Književnica Anđelka Martić, rođena u Zagrebu 1. svibnja 1924., najpoznatija je po superpopularnom kratkom romanu za djecu”Pirgo” koji govori o prijateljstvu dječaka i laneta. Danas malo tko zna za “Pirga”. Iako je preveden na brojne svjetske jezike i uvršten u”Pet stoljeća hrvatske književnosti”, a za to djelce Anđelka Martić dobila je 1973. posebno joj drag Orden osmijeha, nagradu Republike Poljske koju dodjeljuju djeca, od 1991. nema ga u hrvatskim lektirama. Knjigu je, prema riječima autorice, sada moguće nabaviti jedino u izdavačkoj kući Golden marketing, jedinoj koja je 2002. godine pristala izdati njezine bajke”Dječak div” i”Tri lisice i šumski car”. Iako je od 1954. članica Hrvatskog društva književnika, Anđelka Martić posljednjih dvadesetak godina nije bila naročito poželjna spisateljica. S druge strane, Nagrada grada Zagreba za životno djelo iz 2015. pokazuje da nije zaboravljena.

Zašto “Pirga” danas nema u školskoj lektiri i zašto su brojni dječji vrtići koji su se po njemu zvali promijenili ime? Samo zato što se ta lijepa priča o prijateljstvu dječaka i laneta odvija tijekom Drugoga svjetskog rata među partizanima. Zato je taj roman prisilno istjeran iz školske lektire, zato je generalno proskribiran. U razgovoru za Nacional Anđelka Martić priznala je da bi je vraćanje”Pirga” na popis lektire učinilo sretnom. Ne govori o tome puna ljutnje, nego se jednostavno i pomalo naivno, poput lika iz svojih priča za djecu, pita zašto je univerzalna i topla priča o sponi ostvarenoj između čovjeka i životinje, zabranjena, kao da je riječ o kakvom bezvrijednom ideološkom štivu:

“Liječnik koji mi nije naplatio zahvat na jednom oku, rekao je: To vam je za ‘Pirga’. Kći Ivane Brlić Mažuranić napisala mi je da sam nasljednica njezine majke. Zvale su me učiteljice, mame pa i ljudi koji nemaju veze s obrazovanjem, ali nitko me službeno nije kontaktirao i dao obrazloženje, iako su neki novinari pisali o tome i željeli da ‘Pirgo’ ostane u lektiri. Čak znam da je jedna osoba koja je knjigu hvalila, bila u toj, nazovimo je, komisiji, nakon čega je djelo izbačeno iz lektire. Upravo je završen i u Zagreb stigao prijevod ‘Pirga’ na perzijski, izaći će i na kineskom. Nije mi do honorara, za Kinu i Iran neću dobiti ni kunu jer nemam s njima ugovor. To je za mene najveća povreda zbog djece koja ga ne čitaju, ali mi je s druge strane veliko zadovoljstvo što Iran i Kina izdaju nešto što je Hrvatska izbacila. Zapravo, neću ni u kojem slučaju reći Hrvatska, nije to Hrvatska izbacila, izbacili su… Ne znam tko, ali htjela bih znati zašto. Jedan potencijalni razlog je taj što je pozadinska tema Narodnooslobodilački pokret i što sam bila partizanka, a drugi bi mogao biti taj što mi je prezime Martić, baš kao i ratnom zločincu Milanu Martiću s kojim nemam veze. U svakom slučaju, nije u redu.”

‘Kralja Aleksandra zamolila sam kaput. Sljedećeg dana došao je šegrt iz špeceraja. Prvo je izvadio hranu, a potom mi je pružio lijepo zamotani paket s mornarskim kaputom’

Anđelka Martić objasnila je zašto je, po njezinu mišljenju, prije svega riječ o duboko humanoj knjizi: “U podlozi priče istinita je nit: dijete izbačeno iz rodne kuće u duboku šumu na Papuku, koje nije imalo svoje prijatelje vršnjake, nego je bilo okruženo partizanima. Zamislite ratnike, borbu i akcije i onda jednog od partizana koji, u takvim uvjetima i na takvom mjestu, donosi Željku, a tako se i stvarno zvao, dudicu i flašicu da može hraniti Pirga. Željko je imao pet godina kada je bio na Papuku, a ja sam imala devetnaest. Kasnije je radio kao nuklearni fizičar, dok je čovjek kojeg sam spasila kao tek rođenu bebu u šumi, postao doktor kemije. Jednoga dana na Petrovoj gori tijekom rata, čula sam šuškanje u grmlju i plač i potom ugledala majku i dijete. Tri dana i tri noći nosila sam dijete na vrh planine, a majci davala sir da jede da bi imala mlijeka. Sebi sam ostavila koricu kruha. S tri godine majka ga je prvi put odvela k meni, kasnije sam se viđala s njim kao odraslim čovjekom i s njegovom majkom, a prije tri godine on i ja imali smo susret na Trgu bana Jelačića. Išli smo jedno prema drugom i nakon što se godinama nismo vidjeli, jednostavno smo se prepoznali i prišli si. On je mojoj unuci Dunji rekao da ne bi bilo njega da nije bilo mene, a ona mu se nasmijala i rekla: Ne bi ni mene!”

Kako je Anđelka Martić ratnu tematiku prenijela u osjetljivi medij književnosti?

“Znate što, to je jako teško. Jednom je jedan drug na nekom sastanku rekao: Za nas je rat završio, ali za Anđelku nije. Ona se mora prisjećati svih detalja koji su se događali i to iznova proživljavati. To je točno. Ne biste vjerovali, prošle noći opet sam sanjala rat. Dogodi se i dalje da sanjam upravo ono ružno što je bilo u ratu, možda baš zato što ono najteže i najružnije nisam naglašavala u knjigama. Željela sam djeci prikazati ljepšu stranu rata, a događale su se i pozitivne stvari. Nastojala sam da to što sam pisala za djecu bude što manje grubo, uz što manje krvi. Iz tih dana najviše me oduševljava to što je moje oružje bilo olovka, a ne puška. Ljudi su ubijali jer su morali, u obrani, ali ja sam imala sreću što to nisam doživjela, da jesam, možda bi me to i danas mučilo. Rat otvara mogućnost i za humanost. Primjerice, u selima su me jako voljeli jer sam bila sitna i nježna, nitko nije vjerovao da imam devetnaest pa su mi uvijek davali sir i kruh. Slavonija nas je dobro hranila, a danas su oni gladni. Uvijek smo hranu dijelili među sobom: nikad nitko nije pojeo komadić kruha, a da ga nije podijelio s drugim borcem.”

‘Djeca danas vole kompjutorske igrice, a mi smo preskakivali plotove i igrali se do iznemoglosti. I kada je bio rat imali smo vjeru u bolje sutra, ali i sjenu sumnje koja se nadvila nad tom vjerom’

Kada su njezinu majku pitali zaslužuje li poljsku nagradu Orden osmijeha koju dodjeljuju djeca, odgovorila je da se prije nasmiješila negoli je zaplakala kada se rodila. A rodila se s jednim kilogramom i nekoliko deka i nitko nije vjerovao da će ostati živa i ući u deseto desetljeće života. Anđelka Martić prisjetila se svoga djetinjstva: “Moje djetinjstvo bilo je na Trešnjevci i Savskoj cesti, dosta smo se selili. Mama nije imala za stanarinu pa su nas znali izbacivati iz stana. Osim siromaštva, pogodilo me to što mi je tata umro s 34 godine pa je ostalo nas troje djece s mamom. Ipak, djetinjstvo mi je bilo prelijepo, bili smo gladni, bosi i svakakvi, ali bilo je petnaestak kućica u Kamengradskoj ulici, a nitko nije pitao hoće li netko nahraniti tuđe ili svoje dijete, iako smo svi bili sirotinja. U školu sam išla bosa i bez teških knjiga na leđima. Današnja djeca preferiraju kompjutorske igrice, a mi smo preskakivali plotove i igrali se do iznemoglosti. I kada je bio rat imali smo neku vjeru u bolje sutra, ali i sjenu sumnje koja se nadvila nad tu vjeru. Primjerice, jednom su mi dali u ruke jednu malu curicu Bogdanku. Bio je rat i sakrili smo se u udubinu. Plakala je, a ja sam joj rekla da ne plače i da ću joj ispričati bajku. Na to me ona priupitala što je to bajka pa sam joj ispričala jednu i, da je dodatno smirim, obećala da će sve biti drukčije kada prođe rat, da će ići u školu i da će lijepo živjeti. Pitala me je li i to bajka.”

Ima i anegdotu vezanu uz Aleksandra Karađorđevića, kralja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, koja se od 1929. zvala Kraljevina Jugoslavija, a 1934. ubijen je u atentatu tijekom službena posjeta Francuskoj. Prisjetila se da je prije rata u svakoj školi postojala zgrada u kojoj su siromašna djeca dobivala hranu i učila: “Kad je kralj dolazio otvarati dječje sklonište, ja sam bila izabrana da kraljici predam vijenac. Nakon toga nisam znala kuda ću i nisam se ni snašla, a kralj me već posjeo sebi na krilo. Tada sam kraljeve u mašti zamišljala kao one koji imaju krunu i plašt. Začudilo me što sam sjedila u krilu čovjeku koji je bio obično obučen pa sam ga pitala je li on kralj. Odgovorio mi je da jest. Uzvratila sam: A gdje vam je kruna? Obranio se da ju je ostavio u dvoru da mu ne pokisne, što je držalo vodu jer je bila kiša. Zatim me je pitao što najviše želim. Željela sam reći lutku, to mi je bila životna želja s obzirom na to da mi je tek vlastita unuka kupila prvu pravu lutkicu u životu, kao dijete sama sam ih šivala od krpica. Ipak, znala sam da će se mama ljutiti ako to kažem jer nisam imala zimski kaput pa sam izrazila želju da ga dobijem. Ni riječ nije rekao, valjda ga je streslo što dijete nema kaput. Mama nije vjerovala da ću ga dobiti. Onda je sljedećeg dana, popodne ili predvečer, došao šegrt iz špeceraja. Prvo je izvadio hranu, mislila sam da kaputa nema. Potom mi je pružio lijepo zamotani paket u kojem je bio mornarski kaput sa zlatim gumbićima. Sestra je rekla da je dobar pa sam je pitala zašto pak nju to veseli, a ona je znala da će sljedeće godine biti njezin jer ću ga brzo prerasti. Nakon toga me ravnateljica u školi pozvala na red jer nisam od njih tražila kaput. Odgovorila sam joj da sam svakoga dana u školi bila bez kaputa i da nitko nije pitao je li mi zima. Poslala me je brzo natrag u razred jer na to nije imala što reći.”

Osim”Pirga” i spomenutih bajki, njezine knjige za djecu su”Mali konjovodac i druge priče”,”Jezero na planini”,”Vuk na voćinskoj cesti”,”Kurir Dragan i njegovo konjče”,”Neugasivi životi”,”Mali borac”,”Radovanov dar”,”Baba Kata”, “Zarobljenik šumske kuće”, objavljene od 1951. do 1989. Priča o babi Kati potpuno je istinita, a radnja je smještena u Kamengradskoj ulici na Trešnjevci, jednom od mjesta iz djetinjstva koja Anđelka Martić danas ne prepoznaje: “Baba Kata bila je skitnica i beskućnica koja se uselila u baraku koju smo mi djeca oprali i očistili. Počela sam vikati da nam je vještica uzela dvorac, kako smo nazivali tu baraku. Bila sam princeza jer sam najviše očistila, uz pomoć brata. Sve se promijenilo kada me je jednoga dana pratila na putu iz škole, a da nisam ni znala da me prati. Bio je mrak, magla, sjela sam se na stube i nisam mogla dalje jer mi je bilo hladno. Digla me je i odvela kući, rekavši mojoj majci da bih se bila smrznula da nje nije bilo. Kada sam je pogledala i vidjela te blage oči, strah je odmah nestao i rekla sam ostaloj djeci da ona nije vještica nego dobra vila. Svako toliko dala bi nam čokoladu ili nešto drugo, a mi bismo se čudili otkud joj to i onda bismo je našli ispred katedrale kako prosi. Najviše je prosila radi nas. Dogovorili smo se da će je svakoga dana netko zvati da napravi sitne stvari u nečijoj kući, a da je nahrane ovi koji imaju prihoda. Eto, to je još jedan pokazatelj da djeca znaju biti humana i prijateljski nastrojena prema drugima. Ali za takvo što važnije su knjige, koje su vječne, od igrica koje to nisu. Danas su roditelji previše zaposleni. Kada dođu doma – i sami sjednu ispred televizora, a znam i odrasle koji igraju igrice.”

Anđelka Martić počela se baviti književnim radom tijekom Drugoga svjetskog rata, a kao partizanka uređivala je različite listove i za njih pisala. Istaknula se pismenošću, iako nije mogla zamisliti da će postati književnica i novinarka. Bila je i delegatkinja na Kongresu kulturnih javnih radnika Hrvatske u Topuskom 1944. Pjesnik Jure Kaštelan smatrao je da su njezini sastavci izvorni i da nije opterećena pravilima pisanja, osim jezičnih. Prvi intervju vodila je ni više ni manje, nego s Josipom Brozom Titom: “Kada je Tito došao na Srijemsku frontu, debatiralo se o tome koga će se poslati da ga intervjuira za armijski list Za pobedu. Odlučili su da to budem ja. Nisam se odmah usudila ući u sobu u kojoj je bio, uvijek sam imala dojam da su drugi školovaniji od mene pa me bilo strah. Iz moje redakcije bili su nestrpljivi pa sam morala ući u tu sobu. Prvo sam slušala kako razgovara s curicom Bogdankom koja mu je sjedila u krilu, a zatim smo se uputili na Srijemsku frontu, gdje sam ga intervjuirala. Pitala sam ga banalnosti kao što su je li obišao front i razgovarao s borcima, rekao je da napišem da je sa svime zadovoljan. Pitao me je otkud sam. Odgovorila sam: Druže Tito, ja sam iz Zagreba. Potom ga je zanimalo otkud su mi roditelji. Rekla sam da je moja mama iz kraja iz kojeg je njegov tata, a moj tata iz kraja iz kojeg je njegova mama. Na to se razveselio, prešao na kajkavštinu i rekao: Ko bi rekel da bum ja na Srijemskoj fronti srel svoju lancmanku.”

‘Ivo Andrić mi je rekao: Kako ste mogli napisati onako lijepu knjigu kakva je ‘Pirgo’? Nisam vjerovala da ju je pročitao pa mi je priznao da ga je nagovorila žena Milica, ali da se nije pokajao’

Nakon Drugog svjetskog rata Anđelka Martić radila je kao novinarka u Vjesniku, Omladinskom borcu, Narodnom listu i u časopisu Pionir, a bila je i glavna i odgovorna urednica časopisa za djecu Radost i glavna urednica zagrebačkog izdavačkog poduzeća Naša djeca od 1962. do 1972. Ističe da je bila pod velikim utjecajem pjesnika, dječjeg pisca i prevoditelja Grigora Viteza, koji ju je”književno odgojio”. Prvo je tijekom rata u partizanima tiskao njezine pjesme u kulturnim prilozima, a potom joj je rekao da napiše nešto za časopis Pionir:

“Rekla sam da ne znam kako jer nisam nikada pisala za djecu, na što je on odgovorio da sve što sam do tada napisala za odrasle, mogu s razumijevanjem čitati i djeca. Svidjela mu se moja prva priča ‘Mali konjovodac’ i tako je, malo po malo, krenulo. Završila sam u redakciji Pionira iz kojeg sam prešla u Omladinski borac, gdje sam pisala reportaže. Kada sam došla u Radost, tiraža je bila 40.000 primjeraka, a kada sam otišla 120.000. Danas su časopisi za djecu raskošniji što se slika tiče, ali druga su to vremena. U moje doba za djecu su pisali i pisci za odrasle. Za Radost su pisali Gustav Krklec, Vesna Parun i Dragutin Tadijanović. Sjećam se kada smo nobelovca Ivu Andrića telefonski nazvali književnik Gustav Krklec, slikar Vilko Gliha Selan i ja. Kao glavna urednica zamolila sam ga da nam napiše nešto s tematikom djetinjstva kako bismo mu izdali knjigu dječjih priča. U razgovoru me pitao isto ono što sam ja pitala Grigora Viteza: kako mogu pisati za djecu? Začudilo me kada mi je rekao: Kako ste vi mogli napisati onako lijepu knjigu za djecu kakva je ‘Pirgo’? Nisam vjerovala da ju je pročitao pa mi je priznao da ga je nagovorila njegova žena Milica, ali da se nije pokajao. Savjetovala sam mu da postane dijete onoga trenutka kada počne pisati za djecu i da misli kao dijete, osim kada opisuje prirodu. Napisao nam je nekoliko priča iz svoga djetinjstva. To je bilo dobro napisano, ali ipak ozbiljno.”

Diana Zalar napisala je u predgovoru”Pirga” da je u tom djelu ideološka pozadina u drugom planu; bilo je mnogih ratnih priča, ali se u njima nije mogla nazrijeti umjetnička vrijednost jer bi je ugušile osvetničke riječi ili suhoparno ponavljanje uvijek istih pobjedničkih parola. U ime djece i u ime humanosti kojom je”Pirgo” tako fino protkan, za kraj ćemo postaviti jedno retoričko pitanje: Postoji li takvo povjerenstvo za suočavanje s prošlošću koje bi postiglo učinak kakav bi imalo vraćanje jednog romana u lektiru?