Ruski predsjednik zaprijetio je svakoj zemlji koja bi se umiješala u njegovu invaziju na Ukrajinu “posljedicama kakve nikad prije nisu vidjele”. Stavio je svoj nuklearni arsenal u stanje visoke pripravnosti i održao nuklearne vježbe, da bi potom izjavio da su sankcije Zapada praktički “objava rata” protiv Rusije.

Sudbina čovječanstva odjednom se našla u rukama izoliranog, frustriranog i potencijalno rastrojenog Vladimira Putina. Razumljiva je panika koja je nastupila.

“Činjenica da je jako kratak put između Putinovog osjećaja poniženosti do uništenja svijeta je potpuno suluda”. govori sociolog Kieran Healy.

Jesu li Putinove prijetnje samo blef?

U ovom trenutku konflikta u Ukrajini, velika je vjerojatnost da su Putinove prijetnje samo blef kojim je htio zastrašiti svoje protivnike na Zapadu. Ali bez obzira na to je li narastao rizik nuklearnog rata, Putinovi postupci osvijestili su nas da smo nevjerojatno ovisni o hirovima – ili greškama koje čine nesavršeni, emocionalni i iracionalni ljudi koji pokušavaju brzo reagirati na krize – jednog jedinog čovjeka i njegovog nuklearnog arsenala, piše The Atlantic.

Situacija u kojoj se svijet našao morala bi nas natjerati da postanemo još svjesniji dubokog problema koji bi se mogao dogoditi i u SAD-u i drugim zemljama s nuklearnim arsenalom. Oni koji odluče koristiti najubojitije oružje suočeni su s vrlo malo prepreka.

Reakcije na Putinove prijetnje podsjećaju na 2017., kada je bivši američki predsjednik Donald Trump prijetio Sjevernoj Koreji nuklearnim arsenalom. Amerikanci su počeli shvaćati kolika je moć u rukama američkog predsjednika. Bilo da je riječ o Putinu, Trumpu ili aferama opterećenom Nixonu sedamdesetih, shvaćanje krhkosti sustava za odvraćanje od nuklearnog oružja ljudima dođe u glavu tek onda kada se vođe počnu ponašati neobično i nepažljivo, iako je ta krhkost uvijek prisutna u pozadini.

“Cijeli sustav odvraćanja od korištenja nuklearnog oružja je nevjerojatno opasan i delikatan”, kaže Eryn MacDonald, analitičarka globalne sigurnosti. “To obično ne primjećujemo, ili smo barem spremni potisnuti ta razmišljanja jer su toliko uznemirujuća, dok se ne dogodi kriza koja nas suoči s apsurdnošću cijelog sustava”.

Kako funkcionira zapovjedni lanac kod lansiranja nuklearnog oružja?

Ne znamo mnogo o tome kako zapovjedni lanac po pitanju lansiranja nuklearnog oružja funkcionira u Rusiji. Takva nejasnoća je namjerna. Svi sustavi zapovjedanja i kontroliranja nuklearnim arsenalom, uključujući onaj američki, dijele karakteristiku “prvog pravila Kluba boraca”: o njima se ne priča, jer tako svoje neprijatelje držite u mraku. Ali Pavel Podvig, stručnjak za ruske nuklearne snage (koji, čak i uz svo svoje znanje, ipak djelomično nagađa), zaključio je da ruski predsjednik vjerojatno može samostalno narediti korištenje nuklearnog oružja, čak i ako pravila nisu tako postavljena.

Ruski sustav, koji datira iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća, centralizirao je proces donošenja odluka. Zapovjednik glavnog vojnog stožera i ministar obrane moraju biti informirani o odluci predsjednika, što im daje priliku da utječu na nju. Stručnjaci misle da svaki od njih posjeduje Cheget – ruski ekvivalent američke nuklearne lopte – iako je nejasno moraju li se kodovi za lansiranje unijeti u svaku od aktovki. Ako bi Putin – kako neki spekuliraju – posegnuo za taktičkim nuklearnim oružjem, što je ograničena vrsta koju je moguće koristiti na bojnom polju, morao bi ih staviti u aktivno stanje i pripremiti za upotrebu, u relativno dugačkom procesu koji bi uključivao više konzultacija.

Ali ako uzmemo u obzir koliko je Putin koncentrirao moć u svojim rukama, čini se da ne postoji pojedinac u cijelom sustavu koji bi mogao staviti veto na predsjednikovu odluku da koristi nuklearno oružje. Podvig kaže da bi bilo koji plan za korištenje takvog oružja morao biti razvijen od strane vojnih zapovjednika, koji bi na taj način “imali priliku ponuditi svoje mišljenje i usprotiviti se”. Ipak, dodaje, “njihov je posao slijediti naredbe, ne buniti se protiv njih”.

Ako bi se Rusija našla napadnutom, njihov sustav zahtijeva strogu potvrdu takvog napada da bi opravdao osvetničke nuklearne napade, objasnio je Podvig, “ali ako govorimo o namjernom prvom napadu Rusa, mnogi osigurači mogu se zaobići”.

Američki sustav ima vlastite nejasnoće, ali jedan element je jasniji nego u ruskom sustavu: američki predsjednik ima isključivu moć narediti korištenje nuklearnog oružja, bez ikakve konzultacije ili dozvole vrha vojske ili civilnih savjetnika.

Ipak, i u Rusiji i u SAD-u, bez obzira na to što je Trump svojevremeno govorio, priča o takozvanom “nuklearnom gumbu” je čisti mit. Čak i sa ogromnom izvršnom moći u rukama vođa obaju zemalja, bilo kakva eventualna naredba bi morala proći nadzor drugih pojedinaca od kojih svaki ima određenu razinu utjecaja. Postavlja se pitanje: ima li Joe Biden manje ograničenja za započinjanje nuklearnog rata od Putina?

“Vrhovni zapovjednik može izvršiti prvi nuklearni udar”

I MacDonald i Podvig daju isti odgovor: to je komplicirano.

U teoriji, objašnjavaju, ruski sustav ima mnogo više prepreka, jer se čini da zahtijeva pristanak i drugih pojedinaca, ne samo predsjednika. U praksi doduše, uzimajući u obzir Putinov čvrst stisak, malo je vjerojatno da će njegovi podređeni dignuti glas protiv takve odluke, a ako to čak i učine, lako ih se može smijeniti.

U SAD-u, prepreka teoretski ima manje, ali su one možda ozbiljnije nego one u Rusiji. Opcije za nuklearni udar zahtijevaju pravnu analizu prije nego ih se donese na stol predsjedniku, a oni čiji je posao da naredbu izvrše imaju opciju odbiti poslušnost ako zaključe da je naredba nezakonita.

Kakva god ograničenja bila u obje zemlje, kaže Podvig, “u krajnjoj liniji, vrhovni zapovjednik može izvršiti prvi nuklearni udar, ako je dovoljno odlučan”.

MacDonald navodi da bi neke reforme mogle smanjiti rizik, kao primjerice uključivanje više ljudi u proces donošenja odluke (posljednjih godina ipak vidimo potpuno suprotan trend – ka većoj centralizaciji autoriteta u rukama predsjednika). Druga opcija bi bila deklaracija da SAD nikada neće biti taj koji će prvi u konfliktu koristiti nuklearno oružje. Ta opcija otvara druge opasnosti – postat će moguće da američki neprijatelji koriste konvencionalno oružje protiv SAD-a bez straha da će se Washington braniti nuklearnom silom, upozorava Matthew Kroenig iz Atlantic Councila.

Iako su male šanse da će Rusija usvojiti ideju da nikad neće prva koristiti nuklearno oružje, MacDonald naglašava da bi “čak i jednostrana deklaracija SAD-a mogla smanjiti rizik nesporazuma ili krive komunikacije koji bi mogli rezultirati eskalacijom konvencionalnog konflikta u nuklearni”.

Uri Friedman, urednik Atlantic Councila, mnogo je istraživao probleme nuklearnog oružja, i kaže: “često sam se našao kako kopam sve dublje i dublje u istraživanja i pokušavam se nositi s ogromnim spektrom mogućnosti, da bi se na kraju u potpunom šoku zapitao kako je moguće da itko može govoriti o ičemu drugom”.

Dramatični razvoji situacija u svijetu bude nas iz uljuljkanosti.

Tijekom Trumpovih prijetnji nuklearnim arsenalom 2017., Beatrice Fihn, direktorica međunarodne kampanje za ukidanje nuklearnog oružja, organizacije koja je dobila Nobelovu nagradu za mir, govorila je: “Ako vam je mučno razmišljati o tome da Donald Trump ima pristup nuklearnom oružju, onda vam je vjerojatno mučna ideja samog nuklearnog oružja, jer to znači da prepoznajete da postoji mogućnost da sustavi osiguranja ne izdrže i da se dogodi greška”.

“Jednom kad počnete razmišljati na način ‘ova osoba može imati pristup tom oružju, ali ne i ova druga osoba”, nastavlja Fihn, “možda ćete zaključiti da nije problem u pojedincima, nego u samom oružju”, prenosi N1.