Zagrebačka spisateljica Andreja Tonč za ZagrebNews govori o svojoj novoj knjizi ‘Moja priča o Zagrebu’, utemeljenoj na njezinu životu u metropoli

Inače konzultantica u području upravljanja europskim projektima i fondovima, Andreja Tonč ponekad je i hobi spisateljica. „Djevojčica zagrebačkog asfalta“, kako ona sama sebe zove, sjedne za svoj radni stol, otvori računalo i piše svoj blog na Facebooku, gdje tisuće pratitelja čita njezina sjećanja iz zagrebačkog djetinjstva. Andreja zapravo piše o svemu što je od „starog“ Zagreba – onog 70-ih i 80-ih – u njoj ostalo utisnuto. Kratke priče i bljeskovi lijepih sjećanja od objava na internetu nedavno su prerasli i u knjigu „Moja priča o Zagrebu“, o čemu je govorila za ZagrebNews.

ZgNews: Zašto pišete o Zagrebu?

Ja sam djevojčica zagrebačkog asfalta – rođena i odrasla na Opatovini. Dolac, Tkalča, Kaptol, to je moje djetinjstvo. Nisam ni sada daleko od korijena, živim na zelenom valu kod Džamije. Kako se kroz rad kao konzultantica za fondove EU-a također bavim i edukacijom odraslih, u tom nekom svom osobnom razvoju ja sam, da tako kažem, osjetila jednu nostalgiju prema Zagrebu svog djetinjstva. Nekako sam krenula pisati kriomice, više za sebe nekakve pričice o tom osjećaju koji sam imala, koje sam pak polako počela onda objavljivati na Facebooku. Onda je, odjednom, postalo i malo veće od nekih sitnih objava na Facebooku. Meni je pisanje bilo nekakva usputna lakoća. To je bilo kao pisanje dnevnika. I dalje, nakon objavljene knjige, prije sam konzultantica nego umjetnica.

ZgNews: Te „pričice“ o Zagrebu, kako ih zovete, jesu li se stvarno dogodile?

One opisuju stvarne događaje, stvarne ljude i sve se izravno vežu uz Zagreb, njegove ulice i njegovu povijest, uglavnom onu 80-ih kada sam ja odrastala. U tim pričama ponekad je izmijenjeno neko ime ili je neki nadimak totalno drugačiji. Ana se ponekad pretvori u Maru, Štef u Jožu. Ljudi su, naravno, prirodno znatiželjni, pa me ljudi iz kvarta znaju pitati jesu li mislili na pravu osobu kada su čitali priču, odnosi li se priča na onu jednu stvar ili onaj neki trač. Ali to nije ni toliko bitno jer te priče predstavljaju moje sjećanje, moje doživljaje i njihove opise, stoga nije ni nužno da su one uvijek činjenično točne onako sto posto. Ja sam tada bila dijete u osnovnoj i srednjoj školi. Moja sjećanja stvarno nisu toliko živopisna. Ja kažem da se nešto zvalo „Skalinska“, a neko se sjeća toga kao „Gričke vještice“.

ZgNews: O čemu je onda zapravo vaša nova knjiga „Moja priča o Zagrebu“?

Ta knjiga je o sjećanju na Zagreb jednog vremena. U njoj se mogu pronaći priče o tome kako su nekada izgledale ulice u centru, kako je izgledao život na Opatovini i autentičan zagrebački život, kako su se ljudi brinuli o drugima, što je značilo biti prijatelj ili susjed. Nekima je izazvala tugu, a nekima smijeh. Svatko je našao neku svoju priču koja ga je totalno razvalila. Često mi se zbog te emocionalne težine ljudi javljaju s nekim svojim pričama iz istog razdoblja.

ZgNews: Koje bi bilo onda neko vaše najdraže sjećanje?

Od svega, sanjkanje Skalinskom ostalo mi je u posebnom sjećanju. Skalinska je nekad, dok je mogla disati, predstavljala slobodu da budeš divlji u centru grada, i to dok niz nju juriš sanjkama kao da letiš. Doživljavali smo je kao jedan veliki tobogan kojim ludo juriš dok se spuštaš i kojem nema kraja kad se moraš verati uz breg. Ne zato što nismo imali snage, nego jer nismo mogli dočekati da dođemo čim prije do vrha i opet se spustimo.

ZgNews: Sjećanje je uvijek temelj nostalgije, no često se uz nju veže i ocjena da je „prije bilo bolje“.

Zagreb volim u svim oblicima. Voljela sam ga prije, volim ga sad i voljet ću ga za 20 godina. To je jedna iskrena ljubav koja se ne mijenja koliko se god grad možda mijenjao. Nostalgija, prema mom mišljenju, pogotovo kada se radi o 80-ima, predstavlja nostalgiju za djetinjstvom. Da smo tada živjeli bolje, ako gledamo ekonomski, s time se ne bih složila. Razlika je u tome što smo imali manje i očekivali smo manje. Sada uvijek mislimo da nešto može biti više i bolje. Ovaj bijeg u nostalgiju koji danas vidim u Zagrebu, više je, ponovno, želja za bijegom u iskustva mladosti. Bismo li htjeli da nam Tkalča izgleda kao 80-ih? Mislim da ne baš. Osobno, ne bih se vratila u prošlost. Bolje mi je sada. Možda bih za neke njezine dijelove htjela da budu prisutni danas, ali to bi svi htjeli.

ZgNews: Kako biste uopće opisali Zagreb danas?

Opisujem ga kao jedan srednjoeuropski grad koji nudi sve uvjete za ugodan život malo lakšeg tempa. Ima sve što i svi ostali velegradovi, ali i, usprkos nekim kritičarima, šarm staroga grada. Za mene je on još uvijek jedan lepi stari gospon, lepa frajla, kako kome paše. Ne pada mi na pamet što bih mijenjala jer to bi pretpostavljalo da mi se nešto baš ne sviđa. Mogu reći što bih uvela, ali to se već sada polako događa. Konačno se javlja neka živa amaterska kulturna scena u gradu i građani i građanke se konačno ponovno okupljaju na nekim gradskim događanjima kakvo je bilo krajem 80-ih Markov sajam u Tkalči.