Andraž Rožman slovenski je novinar i pisac rođen 1983. u Novom Mestu. Diplomirao je novinarstvo na Fakultetu društvenih nauka Univerziteta u Ljubljani i petnaestak godina radio kao novinar u novinama Dnevnik. Svoj prvi dokumentarni roman “Tri sjećanja – između Haife, Alepa i Ljubljane” objavio je 2019. To je priča o prijatelju kojeg je upoznao u Ljubljani, sirijsko-palestinskom pjesniku, izdavaču i izbjeglici. Rožman je 2022. objavio roman “Titov sin”, priču o mentalnom zdravlju, psihijatrijskim ustanovama, deinstitucionalizaciji, psihoanalizi i beskućnicima. Ovih dana iz tiska će izaći njegova treća knjiga „To se ne može izbrisati“, dokumentarni roman o posljedicama „slučaja izbrisanih“, djelo koje će uskoro biti promovirano u Ljubljani, a postoje planovi i za hrvatsku promociju. “Izbrisani” je kolokvijalni naziv za državnu akciju Slovenije koja je početkom devedesetih administrativnim potezom pera iz službenih evidencija izbrisala više od dvadeset tisuća ljudi, oduzevši im dokumente i sva građanska prava. Taj slučaj godinama je teško opterećivao slovensku politiku i javni život, a Rožman sada, trideset godina kasnije, u svojoj knjizi analizira njegove posljedice. Rožman najčešće piše o marginaliziranima i snažno je vezan za alternativne javne prostore Ljubljane. “Ono o čemu piše, Andraž i živi. Provodi mnogo vremena s izbjeglicama, beskućnicima, osobama s mentalnim poremećajima… Unutarnji svijet vrlo je važan za njega i njegovo pisanje budući da je prošao devetogodišnji proces psihoanalize, ali i nastojanje da se izgradi zajednica bez hijerarhije”, opisao je Rožmana književni portal Metafora.hr.

NACIONAL: Kako se dogodio „slučaj izbrisani“? Što se zapravo dogodilo?

Slovenska vlada je 26. veljače 1992. izbrisala 25.671 osobu iz registra stalnih stanovnika. Nekoliko godina kasnije slovenski Ustavni sud presudio je da je brisanje nezakonito, a Europski sud za ljudska prava da je riječ o masovnom kršenju ljudskih prava. Brisanje je provelo ministarstvo unutarnjih poslova koje je tada vodio Igor Bavčar, glavnu operativnu ulogu u tom ministarstvu imao je Slavko Debelak, dok je premijer bio Lojze Peterle. Bavčar i Debelak uputili su nekoliko dopisa upravnim jedinicama, u kojima su nadležni dužni izbrisati određenu skupinu osoba iz registra prebivališta. U praksi je to izgledalo ovako: nakon 26. veljače 1992. netko bi otišao srediti neke formalnosti u upravnu jedinicu, ali bi mu službenici izbušili osobne dokumente. Tako su ljudi izgubili sva prava – na rad, zdravstveno osiguranje, stanovanje, socijalnu skrb, a neke je policija protjerala iz zemlje. Prema procjenama nevladinih organizacija, oko polovina izbrisanih napustila je zemlju, a oni koji su ostali žive u Sloveniji bez valjanih dokumenata.

NACIONAL: Zašto su potezom pera ‘izbrisali’ tolike ljude? S kojim obrazloženjem?

Učinili su to neopravdano, bez rješenja upravnog tijela i bez ikakve obavijesti.

Brisanje je dakle obavljeno tajno. Ljudi su doznali da su izbrisani tek kad su morali, na primjer, urediti administrativne formalnosti, kada bi otišli liječniku ili kad ih je zaustavila policija, ili su htjeli upisati očinstvo djeteta… Dužnosnici su se kasnije pozivali na to da su samo provodili zakon, ali je Ustavni sud zaključio da ‘brisanje’ nije imalo temelja u zakonu i da je nezakonito. ‘Izbrisani’ u početku nisu znali da je ista sudbina zadesila tisuće drugih. Osjećali su se izolirani, mnogi su krivicu tražili u sebi, i nisu znali kakvih je to dimenzija, jer tada ‘brisanje’ još nije bila ustaljena riječ. To etničko čišćenje dobilo je naziv ‘brisanje’ tek nakon 2001., kada je Aleksandar Todorović započeo političko organiziranje.

Rožman je 2022. objavio roman ‘Titov sin’, priču o mentalnom zdravlju, psihijatrijskim ustanovama, psihoanalizi i beskućnicima

NACIONAL: Kakva je bila kasnija sudbina tih ljudi?

Jedni su ostali beskućnici, drugi su radili na crno, treći su se razboljeli, četvrti su živjeli od pomoći obitelji i prijatelja, mnogi su živjeli u siromaštvu, psihički slomljeni… Priča je onoliko koliko i onih koji su izbrisani, a među njima su i priče koje sam opisao u knjizi. Otud i naslov: nijedan dio knjige ne može se izbrisati. Irfan Beširević priča kako se zimi skrivao po podrumima te bez hrane i medicinske pomoći preživio trombozu; Biljana Pilipović s četrnaest je godina morala raditi u lokalu, a Milijana Kostić Bjegović na farmi pilića; Sulejmana Sabljakovića policija je s radnog mjesta odvela u centar za udaljenje stranaca, de facto u zatvor, slično Budimiru Vukoviću koji je tamo štrajkao glađu; Slavica Đuričić bila je ratna izbjeglica iz Slovenije u BiH, a kad se vratila u Ljubljanu, na zavodu za zapošljavanje rekli su joj: “Šta je, čefurka, ti bi živjela od države?” Katarinu Keček je slovenska policija deportirala u Hrvatsku, u izbjegličke centre u Slavonskom Brodu i Zagrebu, gdje je dobila status izbjeglice, ali se vratila u Sloveniju; Ana Mezga je zbog brisanja ostala bez sina i kćeri koji su smješteni u udomiteljsku obitelj; Mirjana Učakar morala se skrivati od policije u svom domu u Ptuju sve dok nije otišla preko zelene granice u Hrvatsku po boravišnu dozvolu kako bi i službeno mogla postati gost u svojem stanu; Ratko Stojiljković je tijekom djetinjstva i mladosti bio meta nacionalističkih uvreda jer je njegov “brisani” otac oficir JNA; Zoranu Tešanoviću nikada nije vraćen status, živio je u siromaštvu i beskućništvu sve do prosinca 2022. godine kada je izgorio u prikolici u kojoj je živio; kada se Aleksandar Todorović rodio, odbili su mu upisati oca u rodni list. Andrej Benković je kao dijete morao napustiti zemlju, a kada se kao odrastao čovjek vratio srediti svoj status, službenica u upravnoj jedinici rekla mu je: “Tebi je jedini interes da dobiješ novac. Ne želimo vas ovdje.” To su samo kratki prikazi razornih posljedica brisanja: transgeneracijski su i još uvijek traju. Nekima od tih ljudi kasnije je vraćen status, nekima nije, ali rane nikada nisu zacijelile. Prema podacima Mirovnog instituta iz Ljubljane, oko polovini je status vraćen, odnosno, većini onih koji su ostali u Sloveniji, dok je samo nekolicini ljudi koji su napustili državu status vraćen. U Sloveniji, 32 godine nakon brisanja, još uvijek ima ljudi bez stalnog prebivališta i sve ovo vrijeme bez osnovnih ljudskih prava, zbog čega je, primjerice, Zoran Tešanović morao živjeti u prikolici i grijati se na plinske boce koje su zapalile kobni požar, umjesto da dobije sobu u staračkom domu.

NACIONAL: U knjizi pišete kako je u “najmanje jednom službeno potvrđenom slučaju protjerivanje rezultiralo zatvaranjem u logor, mučenjem i smrću”. Kome se i kako to dogodilo?

To se dogodilo s Dragomirom Petronjićem. Kako je prije nekoliko godina napisao Borut Mekina u Časopisu za kritiku znanosti, Petronjića je zaustavila policijska kontrola u rujnu 1992. godine. Potom ga je policija, koja je imala upute da strance bez dokumenata može dovesti na državnu granicu, a da o tome ne odlučuje upravno tijelo, deportirala u Hrvatsku. Dakle, jedan civil koji je bio Srbin po nacionalnosti predan je hrvatskim vlastima tijekom rata. Tada mu se izgubio svaki trag. Nakon rata njegova je obitelj došla do podataka s pomoću kojih je rekonstruirala događaje. Kako je Svetlana Vasović napisala u Časopisu za kritiku znanosti, državna vlast Bosne i Hercegovine obavijestila je obitelj da su Petronjićevi posmrtni ostaci pronađeni u masovnoj grobnici kod Jajca. Prije smrti je bio mučen jer je imao polomljene kosti, ruke, noge i nekoliko rebara, a usmrćen je hicem u glavu. Bio je vezan prije ubojstva.

NACIONAL: Opće je uvjerenje da su „izbrisani“ bili iz južnih republika Jugoslavije, ali vi pišete da je među njima bilo i etničkih Slovenaca. Koliko ih je bilo i što se njima dogodilo?

Dopustite da objasnim širi kontekst. U Jugoslaviji su postojale dvije vrste državljanstva, savezno i republičko. Savezno se odnosilo na sve stanovnike dok je republičko bilo vezano uz određenu republiku. Kako u doktorskoj disertaciji piše Neža Kogovšek Šalamun, službenici su u različitim razdobljima novorođenčadi upisivali republičko državljanstvo prema različitim kriterijima, kombinacijom načela krvnog srodstva, po roditeljima, i rođenja u određenoj republici. Ali republičko državljanstvo nije bilo bitno za život ljudi u Jugoslaviji pa mu nisu pridavali posebnu pozornost, mnogi nisu ni bili svjesni kojeg su republičkog državljanstva. Kada se Slovenija osamostalila, stanovnici sa slovenskim republičkim državljanstvom automatski su postali državljani Republike Slovenije, dok su državljani drugih republika imali mogućnost zatražiti slovensko državljanstvo u roku od šest mjeseci.

Mnogi nisu ni znali za tu mogućnost. Onima koji za to vrijeme iz bilo kojeg razloga – primjerice, jer nisu podnijeli zahtjev ili jer je zahtjev odbijen ili je postupak zaustavljen – nisu stekli državljanstvo, država je ukinula status stalnih stanovnika, odnosno, izbrisala ih je. Među njima je bila i šačica Slovenaca jer su i oni rođeni i živjeli po cijeloj Jugoslaviji, ali je velika većina iz drugih republika. Kasnije su protivnici izbrisanih doveli u zabludu da izbrisani mogu urediti državljanstvo, ali status državljanstva i prebivalište nisu povezani. Svatko ima pravo birati želi li prihvatiti određeno državljanstvo ili ne, dok se prebivalište ne smije oduzimati, naročito ne bez odluke i bilo kakve obavijesti. Slovenija nije ukinula stalni boravak, primjerice, državljanima Njemačke, Italije, Velike Britanije, SAD-a i svih drugih država, niti su ga druge države ukinule slovenskim državljanima koji tamo žive. Brisanje nije bilo usmjereno protiv etničkih Slovenaca, već protiv ljudi drugih nacionalnosti. Bila je to diskriminacija po nacionalnoj osnovi, birokratsko etničko čišćenje.

NACIONAL: Zašto je država postupila tako rigorozno? Koji je bio smisao tog administrativnog nasilja?

Jedini odgovor koji imam na to je nacionalizam, koji je i u Sloveniji 1990-ih bio jako snažan. To sam detaljnije saznao čitajući knjigu “Organizirana nevinost i politika isključenja” Vlaste Jalušič, Jasminke Dedić i Jelke Zorn. U njoj je Jalušič objasnila da je društvo organizirano tako da vjeruje kako se nešto poput brisanja ne može dogoditi. To mi je bila inspiracija za dio knjige u kojem izmišljenim pričama istražujem zašto se većina stanovništva nije usprotivila brisanju, nego je plesala u ritmu nacionalističkih političara i državnih čelnika. Cilj brisanja bio je isti kao i ciljevi drugih nacionalizama devedesetih. Razlika je bila u tome što se u Sloveniji moglo brisati olovkom, dok se u drugim republikama moglo brisati pištoljem. Da su u Sloveniji bile drugačije prilike i da je brisanje oružjem bilo moguće, siguran sam da bi se to i dogodilo. Nacionalizam posvuda ima istu strukturu i iste ciljeve. Pitanje je samo koliko mu to uspijeva.

NACIONAL: Je li, po onome što znate, i u drugim jugoslavenskim republikama bilo administrativnih procesa sličnih izbrisanima u Sloveniji?

To ne znam.

NACIONAL: Kako je sa „slučajem izbrisani“ danas? Je li zaključen, a ljudi obeštećeni? U Ljubljani je „izbrisanima“ podignut čak i spomenik.

Izbrisani više nisu velika politička tema, ali ovaj slučaj je daleko od završetka. Sramotno je da više od 32 godine nakon brisanja ljudi bez dokumenata još uvijek žive u Sloveniji, uglavnom u siromaštvu i bez mogućnosti pristojnog života. Osim toga, velikoj većini izbrisanih koji su napustili zemlju nikada nije vraćen status. To se može pripisati zakonu koji je regulirao ovu problematiku, no bilo je gotovo nemoguće dokazati da je određena deložirana osoba doista brisana iz registra prebivališta. Nadam se da će država konačno usvojiti novi zakon koji će regulirati položaj izbrisanih i istovremeno prognanih. Na sustavnoj razini izbrisani nisu dobili dostojne naknade. Država je odredila sramotnih 50 eura za mjesec brisanja, koje je isplaćivala u godišnjim ratama, ali samo onima koji su u određenom roku podnijeli zahtjev. Tako je, prema statistikama nevladinih udruga, oko petina izbrisanih dobila naknadu iz te sheme. Tužbom bi mogli tražiti veće odštete, na što se malo tko odlučio, a i među njima su mnogi izgubili spor. Izbrisani jesu dobili spomenik, istina je i da nema toliko mržnje prema izbrisanima kao što je bilo u prošlosti, jer su rasizam i nacionalizam sada usmjereni na izbjeglice i migrante.

Za drugačiji položaj izbrisanih u slovenskoj javnosti nisu zaslužni oni koji su im podigli spomenik niti oni koji su im se nakon tri desetljeća ispričali, već to pripisujem iznimnoj političkoj borbi aktivista izbrisanih i njihovih pristalica, koji su pobijedili na Sudu za ljudska prava u Strasbourgu i uvelike ojačali svoju političku moć, a ujedno su se kroz borbu za vlastita prava regenerirali i dotad dehumanizirani ljudi, kako je jedna od pristalica izbrisanih, Jelka Zorn, citirala brazilskog filozofa Paula Freirea i najistaknutijeg aktivista izbrisanih Aleksandra Todorovića. To se ne može izbrisati: priča o važnosti političke borbe potlačenih, ljudi koji su u početku bili nemoćni i izolirani jer nisu znali da je ista sudbina zadesila tisuće drugih, ali su se potom povezali, politički organizirali i tlačitelju stali na prste.

NACIONAL: Kako biste opisali svoju knjigu? Kako ste pisali, i čije su vam knjige bile inspiracija?

Inspirirale su me riječi bjeloruske nobelovke Svetlane Aleksijevič koja je rekla da pripovijeda povijest kroz emocije. Nisam htio pisati o takozvanim lijevim ili desnim borcima za nezavisnost, već o žrtvama njihovih akcija. Tako sam počeo snimati intervjue, tipkati ih i povezivati u nekad zaokruženije, nekad fragmentiranije priče, koje sam po potrebi nekada više, nekad manje literarizirao, ali sam držao do autentičnosti pripovijesti. Zatim sam ih povezao u nekoliko pripovjednih linija kako bih ocrtao luk ‘brisanja’ i borbe za prava izbrisanih i opisao njezine protagoniste.

Kao da sam fotografirao, htio sam uhvatiti sadašnji trenutak, trenutak sjećanja ovdje i sada sa sviješću da se sjećanje mijenja, kako je rekla i Svetlana Aleksijevič. Ali, kad sam pročitao knjigu “Izbrisani. Organizirana nevinost i politika isključenja” Vlaste Jalušič, Jasminke Dedić i Jelke Zorn, shvatio sam da se i ja moram zapitati zašto, s izuzetkom šačice aktivista, nitko nije učinio ništa da tim ljudima pomogne. Učinio samo to uz pomoć teorijskog koncepta organizirane nevinosti, vlastite imaginacije i promatranja, pa sam izmaštao sva imena, osobe i događaje u tom manjem dijelu romana.