Anamaria Govorčinović prošli je mjesec, nakon 37 godina i uspjeha Matije Ljubeka, postala prva Hrvatica koja je osvojila medalje na svjetskom prvenstvu u kajaku na mirnim vodama, a o svom uspjehu i metodama rada govori za Tempo
Anamaria Govorčinović, 25-godišnja kajakašica na mirnim vodama, u kolovozu je na svjetskom prvenstvu u Kanadi ostvarila ogroman uspjeh. Ona je u utrci jednosjeda na 500 metara osvojila srebrnu medalju, da bi dan kasnije osvojila i broncu na 1000 metara. Za poznavatelje ovog sporta to možda i nije iznenađenje jer je Anamaria Govorčinović prošle godine osvojila srebrnu medalju na europskom prvenstvu u Poznanju u utrci na 1000 metara. Ipak, srebro osvojeno u Kanadi prva je medalja sa svjetskog prvenstva u ovom sportu za Hrvatsku nakon 37 godina. Posljednju svjetsku medalju osvojio je Matija Ljubek 1985. godine, kada je u Mechelenu bio zlatni i brončani u kanuu dvokleku na 1000 i 10 tisuća metara.
Samo dva tjedna kasnije Anamaria Govorčinović nastupila je u utrci na 1000 metara na europskom prvenstvu u Münchenu gdje je zauzela četvrto mjesto. U utrci na 500 metara osvojila je deveto mjesto i bilo je jasno da je ove godine bio prekratak razmak između svjetskog i europskog prvenstva. „Apsolutno, zato što me, prije svega, takav uspjeh kakav sam napravila na svjetskom prvenstvu stvarno emotivno potrošio. Bila sam prazna nakon toga što je, mislim, sasvim logično. Osim toga, vratili smo se iz Kanade u Europu, vremenska razlika je dodatno utjecala na moj oporavak. U tih tjedan dana trebali smo se vratiti u neku normalu te krenuti za München. Naravno da je bilo teško, tek sam se posljednjih dana počela osjećati onako kako bih se trebala osjećati. Bilo je zeznuto jer nije praksa da je tako kratak razmak između dvaju natjecanja. Inače se europsko prvenstvo održava u lipnju, ali su ga ove godine pomaknuli za kasnije zbog multi-sportskog eventa koji su organizirali u Münchenu“, rekla nam je Anamaria Govorčinović.
Kajak na mirnim vodama nije ni osobito popularan ni komercijalan sport, ali ova djevojka iz Hrvatske Kostajnice zavoljela ga je onog trenutka kada je prvi puta kročila u čamac, imala je tada šest godina. „Sve je počelo u Hrvatskoj Kostajnici, i to zato što tamo nije bilo ničega kao što ni danas ništa drugo tamo ne postoji. Počela sam se baviti tim sportom dok sam bila dosta mala te sam ga baš jako zavoljela. To je prekrasan sport i prava je šteta što nije toliko poznat. Da se nisam bavila tim sportom, sigurno bih se bavila nekim drugim. Spletom okolnosti odabrala sam kajak. A po prirodi sam takva da ako zapnem za nešto, onda to moram dovršiti. Tako je nekako to i ispalo“, objasnila je Govorčinović, potvrđujući našu tezu da nije željela odustati sve dok ne osvoji medalju.
Za nju je, kaže, u početku to bila igra, druženje s prijateljima s kojima je išla u vrtić i osnovnu školu. Koju godinu kasnije pokazalo se da bi se ozbiljnije mogla baviti tim sportom. „Išla sam na natjecanja i s 10, 12 godina bila sam ukupna pobjednica svih utrka. Vidjelo se da bih mogla napraviti iskorak, a za to sam trebala doći u Zagreb. I tako sam s 14 godina došla u Zagreb te sam nastavila raditi u Kajak kanu klubu Matija Ljubek gdje mi je trener postao Aleksandar Knežević“, prisjetila se Anamaria Govorčinović.
Dolazak u Zagreb u kvalitetan klub i rad s kvalitetnim trenerom donijeli su novi iskorak za mladu kajakašicu. „Godinu i pol nakon što sam došla u Zagreb, održavalo se europsko juniorsko prvenstvo. Sa 16 godina ušla sam u finalnu utrku s time da sam bila godinu dana mlađa od ostalih natjecateljica. Bilo je to natjecanje za djevojke stare 17 i 18 godina, a ja sam imala 16. Tada se vidjelo da je to – to“, istaknula je Anamaria Govorčinović te dodala da je tada trebalo početi i snažnije u nju financijski ulagati:
„Klub mi je pomogao pri kupnji čamca, a što se tiče stipendije i ostalih financiranja, to je odradio Hrvatski olimpijski odbor u čijem sam se programu nalazila, kao i Kajak kanu savez. To mi je prilično olakšalo život jer sam time imala pokrivene troškove priprema, putovanja na natjecanja, imala sam pravo na opremu, vitaminizaciju i tako dalje. Jedan čamac mi je kupio klub, ostali čamci kupovani su mi iz sredstava programa HOO-a, što nije mala stvar jer čamac košta 15 tisuća eura dok veslo stoji 2600 kuna.“ A pripreme? „Pripreme su uglavnom odrađivane u Metkoviću, a nešto kasnije smo dvije godine išli u Italiju, u Sabaudiju.“
‘U zadnjoj juniorskoj godini imala sam šest treninga tjedno dok su svi ostali radili od dva do tri treninga dnevno te odlazili na mjesec ili dva na pripreme’
Prije sedam godina Anamaria Govorčinović bila je na svjetskom juniorskom prvenstvu šesta u utrci na 200 metara i osma u utrci na 500 metara. Tada je počela razmišljati o tome da bi mogla biti među najboljima na svijetu kada bi imala uvjete koje za pripreme imaju njene konkurentice. „Da, razmišljala sam o tome, najviše je to bilo izraženo u zadnjoj juniorskoj godini. Imala sam tada šest treninga tjedno dok su svi ostali radili dva do tri treninga dnevno te odlazili na mjesec ili dva na pripreme na Floridu ili u Portugal. A ja, kao prvo, nisam mogla izostati iz škole, a kao drugo nisam vjerovala da bi mi savez pokrio troškove puta i trotjednog boravka u Portugalu. Možda i bi, uz dosta natezanja. I s tolikim brojem treninga biti šesti na svijetu bio je znak da imam nešto u sebi te da se može napraviti i bolji rezultat“, objasnila je. A i taj Portugal, shvatila je, nije tako važan: „Zapravo nije, ja sam posljednje tri godine provela na pripremama u Metkoviću. U mlađim danima je bila izraženija ta želja za pripremama u inozemstvu. Kasnije sam shvatila da to nema nekog velikog utjecaja. Pripreme za ovu sezonu bile su u Metkoviću. Mi često kažemo da nije bitno mjesto već je bitan plan koji se radi.“
Ono što je Anamariju Govorčinović vuklo naprijed bili su konstantni nastupi u finalnim utrkama. „Cijelo vrijeme moraš imati neki motiv. Ne možeš trenirati svaki dan, trošiti na to sve svoje vrijeme, pa nakon osam godina shvatiti da si možda spreman za europska i svjetska prvenstva. Ja sam svake godine u finalu europskog i svjetskog prvenstva, bilo da je to juniorsko prvenstvo, U23 ili seniorsko. Nakon svakog finala željela sam napraviti korak dalje, pomaknuti se u finalu makar za jedno mjesto. Ove godine sam znala, s obzirom na to što sam na treninzima radila, da pripadam vrhu i da sve to ima smisla“, rekla je Govorčinović.
Bez obzira na to, dolazilo je do kriza, tolikih da je razmišljala o odustajanju od bavljenja tim sportom, o čemu je rekla: „Bilo je takvih trenutaka prije dvije godine. Došlo je do krize, rekla sam da mi je dosta svega, a onda su me roditelji mjesec dana molili da pokušam izboriti olimpijsku normu. Roditelji su me podržavali jer sam puno uložila u to, znali su koliko radim i koliko dajem sebe u taj sport. Naravno, bilo je teških financijskih situacija, ali vjerovali su u mene i davali su sve što su mogli.“ Norma je bila ispunjena tako da je postala prva hrvatska kajakašica na mirnim vodama koja je nastupila na olimpijskim igrama, onima u Tokiju prošle godine. „Što se tiče našeg sporta, to je bilo klasično natjecanje kao i svako drugo. Fora je bio boravak u olimpijskom selu sa svim tim sportašima, bio je to cijeli kvart prepun sportaša“, prisjetila se. Rezultat tada nije bio za pamćenje, nije se uspjela plasirati u polufinale, što ujedno govori koliki je napredak ostvarila u samo godinu dana.
I njene konkurentice bile su iznenađene njenim napretkom pokazanim na svjetskom prvenstvu u Kanadi. „Sada imaju puno više respekta prema meni. Pitale su mog trenera gdje mi to treniramo jer nas ne vide u klasičnim trening kampovima, na lokacijama gdje svi idu. On im je na Googleovim kartama pokazivao da je to blizu Dubrovnika. Oni su na to rekli da bi možda došli, na što im je on rekao: nemojte dolaziti, razočarat ćete se“, kroz smijeh govori Anamaria Govorčinović. No nije joj bilo do smijeha kada smo razgovarali o tome kako se, bez obzira na osvajanje dviju svjetske medalje, nije našla u središtu medijske pažnje iako bi trebala.
‘Prije dvije godine došlo je do krize, rekla sam da mi je dosta svega, a onda su me roditelji mjesec dana molili da pokušam izboriti olimpijsku normu’
„Što se mene tiče, to mi je sasvim u redu. Volim mir, želim raditi u miru, ne želim da me se non-stop zove kako bih davala izjave jer to miče fokus sa sporta. Osim toga, Savez nema PR službu, nema čovjeka koji to radi, koji bi suradnju s novinarima odradio umjesto mene i podigao to na višu razinu. Ne znam zašto to Savez nema i zašto ne rade na tome“, rekla je i navela primjer boksača Gabrijela Veočića koji je postao europski U22 prvak: „Dignut je u nebesa kao da je osvojio olimpijsko zlato. I to zato što su ljudi oko njega odradili PR onako kako treba. A ja ako nešto tako želim, onda sama moram nekoga angažirati.“
Budući da uspjesi u kajaku ne donose osobitu financijsku korist, Anamaria Govorčinović studira sportski menadžment. „Htjela bih ostati u sportu, na nekoj funkciji koja nije trenerska. Bilo bi lijepo biti u Hrvatskom olimpijskom odboru, mislim da od tamo, jer je to krovna organizacija, mogu krenuti nekakve promjene. Uvijek se ima na čemu raditi“, govori nam i najavljuje nastavak karijere. „Uvijek težiš pobjedi u svakoj utrci. Od mene su nakon SP-a svi očekivali da ću biti europska prvakinja. To ne ide tako, to je novo natjecanje, nove utrke, novi uvjeti. Sljedeće godine može se dogoditi da budem svjetska prvakinja kao što se može dogoditi i da ne uđem u finale. Uvijek treba raditi na sebi i izvući najbolje u tom trenutku. Ponekad sve prođe odlično, ponekad ne bude sve onako kako smo zamišljali. Svaka utrka je drugačija“, zaključila je Anamaria Govorčinović.
Komentari