Samo u Zagrebu ima registriranih 30 većih ilegalnih odlagališta otpada za koja znaju gradske vlasti, a u cijeloj Hrvatskoj više ih je od tisuću. Kada smo o točnom broju zatražili očitovanje Poglavarstva Grada Zagreba, dobili smo službeni odgovor potpisan od pročelnika Gradskog ureda za prostorno uređenje i komunalne poslove Dinka Bilića, u kojem je precizno navedena brojka, ali samo za veća ilegalna odlagališta. Dakle, komunalna inspekcija je u Zagrebu “u prethodnoj 2017. godini registrirala 30 većih divljih odlagališta otpada”, a samo s lokacije na Savici otkrivenoj prošloga tjedna poduzeće Čistoća je u tjedan dana “od 28. ožujka do 3. travnja, odvezlo 195 tona otpada”. Sanacija samog terena tek slijedi. Manja odlagališta gradske službe još nisu ni popisale.

Iz Ministarstva zaštite okoliša i energetike, kojem smo uputili slično pitanje, nije nam stiglo službeno očitovanje. Ali prema relativno pouzdanim informacijama kojima raspolaže Mirela Holy, bivša ministrica zaštite okoliša iz Milanovićeve vlade, ta je brojka zastrašujuća. Prema njenim riječima, u Hrvatskoj još uvijek ima više od 1000 ilegalnih odlagališta otpada. Ona sumnja da se taj broj bitno smanjio od kada je ona u lipnju 2012. godine napustila ministarstvo zaštite okoliša nakon svog kratkotrajnog, šestomjesečnog mandata. Tvrdi da organiziranog i sustavnog pristupa tom problemu nikada nije bilo, a nema ga ni danas. Da Mirela Holy ima dobar uvid u sve što se događa u sektoru zaštite okoliša, jamči i činjenica da je i prije no što je postala ministrica, stalno bila zaposlena u ministarstvu zaštite okoliša, u njegovoj službi za odnose s javnošću. Istodobno je bila i dugogodišnja aktivistica Zelene akcije, ekološke udruge. Tako je temeljito upoznala cijeli sustav zaštite okoliša – i iznutra i izvana.

Mirela Holy, koja danas radi kao profesorica na veleučilištu VERN u Zagrebu, rekla je: “Od ilegalnih odlagališta otpada nisu pošteđeni ni nacionalni parkovi ni parkovi prirode, gdje se nerijetko mogu naći i olupine starih vozila iako je to lukrativna roba, koju otkupljuju poduzeća iz industrije otpada.”

Jedino što je dosad učinjeno za rješavanje tog ozbiljnog problema u Hrvatskoj, bila su manifestacijska čišćenja okoliša u povodu obilježavanja Svjetskog dana planeta Zemlje potkraj travnja svake godine. Usput je tada otklanjan otpad i s ilegalnih odlagališta. U vrijeme kratkog mandata ministrice Holy televizijske kamere zabilježile su u travnju 2012. godine takvu akciju čišćenja okoliša, u kojoj je s ministricom sudjelovao i tadašnji premijer Zoran Milanović. Bilo je to dva mjeseca prije no što se Milanović odlučio odreći ministrice i taj resor predati u ruke stranačkom kolegi iz SDP-a Mihaelu Zmajloviću.

O svom nasljedniku Zmajloviću Mirela Holy nije pohvalno govorila tada, a ne govori ni danas. Negativno je ocijenila odnos prema zaštiti okoliša cijele Milanovićeve vlade:

“Zmajlović je radio potpuno izvan konteksta politike zaštite okoliša na temelju koje je Kukuriku koalicija dobila izbore. Jako dobro se uklopio u očekivanja premijera i vlade u tom trenutku. Njima zaštita okoliša definitivno nije bila prioritet. Zmajlović je izgubio previše vremena, kojeg Hrvatska ni tada nije imala. Dok sam bila ministrica, 2012. godine, Hrvatsku su veoma brzo sustizali rokovi predviđeni europskim direktivama. Nismo imali vremena za gubljenje, a Mihael Zmajlović je konformistički, nonšalantno obavljao svoj posao.” Iako precizne podatke o divljim deponijima nije imao, Tomislav Tomašević, zastupnik u Skupštini Grada Zagreba iz inicijative Zagreb je naš, upozorio je na jedno veliko odlagalište u šumi Ježdovec u zapadnom dijelu grada, na desnoj obali Save. Ekolog Tomašević, koji je kao stipendist britanskog sveučilišta Cambridge magistrirao upravo na temi iz ekologije i održivog razvoja, procijenio je da je manjih odlagališta jako puno i da ih je teško precizno utvrditi. Prema njegovim riječima, Ježdovec već cijelo desetljeće predstavlja jedan od najvećih ekoloških problema Zagreba:

“Više od 10 godina građani, ali najviše privatna poduzeća, izbacivali su u Ježdovcu otpad i eksploatirali šljunak. Potom su u te iskopane rupe ukopavali komunalni otpad, ali i opasni otpad, za vodocrpilišta daleko opasniji od ugljikovodika koji je sada ugrozio vodoopskrbu pitkom vodom u Slavonskom Brodu. Zelena akcija, koju sam nekada vodio, dugo je upozoravala komunalne redare na Ježdovec, komunalni redari prosljeđivali su upozorenja policiji, ali kamioni su nastavili dovoziti, kao što i danas dovoze otpad. Postavljene su i kamere, snimane su tablice na kamionima koji su dovozili otpad, ali ni to nije pomoglo. Kamioni su počeli zaobilaziti područja pokrivena kamerama i dolazili su zaobilaznim putem. Skupština Grada Zagreba tek je 21. ožujka usvojenim mjerama predložila dobro rješenje za taj problem, a to su mobilne kamere, koje će spriječiti izbjegavanje snimanja prekršitelja. Tamo je neosporno potreban i povremeni boravak komunalnih redara da bi se napokon spriječio taj kriminal.”

Upravo na tu odluku Skupštine otprije samo petnaestak dana, osvrnuo se gradski pročelnik Ureda za prostorno uređenje i komunalne poslove Dinko Bilić:

“Na divljem odlagalištu Ježdovec, gdje se već dulji period ilegalno odlaže otpad, Grad je sanirao dio zemljišta i postavio betonske barijere, ali problem se tada počeo širiti na druge dijelove šume Ježdovec. Postavljen je sustav videonadzora, koji prati kretanje vozila na prilazima divljem odlagalištu, a snimke vozila proslijeđene su policiji na daljnje postupanje. Protiv prekršitelja ilegalne eksploatacije šljunka postupke provode nadležne državne inspekcije, dok komunalno redarstvo u okviru svojih ovlasti provodi nadzore vezano za ilegalno odlaganje otpada.”

Isto pitanje postavili smo Slavenu Dobroviću, Mostovu ministru zaštite okoliša iz bivše Plenkovićeve vlade. Upozoravajući na ozbiljnost problema s ilegalnim odlagalištima otpada, Dobrović je posebno izdvojio jedno ilegalno odlagalište građevinskog otpada u Podsusedu, zapadnom dijelu Zagreba, nedaleko od nekadašnje cementare. U krugu te bivše cementare prilikom rušenja objekata 2006. godine poginuo je jedan radnik, a jedan je bio teško ozlijeđen:

“Tamo se dovozio građevinski otpad, u što sam se uvjerio na vlastite oči, a do danas to ilegalno odlagalište nije sanirano i ne zna se kada će biti.”

Ni tu činjenicu zagrebačko poglavarstvo nije osporilo, ali je u odgovoru dalo barem neko obrazloženje: “Na lokaciji u Podsusedu, kamo je odložen građevinski otpad, započet je postupak uklanjanja ruševine – stare cementare, po Zakonu o prostornom uređenju i građevinskoj inspekciji (N.N. 153/13). Prilikom uklanjanja navedene građevine, po Zakonu o građevinskoj inspekciji, pristupit će se i saniranju zemljišta.”

Tomašević se u razgovoru posebno osvrnuo i na glasine prema kojima se u uredu gradonačelnika Milana Bandića počelo razmišljati o privatizaciji gradskog komunalnog poduzeća Čistoća. Jedan od ključnih argumenata na koje se ovoga puta pozvao Tomašević, bio je slučaj Napulja, grada na jugu Italije s više od 900.000 stanovnika, u kojem je 2013. godine razgovarao s predstavnicima gradskih vlasti nakon velike krize, kada je Napulj bio zatrpan gomilama smeća. Kako je rekao Tomašević, u Napulju mafija preko privatnih tvrtki kontrolira kompletnu industriju otpada.

“Gradonačelnik Milan Bandić najavljivao je izdvajanje Čistoće iz Holdinga i moguću privatizaciju ili izdvajanje iz njegova sustava usluge prikupljanja komunalnog otpada. Mi se tome protivimo jer je riječ o vrijednoj sirovini. Sasvim je logično da gradsko poduzeće tu sirovinu plasira, proda i od tih prihoda financira sustav. Po nama, to treba ostati u javnim rukama, a ne dodijeljeno nekom privatniku koji će na tome ostvarivati profit. Vrlo vjerojatno je osoba koja je za to bila zainteresirana bio Petar Pripuz, kao i cijeli konglomerat poduzeća u njegovu vlasništvu. I što se tiče kamiona i mehanizacije, kao i postrojenja, oni bi vjerojatno imali kapaciteta odraditi taj posao u Zagrebu, jer već rade u nekim jedinicama lokalne samouprave u Hrvatskoj. Tamo su koncesionari za prikupljanje miješanog komunalnog otpada. Međutim, u Napulju se pokazalo i dokazalo da te privatne kompanije nisu uspostavile kvalitetan sustav zbrinjavanja otpada, a poduzeća su tražila povećanje cijena usluge kako bi zaradila više.”

Napulj je bio podijeljen u šest komunalnih područja. U svakom od njih o zbrinjavanju otpada brinulo se jedno privatno poduzeće, a kada su koncesionari željeli podići cijene, grad je zatrpavan smećem jer ga koncesionari nisu željeli odvoziti dok ne dobiju odgovarajuću cijenu. Tomašević je opisao kako su rješavali taj problem:

“Morala je intervenirati država, a otpad se brodovima izvozio u Nizozemsku, što je grad masno plaćao. To je jedna od opasnosti koje prijete kada usluga prikupljanja komunalnog otpada prijeđe u privatne ruke. Privatnik uvijek može ucjenjivati i tražiti povećanje cijene. Poznato je da je taj sektor u Napulju, kao i cijeloj regiji Kampaniji, kontrolirala mafija. Postoji puno istraživanja i znanstvenih članaka koji upućuju na zaključak da je to bio posao organiziranog kriminala. Mafija se veže uz gospodarenje otpadom posvuda u svijetu. Ne samo da je to lukrativni biznis, nego ako kršite pravila i imate ilegalna odlagališta, onda možete jeftinije proći i kod zbrinjavanja otpada. Opasni otpad trebalo bi izvoziti izvan Hrvatske, što jako puno košta. I što se onda može desiti? Cvjeta kriminal, koji uzima od privatnih poduzeća taj otpad, naplaćuje jeftinije, a onda taj otpad baci negdje u okoliš. To je velika opasnost i za vodocrpilišta u Zagrebu, puno veća nego trenutačno zagađenje u Slavonskom Brodu. To su tempirane ekološke bombe.”

Otvorilo se pitanje hoće li Hrvatska plaćati penale ako ne uspostavi kvalitetan sustav zbrinjavanja otpada na temelju obvezujućih uredbi Europske unije. Obveza je Hrvatske, prema riječima Dobrovića, da do 2020. godine osigura da se 50 posto otpada odvaja za recikliranje. S obzirom na tempo kojim se krenulo u realizaciju te europske obveze, Slaven Dobrović sumnja da je taj cilj uopće ostvariv. S njim se slaže i Mirela Holy, a ona je za tu svoju prosudbu ponudila i konkretne argumente. Štoviše, ona tvrdi da ćemo sigurno plaćati milijunske penale u eurima. Koliko? To ne zna, jer će to ovisiti o procjeni tijela Europske komisije koje je nadležno za zaštitu okoliša. Ta se cijena određuje s obzirom na ozbiljnost prijestupa, a među ostalim, i po BDP-u pojedine države i broju njenih stanovnika. Zna samo da je Italija plaćala drakonske penale od milijun eura dnevno, jer nije bilo sanirano jedno odlagalište otpada.

Hoće li se Hrvatska poslije 2020. naći u sličnoj situaciji s vjerojatno nešto manjim iznosom, ne može procijeniti, ali pobrojala je sve ključne trenutke o kojima treba ozbiljno povesti računa.

“Prvi rok koji je Hrvatska bila propustila bio je 2013. godine, a odnosio se na biofrakciju otpada koji se odlaže na deponiju. Nismo postigli taj cilj iz direktive. Poslije smo 2015. godine imali obvezu uvođenja sustava primarne selekcije. Sljedeći važan rok je ova 2018. godina, koja je i najozbiljnija godina zbog koje ćemo plaćati penale. Do kraja 2018. godine obvezni smo uvesti tzv. integrirani sustav gospodarenja otpadom i moramo sanirati sva postojeća odlagališta otpada. Dakle, od samog početka sljedeće, 2019. godine, na deponije ne bismo smjeli odlagati neobrađeni miješani komunalni otpad. Nije točno da više nećemo moći odlagati taj otpad, ali on će morati biti obrađen tako da više ne može mijenjati svoja kemijska svojstva. Hrvatska to neće odraditi i od sljedeće godine definitivno ćemo plaćati penale”, zaključila je Mirela Holy.