Zagrebačka akademska slikarica Ana Ratković Sobota (1988.), u četvrtak, 7. ožujka, predstavila se u Galeriji Prsten Hrvatskog društva likovnih umjetnika u Zagrebu, novim ciklusom „Trag boje“ koji obuhvaća četiri rada većih dimenzija (135 x 90 cm) i dvanaest radova manjih dimenzija (68 x 42 cm). Izložba se može pogledati do 7. travnja. Ono po čemu su njezini novi radovi specifični i po čemu predstavljaju otklon od dosadašnjih djela jest umjetničina inovacija na području materijala i sirovina od kojih je stvarala ciklus. Radovi su nastali upotrebom lokalnih i egzotičnih biljaka, samljevenih u prah i fiksiranih na svilu kuhanjem na pari. Prah aronije, kora šipka, kora breze, indijski broć, kampeče drvo, cvijet plavog graha, cvijet hibiskusa, indigo pigment, žuti i crveni luk korišteni su u stvaranju jednostavnih kompozicija u maniri geometrijske i organičke apstrakcije.

Ana Ratković Sobota uvijek je bila sklona motivima iz prirode, vegetaciji, vodi, drveću, ali ovog je puta tu ideju suštinski pomaknula iz prenošenja motiva na slikarsku podlogu u doslovno korištenje prirodnih, biljnih materijala i plodova prirode. Završila je u Zagrebu Srednju školu primijenjene umjetnosti i dizajna te 2013. godine diplomirala slikarstvo na ALU u klasi profesora Matka Vekića. Boravila je na dvije rezidencije u Njemačkoj, izlagala je samostalno i skupno u Japanu, Turskoj i Njemačkoj i članica je HZSU-a i HDLU-a. Njezine su samostalne izložbe bile vrlo zapažene od kolega umjetnika i likovne kritike, iako se nikada nije nametala svojim umjetničkim credom i porukama.

U razgovoru za Nacional istaknula je kako je za ovaj ciklus koristila svilu kao podlogu umjesto slikarskog platna, a kako je svila elastičnija od platna, mogla je na nju aplicirati sve materijale na drugačiji način. „Materijale sam fiksirala na svilu pomoću kuhanja na pari, a čitav proces je nastao isključivo korištenjem prirodnih pigmenata koji su fiksirani uz pomoć octa i pare; prije toga je materijal bio namakan u mineralu alaunu jer takva kupka daje svili sposobnost apsorpcije prirodnih elemenata. Kampeče drvo iz Meksika daje ljubičastu boju, indijski broć daje crvenu, a od domaćih biljaka koje ovdje rastu koristila sam aroniju, žuti i crveni luk, koru šipka, neven, lavandu, cvijet hibiskusa. Cvijet plavog graška je međutim isto egzotična biljka, on daje plavu boju. Pigmenti tih biljaka ostaju trajno fiksirani na podlozi svile ili pamuka, po tomu se razlikuju od drugih materijala“, pojašnjava Ana Ratković Sobota.

Tim je postupcima ušla direktno u prostor prirode, posvajajući prirodu za transformaciju u umjetničko djelo, i to je bila svjesna odluka: „U trenutku kad sam zatrudnjela, nisam više željela raditi s uljem i terpentinom, a isto tako sam došla do zasićenja jer me tema pejzaža prati otkada sam se počela profesionalno baviti umjetnošću. On je uvijek bio moja polazna točka, ali sam se jednostavno zasitila tehnike ulja na platnu. Pejzaža se još nisam zasitila! No počela sam razmišljati zašto bih se definirala kao slikarica koja radi u određenoj tehnici; uvijek mi je na prvom mjestu bio eksperiment, čak i dok sam slikala pokušavala sam pronalaziti neke nove načine slikanja, grebanjem ili otiskivanjem. Nametnulo mi se da ako već radim prirodu, da je probam raditi tako da to zaista bude njezin otisak, ne samo priroda u interpretaciji“. Slikarica pojašnjava kako je prvi korak bio rad u batiku, tzv. transparentne slike koje se mogu gledati sa svih strana. Inspiracija joj je bio srednji vijek i umjetnost tapiserije, ali počela je također više razmišljati o radovima u kontekstu prostora i instalacija.

„Počela sam prvo s ciklom – naribala sam 10 kila cikle – kao i s kurkumom, ali ti su se pigmenti ispirali. Teško sam dolazila do stručne literature. Zato između ostalog i idem uskoro u Indoneziju na mjesec dana, kako bih naučila raditi umjetnost batika s prirodnim pigmentima. Imat ću svojeg mentora i naučit ću kako trajno fiksirati prirodne pigmente, da se oni u procesu iskuhavanja ne skinu s platna“, tumači slikarica.

Najveći moment osvještavanja prema tzv. ekološkoj ili aktivističkoj umjetnosti bio je za Anu Ratković Sobota kad je počela raditi ciklus posvećen Plitvičkim jezerima. „To su bila ulja na platnu, prema predlošcima iz monografije o Plitvičkim jezerima, koje su stare stotinu godina. No danas su Plitvice u najgorem stanju ikada, iako su zaštićeni nacionalni park. Znanstvenici već duže upozoravaju da se nikada ne smije dopustiti da se promijeni pH vode Plitvičkih jezera jer će taj ekosustav propasti. Na našu žalost, to se već dogodilo pred tridesetak godina, kada je započela divlja gradnja i apartmanizacija Plitvica. Nedostatak adekvatnog sustava odvodnje je doveo do nastanka dvaju novih jezera, takozvanih septičkih jama u neposrednoj blizini jezera. Vlada je ograničila broj turista, ali to nije pomoglo. Bila sam zatečena kada sam prošle godine vidjela da voda na području jezera nije pitka, da nije za piće, a najgore je to što je to krški reljef, odmah s druge strane je Bihać, i ta otpadna voda se slijeva u treći po veličini izvor pitke vode u Europi. To je ekološka katastrofa koja me bila jako pogodila i tada sam odlučila početi raditi radove koji neće proizvoditi nikakav otisak, koji će biti potpuno ekološki“, tumači slikarica svoj novi osviješteni umjetnički svjetonazor. S druge strane, ističe kako ne želi s time raditi bilo kakav pritisak na druge, već je osjetila kako je taj put najbolji upravo za nju.

Tako će prvi put na izložbi u Galeriji Prsten izložiti sve materijale od kojih je radila djela, kako bi posjetitelji mogli popipati i pomirisati prave prirodne materijale, koje smo zapravo u kućanstvima i na selu normalno koristili do prije nekoliko desetljeća. „Mi danas zapravo živimo neprirodno i ne bismo se trebali čuditi kako netko ponovno otkriva prirodne materijale. Moja baka, koja je nedavno preminula, tumačila mi je kako je na selu radila kompletni proces prerade prirodne konoplje – od uzgoja do skladištenja biljke, tučenja biljke na kamenu da omekšaju niti do pređe na kraju. Sama je radila svoju odjeću“, tumači Ana Ratković Sobota.

Motivi koji podsjećaju na motive tzv. svete geometrije prisutni su i u novom ciklusu, iako ih se ne može na ovom materijalu i ovim postupkom raditi precizno sa šestarom. Ali matrice koje su proizašle iz cijelog procesa asociraju na energetska polja, silnice, spirale, a posebice na motiv mandale, odnosno kruga.

„Spirala je arhetipski motiv na kojem se temelji cijeli naš život, priroda, galaksije. Njome se bave mnogi umjetnici, nisam prva. Ali koristila sam motive biogeometrije koja je relativno nova znanost, ponovno pronađena prije pedesetak godina. Istražio ju je jedan egipatski znanstvenik, dr. Ibrahim Karim, i popularizirao je. Zabilježio je simbole koji su pronađeni u arheološkim iskapanjima kao simbole koji oponašaju prirodni tok energije u ljudskom organizmu i prirodi. Postoje i drugi znanstvenici i umjetnici koji se time bave, među njima je slikar i pisac Marko Pogačnik iz Slovenije, i već dugo čitam o tome. Sad sam prvi put osvijestila da bih ih htjela aplicirati i zabilježiti ovom tehnikom“, napominje slikarica.

Novi ciklus ane Ratković Sobota ‘Trag boje’ obuhvaća četiri rada većih dimenzija i 12 radova manjih dimenzija. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

„U jednom sam trenutku shvatila da mi ljudi jesmo priroda, i da to često zaboravljamo, ma koliko to banalno zvučalo jer smo okruženi predmetima koje smo stvorili. Izuzeli smo se mentalno i fizički iz našeg prirodnog okruženja. Povezani smo s prirodnim, biljnim i životinjskim svijetom, iako dolazimo do toga da ne znamo više kako se hrana proizvodi. Imala sam strah od te doslovnosti i banalnosti motiva s kojima radim, ali to je moja istina i moj senzibilitet. Ne mislim da je to što radim zato bolje od drugih umjetnika. Ovo je naprosto moj svijet“, pojašnjava Ana Ratković Sobota.

U procesu formiranja, kao mladoj studentici i umjetnici, mnogo joj je na Akademiji pomogao u izoštravanju osjetila za prirodu njezin profesor Matko Vekić, za kojeg kaže kako ju je „pustio na miru“ da se formira kao umjetnica, ali je zato vodio sa studentima dugačke razgovore o smislu života, koji su se za njihovu umjetničku zrelost ispostavili možda i važnijima od pretjeranog „brušenja“ nekih metijerskih stvari u slikarstvu koje se kasnije uvijek mogu dodatno savladati.

Kustosica Sara Mikelić zapisala je u pratećem tekstu kataloga izložbe kako su „prikazi pejzaža Anina dugotrajna inspiracija koja se proteže cijelim stvaralačkim opusom, no u ovom ciklusu ostaje jedino potpuno reducirana verzija ‘energetskih pejzaža’, sabijena energija prirode ukroćena unutar univerzalnih simbola. Umjesto prikaza pejzaža, rad postaje njegova simbolička esencija ili svojevrsni reflektivni otisak, izvan okvira racionalnih objašnjenja“.

Ima u novim radovima Ane Ratković Sobota i nešto šamansko, duboko arhetipsko, što nju i promatrača povezuje s brojnim drevnim kulturama i civilizacijama, ujedno slaveći žensku moć kreacije na svim razinama, od kuće, starih zanata do energetske medicine. No bez imalo ideoloških ili aktivističkih natruha koje ponekad umjetničkom djelu dokidaju one nužne emotivne i suptilne duhovne dimenzije i bez kojih nema dubljeg procesa uživljavanja.