Teško je i nabrojiti filmove koje u ovom trenutku snima ili završava Anđelo Jurkas. Njegov dokumentarni film „Sutra ću biti“, koji govori o štićenicima hrvatskih odgojnih domova, dobio je sjajne kritike te uskoro kreće distribucija u nekoliko hrvatskih kina. Jurkas snima i dokumentarne i igrane filmove, ali i piše knjige i glazbene i filmske kritike, svira, ima producentsku kuću, svestran je i radišan. Rođen je u Koprivnici 1977., diplomirao je pravo i postdiplomant je Učiteljskog fakulteta u Zagrebu.

Za Nacional govori o mnogim projektima na kojima radi i koje planira pokrenuti.

NACIONAL: Kad sam vidjela što sve trenutačno radite, što snimate, što završavate, jako sam se iznenadila. Toliko je projekata, od dokumentarnih i igranih filmova do knjiga i glazbenih albuma, eksplodirala vam je kreativnost?

Eksplodira ili implodira zadnju dekadu i pol, možda i dulje, ne brojim. Naprosto nije pitanje racionalnog nego egzistencijalne potrebe. Volim raditi. A freelancing u državi ekonomski neurednoj poput Hrvatske dosta je nezahvalan status ako nisi pokriven frendovima po institucijama i sektorima marketinga. Nisam ni u jednoj stranci, beznadežno sam apolitičan i nezainteresiran za kokošarenja i šupkarenja po političkim osnovama, poprilično mi ravnomjerno svi lijevo-desno-centralno budu dosadni i podjednako idu na organ koji se rimuje s gnjurac. Još manje „minglam“ po kulturnjačkim „centrima (ne)moći“, a nisam ni oportunist. Preostaje mi, dakle, puno delati, što bi pokojni stripovski karakter rekao. Ali dokle god postoji kritična masa ljudi koji prate, kupuju ili podržavaju bilo koji od spomenutih smjerova izražavanja u okviru spomenutih grana pop kulture, filma, literature, glazbe, školstva i medija, kako nacionalno tako i regionalno i internacionalno, trajanje u tim segmentima rada nije pitanje izbora nego potrebe.

NACIONAL: Vaš dokumentarac „Sutra ću biti“, o dječacima u hrvatskim odgojnim domovima, izazvao je veliku pozornost, a prikazuje život za koji pretpostavljamo da nije lak, ali naprosto ne možemo ni zamisliti do koje mjere je težak i u kakvim su obiteljima ta djeca živjela prije nego što su došla u domove. A i tamo su ih dočekali odgojitelji koji se, neki od njih, ili ne bave njima ili – još gore – ogrezli su i sami u kriminal. Zašto ste se odlučili upustiti u snimanje tog filma, snimali ste ga čak šest godina?

Jer sam naivna budaletina koja teško kaže ne, pogotovo kad su u pitanju djeca, koju držim jedinim segmentom društva stvarno vrijednim truda, vremena i ulaganja i zadnjom linijom obrane od svjetine 21. stoljeća. A pogotovo kad su pitanju marginalizirani klinci prema kojima se sustav odnosi s tolikom ignorancijom da to graniči s prilično mazohističkim socijalnim eksperimentom. Istina je, ljudima iz uređenih „civilki“ života gotovo je nezamislivo kakav „metaverse“ ili „matrix“ i paralelnu stvarnost živi tih cca 1200 klinaca godišnje po domovima, djevojčica i dječaka. Moji veliki glazbeni heroji RATM imali su, mimo hit singlova, na posljednjem autorskom studijskom albumu „Battle of Los Angeles“ dvije vrlo proklamativne i prigodne stvari. Prva je „Voice of The Voiceless“, a druga „Calm like a Bomb“. U naslovima tih pjesama krije se i bit odgovora na vaše pitanje.

NACIONAL: Što ste naučili iz tog iskustva? Pretpostavljam da ste očekivali svašta, ali što vas je šokiralo? Stravične su stvari prošli s članovima obitelji, ali teško je i u domovima. Ima prijetnji, ucjena, tučnjava, ali i krađa, droge, alkohola… Djeca su maloljetna, samo da podsjetimo.

Ima svega. To što ste nabrojili, pa i širi dijapazon lakšeg i težeg kriminaliteta, silovanja, dilanja, pljački, razbojništava, širi je spisak hobija. S obzirom na dugi period od šest godina, premalo nam je vremena sad za pobrojiti sve šokantne momente, ali kad podvučemo crtu, najveći šok ispada zapravo ta letargija, bezvoljnost, posvemašnja bespomoćnost ljudi kojima je stalo do toga da djeluju i bore se kontra tromosti sistema unutar kojeg rade. Ta letargija vrlo efikasno prelazi i na klince koji ako su i imali neke individualne želje, kroz godine u sustavu budu rijetki oni koje se podrži u namjerama izlaska iz začaranog kruga. Teško da je bilo prostora za neke osobite momente učenja osim podsjećanja na to kako je jako bitno pažljivo birati svoje bitke, jer često one koje odabereš iz uvjerenja, strasti i neke bedaste ideje pomoći, i nisu baš bile toliko vrijedne ožiljaka, no to shvatiš tek kad se sve slegne i od ratišta ostane zgarište.

NACIONAL: Koliko se „domaca“ uspije othrvati takvom životu i krenuti nekim normalnim putem? Vraća li se većina njih kriminalu kad napuste dom? Vraćaju li se obiteljima iz kojih su ih izmjestili?

Bojim se vrlo malo, premalo. Kroz razgovor s odgojiteljima dolazi se do zaključka da oko 50 posto klinaca uspije prevladati kriminalitet i devijacije u ponašanju. Naše istraživanje govori drugačije, 80 posto klinaca vrati se ponašanju zbog kojeg su i završili u domovima. Između ostalog i upravo zbog toga što spominjete – jer sustav ne poznaje funkcionalno praćenje života štićenika nakon odlaska iz doma te se bivši štićenici vrlo često vraćaju u one slomljene obitelji i nezdrave okoline iz kojih su došli. A funkcionirati u sustavu koji ne prepoznaje niti poznaje alate kojima bi bilo efikasnije raditi na sprječavanju uzroka nego posljedica maloljetničkog kriminaliteta, otprilike je kao i glasanje u 30 godina hrvatske demokracije – nema smisla.

NACIONAL: Planirate snimati i nastavak, ovoga puta o djevojčicama iz domova, radnog naslova “Rekli su da kleknem”. U kojoj je to fazi i kakva je uopće distribucija filma „Sutra ću biti“?

Tako je, već smo zapravo i počeli s radnim snimkama nastavka „Domaca“, ovoga puta kompletno fokusirani na problematiku tretmana i socijalne slike djevojčica iz domova po RH te preko njihova slučaja progovaramo o poziciji i tretmanu žene u mačističkom, provincijalnom, konzervativnom i klečećem mužjačkom društvu.

Film „Sutra ću biti (Priča o Domcima)“ od proljeća ove godine igrat će po zainteresiranim kinima, zatim po specijalnim školskim projekcijama otvorenim za društveno odgovorne i edukativne filmove, potom će biti dijelom filmskih festivala države i regije, u pregovorima smo s HTV-om i drugim regionalnim državnim TV-ima oko prikazivanja na njihovim platformama, a za kraj ćemo od proljeća ove godine pustiti i u novi način distribucije preko naše filmske indie platforme „Runda za film“ putem koje će svaki gledatelj moći naručiti svoj personalizirani primjerak filma za kućne premijere. Dakle, kompletni distributivni krug je zatvoren pa tko je zainteresiran, naći će načina da pogleda film. Što se HTV-a tiče, njima smo od 2017. u više navrata nekoliko godina nudili dokumentarni serijal „Domci“ u 12 epizoda, koji je dvaput prolazio i ušao u fazu „programski interes“. No neobičnim plot twistom isti, točnije, iznimno sličan projekt, pod drugim imenom, nakon par godina hvaljenja autorske ideje „Domaca“ dobila je druga autorica, kojoj je HTV prihvatio projekt dokumentarnog serijala, pazite čudne koincidencije, o štićenicima odgojnih domova. Interesantno i krajnje zakonski, programski, moralno, etički i profesionalno čisto, ne mislite? Ali sve OK, to je HTV. Osmijeh. Otvorenost. Razumijevanje.

NACIONAL: Jeste li razočarani socijalnim sustavom u Hrvatskoj, jeste li produbili svijest o tome koliko zapravo stvari ne funkcioniraju?

Socijalni sustav samo je zorna refleksija cijelog društvenog i državnog neuređenja posljednjih 30 godina pseudodemokracije usranih gaća, a zapravo tek goreg klijentelističkog režima nego je to bio socijalizam. Naime, politokracija iznad profesionalizma i vladavina političkih kadrovika i „maljčika“ iz dvije tri kružne strane nevezano za ikakvu odgovornost, učinkovitost i profesionalne rezultate, to je modus operandi 90 posto današnjeg hrvatskog društva. Ostatak su iznimke koje potvrđuju pravilo. U kontekstu takvog društvenog i državnog aparata iluzorno bi bilo očekivati da će socijala bljeskati, kad se raspada jednako kao zdravstvo, kultura, ekonomija, sport… Ali ne mari, jer Hrvatska, svjetski prvaci…

‘U okviru produkcijskih mogućnosti želio bih proizvoditi jedan igrani film godišnje’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Dosta ste aktivni po društvenim mrežama pa ste se tako uključili u slučaj posvajanja djece iz Konga, a neke posvojitelje i osobno poznajete. Koliko sam shvatila, snimate dokumentarni film „Crno-bijeli svijet“, upravo o posvajanju malih Afrikanaca od hrvatskih obitelji. Kako gledate na cijeli taj „zambijski slučaj“ koji je pokrenuo zaista sve najgore u ljudima?

Tako je, od 2017. radimo istraživačko novinarstvo, radne snimke i pretprodukciju da bismo ove godine započeli i snimanje finala dokumentarnog filma „Crno bijeli svijet“, upravo aktualne tematike o posvajanju malih Afrikanaca i Afrikanki od domaćih, hrvatskih obitelji, uslijed inercije domaćeg sustava. Podudarilo se da smo zeru ispred vremena s pipanjem intrigantnih društvenih momenata. Interesantno je kako su i HTV i HAVC već višestruko odbijali prijedlog sufinanciranja tog filma premda im na svakom natječaju nudimo po nekoliko projekata. Iznimno su zabavni razlozi i opravdanja odbijanja projekata tog tipa kad ti trebaju objasniti što točno nije po njihovom ukusu u određenom projektu. Vjerujem da će sad uvidjeti propuste, dati prostor i pomoći realizaciji takve bitne teme. Što se konkretnog „slučaja Kongo“ tiče, da, nisam zainteresiran samo zbog dokumentarca, nego i zato što mi je Zoki iz Hladnog piva prijatelj i lik za kojeg bih dao organ jer sam uvjeren da su mu namjere bile maksimalno humane, dakle, prva ruka. Pa kad su počeli sumanuti online progon i linč masa, nisam mogao prešutjeti jer frendove držim dijelom obitelji, a kad diraš obitelj, očekuj i duplo natrag. Pacijenti koji su pokušali politizirati cijelu avanturu, koji su prozivali i osuđivali bez ikakvih argumenata, imaju zrcalo. Šteta što nemaju muda pogledati što vide kad pred njega stanu. Oko cijele križaljke slučaja postoji nekoliko razina razumijevanja i proceduralnih pogreški koje su dovele do komplikacija oko istih stvari s kojima ranijih stotinjak posvojitelja nije imalo problema, no grah tako pade. Rado ću proširiti temu nekom drugom prilikom, osobito kad budu natrag u Hrvatskoj. A ako ne prije, onda svakako kroz dokumentarni film …

Društvene mreže koristim prvenstveno kao kanal za zajebanciju, promociju ili komunikaciju i informacije. Preko platformi Facebooka, Instagrama, YouTubea i LinkedIna postoji nekoliko desetaka tisuća do nekoliko stotina tisuća ljudi do kojih dosegnem radovima, linkovima, a kako u RH uvijek operiramo zakonom malih brojeva, bitka je do posljednjeg i za posljednjeg čovjeka.

NACIONAL: Najavili ste i snimanje filma o beskućnicima, što vas je inspiriralo, ako vam uopće treba inspiracija?

Ne vjerujem u inspiraciju. Mislim da je to mit dokonih arty-farty kulturnjačkih prodavača cigli, dima i magle koji vise na državnoj sisi i dozvoljeno im je špilati velebne „umjetnike“. Vjerujem u kramp, udaranje i rad, rad, rad. Što se tiče beskućnika, više je riječ o marginalcima druge prirode, poetsko pjesničke, takozvanim slamerima. Kroz dokumentarac „Slam“, koji je u pretprodukciji i počinjemo ga snimati kad završimo ovih nekoliko u procesu, progovorit ćemo o stanju kontrakulture i alternativne kulture u RH iz vizure i kroz portrete nekoliko prekrasnih i živopisnih žena i muškaraca.

NACIONAL: Snimate i filmove o Janu Boliću, o braniteljima, o čovjeku koji je otišao iz civilizacije u šumu, ali i o pandemiji i teškim posljedicama koje je ostavila. Zašto baš oni, zašto baš takve teme, zašto vas to intrigira?

Sve su vrlo osobne i sve su na neki način projekti „do or die“, dakle, ako ih započnem, onda mogu samo umrijeti da ih ne dovršim. Opet nemam nikakvo racionalno objašnjenje, teme biram prema onome što bih sam kao gledatelj volio gledati ili prema onome što nije obrađeno na našim prostorima, a govore o ljudima čije priče moraju biti ispričane. „Preživjeti mir“ o drugačijim braniteljima, „Životi Jana Bolića“ o riječkoj obitelji Bolić, „Virus Free Zone“ o svijetu u postpandemijskom razdoblju iz perspektive isprike oca generaciji svog djeteta zbog usranog svijeta koji mu ostavlja u naslijeđe, te „Grgin konak“ i „Sara“, u raznim fazama produkcije i snimanja. Još neki od iznimno bitnih projekata su dokumentarac i dokumentarni serijal u pripremi „Zašto se mrzimo“ o genezi mržnje na Balkanu te „Umjetnost života“ o predivnim ljudima iz RH koji su kurioziteti i rariteti u svjetskim okvirima jer su vlastite fizičke nemogućnosti pretvarali u umjetnost življenja.

NACIONAL: Osim dokumentaraca, snimate i igrane filmove koji jako dobro prolaze na festivalima i u kinima, što vam je važno kad je riječ o igranom filmu?

Na našem terenu, dakle RH ili regija, ex-Yu, samo novac. I rad. Imati dovoljno kvalitetnih suradnika s kojima možemo producirati i proizvoditi filmove neovisno o državnim fondovima i inim institucijama koje fol procjenjuju što valja ili ne, pa spuštaju i dižu palac oko toga za što se daje lova i odgajaju torove poslušnika i molećih „dupeviraca“ kojima je jedina taktika umiliti se i svidjeti. I onda se vrtjeti u koncentričnim krugovima smješkanja i guženja po „ja tebi ti meni“ principima. Apsolutno me ne zanima što misle bulumente „strućljaka“, kritikanata, umjetničkih savjetnika, članova žirija, „kolega“ s duplim navodnicima i inih čije nesigurnosti i taštine trebaju samo hvaljenje i superlative. Zanima me izlazak u svijet i funkcioniranje globalne distribucije. U okviru produkcijskih mogućnosti proizvoditi jedan igrani film godišnje, tempo Woodyja Allena, ranih Kevina Smitha, Richarda Linklatera i Stevena Soderbergha.

NACIONAL: Pretpostavljam da je teško doći do novca, i od HAVC-a i od sponzora, kako to radite? Jer vlasnik ste i producentske kuće, radite li onda to sve sami?

Teško je kad ne radiš po politikantskim ni po principima kulturnjačkih kružoka i kad nisi umrežen s ljudima koji od tebe traže i imaju korist po spomenutim principima. Nezavisna produkcija svih vrsta video-formi (filmova, igranih, dokumentarnih, komercijalnih, reklama, kratkih, eksperimentalnih, videospotova, vlogerskih sadržaja, edukativnih filmova…) kod nas je težak kruh i puno se ljudi vrti, ali kad shvate koliko to nije lagan posao, 90 posto ih otpadne. Sam ne možeš ništa, plus obožavam timski rad i ideju filmskog benda i orkestra u kojem svi radimo za stvar u koju vjerujemo. Mi smo tim ljudi otvorenih za svaku kvalitetnu suradnju i u konstantnoj smo potrazi za kvalitetnim suradnicima, osobito na liniji marketing-menadžmenta, money makinga i privlačenja investitora za to što radimo. To je svima u RH bez političkih šlepova najslabija karika.

NACIONAL: Vaša velika ljubav je i glazba pa tako snimate i svoj treći album, kakvu glazbu svirate i što vam ona znači?

Glazba je, uz film, bila treći roditelj od osnovne škole i zapravo je ostala kroz razne forme glazbenog aktivizma do danas, od izdavaštva putem DOP Records, koncertnog bookinga, preko A1 Booking Agency, PR-a, publishinga, DJ-iranja, menadžmenta, organiziranja Zlatne Koogle – glazbene nagrade kao antipoda tadašnjim Porinima i Crnim mačcima, autorskog solo razdoblja, članstva u bendovima, pisanja i skladanja za druge izvođače… To je jedan od načina preživljavanja ovoga što se nudi fol kao naš Zeitgeist. U pripremi je nekoliko albuma i raznih glazbenih projekata, što solo što bendovskih, koji bi od ove godine trebali početi dobivati svoje studijske audio i video oblike, a potom i koncertne live nastupe. Tik tak, u niskom startu zasad. O imenima albuma čim budu masterirani, no mogu najaviti album imena „Klasika“ koji će biti storytelling komad čitanja nekih od bezvremenskih klasika ovih prostora, od Balaševića, Dugmeta, Čorbe do Dedića i ostalih, pa će njihove stvari dobiti drugu glazbu i druge tekstove, ali motivi će ostati isti. Kao i album dueta „Dnevnik drugih ljubavi“ s nekima od sjajnih ženskih vokala domaće glazbene scene, koji je koncepcijski drugi rakurs na sve stadije jedne veze, referentno u godini slavlja pola stoljeća „Dnevnika jedne ljubavi“ Karla Metikoša za Josipu Lisac.

NACIONAL: Zaista ste svestrani pa ste tako i inicijator uvođenja Pop-kulture, koja bi mogla postati novi izborni, fakultativni ili dopunski predmet u školama i učilištima. Zašto je važna popularna kultura i što bi jedan takav predmet mogao donijeti učenicima?

S literarne strane, također od godina korone, pri završetku su rukopisi šest knjiga. Dvije publicistike, dva romana i zbirke pjesama. Prva će biti „Pop-kultura“ koja će služiti kao udžbenik projekta i predmeta „Pop-kultura – novi nastavni predmet u kurikulumu RH“ prema kojem ćemo ga kao novi dodatni, fakultativni, izborni ili eksperimentalni predmet ponuditi zainteresiranim školama. Pop-kultura je sublimat opće kulture 21. stoljeća te mu je potrebno znanstveno pristupiti na daleko moderniji, dinamičniji pedagoško didaktički način kako bi se učenike 21. stoljeća osposobilo barem za razinu kvizaškog znanja po kojem će Tariku i Lokasu redovito uzimati ozbiljne svote na „Potjeri“, „Milijunašu“ ili budućim hit kvizovima ovih prostora. U međuvremenu, Pop-kultura će nekim novim klincima proširiti opće znanje iz područja koja nisu dovoljno ni kvalitetno obrađena kroz druge nastavne predmete u našim školama, a dotaknuta su u hrvatskom, likovnom, glazbenom, sociologiji, zemljopisu, vjeronauku, informatici itd. Riječ je o multidisciplinarnoj znanosti koja sadrži lekcije o filmu, glazbi, medijima, literaturi, vizualnim umjetnostima, sportu, IT-ju, showbizzu, turizmu, zdravom životu, politici, religiji i inim područjima koja su u novom mileniju obuhvaćena proširenim pojmom pop-kulture, daleko širim od onog što se pod tim smatralo u prošlom stoljeću.