Osam mjeseci nakon smrti Miroslava Ćire Blaževića bit će objavljena biografska knjiga „Sinovi“ čiji su autori novinari Andrej Maksimović i Siniša Malus. Promocija knjige održat će se 10. listopada u Zagrebu, dva dana prije utakmice Hrvatska – Turska u sklopu kvalifikacija za Europsko prvenstvo 2024. godine. Iako pojam „biografska“ podrazumijeva prikaz Blaževićeva života i karijere, ona se bavi s njegovih deset najintenzivnijih godina, od 1993. do 2002. Nije to samo knjiga o Blaževiću, to je knjiga o Zagrebu i Hrvatskoj tijekom tih 10 godina, gdje se isprepliću nogometaši, starlete, tajkuni u nastanku, političari i tada izuzetno utjecajni mediji, a sve njih, kako nam je rekao Andrej Maksimović, povezuje Miroslav Ćiro Blažević.

Maksimović piše o tim događajima jer je svjedok tog vremena. Kako je to u predgovoru knjige napisao novinar Boris Rašeta, „Maks je čudo od obaviještenosti“ čija su „skladišta podataka dragocjena“ te je on „živuća kronika hrvatske tranzicije“ čije riječi „pomno treba čitati“. U tom kontekstu Maksimović opisuje događaje iza kulisa rada Ćire Blaževića, u vrijeme Europskog prvenstva 1996., Svjetskog prvenstva 1998., njegove smjene u jesen 2000., njegova odnosa s predsjednikom Franjom Tuđmanom i njegovom obitelji, kao i važnosti Ive Pukanića koji je u drugoj polovici devedesetih zaposlio Maksimovića kao novinara tjednika Nacional, a sve je dopunjeno nepoznatim informacijama o nogometno-političkom miljeu tog razdoblja.

TEMPO: S obzirom na to da je Blažević bio čovjek s tisuću lica, odnosno kako bi Ivo Tomić rekao „Lice Delona, duša demona“, na kakav pristup ste se vi odlučili u ovoj knjizi?

Razmišljao sam o tome kako ispričati priču o Ćiri Blaževiću, a da to ne bude biografska knjiga. Zato je vremenski okvir njegov izbornički mandat te sam se dogovorio s prijateljem i kolegom Sinišom Malusom da to zajedno radimo. Malus i ja upoznali smo se 2001. te smo skupa, vrlo intenzivno, proživljavali Svjetsko prvenstvu u Japanu 2002. Mislim da sam uspio, kroz taj omeđeni vremenski okvir, ispričati fenomen Ćire Blaževića bez da sam tražio neku završnu istinu.

Vrhunac karijere Ćire Blaževića bilo je osvajanje brončane medalje hrvatske reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1998.. FOTO: AP Photo/Ricardo Mazalan, File/GuliverImages

TEMPO: Vi ste kroz priču o Blaževiću odlučili prikazati Zagreb i Hrvatsku u uzbudljivim devedesetim godinama prošlog stoljeća. Koja je poveznica Blaževića, reprezentacije, politike, Tuđmana i njegove obitelji, medija i starleta?

Poveznica svega toga je Blažević. To dolazi iz njegova odgoja i ambicije koju je mogao imati samo čovjek koji je došao iz Bosne. Blažević je bio domoljub i nacionalist, ali je kroz isprepletanja više nacija i religija s njegovim odrastanjem mogao biti istovremeno i nacionalist i kozmopolit. On je bio šarmer kojem si dopustio da te malo vara. On je mogao biti jedina osoba koja je povezivala sve što ste nabrojali.

TEMPO: Sjećate li se svog prvog susreta s Blaževićem?

Jako sam puno razmišljao o tome, ali toga nema u knjizi. Ne zato što se to ne bi uklapalo u knjigu, već zato što se ne sjećam točno tog događaja pa ne bih mogao reći da je to bio moj prvi susret s Ćirom. Moj pokojni otac dugo je godina bio novinar u Sportskim novostima, a ja sam kao dečko od tri ili četiri godine trčkarao po redakciji. Ne sjećam se jesam li s 10 ili 12 godina prvi put susreo Ćiru, ali bilo je to u osamdesetim godinama. Ako govorimo o nekom našem pravom susretu, on se dogodio 1992.

TEMPO: Vi u knjizi niste išli u povijest, niste razgovarali s ljudima koji su ga poznavali u šezdesetim i sedamdesetim godinama prošlog stoljeća, već ste se odlučili pisati o događajima koje ste osobno doživjeli tijekom desetak godina. Zašto ste se odlučili na takvu spisateljsku formu?

Zato što mislim da je to najuzbudljivije vrijeme te je to bila prilika da odam počast tom vremenu. To nije sjetna knjiga. Dvije riječi koje ne volim su „bilo je“. Lijepo je kada staviš sjećanja u neki kontekst. Ja sam ovu knjigu pisao s pozicije svjedoka vremena, ali ne i suca, ja ne sudim ni tadašnjim prvoklasnim političarima, tajkunima i svima ostalima koje su tek kasnije obilježile kontroverze. Nisam ja tu da sudim ljudima koji su postali protagonisti tog vremena.

Pismo podrške hrvatskim generalima 2000. godine pokrenuo je Igor Štimac, Blažević ga je potpisao, a Davor Šuker u knjizi piše svoje viđenje najpoznatijeg izbornika. FOTO: Tino Juric/Vecernji list/PIXSELL

TEMPO: Pristupili ste pisanju knjige kao novinar koji bilježi činjenice, a čitatelju ostavljate da donosi zaključke.

Tako je, ja, primjerice, opisujem što se događalo na dan polufinalne utakmice Svjetskog prvenstva 1998., ali ne pišem što se kasnije događalo s Hrvojem Petračem, Horvatinčićem ili s bivšim predsjednicima HNS-a Đurom Brodarcem i Nadanom Vidoševićem. Ja sam kao novinar svjedočio tom vremenu.

TEMPO: Tijekom devedesetih stalno se povezivalo Blaževića s obitelji Tuđman, toliko da se spominjao i utjecaj obitelji Tuđman na sastavljanje reprezentacije. Je li to intrigantan dio vaše knjige?

Ima nekih specifičnosti oko odnosa s obitelji Tuđman, ali mislim da je priča o utjecaju na sastavljanje reprezentacije samo mit. Tu dolazimo do pitanja tko će tu knjigu čitati. Hoćete li je čitati vi, koji ste svjedok tog vremena, ili netko tko će se s mojom knjigom tek upoznavati s događajima iz devedesetih godina?

‘Blažević je bio domoljub i nacionalist, ali je kroz isprepletanja više nacija i religija tijekom odrastanja mogao biti istovremeno i nacionalist i kozmopolit’

TEMPO: Osoba koju često spominjete u knjizi je Ivo Pukanić, vlasnik Nacionala u kojem ste i vi bili zaposleni u drugoj polovici devedesetih godina. Pukanić je imao specifičan odnos s Blaževićem, bili su bliski uz povremene svađe, ali je i vama pomogao kao novinaru.

Apsolutno ne bih uspio kao novinar da nisam bio dio Nacionala. Pukanić je to prepoznao u meni. Ja sam pratio sport, dominantno nogomet i pratio sam događaje vezane za Hrvatsku televiziju koja je bila sinonim za visoku politiku. Da bismo shvatili važnost Pukanića, vratimo se u prvu polovicu devedesetih kada je on bio urednik Globusova priloga TV Best. To je jedini primjer u modernom novinarstvu kada je urednik podlistka imao toliku slobodu. Pukanić je čak bio odvojen od Globusa čija je redakcija bila u neboderu Vjesnika, dok je redakcije TV Besta bila u Martićevoj ulici. Pukanić je prepoznao, pored politike, važnost nogometa jer se družio i s Ćirom Blaževićem i sa Zdravkom Mamićem, ali je igrao tenis sa Slavenom Leticom, u to vrijeme savjetnikom predsjednika Tuđmana. Blažević i Mamić bili su junaci naslovnica TV Besta, pri čemu se na neviđen način pisalo o odnosima sjevera i juga, Dinama i Hajduka, s elementima politike. Ćiro Blažević je to prepoznao kao još jedan svoj poligon. Odnos Blaževića i Pukanića bilo je nadmudrivanje samouvjerenih „varalica“, jednog Travničanina i jednog „žicara“ iz Velike Gorice. Pukanić je, nekoliko godina prije smrti, bio stalni komentator u vrlo gledanoj emisiji „U sridu“ na Novoj TV gdje je rekao kako će pomiriti Blaževića i Mamića te vraća priču na 1992. Sigurno je da Blažević puno toga duguje medijima, ali mediji jako puno duguju Blaževiću. On ih je, iz vlastitih interesa, pustio jako blizu, bio je jako dostupan, tako da su mediji od njega imali sve što su htjeli.

TEMPO: Ključ sportskog uspjeha Blaževića bili su reprezentativci koje i spominjete u knjizi, a to su Štimac, Boban, Prosinečki, Šuker i ostali. S njima ste razgovarali za potrebe knjige, je li bilo za očekivati da mu nitko neće ništa zamjeriti, pa ni Prosinečki?

To nije „o mrtvima sve najbolje“ jer kada se sve zbroji i oduzme, svi su oni s Ćirom dobro prošli u svojim karijerama. S godinama su oni postali svjesniji toga. Imamo dvije činjenice. Mogao je netko od njih biti do pet ujutro u kasinu, mogao je Štimac ne spavati šest noći jer su mu žene bile najvažnije, ali oni su tradicionalni Hrvati. I Blažević je to znao, znao je gdje ih treba pustiti, a gdje ne. On je vodio tradicionalne, izvorne, autohtone hrvatske ljude i to je specifičnost tog vremena. Svatko od njih imao je neku svoju specifičnost, ali to je bila jedna klasična, da ne kažem staromodna hrvatska priča.

Tijekom devedesetih predsjednici HNS-a bili su Nadan Vidošević i Branko Mikša, na slici s Franjom Arapovićem i Kolindom Grabar- Kitarović. FOTO: Sanjin Strukic/PIXSELL

TEMPO: Je li vam Blažević ikada osobno dao uvid u događaje iz 1996., kada je zbog sudačkih odluka Hrvatska izgubila od Njemačke na EP-u 1996., te iz 1998. kada je izgubila u polufinalu od Francuske, a Blažević nije želio izvaditi iz igre ozlijeđenog Bobana?

Ja sam 2018. bio producent projekta koji se zvao Večernji TV tijekom Svjetskog prvenstva u Moskvi. Domaćin i glavna zvijezda tog projekta bio je Igor Štimac koji je dovodio sugovornike u studio a prvi je bio, naravno, Blažević. Blažević je tada rekao da je on tražio od Bobana da ostane na terenu jer njegova nazočnost na terenu nešto znači. Od tisuću tema o tom polufinalu sigurno nemaju nikakve veze priče da je Ćiro prodao tu polufinalnu utakmicu zbog slučaja Tapie. U poglavlju o Davoru Šukeru pišem koliko su neki njegovi golovi važni, a da se isprva nisu činili tako važnim. To su golovi koji su odredili Ćirinu karijeru. Recimo, gol koji je 1997. Šuker postigao protiv Danske u utakmici u kojoj je Hrvatska izgubila 1:3, ali je upravo zbog tog gola Hrvatska imala gol razliku koja ju je odvela u doigravanje za SP 1998. Ili nepriznati gol Šukera na utakmici protiv Jugoslavije koja je završila 2:2. Da je tada postojao VAR, gol bi bio priznat, Hrvatska bi pobijedila i otišla na EP 2000. godine. Nikada Blaževića nisam pitao o Prosinečkom u Francuskoj 1998. i to će mi uvijek biti žao.

TEMPO: Blaževićev neuspjeh je neodlazak reprezentacije na Europsko prvenstvo 2000. i to nakon osvajanja trećeg mjesta na Svjetskom prvenstvu 1998. To se podudaralo s potpisivanjem pisma podrške hrvatskim generalima. Je li Blažević napravio korak previše dajući podršku generalima, a da pritom nije imao zaleđe u rezultatima koji vode reprezentaciju na EP?

Istina je, što je i Blažević potvrdio, da je Štimac to inicirao. Bobanova pozicija, ali i pozicija mnogih drugih igrača, prema životu tada je bila drugačija nego što je danas. Bilo je to drugo vrijeme u kojem su oni odrastali. Blažević je to iskreno popratio, ali tu opet dolazimo do njegova iskonskog gena. Blažević je znao što je rat i što je vlast. On je znao što predstavlja te da će zbog toga, prilikom promjene vlasti, on morati otići. I dao im je povod da ode na svoj način. A što pet godina kasnije povezuje Štimca i Blaževića? Oni u obrnutim ulogama odlaze 2005. kada Štimac pita Branka Grgića tko traži odlazak Blaževića s mjesta trenera Hajduka, a ako Ivo Sanader to traži, neka onda Sanader bude sportski direktor Hajduka.

‘Ideja je bila da Dubrovačka banka financira dovođenje Johana Cruyffa. Postojao je komunikacijski kanal, Cruyff bi došao za četiri milijuna maraka’

TEMPO: Prilikom pisanja ovakve knjige očekuje se da se razotkriju neke tajne. Koju ste vi tajnu razotkrili?

Jednu stvar otkrivam, demistificiram i pišem istinu. To je najveća ekskluziva u knjizi. Nakon jedne od kriza reprezentacije postojala je inicijativa da se Ćiro Blažević smijeni, a za izbornika je trebao biti doveden Johann Cruyff. Svi su mislili da je to nebuloza, ali to nije bila fabulacija. Pričamo o vremenu kada je četiri milijuna maraka bilo puno. Tada je potpredsjednik HNS-a bio Vinko Brnardić, predsjednik Nadzornog odbora Dubrovačke banke, i postojala je ideja da Dubrovačka banka financira dovođenje Johana Cruyffa. Pukanić je to znao zbog tada specifičnih odnosa s tom strukturom, ali mi to nismo htjeli objaviti. Tada je postojao komunikacijski kanal i Cruyff bi došao za četiri milijuna maraka. Mene tada zove Darko Tironi, glavni urednik Sportskih novosti i glasnogovornik HNS-a, i kaže mi „Molim te, nemoj to objaviti, jer to može naštetiti Ćiri“. I ja to ne objavljujem.

TEMPO: Mislite li da ćete svojom knjigom nekoga naljutiti?

Ne znam i to me najviše zanima. Zanima me hoće li se nogometaši kao protagonisti tog vremena, sa sadašnjim odmakom, ljutiti na neke stvari koje su tada bile takve. Mislim da bih mogao naljutiti neke od živućih, a nekadašnjih predsjednika HNS-a koji su bili svjesni koliko je tada nogomet bio politički bitan jer je značio moć i bliskost s Tuđmanom. Iako će se o Ćiri poslije pričati lijepo, zapravo se tražio povod da on ode jer su shvatili da se time otvara neviđeni manevarski prostor koji se može osvojiti kako bi došli do utjecaja u nogometu koji je jako puno značio obitelji Tuđman.