Dan žena predstavlja simbol ženske emancipacije i borbe za ravnopravnost, ali danas je u Hrvatskoj potpuno marginaliziran, čime se gube i vrijednosti na kojima počiva. Imamo inženjerke, vojne pilotkinje, braniteljice i kirurginje, ali se naše društvo ne uspijeva otrgnuti od konzervatizma koji uporno ignorira ženu kao jednaku. Obrasci ponašanja u kojima se zanemaruje rodno uvjetovano nasilje i kreiraju se stereotipi koji potenciraju razlike između muškaraca i žena postali su naročito aktualni u posljednjih nekoliko godina i uspjeli su uskrsnuti relikte prošlosti kojima se je opasno vraćati.

O značaju Međunarodnog dana žena Nacional je razgovarao s Anom Rajković Pejić, povjesničarkom i doktoricom znanosti s Hrvatskog instituta za povijest – Podružnici za povijest Slavonije, Srijema i Baranje. Ana Rajković Pejić bavi se socijalnom i rodnom poviješću, autorica je knjige ‘’Dugi ženski marš’’, u kojoj istražuje oblike ženskog aktivizma u Hrvatskoj između dvaju svjetskih ratova. Za Nacional govori o položaju žena tijekom proteklih dvaju stoljeća te upozorava da živimo u društvu koje polagano pada u regresiju. To argumentira činjenicom da se pojavom retrogradnih politika i s njom povezanih pokreta žene nastoji vratiti u patrijarhalne okvire i umanjiti njihovu društvenu ulogu.

NACIONAL: Borbu za rodnu ravnopravnost u Hrvatskoj možemo pratiti od sredine 19. stoljeća i međuratnog razdoblja, razdoblja socijalizma pa sve do Istanbulske konvencije i nedavne pojave molitelja za “duhovni autoritet muškaraca u obitelji”. Iako se čini da su žene u demokratskoj Hrvatskoj uključene u sve oblike društvenog života i da imaju ravnopravnu ulogu u obitelji, znači li to da njihova borba za istinsku emancipaciju i dalje traje?

Na prvi se pogled zaista može činiti da su žene ravnopravne u svakom društvenom aspektu. U tom se smislu često navode primjeri da žene mogu postati vojnikinje, direktorice, inženjerke, vatrogaskinje ili uspješne znanstvenice. Međutim, ovdje se zanemaruje činjenica da je naše društvo još uvijek zatrovano tradicionalizmom pa čak i patrijarhatom. Da je patrijarhat još uvijek živ i bori se za opstanak svjedoče i molitelji na gradskim trgovima. Iznimno je bitna činjenica da većinu žrtava obiteljskog nasilja čine žene, a što se zanemaruje, kao i to da se na većini upravljačkih pozicija nalaze muškarci, što je općedruštveno prihvaćeno. Isto tako mnogi, neovisno o ideologiji kojoj pripadaju, smatraju da nema ništa loše u tome da netko dječaku kaže: “Ne plači kao curica, budi muško”. Možda se ovaj primjer čini banalnim, ali on itekako utječe na kreiranje rodnih stereotipa kojih se naše društvo očito ne želi odreći. Smatram da je prihvaćanje benevolentnog, naoko bezopasnog seksizma kojim se potenciraju razlike između muškaraca i žena jedan od razloga zašto se žene još uvijek moraju boriti za svoju ravnopravnost.

‘Složila bih se s kolegicama povjesničarkama koje su zaključile da su žene u socijalizmu prešle put od ubrzane emancipacije do ubrzane repatrijarhalizacie, kaže Ana Rajković Pejić. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Zašto još uvijek opstaju tendencije da je žena “druga” po vrijednosti, a da bi se to prikrilo svjedoče upravo situacije u kojima se izričito kao pozitivan napredak naglašavaju slučajevi kada žene ostvare rukovodeće položaje ili političke funkcije, dok u ravnopravnom društvu rodne podjele ne bi trebale imati nikakvu ulogu u karijernom ili privatnom ostvarenju osobe?

Činjenica da je netko predsjednica ili premijerka neke države ne znači da je u toj zemlji postignuta rodna ravnopravnost, baš kao što činjenica da je Ana Brnabić premijerka u Srbiji ne znači da je tamošnja LGBTQIA+ zajednica ostvarila veća prava ili bolji položaj u društvu. Smatram da pokazatelj položaja žena nikako ne može isključivo biti činjenica je li netko na rukovodećem položaju ili ne. I u Hrvatskoj smo imali Kolindu Grabar-Kitarović, čiji dolazak na mjesto predsjednice Republike nije imao gotovo nikakav učinak na poboljšanje položaja žena. To znači da slučajevi žena na čelnim pozicijama ne podrazumijevaju i ostvarenu rodnu ravnopravnost, već su one krinka prikrivanja upravo rodne nejednakosti. Pri definiranju položaja žena moramo uzeti u obzir sve segmente života – od visine primanja, rodno uvjetovanog nasilja pa sve do stereotipa da žena nije prava žena ako nije majka i domaćica. Što se tiče stava da je žena „druga“, za njega su zaslužni upravo ostaci patrijarhata i njegovo sve intenzivnije širenje, a on nikako ne bi trebao biti dio vrijednosti današnjeg društva, već relikt prošlosti kojem se je opasno vraćati.

NACIONAL: Zašto je pojam žene usko vezan uz seksualnost, pa tako i njihova emancipacija?

Svođenje žene na seksualnost omogućuje njezino lakše eksploatiranje te umanjivanje njene društvene uloge. Radi se o tome da se ženska seksualnost često koristi kao najvažniji element njezina identiteta pri čemu su svi ostali elementi, poput obrazovanja ili sposobnosti, marginalizirani. Osim uz seksualnost, ženu se često veže i uz pretjeranu osjećajnost ili pak slabost te histeriju, pa se tako i danas pojedine političarke naziva histeričnima. Sve je to ostatak izrazito retrogradnog odnosa prema ženama koji dokazuje da je još uvijek dug put prema ostvarenju rodno uvjetovane emancipacije. Zašto je tomu tako, teško je reći. Smatram da se svođenjem žene na navedene kategorije nastoji ženu dodatno podrediti, pa se tako svaka njezina aktivnost ili protest uvijek mogu diskreditirati karakterizirajući je kao produkt njezine „urođene osjećajnosti“ ili pak svesti na njezin seksualni aspekt.

‘U Hrvatskoj smo imali Kolindu Grabar-Kitarović, čija funkcija predsjednice Republike nije imala gotovo nikakav učinak na poboljšanje položaja žena. Žene na položaju su krinka prikrivanja upravo rodne neje

NACIONAL: Za rodno uvjetovano nasilje koje, nažalost, prečesto završava ubojstvima žena koja su počinili njihovi partneri postoji zakonska regulativa, ali isto se tako ističe da su ti propisi manjkavi. Štoviše, vrlo je upitno kako se oni provode i jesu li nasilnici adekvatno sankcionirani. Što možemo očekivati u društvu u kojem je bivša resorna ministrica Nada Murganić u slučaju obiteljskog nasilja izjavila: “To vam je tako u braku”, a tadašnja predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović je odbila primiti suprugu svog bivšeg stranačkog kolege koja joj se željela požaliti na nasilje u obitelji?

Postojanje određenih zakonskih regulativa može utjecati na percepciju da se obiteljsko nasilje kažnjava. Međutim, kada samo malo pažljivije analizirate situaciju te shvatite da se muškarci optuženi za silovanje djevojčice ili ubojstvo supruge brane sa slobode ili pak kada zlostavljana žena mora izaći sa svojom pričom u javnost i tako tražiti zaštitu jer nije više vjerovala institucijama, onda vam postane jasno da su mnogi prihvatili ministričinu izjavu: “To vam je tako u braku“. Ovome svjedoči i slučaj koji se nedavno dogodio u Zagrebu, u kojemu je muškarac ubio ženu tako što ju je zatukao čekićem, a što tužiteljstvo nije definiralo kao teško ubojstvo, nego kao „obično“ koje automatski donosi i nižu kaznu zatvora.

NACIONAL: Povodom obilježavanja Međunarodnog dana žena održat ćete predavanje o radnicama u socijalizmu, na kojem ćete pokušati odgovoriti na pitanje “što je nama naša borba dala”. Neosporno je da je od 1945. do 1989. došlo do potpune preobrazbe položaja žena, no žene se i dalje doživljava prvenstveno kao majke i domaćice. Slažete li se s tom tezom?

Apsolutno. Žena je u razdoblju socijalizma ostvarila značajan iskorak pa se zbog toga i većina povjesničara i povjesničarki slaže da se najveći preokret u socijalističkoj Jugoslaviji dogodio upravo u životu žena. Koje su, između ostaloga, izborile pravo glasa, pravo na pobačaj, plaćeni porodiljini dopust te pravo na rad. Ovo potonje je iznimno važno jer su u ranijim razdobljima žene, posebice učiteljice, dobivale otkaz ako bi se udale. Naime, krajem 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća bilo je jasno propisano da kada se učiteljica uda, automatski gubi pravo na rad jer se u tom slučaju ima tko za nju brinuti. Slična je situacija bila i s činovnicama u tvornicama. Nakon 1945. dolazi do velikog uključivanja žena u industriju, što je jačalo njihov ekonomski položaj. One su se zapošljavale na nizu radnih mjesta, ne samo na onima koja se tradicionalno doživljavaju kao „ženska“, čemu svjedoči i činjenica da su žene u Đuri Đakoviću bile i vođe dizalice, monterke i zavarivačice. Isto tako, žene prvi put postaju dužnosnice u državnim tijelima, što ranije nije bilo moguće. No s druge strane, njihov identitet majke i domaćice je i dalje ostao primaran. Tomu svjedoči i Titov govor na Drugom kongresu AFŽ-a, na kojem je naveo i to da ženama na srce stavlja kao važnu zadaću brigu o djecu, odnosno mladom naraštaju. Bio je to Titu jedan od najvažnijih zadataka žena. Time je žena bila opterećena dvostrukim teretom, s jedne se strane očekivalo od nje da bude aktivna na svim društveno-političkim poljima, dok s druge strane ista razina aktivnosti očekivala se u okviru obitelji. Naime, od žene se očekivalo da bude uzorna radnica i samoupravljačica, ali i majka i domaćica. Stoga ne čudi izjava radnice Borova s kraja 1960-ih u kojoj ističe da se kao žena uključila u privredni i politički život i time ostvarila mnoga prava i nove uloge, ali da joj je briga za kuća ostala. U tom smislu složila bih se s kolegicama povjesničarkama koje su zaključile da su žene u socijalizmu prešle put od ubrzane emancipacije do ubrzane repatrijarhalizacije.

Ana Rajković Pejić autorica je knjige ‘Dugi ženski marš’, u kojoj istražuje oblike ženskog aktivizma u Hrvatskoj između dvaju svjetskih ratova. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Značajni dio svog znanstvenog rada posvetili ste rodnoj ravnopravnosti, napisali ste knjigu ‘’Dugi ženski marš’’ u kojoj ste posebno poglavlje posvetili borbi žena na pravo na pobačaj. Pobačaj je u razdoblju socijalizma potpuno legaliziran 1978., a isti je zakon i danas na snazi. Tema prava na pobačaj sada je ponovo aktualizirana, o kolikom uzmaku, odnosno regresiji društva govorimo i što je tomu razlog?

Uzimajući u obzir iskustva iz prošlosti, rekla bih da smo u velikoj regresiji jer se manje uzima u obzir socio-ekonomski aspekt ovog pitanja te ga neki čak i potpuno ignoriraju, dok u prvi plan postavljaju ontološka pitanja – započinje li život začećem. U međuratnom razdoblju pobačaj je bio ilegalan te se kažnjavao zatvorskom kaznom koja je mogla iznositi do pet godina. No to nije sprječavalo žene da vrše pobačaje, pa su ondašnje novine pisale da “pobačaji pljušte kao jesenje kiše i vrše se u zamašnim ciframa.” Ono što je posebno zabrinjavajuće, ali i vrlo poučno za suvremene protivnike prava na pobačaj je činjenica da su žene same na razne načine vršile pobačaje, unatoč njegovoj ilegalnosti. Koristile su pritom razne dostupne predmete, od vretena, igle za pletenje, baruta do zašiljenih drvenih štapića. Ovdje valja istaknuti da je ženama iz viših klasa pobačaj ipak dio dostupan kod liječnika, koji su ih vršili ilegalno uz veliku novčanu naknadu. Stoga to što je pobačaj bio ilegalan nikako nije doprinijelo i njegovu smanjenju. Kako smo spomenuli, žene koje se bile socijalno ugrožene izvodile su ga same, što je dovodilo i do njihove visoke smrtnosti te je to bio jedan od razloga zbog kojeg su socijalističke vlasti 1952. donijele Uredbu o postupku za dopušteni prekid trudnoće, čime je pobačaj ozakonjen, da bi ga 1974. uvrstile u Ustav. Time što se ova tema ponovo problematizira naše društvo polako pada u opasnu regresiju, posebice kada uzmemo u obzir trenutno ekonomsko stanje.

NACIONAL: I danas u Hrvatskoj žene imaju pravo na porodilji dopust od godinu dana, što je puno više od porodiljinih dopusta u mnogim razvijenim zapadnim članicama Europske unije, no često se događa da žene odlazeći na porodiljini gube rukovodeća mjesta ili radna mjesta općenito te ih se na intervjuima za posao ispituje namjeravaju li imati djecu. Jesu li i ovakve situacije očiti znaci rodne neravnopravnosti?

Apsolutno. I dalje se smatra da žena u odnosu na muškarca treba više balansirati obiteljski i poslovni život, pa se stoga takva pitanja i češće postavljaju ženama. Mnogi poslodavci i dalje izbjegavaju zaposliti žene koje bi potencijalno mogle zatrudnjeti nakon zasnivanja radnog odnosa. Paradoks je što se uredno na natječajima navodi kako se na njih mogu javiti osobe obaju spolova, implicirajući tako jednake šanse, što su praksi često izostaje.

NACIONAL: Razilaze li se žene danas u svojim stavovima i zašto te koliko same sebi pritom štete?

Razilaze se u mnogočemu. No ne bih rekla da ova neslaganja štete borbi žena jer borba žena nikada nije bila unificirana, ona je uvijek imala različite predznake i motivaciju.

Zato i postoje tolike struje unutar feminizma, od anarhofeminizma do liberalnog feminizma. Sukladno tome postoje feministkinje koje uopće ne propituju kapitalističko društvo, odnosno ne smatraju ga preprekom pri emancipaciji žena. S druge strane, dio feministkinja itekako problematizira kapitalizam, smatrajući ga neodvojivim od patrijarhata jer je kapitalizmu baš kao i patrijarhatu imanentna nejednakost. U posljednje se vrijeme koplja lome oko transrodnih osoba, ali i rata u Ukrajini, pri čemu je evidentan raskorak u stavovima. Upravo ova neslaganja odvlače pažnju s najvažnijih pitanja – obiteljskog nasilja koje je u porastu i koje je evidentno rodno uvjetovano.