Simulacija demokracije“ i „Dokumenti o državnosti Republike Hrvatske 1990. – 2020.“ naslovi su knjiga autora Anđelka Milardovića koje je upravo objavila izdavačka kuća AGM. Drugi naslov planirano je vezan uz tridesetu obljetnicu hrvatske državnosti, odnosno konstituiranja prvog demokratski izabranog višestranačkog Sabora 30. svibnja 1990.

Politolog, sociolog i profesor političkih znanosti Anđelko Milardović znanstveni je istraživač na Institutu za migracije i narodnosti iz Zagreba, u statusu znanstvenog savjetnika u trajnom zvanju. Utemeljitelj je Centra za politološka istraživanja, Instituta za europske i globalizacijske studije, Međunarodnog energetskog foruma, Foruma ICT-društvo, Geopolitičkog foruma (GEOFOR). Gostujući  je profesor na Sveučilištima u Zagrebu, Dubrovniku, Osijeku, Koprivnici i Varaždinu. Na doktorskom studiju na Libertasu predaje kolegij Globalizacija. Plodonosan je urednik i autor, utemeljitelj, direktor i urednik nakladničke kuće Pan Liber koji je uredio i napisao niz znanstvenih knjiga i studija. Područja njegova znanstvenog interesa su politička teorija, socijalna filozofija, filozofija 20. stoljeća, globalizacija, sociologija stranaca i ksenofobije, filozofija politike, egzistencijalna ontologija, povijest civilizacija, migracije, Mediteran i mediteransko mišljenje. U razgovoru za Nacional predstavio je svoj recentni rad i osvrnuo se na aktualnu društvenopolitičku situaciju.

NACIONAL: Paralelno ste pisali dvije knjige: „Simulacija demokracije“ i „Dokumenti o državnosti Republike Hrvatske 1990. – 2020.“ Iz čega crpite energiju i kako su te dvije knjige povezane?

U antropološkom smislu pisanje je po definiciji rad, ali meni je to zapravo više igra u kojoj se potpuno zanesem. U jednom trenutku, radeći na knjizi „Simulacija demokracije“ čije je pisanje trajalo sedam godina, shvatio sam da uz nju pišem još dvije knjige. Kako sam istražujući demokraciju u njenom izvornom obliku, u antičko doba, koristio povijesnu metodu, tako se počela razvijati i knjiga naziva „Direktna demokracija“ koja će uskoro izaći, a kad sam došao do Rima, onda sam krenuo raditi i na ideji republikanizma i pisati knjigu „Politička filozofija republikanizma – od Rima do 20. stoljeća“, koja je također pred završetkom. Što se tiče knjige „Dokumenti o državnosti RH 1990. – 2020“, ona je relevantna kao dokaz vremena, raspada Jugoslavije, otvaranja tranzicije i stvaranja hrvatske države, a u njoj su doista skupljeni svi dokumenti bitni za hrvatsku državnost. Već sam 1992. napisao prvi dio te knjige „Dokumenti o državnosti“, a urednik i direktor AGM-a Stjepan Bekavac, kao profesor povijesti i filozofije, pitao me lani zašto je ne bih proširio do tridesete obljetnice Republike Hrvatske. I tako sam ljetos na tome počeo raditi, a onda me uhvatilo kreativno ludilo i odlučio sam je završiti do 15. prosinca, odnosno do obljetnice Božićnog Ustava. Namjera mi je da knjiga bude promovirana uoči tridesete obljetnice državnosti u NSK-u i da na promociju budu pozvani neki od živućih protagonista vremena.

NACIONAL: Hoćete li na promociju pozvati premijera i predsjednika Republike, s obzirom na to da bi knjiga i njima mogla biti od koristi?

Poslao sam obavijest u njihove urede da je knjiga objavljena. Dalje ćemo vidjeti.

NACIONAL: Ta knjiga započinje Deklaracijom o hrvatskom jeziku iz 1967., dakle daleko prije od 1990. Zašto?

Počeo sam s Deklaracijom jer polazim od one Heideggerove teze da je jezik kuća bitka. Ja tu zastupam ono što se naziva metodološki individualizam. S te pozicije polazim od činjenice da je čovjek biće jezika, da se po jeziku konstruiraju naš socijalni svijet, institucije i identitet. Bez te Deklaracije ne bi bilo ni Hrvatskog proljeća 1971., a ni Ustava iz 1974. koji je već tada predvidio konfederaciju, odnosno pravo na osamostaljenje Republika.

NACIONAL: Kome je namijenjena ta knjiga, koja sadrži originalne dokumente iz spomenutog razdoblja?

Prije svega namijenjena je budućim istraživačima, politolozima, pravnicima, historiografima, diplomatima i profesorima diplomacije. Dio tih dokumenata našao sam u arhivima, a najveći dio rovovskog posla obavio sam kopajući po bazi Narodnih novina. Kad bi me netko pitao tko je stvarni autor te knjige, rekao bih: Republika Hrvatska. Ne bih htio imenovati nikoga iz hrvatske historiografije, ali doista je nevjerojatno da postoje profesionalni povjesničari, dakle znanstvenici koji ulaze u znanstvenu interpretaciju određenih događaja, a originalne dokumente nisu nikada vidjeli. Čini mi se da oni povijest tumače percepcijski, a ne na temelju činjenica i time zapravo skreću u područje individualne psihologije. Ja sam tu knjigu ciljano radio za tridesetu obljetnicu državnosti, a mislim da je knjiga relevantna, između ostalog, i zato što nisam ni na koji način išao u tumačenje objavljenih dokumenata. Zato sam napisao uvod, odnosno, kako ja to zovem „riječ unaprijed“ – i pustio dokumentima da govore. Jer najbolja znanstvena priča je dokumentirana priča. Sve ostalo su subjektivne interpretacije. Ovo je, što bi se reklo, „carta canta“ – dakle, svjedočanstvo papira.

NACIONAL: U jednom poglavlju bavite se i suočavanjem s prošlošću?

Da, jer to je jedna od tema koje me posebno interesiraju. Budući da sam jako orijentiran ideji objektivnosti, tu sam objavio sva tri dokumenta – Deklaraciju o antifašizmu, Deklaraciju o totalitarnim režimima i Deklaraciju o Domovinskom ratu – a svi su oni vezani uz povijesne događaje koji se ne mogu negirati. Da pristup nije bio objektiviran, onda bih od tih triju dokumenata izabrao samo jedan ili bih jedan izbacio ili, pak, favorizirao. Vrijednost te dionice u knjizi je u tome što nije izvučen samo jedan dokument da bi bio apsolutiziran.

NACIONAL: Knjigu „Simulacija demokracije“ pisali ste sedam godina, započeli ste 2013. godine koju ste definirali kao „doba minimalne/liberalne demokracije“. Zašto ako je te godine Hrvatska kao zrela demokracija ušla u EU, predsjednik RH bio je Ivo Josipović, a premijer Zoran Milanović?

Pitanje je opravdano, ali ja i takvim dosezima 2013. nisam bio zadovoljan jer sam težio produbljivanju demokracije, osobito nakon ulaska u EU. Proučavajući različite modele demokracije, došao sam do 22 modela i tada mi se činilo da bi zbog poboljšavanja demokratske prakse trebalo raditi neki križani model, neki hibrid, kako bi se pojačala participacija građana u upravljanju državom. Mi to ni 2013. nismo dosegli.

NACIONAL: Pisali ste tu knjigu do 2020. kada se dogodio novi tip reverzije u Hrvatskoj u vidu medicinsko-političke korona-diktature. Kako to tumačite?

Od ulaska u EU dogodila se reverzija procesa demokratizacije. Kada se usporedi ta minimalna demokracija koju smo imali 2013. s ovime što imamo danas, ono prije je sigurno bilo bolje, odnosno bilo je manje zlo. Prije svega zato što nije bilo restrikcija oko ljudskih prava i sloboda koje su od 2020. vezane uz biopolitiku, odnosno uz navodnu skrb o zdravlju. No u korona-diktaturi ukinuta je društvenost, koja je ključna za ljudsku vrstu. Mi smo društvene životinje, a zbog ukidanja fizičke interakcije i komunikacije dogodila se prisilna migracija u virtualnu stvarnost. Zato se pobuna protiv suspenzije sloboda i građanskih prava događa na globalnoj razini.

NACIONAL: U svojoj knjizi taj ste proces povezali s tehnologijom koja simulira stvarnost i posljedično ste virus proglasili uzrokom uvođenja digitalne diktature?

Točno, tehnologija je ta koja je pobijedila, a to su anticipirali i Heidegger i ostali filozofi s početka 20. stoljeća. Tehnološki um zagospodario je svime, pa i politikom, i omogućio simuliranje paralelne stvarnosti i demokracije. Ta priča je izvedena iz postmoderne teorije kulture. Mi smo kao ljudska vrsta od samog svog nastanka, kroz povijest civilizacije, sudionici socijalne konstrukcije društvene zbilje. Na tu tradicionalnu konstrukciju nadograđuje se ona posredovana tehnologijom koja omogućuje kreiranje hiperzbilje, kao i kontrolu demokratskih procesa, čemu svjedočimo posljednjih godina.

NACIONAL: Konstatirali ste da je virus „požderao simuliranu demokraciju“, dok je sloboda žrtvovana za sigurnu sigurnost. U tim tezama zapravo se slažete s predsjednikom Milanovićem koji je odavno optužio Nacionalni stožer civilne zaštite i Vladu RH da u pandemiji građanima protuustavno oduzimaju slobodu i ljudska prava?

Milanović je tu bio u pravu. Na kraju krajeva, to su uvidjeli i neki drugi. A ja bih išao i dalje – kada jednom ozdravimo i ako do tada individualno i kolektivno ne poludimo, netko će stvarno snositi kaznenu odgovornost za mjere koje su bile nametnute. Iako je sve predstavljeno kao da se radi o ograničenjima koja su u interesu našeg zdravlja, postavlja se pitanje kako su neke druge države uspjele pobijediti pandemiju na drugi način. Kako je Izrael mogao procijepiti 80 posto stanovništva i odgovornom politikom voditi računa o biološkoj i ekonomskoj supstanci društva, a Andrej Plenković i njegova vlada nisu to u stanju? Kod nas se igrao loto, to su bila čista hrvatska trgovačka posla – kome ćemo pustiti da radi, kome ne, koliko ćemo kupiti Pfizera, koliko AstraZenece, koliko Moderne? I odigralo se pogrešno! Ako su ljudi na čelu države izabrani da je vode, onda oni moraju biti odgovorni i znati donijeti odluku. Kina je borbu protiv pandemije rješavala autoritarnom metodom, prisilnom karantenom i cijepljenjem, ali mi smo Europa i morao se naći model koji odgovara našoj demokraciji, pa i našim različitim kulturnim uzorcima i identitetima. To je ono što školovani bruxelleski kadar naziva „culture patterns“. Zato je opasno zanemarivati značenje kulture i društva u komparaciji s drugim kulturama i društvima. Dakle, ono što prolazi u jednoj zemlji ne prolazi u drugoj. Jasno je da je protestantski svijet na sjeveru drugačije organiziran od juga i Mediterana koji je tradicionalno kaotičan, pa tako izgleda i borba protiv pandemije.

NACIONAL: Premijer je stalno tvrdio da slijedi europsku politiku i poštuje odluke EU-a. Međutim, zajedničke politike prema pandemiji nema, a što se tiče cjepiva, napravljene su kardinalne pogreške. Je li se Plenković trebao okrenuti Sputnjiku, kineskom cjepivu, i staviti interes Hrvatske ispred lojalnosti EU-u?

Apsolutno da. Evo zašto: zato što je svojim političkim igrama i dodvoravanjem EU-u, ne suprotstavljajući se nekim odlukama Europske komisije, iskoristio to kao zalog za svoju buduću ulogu u europskim institucijama. Moja kritika ne ide na osobu, već na model ponašanja. Ta osoba slučajno je u sferi politike, a mene zanima isključivo njeno djelovanje. To djelovanje je bez minimalne političke etike jer je spreman žrtvovati nas 4,5 milijuna za tu neku svoju buduću karijeru. To je po meni bolesno, ako je točno to što govorim. Ako se u stanju ratne opasnosti ljudi mobiliziraju, tako je trebalo razmišljati i sada. Ovo je rat – odnosno, ovo su elementi biološkog rata, društvo je izloženo biološkoj opasnosti, a Vlada se s time ne zna nositi. Ugrožen je biološki i ekonomski opstanak društva zbog takvog premijerova egoizma i krivih odluka koje je donio.

NACIONAL: Korona-diktatura ugrozila je jedno bitno pravo, a to je pravo na rad, osobito zbog nelogičnih mjera koje je donosio Nacionalni stožer.

Velikom broju ljudi ugrožena je egzistencija, a da se malo vratimo i na tehnologiju – svi su morali prisilno emigrirati u bespuća internetske nepreglednosti, preko online rada. I oni koji imaju kompjutor i internet kod kuće, i oni koji nemaju, i oni koji se snalaze, i oni koji se ne snalaze. Dakle, radi se o isključivanju svih onih koji za to nisu kvalificirani iz društva. Oni su na neki način postali tehnološki višak. Možda sve to ima veze s razmišljanjima globalnog benda velikih gospodarskih sila u Davosu. Tamo je stvoren papir na kojem su napisana razmišljanja o resetiranju ovog tipa dosadašnjeg kapitalizma koji je očito došao do ruba. Dakle, maksimalna štednja na ljudskim resursima, maksimalni profit, izbacivanje onih koji nisu u stanju koristiti tehnologiju s tržišta rada… To je čisti socijalni neodarvinizam. Doći ćemo do toga da će svijetom upravljati algoritmi.

NACIONAL: Kad smo već kod pobjede tehnologije, među onima koji su profitirali od koronakrize su tehnološki divovi poput Googlea, Facebooka, Amazona i YouTubea, dok su mnogi mali gospodarstvenici i poduzetnici propali.

Normalno, zato što je masa individualnih i društvenih aktivnosti prebačena u digitalnu sferu. A ne možeš voziti autobuse, šišati ljude, primati goste u turističkim centrima ili kuhati kavu u digitalnoj sferi, postoje zanimanja i gospodarske grane koji ovise o direktnom ljudskom kontaktu i fizičkoj prisutnosti. Tako smo došli zapravo do perverzije tehnološkog uma. Meni je jasno da je napredak nezaustavljiv, ali ovo vodi u potpunu dehumanizaciju društva.

NACIONAL: U knjizi se bavite pojmovima poput semiotike demokracije, medija, propagande, slike i modela demokracije. Znači li to da mediji, internet i društvene mreže tijekom pandemije zapravo nisu upravljali samo javnim mnijenjem, već i politikama?

Naravno da jesu, proizvodili su slike iz npr. Bergama, pa iz New Yorka, sada iz Indije – dakle, simbole i znakove, kao i informacije pomoću kojih se upravljalo našim individualnim ponašanjem kroz ideju straha. Strah je primarna emocija koja je i temelj za takve manipulacije. Ljudi su najosjetljiviji upravo na zdravlje i životnu ugrozu. Jednom sam već rekao da naši životi nisu kišne gliste da ih ova vlada tako gazi. Zato sam, radeći na knjizi u NSK-u, shvatio da mi politologija nije dovoljna i da moram ući u semiotiku, znanost koja se bavi simbolima i znakovima, jer bez toga se simulacija demokracije ne može ni objasniti.

NACIONAL: Ali i znanstvenici su se proteklih godinu dana prepucavali oko toga kako zaustaviti epidemiju – dakle, i oni su sudjelovali u određenoj manipulaciji javnim mnijenjem?

Oni su se prepucavali, ali vjerujem da su to radili u dobroj namjeri da pomognu. Ja ipak načelno štitim taj ceh i vjerujem u etičnost znanosti. Smatram da, uz svu glupost ovoga svijeta, znanost ostaje znanost i da je treba uvažiti. No znanstvenici iz raznih sfera – od epidemiologa, preko mikrobiologa do virusologa – prvi put su se susreli s nečim o čemu ni sami u početku nisu previše znali.

NACIONAL: Kakve su prognoze – hoćemo li se izvući iz korona-diktature?

Hoćemo, ali ranjeni. Cjepivo je jedino sredstvo pomoću kojeg možemo vratiti svoja ograničena ljudska prava i građanske slobode. No konačno ćemo se izvući tek kada najmanje 70 posto svjetske populacije bude cijepljeno. Bez toga nema migracija, a bez migracija nema komunikacija, bez komunikacija nema poslova ni gospodarskog rasta. Bez migracija, na primjer, nema festivala Ultra u Splitu, što znači da grad ostaje bez ogromnog prihoda, nema industrije evenata, nema glazbe, nema koncerata, nema gostiju.

NACIONAL: Je li demokracija još uvijek najbolji oblik vladavine?

Je, jer ništa bolje nije izmišljeno. Osim toga, bolja je i loša, simulirana demokracija od bilo kakve diktature ili totalitarizma ili bilo kakvog oblika cezarističke demokracije kakvu danas imamo u Hrvatskoj.