Premijera crtića ‘Plavo nebo’ nastalog prema slikovnici Andree Petrlik Huseinović

Nakon što je Andrea Petrlik Huseinović, hrvatska ilustratorica dječjih knjiga i slikovnica, 2001. napisala svoju prvu autorsku slikovnicu “Plavo nebo”, ta je njezina priča o odrastanju djevojčice bez mame i sjećanju na sve lijepe trenutke s njom, doživjela mnoga izdanja. HRT je 2005. napravio po toj knjizi dokumentarni film, a 4. veljače umjetnica će hrvatskoj publici predstaviti i istoimeni crtani film, nastao prema njezinim ilustracijama. “Plavo nebo” radio je studio Dječje knjige od veljače 2015., a u Galeriji Kupola Gradske knjižnice u Zagrebu publika će moći vidjeti izložbu “Djetinjstvo – Ljubav – Plavo nebo”, koja je krajem prošle godine bila postavljena u Pekingu i Wuhanu.

Andrea Petrlik Huseinović rođena je 1966. u Zagrebu. Diplomirala je grafiku u klasi prof. Ante Kuduza na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Osim ilustriranjem, bavi se i pisanjem. Do sada je objavila zbirku kratkih priča “Fragile”, knjigu “Kuća lutaka”, pet autorskih slikovnica “Plavo nebo”, “Ciconia Ciconia”, “Moja obitelj”, “Maleni” i “Ljubav” i prepričala četiri bajke koje su prevedene na japanski, korejski, francuski, njemački, talijanski, turski, ruski, slovenski, slovački, makedonski, rumunjski, kineski, španjolski, portugalski i perzijski jezik.

Godine 2004. originale iz nagrađenih slikovnica “Plavo nebo” i “Alisa u zemlji čudesa” za svoju međunarodnu zbirku otkupio je japanski Chihiro Art Museum, koji posjeduje jednu od najvećih zbirki ilustracija na svijetu. Godinu poslije u Japanu je na radionicama prezentirana njezina slikovnica “Moja obitelj”, a 2008. UNESCO je za Svjetski dan knjige i autorskih prava za poster izabrao njezinu ilustraciju iz knjige “Jakov lektor” Kašmira Huseinovića.

Andrea Petrlik Huseinović za Nacional govori o tome zašto je inspirira rad za djecu, a pojasnila je i kako vidi situaciju s izdavaštvom u Hrvatskoj te što se u toj grani izdavaštva može i mora popraviti.

NACIONAL: Crtani film “Plavo nebo” nastao je prema vašoj prvoj autorskoj slikovnici, u kojoj ste opisali vlastito teško iskustvo gubitka roditelja. Kako se vaš život otad promijenio? Kako ste odrastali?

Sad kad imam vlastitu djecu i kad me svaka njihova suza beskrajno zaboli, ne znam kako sam mogla preživjeti djetinjstvo bez mame i tate. Jer ja sam tu da obrišem njihove suze i da ih zagrlim kad im je teško. A ja sam se odjednom tako mala našla u velikom svijetu, bez mame i bez tate koji bi me mogli zagrliti i štititi. Tog rujanskog dana 1977. kad sam izgubila roditelje, naglo sam odrasla.

Tijekom godina odrastanja moja umjetnost izražavala je svu tu tugu. Crtala sam neke tužne crteže i slike, slušala sam dark klasičnu glazbu, čitala Baudelairea, Edgara Alana Poea, obožavala ekspresionističkog slikara Edvarda Müncha i njegove mračne slike. Nažalost, tada nisam imala nekoga da mi pruži ljubav i potakne me da budem sigurna u sebe i u ono što stvaram. Zbog nedostatka ljubavi postala sam nesigurna osoba, sve manje sam crtala i svu svoju umjetnost zaključala negdje u sebe.

Srećom, u mladenačkim godinama pojavio se netko tko je u moj život unio toplinu i sreću i svojom ljubavi probudio umjetnicu u meni. Tada moj dečko, a danas muž, svojom ljubavi oživio je svu tu umjetnost koja je bila skrivena negdje duboko u meni.

I počela sam stvarati i stvarati.

NACIONAL: Još ste u nekoliko autorskih slikovnica opisali tužne događaje iz svog života. Kako ste te tužne priče spojili s dječjom literaturom, koja ipak mora imati pozitivno u sebi?

Smrt roditelja zauvijek je ostavio trag na meni kao umjetniku, pa moje autorske slikovnice uvijek obrađuju neki problem s kojim se lik suočava. “Plavo nebo” – gubitak roditelja, “Ciconia Ciconia” – suočavanje s ratom, “Maleni” – problem različitosti i neprihvaćenosti, “Ljubav” – želju da dijete odrasta u sretnom svijetu i da se nikada ne suoči s tugom, boli i patnjom i “Jan Vjetroviti” – problemi s kojima se dijete može suočiti u školi.

S dječjom literaturom spaja ih to što su ti likovi djeca, a djeca se u stvarnom svijetu suočavaju i sa svim tim problemima koji čine i njihov život. Nažalost, oni nisu pošteđeni okrutne strane života, ali moraju se naučiti suočiti s tim i boriti. Ni bajke koje smo čitali mi i koje čitaju naša djeca, nisu posve ružičaste – glavni lik se uvijek suočava s problemom u obliku vještice, vuka, zmaja, ali na kraju ga uvijek pobijedi.

Rješenje problema i sretan kraj je pozitivna strana priče. Moje sve autorske slikovnice uglavnom završavaju sretno. Evo, i “Plavo nebo”, ako sam ja ta tužna djevojčica iz priče – odrasla sam u sretnu osobu.

NACIONAL: Odmalena ste u svijetu ilustracija, ali ste se kroz Likovnu akademiju “probijali” kroz nerazumijevanje, a posebno zato što nije postojao odjel ilustracije. Kako ste ipak uspjeli diplomirati ono što želite, i to prva u povijesti te ustanove?

Odrastala sam okružena dječjim časopisima i slikovnicama, udisala miris tiskarskih boja, jer je moja mama bila likovno-grafička urednica u dječjem časopisu SMIB, i uvijek sam znala da želim biti ilustratorica. Najprije sam završila Školu primijenjenih umjetnosti – Odsjek grafika. Tamo sam bila jako sretna jer sam radila sve ono što volim, uključujući dizajn i tipografiju. Likovnu akademiju upisala sam iz prvog pokušaja, ali tamo nisam bila sretna. Ne zato što profesori nisu bili dobri – bili su izuzetno dobri, ali tada jednostavno nije postojao odjel ilustracije i ilustracija se tretirala kao manje važna umjetnost, pa sam se samim tim i ja osjećala nesigurno u ono što radim – ilustracije za djecu. Prva sam osoba koja je tada diplomirala, s radom – Slikovnica za djecu.

A kako – jer sam bila uporna i znala sam što želim biti. Moje kolege su za diplomski rad napravili skulpture, instalacije, slike, a ja sam ručno – jer tada nije bilo računala i printanja u boji, napravila cijelu slikovnicu.

NACIONAL: Nitko vam nije želio objaviti slikovnicu pa ste sa suprugom odlučili sami otvoriti izdavačku kuću koja je danas, 20-ak godina poslije, objavila više od 160 slikovnica, većinu kojih vi ilustrirate, a ono što je još važnije – prodajete ih na mnoga inozemna tržišta. Kako to komentirate?

Ilustracijom sam se počela profesionalno baviti vrlo rano. Sa samo sedamnaest godina počela sam crtati za Smib i Modru lastu, raditi dizajn naslovnih stranica, ali kad god bih nekom spomenula slikovnicu, svi bi me pitali imate li iskustva i nitko mi nije dao prvu priliku. Pa je onda moj suprug odlučio otvoriti nakladničku kuću. Prva slikovnica koju smo objavili je “Oprostite, volim vas” Tita Bilopavlovića.

No moj put do svjetskih tržišta nije bio lak i znalo mi je kao umjetniku biti poprilično teško. Kad sam počela ilustrirati, u nekim krugovima se pričalo da mi baš i ne idu boje. Onda sam dobila Grand prix u Japanu zbog specifičnosti kolorita. Druga priča koja do mene dolazi je da su mi sve slikovnice iste, što je za mene totalni nonsens.

• ‘INSTITUCIJE TREBAJU poticati nakladnike koji objavljuju domaću dječju slikovnicu. Jer oni su svakako u lošijoj poziciji od onih koji uvoze jeftine slikovnice kojima pune naše tržište’

Ne znam tko širi takve priče, ali ako usporedimo, “Ljubav”, “Plavo nebo”, “Malenog”, “Ciconiu Ciconiu”, “Kuću lutaka” – a da ne spominjem “Jana Vjetrovitog” i neku slikovnicu koju sam radila za najmlađe, ne vidim što je to isto.

Možda ih veže moj rukopis, odnosno moj potez, jer to sam ipak ja. Jer kako slušamo glazbu pa prepoznajemo boju glasa nekog glazbenika ili njegov način sviranja, tako se u mojim djelima prepoznaje mene. Jer ja se više ne moram tražiti, pa da lutam nesigurna u vlastiti izričaj. Moja svaka slikovnica je moj izričaj – ali teme koju obrađuje. Oni koji to govore samo pokazuju koliko su neupućeni ili svjesno nanose štetu.

NACIONAL: Kako ste uspjeli napraviti pravi biznis od jedne u Hrvatskoj marginalizirane grane umjetnosti, izdavaštva za djecu?

Marginalizirana je zato što očito ne dopuštamo stručnim ljudima da rade svoj posao.

Ne može se ocjenjivati nečiji rad po tome sviđa li ti se netko ili ne, ili gurati nekoga jer je nečiji. Na promociji kvalitetne dječje knjige treba stalno raditi. U Kini sam se susrela sa zanimanjem – Book promotor. To su ljudi koji se bave isključivo promocijom kvalitetne dječje knjige u školama, vrtićima, knjižnicama i njegovanjem lijepe riječi i slike.

Kako smo mi malo tržište, institucije koje se bave dječjom knjigom trebaju poticati nakladnike koji objavljuju domaću dječju slikovnicu. Jer oni koji rade hrvatsku slikovnicu, svakako su u lošijoj poziciji od onih koji uvoze jeftine slikovnice kojima pune tržište pa roditelji, što zbog financijske situacije, što zbog nedostatka stručnog kadra u knjižarama, kupuju ta jeftinija izdanja. Ništa ne potiče dječju maštu kao čitanje – ali ne bezvrijednih tekstova s lošom ilustracijom. Tako dobivamo generaciju lakog štiva, kao i lakih nota.

A da hrvatska knjiga ima potencijala, svakako govori i naš uspjeh u inozemstvu. Znate li koliko je veliko tržište svijet, koliko je ilustratora i koliko pisaca i onda izaberu baš tvoju knjigu, i to ne u jednu zemlju, nego u dvadeset zemalja. To znači da hrvatska ima puno dobrih pisaca i puno dobrih ilustratora za djecu, ali da nešto u našoj zemlji treba mijenjati.

NACIONAL: Kako vidite tržište dječje knjige u Hrvatskoj? Što treba popraviti?

Sve. Ukinuti nepotizam. Poticati male kvalitetne nakladnike. Poticati domaću produkciju. Škole i knjižnice trebaju kupovati knjige prema kvaliteti, a ne automatski misliti da veliki nakladnik ima bolje knjige. Davati poticaje malim neovisnim knjižarima, jer veliki knjižari koji su kod nas ujedno i nakladnici, uglavnom promoviraju svoje knjige. Uvesti zanimanje promotora knjige – osobe koja će promovirati samo ono što je kvalitetno.

NACIONAL: Koliko se to tržište mijenja ovisno o potrebama djece i mladih? Jer, možemo pretpostaviti da se s novom tehnologijom razvijaju i drugačija djeca, koja možda traže neke drugačije stvari. Kako to postići?

Danas je djecu svakako teže zainteresirati za knjigu, jer žive u svijetu u kojem su okruženi novim medijima na kojima se radnja izmjenjuje puno brže nego u “klasičnim” knjigama. Često kad čitam svom sinu, kaže mi: “Ovo ide presporo, već zijevam.” No mi smo tu da im probudimo ljubav prema čitanju, makar radnja tekla sporo. Da ih naučimo ljepoti uživanja u svakom trenutku života i da svaka sekunda treba trajati duže – kao slow food, ne fast food. I da trenutke kad čitaju shvaćaju kao dragocjeno vrijeme u kojem razvijaju vlastitu maštu, doživljavajući pročitano na svoj vlastiti način. Ako ih nećemo tomu naučiti, djeca će zaboraviti i pisati, jer danas postoje tipkovnice i “zašto bi se čovjek mučio i pisao tekst satima, kad ga može brzo napisati i učiniti delete ako mu se ne sviđa” – i zašto bi pročitao knjigu od 30 strana kad ima sažetak negdje na webu, zašto bi išta pisao vlastitim riječima kad je netko već nešto napisao, pa postoji copy i paste. Djeci treba jedno i drugo. I prednosti novih tehnologija i baština koju smo stoljećima stvarali.