Osvojio je sve što se u klupskom nogometu može osvojiti. Najhladnokrvniji je trener na svijetu za vrijeme utakmice, ima 64 godine i pomislio bi čovjek da mu je i finale Lige prvaka obični dan u uredu, ali…

Nije baš tako. Zapravo, prema riječima samog Carla Ancelottija (64) – uopće nije tako. Profesionalnu sreću osjeti samo kad završi sezona. Ako je završila trofejno.

Inače… Najbolji osjećaj što ga onaj koji se bavi trenerskim zanatom može očekivati jest: olakšanje.

‘Carletto’ je prvi trener koji je vodio 200 utakmica UEFA Lige prvaka. On je i trener s najviše naslova Lige prvaka (četiri) i pobjeda (114). Dva europska naslova osvojio je na klupi Real Madrida (2014, 2022), a dva na klupi Milana (2003, 2007). Također je prvi i jedini koji je vodio momčadi u pet finala Lige prvaka.

Kao igrač, dvaput je osvojio Kup/Ligu prvaka s Milanom (1989, 1990), što ga čini jednim od sedmorice koji su osvojili Kup/Ligu prvaka i kao igrač i kao trener. Ancelotti je također i jedini trener ikada koji je osvojio naslov prvaka u svih pet najboljih europskih liga (Milan, Chelsea, PSG, Bayern, Real Madrid).

No otkad je trener, tvrdi, vrlo je malo sreće u tom poslu.

“Posebno kad su velike utakmice u pitanju. Svi mi se čude. Kao ‘kako možeš bit nervozan ti koji si toliko prošao’. A ne da sam nervozan nego sam jako, ali baš jako nervozan. To je tako. Na osobnoj razini to treneri prolaze. Tako žive”.

A onda…

“Ako izgubiš, poslije nervoze naredni je osjećaj: patnja. Jednostavno patiš jer stvari nisu prošle onako kako si pripremao, radio i želio”.

Ali zato bi pobjeda trebala biti – sreća? Ne. Jedan od najboljih nogometnih trenera svih vremena kaže: ne.

“Ne baš. Nije to sreća. Može biti olakšanje. Jer dani nakon pobjeda su mirniji od dana priprema za utakmicu. Ali nema sreće u trenerskom poslu. Samo nervoza pa patnja ili olakšanje. A najviše je patnje. Koja je neizbježni dio posla. I onda ju prihvatiš. Jer je dio života. Zapravo te drži živim. I zato sam ja patnju prigrlio. Patnja je za mene gorivo”.

Novca ima za 800 života, trofeja za još toliko, na klupi djeluje mirnije od budističkog monaha u totalnom zenu, ali osim onih nekoliko sati kad s cigarom u ustima na vrhu otvorenog autobusa slavi trofej, Ancelotti tvrdi kako se hrani – patnjom.

Možda je mislio na stres. Jer inače pretjeruje, da ne upotrijebimo neku težu riječ.

Svatko normalan daleko prije će povjerovati riječima pokojnog Siniše Mihajlovića koji je na pitanje o tome koliko su on i igrači u stresu ili strahu od poraza jer ih čeka važna utakmica odgovorio:

“Stres? Strah? Ma o čemu vi pričate? Pa mi živimo privilegiranim životom! Realno: bez ikakvih briga. Stres prolazi onaj koji, boljelo ga nešto ili ne, svaki dan MORA ustati u pet i pol-šest pa rintati osam sati da bi djeci stavio hranu na stol i onda još svaki mjesec jedva krpa kraj s krajem iako se ubija od posla. E to je stres, a ne biti nogometaš ili trener, to je – privilegija”!