Prva vinarska zadruga u Dalmaciji izgrađena je 1903. u Bolu na Braču. Nakon više od 120 godina, tijekom kojih se izmijenilo nekoliko država, od Austro-Ugarske Monarhije do samostalne Republike Hrvatske, danas je u istoj zgradi – proglašenoj zaštićenim kulturnim dobrom – Vinarija Stina, najveća u Dalmaciji i jedna od vodećih u Hrvatskoj.

Nekadašnja zadruga burne prošlosti jedinstveni je spoj tradicionalizma i suvremenosti, ali i primjer vrlo uspješnog poslovnog koncepta. Zadrugari su okupljeni u trgovačkom društvu Poljoprivredna zadruga Bol i vlasnici prostora koji je unajmila i u kojem posluje Vinarija Stina. Iznajmili su svoj prostor pod uvjetom da Stina otkupljuje njihovo grožđe i da Vinarija bude osuvremenjena u proizvodnom i prezentacijskom smislu. To se pokazalo izvrsnim modelom poslovne suradnje jer zadrugari bez ulaganja u Vinariju nisu mogli vlastitim snagama uspješno poslovati pa su svoje resurse – pod određenim uvjetima – prepustili na upravljanje ulagaču u suvremenu proizvodnju vina.

Vinogradi i sama vinarija Stina nalaze se u neposrednoj blizini mora jer su se u prošlosti vina izvozila i morskim putem prevozila u Francusku i Italiju. FOTO: Clive Bevan

Nakon pojave filoksere u Francuskoj i Italiji potkraj 19. stoljeća, koja je poharala tamošnje vinograde, naglo je porasla potražnja za vinima proizvedenima u Dalmaciji. Prednjačio je Brač, a u Bolu je izgrađena za ono doba velebna vinarija u kojoj se proizvodilo oko dva milijuna litara vina na godinu. U to je doba samo na otoku Braču bilo vinograda koliko danas u cijeloj Dalmaciji. Usporedbe radi, danas se na Braču proizvodi oko 300 000 litara vina, od čega oko dvije trećine u Vinariji Stina.

Vinarija je, radi što jednostavnijeg prijevoza, izgrađena u neposrednoj blizini mora. Zidovi podruma izgrađeni su od kamenih blokova, metar iznad razine mora pa je u vinariji bila idealna temperaturu za proizvodnju i odležavanje vina. Vinari su svoj urod donosili u zadrugu u kojoj se tada najsuvremenijom tehnologijom proizvodilo vino koje se izvozilo u sve zemlje Austro-Ugarske Monarhije, Francusku i Italiju, a zadrugarima se njihovo grožđe isplaćivalo nakon prodaje vina, ovisno o tržišnoj uspješnosti proizvoda.

Vlasnik Jako Andabak unajmio je vinariju u vlasništvu zadrugara te investirao u preuređenje zgrade i osuvremenjivanje proizvodnje. FOTO: Clive Bevan

Praktički bez tržišne konkurencije, vinarija je ostvarila nevjerojatan uzlet koji je nažalost kratko trajao jer se filoksera oko 1910. proširila i na Brač. Poharala je 60-ak posto vinograda, a proizvodnja vina drastično se smanjila. Uskoro je započeo i Prvi svjetski rat i nakon toga slom Austro-Ugarske Monarhije 1918. godine. Bilo je to razdoblje masovnih iseljavanja Bračana u prekomorske zemlje, ponajviše vinogradara koji su ostali bez prihoda i mogućnosti preživljavanja. U najvećem otočkom egzodusu raseljeni su od sjevernoameričkog do južnoameričkog kontinenta gdje su započinjali nov i mukotrpan iseljenički život.

Zadruga je – u različitim uvjetima – preživljavala mnoga turbulentna razdoblja, ali proizvodnja vina nikad nije prekidana. Tako je bilo sve do 2009. godine, kad je potencijale vinarske zadruge u Bolu prepoznao poznati poduzetnik Jako Andabak, inženjer elektrotehnike koji se prije toga iskušao u različitim poslovima. Najprije se zaposlio u poduzeću Rade Končar, a nakon desetak godina prešao je u malu tvrtku Volta koja je proizvodila specijalne električne uređaje. Želja za novim izazovima usmjerila ga je u osiguranje i zdravstvo, a potom i u hotelijerstvo i turizam, u kojem se najduže zadržao – gotovo dva desetljeća. U skladu sa svojim uvjerenjem da čovjek svakih desetak godina treba mijenjati zanimanje jer će u protivnom ograničiti razvoj svojih kreativnih potencijala i zaglibiti u dosadu, upustio se u rizičan pothvat revitalizacije zapuštene vinarije. Danas se bavi inovativnim projektima razvoja obnovljivih izvora energije. Smatra kako nas priroda jasno upozorava da se prema njoj odnosimo krajnje destruktivno i da „uzvraća udarac“ kad joj svojim postupcima nepopravljivo štetimo. „Kao da pilimo granu na kojoj sjedimo“, kaže Andabak, uvjeren da treba razvijati projekte suradnje s prirodom, umjesto njezina pohlepnog iscrpljivanja.

FOTO: Clive Bevan

Jako Andabak idejni je tvorac Vinarije Stina, ali kako mu u poslu profit nikad nije bio temeljna i jedina preokupacija, zamislio je projekt „kolektivnog zadovoljstva“ i zajedničkog stremljenja prema vrhunskoj kvaliteti proizvoda. Unajmio je vinariju u vlasništvu zadrugara, investirao u preuređenje zgrade i osuvremenjivanje proizvodnje. Odlučio je temeljito reorganizirati proizvodnju vina i uzdići je na visoku razinu. Svi zadrugari dioničari su u Poljoprivrednoj zadruzi Bol i imaju jednako pravo glasa, ali ne utječu na sustav upravljanja u Stini.

„Nekadašnja proizvodnja rinfuznih vina otišla je u prošlost, a Stina se usredotočila na proizvodnju premium vina. Vinogradari su dobili stručne upute o proizvodnji grožđa, od rezidbe trsova do berbe, a zajamčena je i viša otkupna cijena njihovih proizvoda. Mnogi današnji vinogradari potomci su prijašnjih i nastavljaju obiteljski posao u novim i mnogo isplativijim uvjetima. Zadrugarstvo je često bilo ozloglašeni pojam vezan uz socijalizam, iako je prvo zadrugarstvo nastalo u Engleskoj. Oko 80 posto poljoprivredne proizvodnje u Italiji, primjerice, temelji se na kooperativi, odnosno simbiozi malih proizvođača i investitora u suvremenu poljoprivrednu proizvodnju. Stina je u nas jedinstven primjer suradnje zadrugarstva i privatnog kapitala“, kaže 42-godišnji Petar Kusić, inženjer agronomije, najprije direktor proizvodnje, a od 1. siječnja 2024. direktor Stine.

Zasađene su nove vinogradarske površine, od kojih je 80 posto u koncesiji, a 20 posto u vlasništvu. Tridesetak posto uroda grožđa, uzgojenog prema najvišim ekološkim standardima, osiguravaju zadrugari. Za grožđe im se nude vrlo korektne otkupne cijene, što pridonosi njihovoj motiviranosti i osigurava kontinuitet proizvodnje. Ostatak od 70 posto vinograda vlastiti su nasadi Vinarije Stina. Otprilike pola proizvodnje bijela su vina, a pola crna. Prevladavaju sorte plavac mali, pošip i vugava, koje su zasađene na otprilike 90 posto svih vinogradarskih površina Vinarije Stina. Zadrugari opskrbljuju Vinariju plavcem malim, a Stina je novim nasadima pošipa i vugave, koju je revitalizirala i ponovno vratila na otok, obogatila ponudu bijelih vina.

Vugava je rijetka sorta, podrijetlom s otoka Visa koji je njezina domovina, ali u starim zapisima pronađeni su podaci o tome da se prije sadila i na Braču. Njezino vraćanje na Brač iznimno je važno za širenje sortimenta. Stina godišnje proizvodi oko 15 000 boca prvoklasne Vugave.

Prva vinarska zadruga u Dalmaciji izgrađena je 1903. u Bolu na Braču, a danas je u tom zaštićenom kulturnom dobru Vinarija Stina. FOTO: Clive Bevan

Slično je i sa sortom pošip, izvorno korčulanskom, koja se posljednjih petnaestak godina – nakon prvih nastojanja hvarskog vinara Zlatana Plenkovića – širi i na druga vinorodna područja, čak i u Dalmatinsku zagoru i sve do Zadra.

Revitalizacija Vinarije u Bolu, ukupne površine više od 1000 četvornih metara, bila je podvrgnuta strogim konzervatorskim kriterijima, kakvim se štiti svako kulturno dobro. Sastoji se od nekoliko prostorija u kojima se prerađuje grožđe i proizvodi vino, dijela u kojem su spremnici od inoksa za bijela vina i dijela u kojem su hrastove bačve – pretežito francuske, ali ima i onih od slavonskog hrasta s kojima su u vinariji iznimno zadovoljni – za odležavanje crnih vina. Nakon odležavanja u hrastovim bačvama oko 80 000 boca crnog vina puni se u butelje.

Plavac mali u hrastovim bačvama i bocama odležava od tri do četiri godine, a bijela svježa vina pune se u boce u godini nakon berbe, ovisno je li ranija ili kasnija. FOTO: Clive Bevan

„Plavac mali u hrastovim bačvama i bocama odležava od tri do četiri godine. Bijela svježa vina pune se u boce u godini nakon berbe, ovisno o tome je li bila ranija ili kasnija. Klimatske promjene zahtijevaju prilagodbu novim uvjetima pa je vinogradarstvo i vinarstvo jedan od najzahtjevnijih i najrizičnijih proizvodnih procesa, uvijek neizvjesna ishoda“, kaže Petar Kusić koji je nedavno naslijedio legendarnog Ivicu Kovačevića, svog mentora i uzora. U rafinirano uređenom prezentacijskom dijelu Vinarije nalazi se kušaonica i Wine Bar. Gosti imaju uvid u bogatu ponudu Vinarije, mogu kušati i kupiti odabrano vino i biti posluženi prikladnim zalogajčićima. Već sam taj prostor dovoljno govori što kupca čeka u boci premium vina Stine. Sljedeće godine predviđa se novo uređenje interijera, bez zadiranja u konzervatorski zaštićene zone. Bol je atraktivno turističko odredište, Vinarija pridonosi reprezentativnosti mjesta, a vina Stina mjerljiva su s ugledom i popularnošću glasovite plaže Zlatni rat.

Vinarija Stina raspolaže sa šezdesetak hektara vinograda, od kojih je pedesetak na vrhunskoj lokaciji kod Gornjeg Humca. Vinogradi zasađeni 2010. godine na južnim padinama na nadmorskoj visini od 420 do 600 metara na vrhuncu su plodnosti. To su najviši položaji pošipa i vugave u Hrvatskoj, antropogena tla nastala tzv. strojnim mljevenjem kamena i na taj način priređena za sadnju vinograda. Neiskoristiv kamenjar u državnom vlasništvu koncesijom je pretvoren u plodnu sirovinsku bazu. Pogled na zelenu tapiseriju geometrijskom preciznošću zasađenih vinograda zadivljuje svakog vozača koji prolazi magistralnom otočkom cestom.

FOTO: Clive Bevan

Drugi su važni vinogradarski položaji na južnoj strani otoka, na vrlo strmim terenima oko sela Murvice, pretežito u posjedu zadrugara, od koji su većina mještani Bola. To je područje plavca malog.

Vinogradare i članove zadruge trebalo je uvjeriti da se od njihova grožđa, uz novu tehnologiju i nov pristup u podrumu pod nadzorom enologa, mogu raditi ozbiljna vina, čime će i njihova sirovina biti bolje valorizirana i bolje plaćena. Mnogi su bili skeptični, ali su ih prva buteljirana vina ohrabrivala i motivirala. Stručnjaci su ukazivali na važnost položaja, osobito mikrolokacija i na autohtonost sorte, ali i na potrebu suvremeno organiziranog podrumarstva kao temelja za proizvodnju kvalitetnog vina. Vinogradari su postupno i oprezno prihvaćali stručne naputke, uviđajući da je stari način zadrugarstva prevladan i da počinje nov ciklus vinarstva.

Novinar i kolumnist Željko Žutelija posjetio je vinariju Stina gdje je s direktorom Petrom Kusićem degustirao vino iz drvenih bačvi. FOTO: Clive Bevan

„Prvih godina proizvodnje u Stini se tražio najučinkovitiji način brendiranja proizvoda koji je pretendirao da bude svrstan u premium klasu. Razmatrale su se sve sastavnice vina koje je trebalo biti izričaj podneblja, tla, tradicije i vjekovne težačke muke da preživi u uvjetima ‘škrte zemlje koja malo daje’. Etiketu je oblikovao poznati studio Bruketa&Žinić&Grey koji je kreirao jedinstvenu bijelu etiketu u koju je ‘uklesan’ naziv Stina. Brač je ‘stina’. Bijela etiketa simbolizira slikarsko platno na kojem je to oslikano. Tom se etiketom htjelo istaknuti da je vino Stina izraslo iz kamena. Etiketa je posveta bračkom kamenu i oda bračkim klesarima i umjetnicima u vjekovnoj borbi s kamenom. Umjetnost sa slikarskog platna prelijeva se u bocu, to je osnovni smisao te jedinstvene, hrapave etikete u koju je ‘uklesan’ naziv vina. Andabak je prihvatio to rješenje“, kaže Petar Kusić.

Stina je jedan od većih proizvođača vina u Dalmaciji i vodeći u premium segmentu. Proizvodi prosječno 250 000 boca na godinu, samo u buteljama. Pošipa se u nekoliko kategorija proizvede oko 120 000 boca, Vugave 15 000 boca, a ostatak je – uz manje količine drugih sorata koje se kupažiraju – plavac mali. U manjim količinama proizvodi se tzv. prateće sorte, chardonnay od bijelih, a merlot, shiraz i cabernet sauvignon od crnih vina. Oko 20 posto vina od ukupne proizvodnje izvozi se u dvadesetak zemalja, najviše u Njemačku i Kanadu, a ostatak je namijenjen domaćem tržištu.

Druga proizvodna linija Stine prodaje se i u maloprodaji, dok je premium linija namijenjena vinotekama i boljim restoranima. Nova je linija Bogondon, kupaža s oko 75 posto plavca malog i pratećim sortama merlot, cabernet i shiraz, a od bijelih vina Godiment, kupaža pošipa, vugave i chardonnaya. Osim mirnih vina, od bijelih sorata charmat metodom proizvodi se i pjenušac Godiment.

U novom investicijskom ciklusu planira se izgradnja sustava navodnjavanja vinograda iz vlastite akumulacije kišnice na položajima Gornji Humac, ali i gradnja nove vinarije u sklopu vinograda. Kišnica se prikuplja u zimskom razdoblju, u posebne balone iz kojih se u sušnom razdoblju vinogradi navodnjavaju slobodnim padom vode.

„Andabak je veliki pobornik korištenja prirodnih izvora kao što je prikupljanje kišnice na najvišoj koti vinograda, a potom njezino korištenje tijekom vrućih i sušnih ljeta kao što je bilo ovogodišnje. Takva strategija ‘suradnje s prirodom’ i uvažavanje klimatskih promjena utječe na prinose u vinogradu i na kvalitetu grožđa. Ne planiramo znatnije povećanje vinogradarskih površina. Fokusirani smo na ulaganja u postojeće vinograde, počevši od navodnjavanja, kako bismo postigli optimalnu kvalitetu grožđa i time održavali visoki standard vinske proizvodnje. Možda dosegnemo proizvodnju od 300 000 boca, ali to ovisi o godini“, kaže Petar Kusić.

Vinarija Stina zapošljava 40-ak ljudi raspoređenih na različitim poslovima, ali u vrijeme berbe i špice proizvodnje svi rade sve. FOTO: Clive Bevan

Vinarija Stina zapošljava 40-ak ljudi, raspoređenih na različitim poslovima, ali u vrijeme berbe i špice proizvodnje svi rade sve.

Petar Kusić diplomirao je vinarstvo na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 2009. godine. Prvi mu je posao bio u Đakovačkim vinima u vlasništvu Envera Moralića, gdje je radio kao tehnolog vinogradarstva. Nakon toga radio je u Sloveniji, u Vinariji Brič, također u vlasništvu Envera Moralića, ali se kao rođeni Imoćanin cijelo vrijeme želio vratiti u Dalmaciju. Nakon godinu dana rada u Sloveniji prešao je u Vinariju Rizman u Komarni u kojoj je radio šest godina, a 2016. zaposlio se u Vinariji Stina.

„Ivica Kovačević, naš mentor, uzor i direktora vinarije, 1. siječnja ove godine otišao je u mirovinu i ja sam preuzeo njegovo mjesto. Supruga Antonela i ja imamo troje djece, dvije kćeri i sina. Živimo u Makarskoj, supruga radi kao nastavnica u srednjoj školi, a ja svaki dan putujem na posao u Bol. Andabak mi je ukazao veliko povjerenje da nastavim put koji je zacrtao veliki vinar Ivica Kovačević. Odgovornost je velika jer u vinarstvu se mnogo toga i ubrzano mijenja, od klime i našeg pristupa vinarstvu do navika potrošača pa su izazovi vrlo veliki. Prema američkim statistikama, potrošnja alkohola – pa tako i vina – u svijetu se smanjuje, što je posljedica manje konzumacije mlađih generacija. Pije se manje, ali pretežito skuplja i kvalitetnija pića.

FOTO: Clive Bevan

Mi zasad jako dobro prodajemo naša vina, katkad na rubu zadovoljavanja tržišnih potreba, ali pratimo trendove potražnje vina nižih alkohola i nastojimo udovoljavati potrebama potrošača. Vino se konzumira tisućljećima i sigurno će preživjeti sve tržišne turbulencije. Dalmacija raspolaže nevjerojatnom raznolikošću vinogradarskih položaja na malom prostoru, s nemjerljivim bogatstvom više od 130 autohtonih sorata. Po tome smo svjetski fenomen. Ni jedna gospodarska grana od osamostaljenja Hrvatske nije kvalitetom napredovala kao vinarska proizvodnja. Uvjeren sam da nastavkom pronalaženja najboljih tehnika vinifikacije autohtonih sorata, svijetu možemo ponuditi ekspresivna i jedinstvena vina i afirmirati se kao važna zemlja na vinskoj karti svijeta“, kaže Petar Kusić.

Stina, jedna od najboljih i najperspektivnijih vinarija u Hrvatskoj, ogledni je primjer kako bi se trebalo razvijati hrvatsko vinarstvo, na dugom i zahtjevnom putu prepoznavanja Hrvatske kao vinske zemlje u svijetu. Kad je riječ o Braču, valja podsjetiti na to da se samo na tom otoku početkom 20. stoljeća proizvodilo oko dva milijuna litara vina ili šest puta više nego danas.