Nacionalna groupie

Razdirala me grižnja savjesti jer sam prvi pokrenuo polugu na stroju za uništenje sada već bivše ministrice kulture Andree Zlatar.

Prošle godine ona je naručila moju knjigu; biciklom sam izvršio dostavu u njezin tajni stan iznad Kvatrića za koji je, koliko se sjećam, tada rekla da joj ga Vaki Stojsavljević posuđuje kad se zaželi mira, tišine, slušanja Trećeg programa Hrvatskog radija. Ministrica u novčaniku nije imala ni kune, samo kartice, a ja nisam u mogućnosti primati kartice. Rekla mi je neka tu knjigu prijavim na natječaj Ministarstva za otkup knjižnicama, pa ću dobiti puno više od tih šezdeset devet kuna koliko mi je trebala dat za knjigu – tako će me namiriti. Taj naš susret opisao sam na Facebooku. I onda iz čiste zezancije prijavio knjigu na taj natječaj Ministarstva. Da bi mi za koji mjesec stigla bijela kuverta od Ministarstva u kojoj je pisalo da će mi na račun biti isplaćeno sedam tisuća kuna. Ministrica je održala svoje obećanje, pomislio sam razdragano.

NISAM U TOME VIDIO NIŠTA LOŠE sve dok me nije zapljusnula vijest da premijer ili tko već od ministrice traži ostavku zbog protuzakonitog ponašanja u Ministarstvu kulture, te da ministričin slučaj istražuje USKOK. Oprala me teška paranoja da su krtičarski revni agenti USKOK-a pročitali na internetu taj moj tekst o tajnom posjetu ministrici i na njemu izgradili optužnicu. Počele su me proganjat noćne more. Čim bih zaspao, sanjao bih Andreu Zlatar kako se nad provalijom drži za neku granu, a ja džepnim nožem pokušavam prepiliti tu istu granu dok me bivša ministrica prestravljeno gleda i moli da to ne učinim.

Postalo mi je jasno da se samo na jedan način mogu osloboditi te more – da nađem Andreu i molim od nje oprost, na koljenima ako treba. U subotu ujutro otišao sam zakucat na vrata onog istog stana iznad Kvatrića u koji sam joj godinu dana ranije donio knjigu. Iznutra sam začuo dosta glasno navijenu klasičnu skladbu, mogao je to biti Šubert. Ali i List. Bio je to jasan znak da je Andrea unutra. Nalegao sam na zvono, odlučan da me po svaku cijenu pusti unutra.

A onda se dogodilo nešto što će mi odjekivati u ušima dok sam živ. Iz stana začuo se prasak, po svemu sudeći iz pištolja. Bacio sam se na pod, glavu zabio u vonjavi otirač pred pragom.

“NE PUCAJTE! DOLAZIM U MIRU! – prostenjao sam prvo što mi je palo na pamet, a što je ukazivalo na to da sam u srednjoj umjesto lektire opsesivno čitao Laso romane.

“Ne dam se pasjim sinovima! Kakva su ovo vremena došla!“, poviknula je iznutra Andrea. “Svaki građanin strahuje od USKOK-a kao češka turistica od poskoka dok se u japankama pentra po dalmatinskim kamenjarima u potrazi za skrivenim, od četnika zaostalim paštetama!”

“Nisam agent USKOK-a! Ja sam Pavle Svirac! Prošle godine naručili ste moju knjigu!”

“Briga me više za ikakve knjige! One su me i upropastile! Previše su me omekanile i napravile od mene lak plijen pasjim sinovima! Nanovo sam pogledala i ‘Taksista’! Baš kao taksist Trevis moram se dovesti u formu, odbaciti sve štetne tvari, piti samo mlijeko, vitamine! Od ilegalnog sam preprodavača oružja, baš kao taksist Trevis, kupila magnum!”

“SRLJATE U JOŠ VEĆU PROPAST, ODLOŽITE MAGNUM! “, zacičao sam.

“Ju toking tu mi?“, Andrea je naglo otvorila vrata.

Laknulo mi je kad sam u njezinoj ruci, umjesto prljavoharijevske magnumčine, ugledao običan startni MG pištolj. Kad sam joj rekao da se tim pištoljem ne može obraniti ni od pasa, a kamoli pasjih sinova, bivša ministrica vidljivo se snuždila.

“To mi je napravila ta moja knjiškost… Uopće se ne razumijem u praktične stvari. Kao što su mi podmetnuli te neuknjižene račune, tako su mi na Hreliću ovaj običan startni pištolj podvalili pod Magnum.”

Pustila me u stan. Kad sam na pisaćem stolu pored rastvorene knjige “Grobnica za Borisa Davidoviča” ugledao nemarno odrezan patrljak kobasice, nekako mi se još dodatno smilila ta bivša ministrica koja u ovoj gajbi sad poput nekog izgnanika tavori na suhoj hrani.

“Vi ste meni proknjižili sedam tisuća kuna… Ja vam to dok sam živ neću zaboraviti! Nikad vas se neću odreći kao što se, na primjer, Josipović odrekao SDP-a… Ljudi danas tako olako odbacuju jedni druge! Kamo će nas to odvesti? Svi ćemo završit na smetlištu kao izraubani plišani medvjedići. Oprostite mi ako sam ikad išta protiv vas napisao!”

“Ajde, ajde, smiri doživljaje… Dobivali su za otkup i tiskanje mnogi i po petnaest tisuća kuna, pa mi se ne dolaze ovdje bacat pod noge. Nemoj bit baš toliko sebedariv prema ljudima… Na kraju ćeš završit kao ja, sam i popljuvan.”

“NEMOJTE TAKO, ANDREA, NISTE SAMI… Evo, ja sam tu s vama! I redatelj Frljić se osjeća osamljeno, kao da su ga svi kazalištarci odbacili. Eno ga, pred HNK-om u Rijeci razapeo je šator kao kad dijete povrijede roditelji pa ono nasred dnevne sobe napravi od deka šatorčić, natrpa u njega svoje najmilije stvari i dobije osjećaj da je uvrijeđen doista napustio roditeljski dom.

Mogli bismo vi i ja zajedno, kao na nekom paulokveljovskom hodočašću, pješice otić do Rijeke i posjetit Frljića u tom njegovom šatoru, dokazat mu da i kad se osjećaš najosamljeniji na svijetu ipak nisi sam”, razdragano ću.

“Sad zbilja zvučiš kao Pavle Kveljo. Ja da hodam do Rijeke?“, prenerazila se Andrea.

“Pa nije to tako daleko kako se čini. Puno veću kilometražu u tjedan dana napravila je vaša bivša suparnica Vesna Kusin dok je svako jutro u zoru na Sveticama trčala s Bandićem ne bi li stekla njegovo puno povjerenje… I u očima javnosti biste na taj način okajali te svoje grijehe s računima. Ljudi vam predbacuju da se niste ni ispričali dok ste davali ostavku.” Andrea je bez riječi u mene uperila startni pištolj. Znao sam da te i on može dobro oprljiti ako ti opali blizu face. Pobjegao sam glavom bez obzira.