Ovih dana je filmski redatelj Andrej Korovljev završio snimanje svog prvog igranog filma „Pula“, nastalog prema istoimenom romanu Vladimira Stojsavljevića.

Priča filma smještena je u ljeto 1995. godine i prati ljubavnu priču prognanika iz BiH Mahira i pulske maturantice Une, koje ne dijeli samo razlika u godinama već i društveni status, osobne obiteljske priče, način života i pripadnost dijametralno različitim društvenim skupinama iz dvaju različitih svjetova. Komisija HAVC-a koja je filmu dodijelila 3,3 milijuna kuna zbog vrlo kvalitetnog scenarija koji je napisao Ivan Turković-Krnjak, ali i iscrpne redateljske razrade koja precizno dočarava stil filma, posebno je istaknula to što bitnu ulogu u filmu ima sam grad Pula, u kojem je redatelj Korovljev rođen i odrastao. Prikazuje Pulu devedesetih, „potpuno lišenu svoje turističke slike s razglednica te koja se doima kao svojevrsno nadrealno čistilište – kako za sve one koji su tamo stigli stjecajem životnih okolnosti tako i za domicilno stanovništvo“, stoji u obrazloženju HAVC-a. Glavne uloge tumače bosanskohercegovački glumac Ermin Bravo u ulozi Mahira i mlada Zagrepčanka Nika Grbelja, kojoj će to biti filmski debi, kao Una. Film je producirala producentska tvrtka Kinematograf iz Pule pod vodstvom producentice Dijane Mlađenović, dok je direktor fotografije bio Stanko Herceg.

Redatelj Andrej Korovljev rođen je u Puli 1970. godine, a filmsko obrazovanje stekao je sredinom devedesetih u Londonu gdje je studirao filmsku režiju na Sveučilištu Westminster. Uz veliki broj glazbenih spotova, režirao je nekoliko stotina reklama za velike kompanije, od kojih su neke bile nagrađene u Hrvatskoj i inozemstvu. Godine 1999. režirao je dokumentarni film „Una Storia Polesana“ o pulskim marginalcima, a već sljedeće godine i dokumentarni film „Godine hrđe“ koji je osvojio Nagradu za najbolji dokumentarni film, Nagradu Jelena Rajković za najboljeg mladog redatelja i Nagradu za najbolju montažu na Danima hrvatskog filma 2000. godine.

NACIONAL: Što vas je oduševilo u romanu „Pula“ Vladimira Stojsavljevića?

Prvenstveno vrlo precizno oslikavanje grada i njegovih žitelja devedesetih godina prošloga stoljeća. Demistifikacija pulske, a s time i istarske sredine koja se voli samo-etiketirati tolerantnom i liberalnom, otvorenom za svaki kulturološki i socijalni upliv. No kada zagrebete ispod tog multi-kulti celofana, isplivaju demoni karakteristični za podneblja Balkana. Stojsavljević, kao posjetitelj, okarakterizirao je grad pripovjedački autentičnije od mnogih koji su u Puli rođeni. Poput Dragana Velikića, srbijanskog pisca koji je odrastao u Puli, ili Vladimira Arsenijevića, rođenog u Puli, Stojsavljević snažnim emotivnim impulsom secira specifičan provincijski milje i otkriva one mračne ćorsokake u koje mi lokalci ne znamo ili ne želimo zaviriti. Pula kao slijepo crijevo, zadnja postaja željezničke pruge, grad u koji se ne dolazi slučajno, grad utopije i nemogućnosti njene realizacije, čistilište itd. Sve nabrojeno Stojsavljević je fascinantnim rukopisom uspio organski objediniti u stotinjak stranica.

NACIONAL: Je li vam se odmah rodila ideja da snimite film po njegovu romanu ili je potrajalo dok ste iskristalizirali ideju da bi to mogao biti dobar film?

Pa ne baš, producentica Dijana Mlađenović davnih dana na jednoj pulskoj plaži dala mi je roman i rekla mi da razmislim bih li se odlučio režirati. Pročitao sam ga u dahu, ali koliko me osvojio toliko me i uvjerio da njegove vrijednosti nisu nipošto filmske i filmične.

NACIONAL: Zbog čega?

Roman obiluje mitologijom, povijesnim paralelama, vremenskim skokovima, alegorijama i unutarnjim stanjima – što papir jako lijepo upija, ali filmsko platno i ne baš. Nakon dugog promišljanja Dijana i ja skicirali smo težišta romana na kojima je poželjno da film počiva te pozvali mladog scenarista Ivana-Turkovića Krnjaka, koji ne poznaje pulski state-of-mind, da stvori priču. Radili smo na scenariju preko dvije godine dok se filmski rukopis nije iskristalizirao.

NACIONAL: Baš sam htio istaknuti kako u Hrvatskoj u većini slučajeva redatelji pišu scenarije za svoje filmove, dok ste vi angažirali Ivana Turkovića-Krnjaka. Što je presudilo da njega odaberete kao scenarista?

Ivan izvrsno promišlja tekst, ne robuje radnji, obožava likove i strašno pazi na njihove motivacije. U njegovim scenarijima likovi oblikuju dramaturgiju, nisu figure koje je služe i to nam je bilo presudno. Od početka sam znao da želim „character-driven“ film za svoj prvijenac, Ivan sa svojim rijetko viđenih talentom karakterizacije i psihologizacije likova pokazao se kao savršeno prirodan odabir.

NACIONAL: Je li scenarij na kraju bio ono što ste htjeli ili ste na njemu morali još raditi?

Scenarij nikada nije završen, uvijek se ima još nešto dodati ili oduzeti, čak i u montaži u koju upravo ulazim. Ivan, Dijana i ja oblikovali smo ga zaista dugo, a i zadnji draft scenarija koji je prošao na natječaju HAVC-a mijenjali smo i uobličavali na glumačkim probama pa i na samom snimanju. Scenarij za igrani film je živući organizam, redatelje koji se slijepo drže slova na papiru u realizaciji nikada nisam razumio niti ću razumjeti.

NACIONAL: Kako se autoru romana Vladimiru Stojsavljeviću dopao scenarij?

Producentica Dijana pokazala je Vladimiru jedan od draftova, ne sjećam se točno koji, i on je bio jako sretan.

NACIONAL: Je li i on sudjelovao u stvaranju filma?

Na pripremi snimanja i samom setu nije sudjelovao tako da će film biti iznenađenje i za njega kao autora. Živo me zanima koliko smo bliski njegovoj vizualizaciji.

Korovljev je sa suradnicima na scenariju za filmsku adaptaciju romana ‘Pula’ radio dvije godine. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Zašto ste se odlučili za tu dosta specifičnu priču o odnosima dvoje ljudi iz različitih svjetova koji se susreću u Puli sredinom turbulentnih devedesetih?

Film je ljubavna priča između pulske maturantice i dosta starijeg izbjeglice iz rata u BiH. Postoji to jedno mitsko mjesto, Hotel Pula u kojem su ranih devedesetih bile smještene izbjeglice, dok se u disko klubu u istom hotelu skupljala alternativna pulska mladež. Ta dva dijametralno suprotna svijeta, onaj nevinog odrastanja uz punk koncerte i srednjoškolske ljubavi i onaj pun boli i gubitka koji sve to gleda s prozora, trajao je godinama bez ikakvog dodira. Ovo je priča o jednom takvom slučajnom i mogućem dodiru koji se nikad nije dogodio. Taj dodir razvija se u utopiju, u ljubav s bezbroj prepreka. Dalje ne smijem jer bih „spojlao“ radnju filma.

NACIONAL: Koliko su zapravo pripadnici supkulture – razni pankeri, alternativci i rokeri – obilježili urbani život Pule u to vrijeme i koliko je taj njihov mikrosvijet bio različit od onog izbjeglica iz BiH?

Pula je oduvijek bila rokerski grad, a scena nikad nije bila jača nego u devedesetima, što zbog dosade u ratnim vremenima, što zbog revolta na zbivanja koja su generacijama oduzimala najbolje godine. Scena je bila tada najživlja, ne samo u punku, rocku i metalu, tada su počinjali i prvi rave partiji. Pula je bila prava mala oaza, kreativna meka u svim pogledima.

NACIONAL: A ona druga strana Pule?

Nasuprot tome odvijao se nevidljiv i getoiziran život izbjeglica, prvo su ih smjestili u napuštenu vojarnu „Karlo Rojc“, objekt potpuno neprikladan za život, pa su ih preselili u prazne turističke objekte nižih kategorija. Svjesno ili nesvjesno satjerali smo ih u prostor između, u kojem nisu mogli naći svoj identitet i pripadnost. Vrlo tužna priča.

NACIONAL: Kako ste vi provodili to vrijeme u Puli? Jeste li i vi bili dio tog alternativnog miljea?

U to vrijeme sam studirao u Zagrebu, ali u Pulu sam često dolazio. Kako i sam pripadam pulskom punk miljeu jer sam svirao bubnjeve u bandu Megabitch, izlazio sam redovito u Hotel Pulu odnosno Disco Colosseum koji nikada nitko nije tako zvao, već Ha-pe, što je kratica za Hotel Pulu i živo se sjećam tog razdoblja. Također, balkon mog stana u Puli gleda na vojarnu „Rojc“, današnji kulturni centar, s tog balkona nagledao sam se prizora i prizora iz života izbjeglica. Nekoliko filmskih scena rekonstrukcija su onoga čemu sam tih godina prisustvovao.

NACIONAL: Po čemu vi pamtite taj period sredine devedesetih u Puli?

Po pustim plažama, gradu bez ijednog turista, po izbjeglicama i prognanicima, improviziranim DIY koncertima i techno partyjima, prisilnim mobilizacijama i skrivanju od istih, po represiji i mladalačkoj neobuzdanoj slobodi u isto vrijeme, kritičnoj masi dobre muzike i bandova, po iskrenim druženjima i ljubavima…

NACIONAL: Koliko su za samu radnju filma bitne lokacije na kojima ste snimali, a koje su same po sebi odigrale važnu ulogu u supkulturi devedesetih, poput Fort Bourguignona Hotela Pula, Gimnazije itd?

Snimati film smješten u povijesno razdoblje zahtjevan je posao. Netko bi pomislio da devedesete i nisu tako daleko, no kad uperite objektiv neizbježno vidite stotine stvari koje tada nisu postojale. Mi smo imali sreću da snimamo u gradu u kojem su neki objekti ostali netaknuti protokom vremena, pa i sam Hotel Pula koji još nije renoviran. Ući u mjesta poput diska ili moje učionice u srednjoj školi i zateći ih u identičnom stanju, bio je čudnovati „flashback“ koji me vratio u gomilu epizoda iz moje mladosti. Kada uz takvu sreću imate i fenomenalnu scenografkinju Tajanu Čanić Stanković i kostimografkinju Desu Janković, koje su do apsolutnih detalja rekonstruirale prostore i garderobu, Snježanu Gorup koja je frizurama dala „nineties štih“ i iskusnog meštra slike, direktora fotografije Stanka Hercega, s kojim sam detaljno elaborirao fotografski pristup svakom filmskom prostoru – rezultat je doista nevjerojatan.

NACIONAL: Gotovo svi vaši dokumentarni filmovi snimljeni su u Puli – poput „Godine hrđe“ i „Una Storia Polesana“ – i govore o žiteljima Pule. Koliko ste poetiku tih dokumentaraca prenijeli u film „Pula“?

Mislim da ima puno toga u filmu, nešto se pojavilo nesvjesno, ali većina je promišljena. Duh vremena pokušao sam prenijeti što autentičnije, oslanjajući se na vlastita iskustva, ali i iskustva svih Puležana u ekipi kojih nije falilo. Od dokumentaraca „posudio“ sam stilizaciju tako da kamera nikada ne miruje. U filmu skoro da i nema klasičnih opisnih kadrova, već je kamera, kao i priča, konstantno u pokretu, motivirana akcijama likova.

NACIONAL: Što je zapravo presudilo da se odlučite na prvi igrani film?

Jednostavno sam morao, da bi se o meni govorilo kao o mladom debitantu nisam smio prekoračiti pola stoljeća života. Šalim se, dugo se nisam osjećao spremnim za opsežne igrane forme ni dovoljno zrelim, no vrijeme je odradilo svoje i osjetio sam kako je prirodno da sada napravim cjelovečernji igrani film. Mogu reći da sam se s ovim iskustvom navukao i da bih mogao bez problema, kao Woody Allen, raditi jedan film godišnje.

NACIONAL: Za realizaciju filma dobili ste od HAVC-a prilično izdašnih 3,3 milijuna kuna, ali i od Grada Pule i Turističke zajednice grada Pule također ste dobili sredstva, kao i jednako važnu logistiku za realizaciju filma od brojnih pulskih tvrtki. Znači li to da je snimanje bilo opušteno, bez pritiska i brige da ćete prekoračiti budžet – ili je ipak bilo problema prilikom snimanja?

Simpatično je to kada ljudi kažu izdašan budžet. Spomenuti novac bio je dostatan za vrlo skučeno snimanje koje smo morali ugurati u 25 dana. Kada uzmete u obzir da film ne snimate u Zagrebu, a da ljude i tehniku povlačite iz metropole, da vam je u ekipi stalno pedesetak ljudi koje treba smjestiti i pristojno nahraniti, da vam dio glumaca dolazi iz inozemstva, da se u filmu prošetalo petstotinjak statista, da vam nisu sve lokacije besplatne, da treba odraditi i post-produkciju filma koja nije jeftina, taj novac je sve nego izdašan. Možda bih drugačije govorio da se film snimao u Zagrebu, ovako je produkcija bila vrlo izazovna, da nas je slučajno zakačilo loše vrijeme i da nismo mogli snimati nekoliko dana, ne znam kako bismo preživjeli.

NACIONAL: Jeste li imali tremu prije snimanja svog prvog igranog filma?

Moram priznati da me je tjedan prije snimanja poprilično obuzela trema. Iako mi je set prirodno stanje, kako profesionalno tako i emotivno, dugometražni igrani film je dugo putovanje. Srećom, birao sam vrhunsku ekipu, kako profesionalno tako i ljudski, jer snimanje filma je kao krstarenje – ako uđete u brod s pogrešnim ljudima, svašta se krivo može dogoditi. Cijela ekipa je funkcionirala kao precizan mehanizam, a još su se i zaljubili u našu filmsku priču. Sad mi je žao što smo završili, mjesec i više živjeli smo kao u hipi komuni. Beskrajno sam im zahvalan na svemu!

Glumica Nika Grbelja igra maturanticu Unu, a Ermin Bravo igra Mahira, izbjeglicu iz BiH. FOTO: Hassan Abdelghani

NACIONAL: Dugi niz godina obnašate funkciju izbornika selekcije kratkog igranog filma na Motovun Film Festivalu koji, moglo bi se reći, doživljava svjetski uzlet upravo zbog svoje kratke forme. Zašto, po vašem mišljenju, hrvatski filmaši ne snimaju češće kratke igrane filmove?

Hrvatski filmaši snimaju puno kratkih filmova, i to odličnih, problem je u tome što su nevidljivi. Nažalost, osim filmskih festivala, kratka forma nema druge distribucijske kanale. I sam pripremam kratki film koji ću, nadam se, snimati početkom sljedeće godine. Kratki film je prekrasna forma u kojoj vam je sve dopušteno, a nije skup. Idealna igračka gdje ne morate raditi kompromise kao u dugometražnom filmu.

NACIONAL: Filmu „Pula“ slijedi postprodukcija. Kada planirate premijeru filma i gdje biste ga u Puli voljeli premijerno prikazati?

Nacionalnu premijeru planiramo na sljedećem izdanju Pulskog filmskog festivala, a o međunarodnoj je još prerano govoriti, s obzirom na to da film tek sad kreće u montažu, no nadamo se najboljim opcijama jer smo uvjereni da film ima posebnu vrijednost i priču s kojom se svatko na zemaljskoj kugli može identificirati.