U petak, 20. veljače, u Knjižnici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu svečano će biti obilježena 25. obljetnica redovitog izlaženja znanstveno-stručnog časopisa Medijska istraživanja/Media Research, čija je osnivačica i glavna urednica Nada Zgrabljić Rotar, doktorica znanosti s područja komunikologije, donedavno profesorica na Hrvatskim studijima, autorica više stručnih knjiga s područja medija, bivša predsjednica Programskog vijeća HRT-a i jedna od utemeljitelja Udruge obveznika RTV pristojbe Pretplatnik. Uz nju, u današnjem uredništvu časopisa su Ivan Burić, Maja Jokić, Jelena Jurišić, Danijel Labaš, Tena Perišin, Marko Milosavljevič, Melita Poler, Vera Turković i Igor Vobič.

Prisjećajući se medijske scene “olovnih devedesetih”, kada je program HRT-a bio pod kontrolom ureda predsjednika i vladajućeg HDZ-a, a rijetki neovisni mediji pod velikim političkim pritiskom, Nada Zgrabljić Rotar pojasnila je kako je 1995. došla na ideju o osnutku znanstveno-stručnog časopisa koji bi potaknuo znanstvena istraživanja medija i medijske prakse, kojih je u to vrijeme jako nedostajalo:  “Radeći na svom magisteriju, uvidjela sam da takve znanstvene literature i istraživanja o hrvatskim medijima ima vrlo malo i da ne postoji sličan časopis. Sve što se iole relevantno pisalo o medijima, objavljivano je u nekim manje ili više prikladnim publikacijama, književnim časopisima i monografijama, i to rijetko, nesustavno. Pozvala sam tada znanstvenike na suradnju i pokretanje časopisa i stvorili smo uredništvo u čijem su prvom sastavu bili sveučilišni profesori Vladimir Biti, pokojni Ivan Ivas, Zrinjka Peruško, Nenad Prelog, Manca Košir i također pokojni Ivo Škarić. Od početka smo željeli da časopis bude interdisciplinaran, kao i da ne bude vezan ni uz jednu instituciju.”

Prva redakcija djelovala je unutar KIC-a – Kulturno informativnog centra u Zagrebu, gdje je održana i prva promocija časopisa. Prvih nekoliko brojeva časopis je financiralo Sorosevo Otvoreno društvo u Hrvatskoj, a od tada pa do danas financijski ga podupire Ministarstvo znanosti i obrazovanja. Časopis izlazi dvaput godišnje, a objavljuje članke domaćih i stranih znanstvenika koji na teorijskoj ili empirijskoj osnovi istražuju novinarstvo i medije. Do sada je objavljeno više od 300 znanstvenih i stručnih radova u kojima se govorilo o svim relevantnim temama, od novinarske etike i medijske politike do interneta i digitalnih medija. Objavljivali su autori iz Australije, SAD-a, Nizozemske, Francuske, Švedske, Poljske, Makedonije, Srbije, BiH, Finske, Španjolske, Mađarske, Češke, Belgije, Litve, a posebno je bogata suradnja sa znanstvenicima iz Slovenije.

Kako su na njih gledale vlasti u to doba? Nada Zgrabljić Rotar ustvrdila je da se u znanstvenom diskursu moglo i tada pisati bez nekog ograničenja, jer ako nije bila riječ o dnevnoj politici, to nikoga nije posebno zanimalo. No neki autori u svojim su se člancima ipak bavili odnosom medija i politike, što je uvijek atraktivno.

“Mogu, primjerice, spomenuti empirijsko istraživanje i zanimljiv članak ‘Izbori 1995. na Hrvatskoj televiziji i u novinama’ iz prve godine izlaženja časopisa. Članak je objavljen u broju 2, a autorica članka Branislava Baranović istraživala je medijsko praćenje predizbornih djelatnosti stranaka te dokazala da je bilo neujednačeno i da su neovisni mediji najvažniji za slobodne izbore i demokratsko društvo. Tada smo objavljivali i kvalitetne inozemne članke u kojima su se istraživale konsolidirane ili nekonsolidirane demokracije kroz istraživanje medijske prakse. Da, trudili smo se pratiti sve što je bilo u vezi s hrvatskom medijskom situacijom, ali kao znanstveni časopis nikome nismo bili ‘opasni’. Organizirali smo brojne znanstvene skupove i tribine. Potaknuli smo raspravu o ulozi lokalnih radija u demokratizaciji društva, na kojoj smo okupili brojne domaće i strane predstavnike radijskih postaja i razmjenjivali iskustva. Zrinjka Peruško uredila je broj ‘Nova medijska agenda: za europsku medijsku politiku u Hrvatskoj’, u kojem su svojim tekstovima sudjelovali mnogi naši medijski stručnjaci i znanstvenici zainteresirani za poboljšanje stanja u medijima pod eventualno novom vlašću, koja je 2000. i došla”, rekla je Zgrabljić Rotar.

Međutim, čak i nakon promjene vlasti, iako se situacija znatno popravila u smislu medijskih sloboda, ostao je problem medijske politike i medijske strategije, a osobito javnog medija, koji traje do danas.

Početkom novog tisućljeća, u doba vlade Ivice Račana, Nada Zgrabljić Rotar sudjelovala je u radnoj skupini angažiranoj na pisanju medijskih zakona, kojoj je svojim savjetima, kao i ostalim zemljama u tranziciji, pomagao Karol Jakubowicz, poljski akademik i medijski stručnjak Vijeća Europe i UNESCO-a.

“Kao potpredsjednica Vlade u tome je sudjelovala Željka Antunović, bila je angažirana i profesorica Zrinjka Peruško, kao i ustavna stručnjakinja Agata Račan te pravnica Vesna Alaburić i još neki stručnjaci. Zakoni koji su tada doneseni bili su zapravo vrlo kvalitetni i u skladu s vremenom”, rekla je Nada Zgrabljić Rotar.

‘Ne mogu reći zašto ministrica Nina Obuljen Koržinek nije promijenila Zakon o HRT-u, ali možda i zato što ide na ruku politici na vlasti. Ona bi radila sama protiv sebe kada bi Zakon vratila na onaj iz 2010. godine’

 

Na primjedbu da su zakoni o HRT-u iz 2003. i 2010., koje je Hrvatska tijekom procesa integracija morala usklađivati s europskom legislativom, bili bolji nego onaj donesen uoči samog ulaska u punopravno članstvo EU-a, kao i da su stariji zakoni daleko više uvažavali civilno društvo, odgovorila je sljedeće: “Točno, bilo je to razdoblje povjerenja u civilno društvo, a rekla bih i samog civilnog društva u vlastitu ulogu, forsirao se dijalog između politike, nevladinih udruga i medija. U tadašnjem Programskom vijeću HRT-a bili su predstavnici civilnog društva, tada se eksperimentiralo kako bi se ustanovilo je li to bolji način. To je, naravno, teško reći jer je Programsko vijeće jako delikatno pitanje, a njegovi članovi biraju se različito u različitim europskim zemljama. I danas to pitanje u Hrvatskoj nije riješeno jer se nikada do kraja nije definiralo koja je stvarna funkcija Programskog vijeća. Prema postojećem Zakonu o HRT-u, koji je donesen 2012., to vijeće potpuno je obezvlašteno i ima samo savjetodavnu funkciju. Međutim, zakon iz 2010. donesen u mandatu Jadranke Kosor, dok je ministar bio Jasen Mesić a njegova pomoćnica Nina Obuljen Koržinek, na interesantan je način, po mome mišljenju – vrlo dobro, regulirao pitanje upravljanja javnim medijem.”

Budući da je u to doba bila predsjednica Programskog vijeća HRT-a, uvjerila se u to i iz prve ruke: “Naime, tim Zakonom definirano je da postoji Uprava HRT-a koja se sastoji od troje članova, a da njih biraju Programsko vijeće i Nadzorni odbor. To je uključivalo puno ljudi kojima je teško manipulirati. Svatko od njih imao je svoje mišljenje o kandidatima koji su se morali predstaviti svojim programom. No kad smo mi uspjeli izabrati takvu upravu od troje članova, nastali su razni pritisci i na kraju je taj zakon preko noći promijenjen, bez konzultacija sa strukom. SDP-ova vlada tada je mislila da to radi u svoju korist, a zapravo je radila u korist HDZ-a koji je došao nakon nje i kao što vidimo, ne pada mu na pamet da taj zakon mijenja. Ono što je sasvim sigurno – promjene toga zakona nisu išle u korist javnosti.”

Aktualna ministrica Nina Obuljen Koržinek, koja je vrlo dobro upoznata s medijskom situacijom u Hrvatskoj, a osobito na HRT-u gdje je bila i predsjednica Programskog vijeća, obećavala je temeljitu reformu medijskog zakonodavstva, no u posljednje tri godine ništa se nije dogodilo. Tek sada, na kraju mandata, u javnu raspravu ide Zakon o elektroničkim medijima, izložen kritikama Hrvatskog novinarskog društva koje se povuklo iz Radne skupine jer većina njihovih prijedloga nije uvažena.

Zašto ministrica nije imala ambiciju promijeniti postojeći Zakon o HRT-u, za koji zna da je loš?

“Ja, naravno, ne mogu reći zašto ministrica nije promijenila Zakon o HRT-u, ali mogu pretpostaviti da je to zato što ide na ruku politici na vlasti. Članove Programskog vijeća bira Sabor na prijedlog Vlade, kao i čelne ljude HRT-a. Dakle, ministrica bi na neki način radila sama protiv sebe i protiv ove vlasti kada bi Zakon vratila na onaj koji je sama kreirala 2010. Taj prethodni zakon bio je korak naprijed, a postojeći je korak unatrag. To je nešto što ulijeva veliko nepovjerenje prema politici uopće. Imali smo i HDZ i SDP na vlasti i nikada nije donesen zakon koji bi potrajao i dugoročno garantirao neovisnost javnom servisu. Za kreiranje dobrih javnih medija prije svega je bitna volja politike, a ona izostaje otkad je HRT nominalno od državnog postao javni servis”, smatra Nada Zgrabljić Rotar.

U Zakonu o elektroničkim medijima, koji je u proceduri i koji bi jedini, od svih najava promjena medijskih zakona, mogao biti donesen tijekom ove vlade, HND-u je problematično Vijeće za elektroničke medije koje odlučuje o komercijalnim medijima, dodjelama koncesija, kažnjavanju govora mržnje ili dodjeli sredstava iz Fonda za pluralizam. HND-u najviše smeta što je i to tijelo krajnje ispolitizirano, jer u njega vladajuća saborska većina bira politički podobne kadrove za koje nisu jasno propisani ni kriteriji ni stručnost. Nada Zgrabljić Rotar itekako je svjesna tog problema:

“Uvijek postoji kritika na način izbora članova regulatornih tijela iako su baš ta tijela ključni element medijskog sustava i politike. To je tijelo koje bi moralo imati povjerenje javnosti zbog ugleda, neovisnosti i kvalifikacija svojih članova. Nažalost, u Hrvatskoj nije tako. Francuzi imaju jako neovisno tijelo Conseil supérieur de l’audiovisuel za koje vrijede druga pravila i drugačiji model izbora. Iako je nakon 2000., u doba integracije u EU, sve dok je postojao europski monitoring, bilo i boljih razdoblja u kojima su članovi Vijeća za elektroničke medije doista bili ugledni intelektualci, mi nikada nismo to tijelo do kraja depolitizirali.”

‘Morali bismo znati kako se troši novac televizijskih pretplatnika. U Europi postoje razni modeli, a u nekim zemljama su snažne inicijative da se pretplata, odnosno financiranje uz pomoć građana, ukine’

 

U prijedlogu Zakona problematičan je i članak 16. kojim se predviđaju drakonske kazne od 100 tisuća do milijun kuna za medije koji u vijestima neće “vjerno prikazivati” određeni događaj i primjereno zastupati različita mišljenja. O tome Nada Zgrabljić kaže: “Članak je nerealan i opasan jer otvara mogućnost različitih interpretacija. Kategorije kao ‘vjerno’ i ‘primjereno’ ne znače za svakoga isto. Općenito, čudno je da se zakonom određuje kako trebaju izgledati vijesti, nedopustivo je da nam se time bavi zakonodavac. A posebno je opasno što nije jasno tko će o svemu tome odlučivati, arbitrirati…

Na pitanje kako ocjenjuje stanje na HRT-u, koji je danas izložen brojnim kritikama zbog ideološki obojenog programa koji ne ispunjava svoju osnovnu funkciju i ne producira programe za koje dobiva milijardu i 380 milijuna kuna godišnje samo od pretplate, Zgrabljić Rotar je odgovorila:

“Hrvatska javna televizija još uvijek je u tranziciji i još uvijek funkcionira kao državna. Ona nije odlučila napraviti savez s građanima i javnošću, već i dalje održava savez s politikom. Moj bi savjet bio da tu odluku promijeni što prije jer se ne zna hoće li ovakav model financiranja postojati i u budućnosti. To nije zapisano u kamenu. U Europi postoje razni modeli, a u nekim zemljama su snažne inicijative da se takva pretplata, odnosno financiranje od građana, ukine. Tome ne treba težiti jer su javni mediji, kao temelj kulture i demokratskih sloboda, jako potrebni. Iako je jasno da je program HRT-a poharan, da su mnogi vrsni profesionalci otišli, politika na vlasti ima nevjerojatno površan odnos prema medijskoj politici. I dalje ih samo zanima medij koji će raditi u njihovu interesu u informativnom dijelu programa. Premalo je to za 21. stoljeće u kojem su mediji veća snaga nego ikada.”

Nada Zgrabljić Rotar je s Draženom Rajkovićem, Mirkom Bolfekom i Renatom Matićem osnovala Udrugu obveznika RTV pristojbe Pretplatnik, s ciljem uspostavljanja snažnije veze između javnosti i javnog servisa. Kao udruga dali su potporu i akciji Društva hrvatskih filmskih redatelja Meni se to gleda, HRT ne da, zbog odbijanja emitiranja 34 nezavisna hrvatska dokumentarna filma.

“Mi bismo kao javnost morali znati kako se troši novac televizijskih pretplatnika, kako se bira takozvana nezavisna produkcija, tko su autori takvih projekata, što oni u kvalitativnom smislu donose programu, za što bi trebali dobiti barem dvije nezavisne recenzije. Osim toga, javni servis ima i važnu ulogu u stvaranju audiovizualnog tržišta za mlade autore. Htjeli smo reagirati na vapaje Brune Kovačevića koji je tražio povećanje TV pretplate, kada je tvrdio da bi s više novca radio čudesa. Nije potrebno da radi čudesa, bilo bi dovoljno da ispunjava svoju ulogu i ulaže u vlastitu produkciju, a ne samo da kupuje strane franšize. Skandinavske javne televizije dokazale su da mogu ispunjavati svoju javnu ulogu i biti komercijalno uspješne. Kada sam radila istraživanje o Televiziji Zagreb šezdesetih godina prošlog stoljeća, došla sam do podatka da se tada radilo tri dramske emisije mjesečno. Time se čuvala i hrvatska kulturna baština i poticali su se suvremeni autori. A sumnjam da je u to vrijeme bilo više novca ili tehnologije nego danas. Zašto HRT, na primjer, već preko dvadeset godina nije proizveo nijednu dramsku seriju?”

Što možemo očekivati od neke eventualne buduće vlade na čelu s SDP-om, s obzirom na to koji se u vrijeme vlade Zorana Milanovića nije proslavio medijskom politikom.

“Vjerojatno opet promjene zakona, jer svaka nova vlast mijenja zakone i upravu HRT-a. Onda tamo stave svoje ljude, to se ponavlja kontinuirano i, naravno, oslabljuje rad i funkcioniranje institucije. Problem je i u tome što SDP nema ljudi koji se sektorski bave medijima. Oni se vrlo lakonski odnose prema toj problematici. A smisao zakona o javnim servisima u razvijenim demokracijama i jest taj da se nikada mandat uprave, nadzornog odbora i programskog vijeća ne preklapa s mandatom jedne vlade, kako bi javni medij mogao funkcionirati neovisno o tome tko je na vlasti. Dakako da se toga nijedna vlada nije pridržavala. Uostalom, nisu jasni ni kriteriji prema kojima bi regulatorno tijelo ili saborski Odbor za medije procjenjivali radi li HRT dobro ili ne. I čija je to uopće nadležnost. Ugovor HRT-a s Vladom je dosad, nažalost, bio samo forma. Zar nije apsurdno da se tek u 2020. u Saboru razmatra Izvješće o poslovanju HRT-a iz 2016., 2017. i 2018.?” zapitala se za kraj Nada Zgrabljić Rotar.