ste trener Zagreba nakon što je Nenad Šoštarić napustio tu poziciju zbog zdravstvenih problema. Tada, kao „rezervna opcija“, vjerojatno niste osjećali veliki pritisak, a ostvarili ste odličan rezultat. Osjećate li, upravo zbog toga, ove sezone pritisak jer se očekuje da se barem ponovi prošlosezonski rezultat, a to je prolazak grupne faze u Ligi prvaka?
Slažem se da, kada sam postao trener Zagreba, nisam osjećao neki pritisak, ali sam ga vjerojatno, kao i svi treneri, sam sebi stvorio. Sami ga sami sebi stvorimo i pritisak je stalan. Jednostavno vjerujem da se moramo naučiti s njim nositi. Uvijek se očekuju nekakav rezultat i dobra igra te ako nema pritiska kluba ili nekog drugog, mi ga nekako stvorimo sami sebi. Svi igrači i mi treneri želimo biti uspješni, želimo biti dobri u tom što radimo. Kada se puno daje, onda je normalno da se stvara određeni pritisak.
TEMPO: Mediji sada slave vaš rad i vaše rezultate, ističe se da ste bili odličan trener i u Gorici, ali se spominje i da ste u jednom trenutku željeli odustati od trenerskog posla. Jeste li doista u nekoj fazi razmišljali o napuštanju tog posla?
Pa, recimo da je to djelomično istinito. Nisam htio skroz odustati, ali jednostavno u tom trenutku, nekako… bio sam pet godina u Gorici, prošao Premier ligu. Došla je neka faza u kojoj nisam bio siguran ima li taj posao neku budućnost, pravu budućnost. Evo, na kraju sam ipak ostao u ovom poslu što se pokazalo dobrim. Definitivno je to dokaz da upornost funkcionira, da će se prilika sigurno dobiti i da za tu priliku čovjek treba biti spreman. Dakle, ne treba se spremati kad ona dođe. Ja sam vjerojatno dokaz da prilika uvijek dođe.
TEMPO: Kažete da niste vidjeli budućnost. Znači li to da niste očekivali da ćete doći do mjesta trenera nekog jakog kluba?
Općenito mi se čini da hrvatski treneri ne prolaze na rukometnom tržištu, da nas nema u nekim dobrim klubovima. Puno nas je bez posla i onda sam ja, koji nisam bio neko veliko igračko ime, možemo reći da sam na širem tržištu bio anonimus, smatrao da teško mogu doći do nekakve šanse, da mogu voditi nekakav veliki klub, ali na kraju se to ostvarilo s najboljim klubom u Hrvatskoj i ispalo je dobro.
‘Da bismo napravili momčad, dobru koheziju, mislim da svi mi moramo malo zatomiti svoj ego. To je radi dobrobiti kluba, rezultata, svih nas’
TEMPO: Bili ste pomoćnik trenerima kao što su Kasim Kamenica i Veselin Vujović. Jeste li, surađujući s njima, shvatili da se vaše ideje poklapaju, da imate neke vizije kao i oni i da to ide u dobrom smjeru? Što vas je upućivalo na to da kažete – vidi se da ja nešto znam i da bih mogao napredovati do viših razina?
Definitivno je razlika biti glavni trener i pomoćni trener. K tome, nekada su se treneri navikli raditi sami. Dakle, Veselin Vujović je vrhunski trener, ali njemu, u principu, pomoćnik nije trebao. Možda sam prije trebao krenuti raditi sam. Dakle, sigurno se kao trener više razvijaš dok si glavni trener, jer to je svakodnevno donošenje odluka, rješavanje situacija. Kada si pomoćni, kažeš svoje mišljenje i to je to. Dakle, glavni trener opet odlučuje o tome. Normalno da sam vjerovao da znam nešto, bio sam i dvije godine u Bjelorusiji sa Željkom Babićem. Normalno da sam vjerovao u sebe, ali mislim da je možda moja pogreška bila u tome što sam malo predugo ostao pomoćni trener. Neovisno o tome tko je bio glavni trener. Ali sigurno da sam imao priliku puno naučiti tih odličnih trenera kojima sam bio suradnik.
TEMPO: Neki kažu da niste bili dovoljno agresivni, da ste po prirodi povučeniji.
Moguće, moguće da je to, ali to mi je teško reći. Moguće da sam takav, dakle, nisam nametljiv tip koji se voli gurati. Vjerujem u svoj rad. Napravili smo dobar posao u Gorici, to je trajalo pet godina, bilo je, normalno, i boljih i loših trenutaka, ali mislim da mi je i to dobro došlo da se malo više isprofiliram kao glavni trener.
TEMPO: Što ste pomislili kada ste u studenome prošle godine postali trener Zagreba umjesto Nenada Šoštarića? Osim Gojuna i Dibirova, momčad su većinom činili mladi igrači, dio njih znali ste od prije.
Na početku sezone počeo sam sa Zagrebom, bio sam pomoćni treneru Slavku Goluži. Goluža je sredinom rujna smijenjen te sam određeni period ja bio trener. Već smo bili uigrani tako da za mene nije bio šok kada je Nenad Šoštarić zbog problema s leđima morao odustati, a ja sam ponovo postao trener. Nastavili smo gdje smo bili i prije.
TEMPO: Dakle, bili ste pomoćni trener Goluži, pa ste bili kratko vrijeme prvi trener, pa ste bili pomoćni Šoštariću, pa ste postali prvi trener. Kako to da niste rekli – prestanite se loptati sa mnom?
Ima jedna stvar za koju jako vjerujem da je važna u timskom sportu, a to je ego. Da bismo napravili jednu momčad, jednu dobru koheziju, mislim da svi mi moramo malo zatomiti svoj ego. To je radi dobrobiti kluba, rezultata, svih nas individualno. Nisam tu vidio nikakav problem, zahvalan sam klubu što mi je dao tu priliku da radim.
TEMPO: Gdje ste, kada ste trajno postali trener Zagreba, vidjeli da ima prostora za napredak? Gdje ste vidjeli da se, recimo, za Klaricu i Srnu bore najbolji europski klubovi kako bi ih doveli u svoje redove?
Nismo mi napravili nikakvu revoluciju, jednostavno smo počeli specifično raditi na onome što ih očekuje na utakmici. Dakle, bilo je puno taktike, puno gledanja videa, a ono što gledamo na videu, to vježbamo na terenu. Dakle, situacijskih treninga bilo je više nego prije.
TEMPO: Prošle sezone Zagreb je u Ligi prvaka pobijedio momčadi kao što su PSG, Kolstad i Szeged, ove sezone pobijeđen je viceprvak Europe Aalborg. Jesu li te pobjede trebale kao dokaz i vama i igračima da dobro radite?
Sigurno da su pobjede potrebne. Treba i dobra igra, još kada dođe i pobjeda, onda to puno pomaže kod samopouzdanja. Prvenstveno igrača, a tu je i trener. Desile su nam se i neke lošije utakmice. Kada izgubimo protiv realno slabijih momčadi nego što smo mi, onda se zna pojaviti puno upitnika. Što, kako, je li ovo dobro, je li ono dobro. Dobra igra i pobjede nam daju samopouzdanje i ohrabruju nas u daljem radu.
‘Nisam nametljiv tip koji se voli gurati. Vjerujem u svoj rad. Malo predugo sam ostao pomoćni trener, nije isto biti glavni i pomoćni trener’
TEMPO: Kako vam je voditi klub u Ligi prvaka kada znate da je proračun Zagreba višestruko manji u odnosu na ostale klubove protiv kojih igrate?
Svjesni smo da naš proračun nije na razini ostalih klubova. Ne razmišljamo o proračunu. Cijeli klub se trudi skautirati mlade igrače na vrijeme, da ih uspije uzeti prije ostalih klubova i da ih tako razvija. Ne priznajemo nikome da je bolji, neovisno koliko je netko plaćen. Ne igra novac, igraju igrači, utakmica protiv Aalborga dokaz je da ne igra novac. Svi igrači su odigrali vrhunsku utakmicu, pokazali da imaju visoku kvalitetu i da će sutra moći igrati u tim klubovima s većim budžetima.
TEMPO: Što se tiče mladih igrača, često se zadnjih godina govori kako igranje za Zagreb nije više san i cilj svakog mladog igrača. Jedan primjer, vi ste u mladoj reprezentaciji vodili Mateja Vuletu koji je potpisao za mađarski klub koji je tek ušao u prvu ligu.
Poznajem, naravno, Vuletu, odličan čovjek i odličan igrač. Po meni je on možda malo prerano krenuo igrati u inozemstvu. Igrao je u Bjelovaru i nije igrao pet sezona prvu ligu pa se odlučio na odlazak u inozemstvo. Malo je prerano otišao, to je jedna stvar. Druga stvar je da Zagreb, karikiram, ne može dovesti 100 igrača jer ne može igrati 100 igrača. Ovisi na kojoj poziciji treba određen igrač. Da se sada dovede Vuleta, on bi bio peti srednji. Za njega se treba osloboditi prostor pa je onda možda i bolje da igra negdje drugdje. Ali nekako mi se čini da je Zagreb ponovo postao taj magnet za mlade igrače. U jednom trenutku dešavalo se da su mladi igrači radije odlazili u inozemstvo. Mislim da je to bilo jer nisu znali hoće li dobiti priliku. Sada u Zagrebu imamo 20 igrača, 16 ih igra, ali igramo hrvatsku ligu, Ligu prvaka, sigurno svi dobivaju šansu, moraju znati da su dio tima i da pripadaju ovoj ekipi.
TEMPO: Prošle godine vodili ste U21 reprezentaciju na Svjetskom juniorskom prvenstvu gdje ste u četvrtzavršnici ispali od Mađarske. Ima li u toj generaciji igrača koji bi uskoro, osim golmana Mandića i Kuzmanovića, mogli ući u seniorsku reprezentaciju?
To je bila juniorska reprezentacija, igrači rođeni 2002. godine. Spomenuli ste dvojicu golmana koji su već prvi golmani A selekcije. Tu ima i drugih igrača koji su zanimljivi, pa i taj Vuleta, ima ih još. Neki igraju hrvatsku ligu, neki su vani, sigurno da ima materijala. Trenutno možda nisu unutra, što ne znači da neće kroz godinu, dvije, tri netko odskočiti i pojaviti se u reprezentaciji. Nekada se znalo događati da se pojavi ekstra igrač kao Domagoj Duvnjak za kojeg znaš da može igrati za A reprezentaciju. Neki igrači možda malo kasnije dožive onaj pravi uspon pa će poslije upasti u seniorsku reprezentaciju. Ima tamo materijala, ima, pitanje je kamo će doći i gdje će završiti, teško je to prognozirati.
TEMPO: Tada su u finalu Svjetskog juniorskog prvenstva igrali Njemačka i Mađarska, to su države koje, s financijske strane, jako puno ulažu u rukomet. Je li manjak financija u Hrvatskoj razlog što smo uskraćeni za razvoj igrača?
Ja sam trener, nisam baš ekonomist da se time bavim, ali znam da Mađarska ulaže jako puno. Sigurno bi nam bilo lakše kada bismo imali malo više financijskih sredstava, da se općenito malo više ulaže u sport. Mađarska ima dvije ili tri akademije na kojima se okupljaju selekcije mladih igrača koji po par mjeseci žive i treniraju zajedno. Bili smo u kvalifikacijama u Italiji, oni također imaju svoju akademiju, kamp gdje okupe jednu selekciju i mladi igrači tamo idu u školu, hrane se, žive, uče. Mi smo još daleko od toga, nadamo se da će se nešto promijeniti u budućnosti. Morat će, jer ako se nešto ne desi, bojim se da će dosta toga u sportu otići u amaterizam. Ne samo rukomet.
‘Ne priznajemo nikome da je bolji, neovisno o tome koliko je plaćen. Ne igra novac, igraju igrači, utakmica protiv Aalborga dokaz je da ne igra novac’
TEMPO: Sa Željkom Babićem radili ste u bjeloruskom klubu Brest Meškov. Jeste li s njime razgovarali o danima kada je bio izbornik hrvatske reprezentacije i kakve je sve probleme morao rješavati?
On je preuzeo reprezentaciju nakon što smo otišli iz Bresta. Ja sam se vratio u Zagreb, on je preuzeo reprezentaciju. To je sport, jedan gol ga je dijelio od finala s Francuzima na Svjetskom prvenstvu 2017., sedmerac, poslije je izgubio od Slovenaca za treće mjesto. Mi smo općenito u sportu, pa tako i u rukometu, skloni euforiji, ali i depresiji. Kada je dobro, sve je super, a kad je loše, onda ništa ne valja.
TEMPO: Je li bilo euforije prošle sezone kada se Zagreb plasirao u četvrtzavršnicu gdje je igrao protiv Montpelliera? Jesu li te dvije utakmice pokazale što Zagrebu nedostaje za iskorak u Europi?
Iskreno, u tom trenutku želio sam samo da smo zdravi. Tada smo već bili dosta načeti, Yoel Cuni Morales je završio na operaciji, Klarica je imao ozljedu zgloba, nije trenirao, samo je igrao, nije mogao igrati obranu, svi su imali neke sitne ozljede. Iako, mi smo od četiri poluvremena u tri bili na odličnoj razini. Na kraju je širina Montpelliera, kvaliteta, presudila u njihovu korist. Naravno, nismo mi bili nezadovoljni, to je za nas bila uspješna sezona. Automatski se očekuje da se to pokuša barem ponoviti, ako ne i ostvariti nešto više.
TEMPO: I onda Zvonimir Srna potpiše za Montpellier za koji će igrati od sljedeće sezone.
Zvone je tu već šest godina, možda je to dobro za njega. Klub ga je pustio da ostvari svoje ciljeve, da proba igrati vani. To je u redu, Zvone je to zaslužio.
Komentari